26. nedjelja kroz godinu – B

Danas nam se iz Evanđelja nudi još jedna tema koja govori o odnosima i o duhu koji je vladao među Isusovim učenicima, to jest o njihovu pristupu prema drugima koji nisu bili iz njihova apostolskog kruga. Opisana scena pokazuje da je u njima ostalo još uvijek mnogo onog ljudskoga, te da je to uvjetovalo njihov pristup i prema nauku koji je donio Isus, ali i prema drugima. Ne samo da se među učenicima pojavljivala međusobna netrpeljivost kad su se pitali tko je od njih najveći, nego su oni htjeli i pred drugima sačuvati svoj povlašteni status koji su imali kao dvanaestorica posebno izabranih učenika i najbližih Isusovih suradnika. A jer su bili svjesni tog statusa koji su imali kod Isusa, u njima se pojavio duh isključivosti prema drugima, umjesto da se razvije pravi apostolski i misionarski duh koji potiče da se čini što je moguće više dobra u Isusovo ime.

A poznato je da u nama ljudima postoji, što je pokazao i apostol Ivan svojom reakcijom, ona ljudska želja za istaknutijim mjestom i povlaštenijim statusom. Doista, nitko sam po sebi nije lišen ljudske želje da se istaknemo u odnosu na druge, koja čak zna prijeći u to da želimo da drugi ne napreduju ili da im se dogodi nešto zla onda kad vidimo da bi nas u nečemu mogli nadmašiti ili da bi im nešto moglo poći za rukom bolje nego nama. Takav je strah obuzimao i Isusove učenike, strah da ne izgube vlastiti primat i povlastice, strah da ih netko ne nadmaši i ne pretekne, što se često i tijekom povijesti prenosilo na ljude Crkve, te su i mnoge podjele nastale zbog netrpeljivosti i sitnodušja. Jer kao ljudi ne samo da se želimo pokazali dobrim i vrijednima, nego želimo onda biti i ispred drugih, kad smo već uložili određeni napor i trud u školovanje. U nama počesto nije samo želja da radimo vlastiti posao, nego je prisutna i želja da drugima ne dopustimo da nam se približe, kao da nas je strah da ne ugroze naše mjesto. Počesto zavidimo drugima da ne bi postali poznatiji i važniji od nas, da ne bi javnosti njihov rad i nastojanje više cijenila od našega.

Kao što je to među učenicima u nekom razredu ili školi, tako je bilo i među Isusovim učenicima. Kao što se počesto oni bolji učenici žele pokazati ne samo dobro time što su savladali gradivo, nego se žele pokazati i boljima od drugih do mjere da im nije stalo do toga da se vesele i napretku i znanju drugih, samo zato jer se oni žele pokazati boljima i za to dobiti priznanje, tako je i apostol Ivan pokazao strah od drugih jer je htio da se sve zasluge koje se tiču Isusa pripišu njemu i onom uskom krugu učenika koji je izbliza slijedio Isusa. Kao što učenik koji ide u školu kako bi se natjecao s drugima, a ne kako bi stjecao znanje te pomagao i drugima da ga što više steknu, pokazuje takvim duhom da uopće nije shvatio bit školovanja i bit znanja, tako je u istu zamku upao i Ivan i drugi učenici. Oni su zabranjivali čovjeku kojega su vidjeli da izgoni zloduhe u Isusovo ime da to više ne čini, kao da je činio zlo, a ne dobro drugima. A tako su se postavili jer su htjeli da sve zasluge budu pripisane njima, a ne drugima koji nisu dio njihova uskog kruga. Isus im stoga jednom rečenicom skreće pozornost da se nisu dobro postavili, to jest time što nisu dobro razumjeli svoju zadaću, pokazuju da nisu dobro razumjeli ni njegovo poslanje.

A on svoje učenike nije nikad učio da se natječu s drugima kako bi sebi pripisivali zasluge, nego ih je poticao da služe dobrobiti ljudi. Stoga je bilo logično da potiču svakoga da čini dobro u Isusovo ime, jer je bolje da netko čini dobro, nego da ne čini ništa. Zato je bilo čudno da nisu imali snage potaknuti čovjeka koji je izgonio zloduhe da i dalje nastavi pomagati ljudima, umjesto što su mu branili. Nije ih Isus poučavao s ciljem da se oni s nekim natječu, a još manje da se oholo nadimlju, nego ih je poučavao da na druge prenose svoje znanje, puninu istine i povjerenu moć. Ako su smatrali da spomenuti čovjek nešto krivo čini ili da ima krivu nakanu, mogli su ga poučiti da to popravi. No oni su imali krivi pristup, te su ga zbog toga htjeli onemogućiti u tome što je činio, kao da su htjeli ograničiti Isusovu snagu koja se prenijela i na druge koji su ga upoznali. A svaki onaj koji je činio dobro u Isusovo ime, nije mogao biti njihov protivnik, osim ako nije imao neki svoj skriveni cilj i namjeru time što je činio. Zato ih je Isus poučio da je za njih svako onaj tko nije protiv njih, te se ne trebaju bojati ljudi koji čine dobro u Isusovo ime. Time ih je učio da ne pripisuju sebi zasluge za dobro koje čine i da ne budu isključivi prema drugima, nego da se usredotoče na smisao i bit Isusova poslanja među ljudima. Potaknuo ih je da ne čine nešto kako bi primili priznanje i nagrade dajući do znanja kako su oni prvi i najbliži suradnici, kako su oni učinili više dobro od drugih, nego da se vesele svakome dobru, svakoj čaši vode koja napoji žednoga u Isusovo ime.

I danas bismo trebali svi mi Kristovi vjernici odražavati isti duh koji je Isus prenio apostolima, koji ne bi smio biti loš natjecateljski duh koji vodi zavisti i isključivosti, nego koji potiče da činimo dobro u Isusovo ime, to jest kojim se međusobno potičemo da učinimo što više dobra svima onima koji su potrebni oslobođenja i spasenja. Ako budemo slušali Isusa bit ćemo međusobno složniji i vjerodostojniji, a nećemo trošiti snagu na to da se glođemo i trvemo s drugima osporavajući im dobro koje su učinili. Budimo stoga poticaj i današnjem svijetu da se što više dobra učini u Isusovo ime koje čovječanstvu donosi blagodat spasenja i čuvajmo se lošeg natjecateljskog duha koji ne potiče druge da budu bolji i da više dobra čine poradi imena Isusova, nego se pretvara u duh isključivosti koji razjedinjuje ljude i slabi Isusovo djelo i poslanje u svijetu.

25. nedjelja kroz godinu – B

Već prošle nedjelje smo imali priliku čitati evanđeoski odlomak u kojem sveti Marko opisuje kako je Isus poučavao svoje učenike, a današnji potvrđuje da to nije bila iznimna situacija, nego da je Isus doista ozbiljno shvatio svoju ulogu kao učitelja koji tumači otajstva Božja i uvodi svoje učenike u spoznaju. Isto tako je bilo vidljivo kako bi odlika učenika trebala biti poučljivost, jer bez toga ih ne bi ničemu mogao poučiti. U današnjem Evanđelju vidimo da bi uz poučljivost učenici trebali razvijati i druge kvalitete. U prvom redu trebali bi na ispravan način pobijediti strah od svoga neznanja, koji potom na njih utječe na način da se boje pitati onda kad nešto nisu razumjeli. Upravo to opisuje Evanđelist kad veli: Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati. No oni ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga. Dakle u njima postoji strah da priznaju da nisu razumjeli. Mogli su pomisliti da će ih se on odreći kao učenika zbog takve slabe sposobnosti shvaćanja onoga što im je govorio. U svakom slučaju nitko od učenika nije htio pred drugima ispasti neznalica i upitati naglas, jer uostalom bili su svjesni lekcije koju je Isus očitao Petru, kad Petar u svojoj preuzetnosti nije htio pitati pojašnjenje, nego je htio učiti Učitelja.

Držim da osjećaj pred pitanjem onoga što nismo razumjeli nije neobičan nikome od nas, bilo da su mnogi od nas u svojim školskim danima osjetili takav strah i nelagodu od pitanja i potpitanja, bilo da su to osjetili u drugim životnim situacijama. U trenutku kad bismo trebali zatražiti pojašnjenje nerijetko pomislimo i sami sebe pitamo: Što će o meni misliti drugi? Što će misliti učitelj? Hoće li misliti da sam spora shvaćanja? Hoće li me ismijati zbog neznanja? Osim toga može nas biti strah da nećemo razumjeti ni po drugi put, pa onda radije odšutimo i pravimo se da smo razumjeli, nego da se pred drugima očitujemo i sami sebe raskrinkamo. U sebi računamo da ćemo kasnije samostalno domisliti i prodrijeti u ono što nismo spoznali kad je bilo protumačeno. Doista, mnoštvo je razloga i motiva koji nastaju u našoj svijesti svaki put kad se ustručavamo postaviti pitanje i doći do jasnoće i mira u duši. Pogotovo ako se takva pitanja i odgovori tiču spoznaje Boga i njegova otajstvenog plana spasenja, kao što je bio slučaj s apostolima.

Isus međutim nije htio da njegovi učenici u sebi zadržavaju strah od pitanja, jer ih njihovi ljudski odgovori ne bi doveli do spoznaja koje im je on htio posredovati. Do spoznaje Božjega otajstva mogao ih dovesti samo on koji je poznavao otajstva Božjeg života, kao i Božji plan spasenja. Zato kad mu je postalo jasno da oni nisu razumjeli što im je govorio, odlučio je izravno suočiti ih s njihovim neznanjem i sa strahom od pitanja, te im dati dodatnu pouku o istinskom putu života. Jer oni, kako nisu razumjeli što im je govorio, prešli su vrlo brzo na teme drage njihovim ušima i svijesti. Umjesto da ga pitaju o otajstvu Mesije i otkupljenja, bavili su se pitanjem tko je od njih najveći, još jednom pokazujući kako nisu slušali njega jer su imali svoje prioritete u glavi i u svijesti. Išli su za njim ne slijedeći njega, nego slijedeći želju da se na neki način okoriste njegovom blizinom.

Zato ih Isus nije samo poučio svojoj poniznosti kad je rekao da ima trpjeti i biti ubijen, nego ih je izravno potakao da oni budu ponizni i da budu jednostavni kao djeca neopterećeni svojim interesima. Samo uz djetinju jednostavnost oni mogu razumjeti i njegov mesijanski plan, te iskreno prionuti uz njega čista srca i duše ne tražeći ostvariti vlastitu veličinu, nego veličinu pronaći u tome da služe Božjem planu i ljudskom spasenju. I ako su oni imali problem kako ga pitati kad nešto nisu razumjeli, u tome opet mogu biti primjer djeca. Djeca koja još nisu opterećena strahom od toga da se pred nekim moraju pokazati pametnima, vrlo su jednostavna i nemaju strah od pitanje. Naprotiv, neposredna su i znaju postaviti zanimljiva i duboka pitanja. Zato bi apostolima bilo bolje da su i u svom odnosu prema Učitelju bili manje zakočeni ljudskim obzirima, a više se dali voditi jednostavnošću kojom ih je poučavao. Pogotovo što im je pokazao da on kao Učitelj nije kompliciran ni udaljen, nego da im je potpuno na raspolaganju za svaku nejasnoću.

I u našem vjerničkom življenju bilo bi poželjno da razvijemo ovakav stav iskrenog tražitelja koji se ne boji pitati, nego trajno kuca na vrata svoga Učitelja, to jest učitelja koje mu je Bog stavio na put u svojoj Crkvi. Budimo stoga jednostavni poput djece i ne ustručavajmo se pitati ono što ne znamo, jer je najgore od svega ako tko ne pita i ne raste u spoznaju Božjeg otajstva, nego vjeru doživljava samo kao formalnost, ili, što je gore, mjesto gdje pronalazi i ostvaruje neki svoj ljudski interes. Radije budimo pozorni i marljivi učenici kako bismo svojom spoznajom i iskustvom vjere mogli biti poslužitelji svojoj braći.

24. nedjelja kroz godinu – B

Premda nam je vrlo poznat iz Evanđelja događaj o kojem smo danas slušali navještaj, ipak nas nanovo iznenađuje nevjerojatnim obratom i teškim riječima koje je Isus izgovorio Petru. Upravo jer nas uvijek iznova iznenađuje, možemo izvući sadržajniju pouku nakon pozornog razmišljanja o svemu što se dogodilo. Petar je, kako vidimo, reagirao burno, iskreno i, bez daljnjega, dobronamjerno. Ali on je nadasve pokazao da je neupućen u otajstva Božjega života i njegove planove spasenja. I nakon što je ispovjedio da je Isus Pomazanik – Krist, Petar nije znao sve što je trebao znati o Isusu, a u prvi mah se nije dao poučiti. On je imao svoju ideju o tome što je trebao raditi i biti Božji Pomazanik, umjesto da čuje njega samoga što objavljuje o sebi i svome otajstvu.

No Petar nije iznimka ni izoliran slučaj. Jer i danas ima članova Crkve koji burno reagiraju na neke sadržaje propovijedanog nauka pretpostavljajući svoje ljudske stavove znanju i istini koju je Crkva od Boga primila. Nije upitno da to mogu činiti u dobroj namjeri i vrlo iskreno i uvjerljivo, ali ne znači da su u pravu u tome što svojeglavo zastupaju. Jer ako su neupućeni u središnji sadržaj Božjeg nauka i djelovanja, te ne razmišljaju polazeći od spoznaje Božje, onda bi ipak trebali dopustiti da ih Isus pouči, pa ako treba i prekori, kao što je bio slučaj s Petrom. Mogu biti i teološki obrazovani, ali ako su bez izgrađene svijesti o muci i križu Gospodinovu, ne mogu ponuditi prave odgovore na pitanja i prava rješenja na probleme. Na žalost, ima onih koji i dođu do neke ispravne spoznaje o Bogu, kao što je i Petar došao do spoznaje da je Isus Mesija, ali to još ne znači da mogu Bogu držati lekcije o tome što mu je činiti i kakav treba biti. Ako su otkrili jedan djelić otajstva, to još ne znači da su do kraja poučeni ili pak, što je još bitnije, da su u vjeri prokušani. Pa i kad su u nekoj mjeri došli do ispravnih zaključaka o pojedinim dimenzijama Božjeg otajstva, to još ne znači da znaju ono najbitnije i što daje smisao pojedinoj spoznaji i što je uklapa kao okvir u smislenu cjelinu.

Zato Isus i od nas, kao i od Petra i drugih apostola, očekuje da budemo poučljivi, to jest da ne prihvaćamo samo pojedine tvrdnje koje nam se sviđaju, nego da i dalje osluškujemo Božje pouke kako bismo ih na dosljedan način spoznali cjelinu Božjeg otajstva. Jer ako nemamo cjelovit uvid u otajstvo Božje, u opasnosti smo da nas netko izigra, izmanipulira i odvrati od prave vjere. Ako nemamo cjelovit uvid i ne damo se poučiti u svu dubinu Božjega otajstva, onda smo odgovorni za svoje neznanje i za svoju ljudsku površnost. A onaj tko se ne daje poučavati svjestan da prima pouku Božju, prije ili poslije postaje nesiguran, napose u kriznim trenutcima, kako će se kasnije dogoditi i samom Petru. Zato samo onaj tko se daje poučiti pronašao je ispravan stav i put, nakon čega će u poniznosti sigurno kročiti putem vjere i iza sebe ostaviti svjedočanstvo života Bogu ugodna.

A glede pouke i poučljivosti, o Bogu nas je najbolje poučio sam Bog po svome Sinu i Duhu Svetomu. No ako nismo poučljivi vodstvu njegova svetoga Duha, nego naprasito mislimo da bolje znamo od njega, onda ćemo teško dopustiti Crkvi da nas poučava i uvodi u Božju istinu. Štoviše, tada ćemo preuzetno poput Petra htjeti Isusa poučiti o tome tko je i kakav bi trebao biti kao Mesija. Petar i drugi apostoli, međutim, nadišli su ova početna nesnalaženja, te su se dali voditi i poučiti,nakon čega su zaslužili da ih Isus ugradi u temelje svoje Crkve. Njima je potom povjerio cjeloviti nauk koji je voljom Očevom objavio svijetu, te su mu oni postali jamci i svjedoci. Zahvaljujući njima Crkva je postala stup Božje istine i sredstva zajedništva u Božjoj ljubavi. Ona se ni danas ne bi smjela dati zbuniti ni u svojim pastirima ni u vjerničkom puku zbog poteškoća na koje nailazi u današnjem okruženju. Istina je da je mnogo bijesa u suvremenom društvu, koji počesto nastaje iz obijesti, protiv ove činjenice ne samo da je živi Bog izgovorio istinu o sebi, nego da ju je povjerio poučljivim svjedocima i po njima je, podigavši na njima svoju Crkvu,prenio svim naraštajima i cijelom svijetu.

Apostoli koje je Isus poučio postali su vjerodostojni svjedoci otajstava Božjih, čime su onda zajednicu vjernika – Crkvu obdarili svojim svjedočanstvom o Božjem djelovanju za čovjeka. Crkva od tog svjedočanstva živi, pa i onda kad nekad neki vjernici burno reagiraju držeći se, poput Petra koji još nije bio poučen, svojih osobnih umjesto Božjih stavova. Upravo radi toga Crkva ne smije i ne može odustati od svog poslanja da poučava ljude istini Božjoj, ma kako doživljava pritisak u ovome svijetu od mnogih koji bi nju htjeli poučavati i držati joj lekciju. Budimo poučljivi barem mi koji smo njezini gorljivi članovi, te napredujmo u spoznajama Božjega otajstva držeći se čvrsto istine Evanđelja koju primismo u Katoličkoj Crkvi, utemeljenoj na nauku koji su Petar i apostoli primili od Gospodina. Uz to, uzmimo odvažno svoj križ i idemo za Isusom, jer sa sigurnošću znamo da nas on ljubi i vodi u život vječni u svome kraljevstvu.

23. nedjelja kroz godinu – B

Čuli smo evanđeoski tekst u kojemu nam sveti Marko opisuje Isusovo djelovanje u krajevima dekapolskim, s posebnim osvrtom na izlječenje jednog gluhog mucavca. Evanđelist prenosi i osjećaje ljudi koji su nazočili tim događajima koji su se ‘divili preko svake mjere i razglašavali sva djela’ koja je Isus činio za dobrobiti svih onih koji su ga dolazili slušati i zadobiti uslišanje u svojim potrebama.  Divljenje koje su ovi ljudi iskusili doista je poseban osjećaj u duši jer su otkrivali i priznavali da postoji stvarnost koja ih nadilazi svojom veličinom, ljepotom, uzvišenošću. A, osim toga, onoga tko se divi prati ga osjećaj sreće i ispunjenja, jer mu je dano spoznati je, dotaknuti i biti u kontaktu s njom. Diveći se, ljudi u dekapolu su dopustili da ih ispuni svijest o otajstvu koje ih je okruživalo i koje im se približilo, napose jer je bila riječ o otajstvu dobrote i ljepote Božje koja se očitovala u Isusu.

Osjećaji i iskustvo koje su proživljavali ljudi u dekapolu dok su bili u Isusovoj blizini, trebali bi pratiti i našu vjerničku svakodnevnicu. Oni su ga slušali kako naviješta kraljevstvo Božje i promatrali kako se zauzima za sve vrste bolesnih i potrebnih, te su ostajali udivljeni svime što su vidjeli i čuli. Imajući u vidu da su glede divljenja stari filozofi govorili da se filozofirati započinje kad se u čovjeku pojavi osjećaj divljenja, što bismo mi tek trebali reći za život vjere kojim nas je Bog obdario? Ako su se ljudi divili ljudskom životu kao takvom, što bismo trebali reći mi koji smo primili božanski život? Ako su se ljudi divili pojavama u svijetu, što bismo trebali reći mi koji promatramo čudesa Božja? Ako o divljenju ovisi ozbiljnost shvaćanja dubine života, što bismo trebali reći mi kojima je Bog povjerio spoznaju cjelovitosti i svake punine života? Ako se ljudi dive ljudskim vještinama i fenomenima, koliko bismo tek mi s oduševljenjem promatrati vještinu i snagu Božju kojom skrbi oko nas i našega spasenja? Ako se ljudi dive činjenici da je čovjek biće koje se može staviti u riječ i izreći samoga sebe, za razliku od drugih bića, što ćemo reći mi kojima se sam Bog izrekao i omogućio nam da ga svojim jezikom i riječima izričemo? Ako se ljudi dive ljudskom sluhu i mogućnosti da se čuje riječ, ne samo izvanjska, nego i unutarnja, to jest misao, bit i pojam, što ćemo tek napraviti mi koji smo čuli i usvojili Božju misao?

U duhu toga bit će nam jasno da ako ima ljudi koji se dive čovjeku kao Božjem stvorenju, mi možemo ne primijetiti koje je divno čudo što smo otkupljeni. Ako ima ljudi koji se dive ljudskome, mi ne možemo ne primijetiti koje je divno čudo da je čovjek Božje djelo i da može živjeti božanskim životom. Stoga pored činjenice da možemo izgovarati božanske i neizrecive istine o životu svojim ljudskim jezikom nećemo proći kao pored beznačajne stvarnosti. Isto tako bit će vrijedna divljenja svijest da možemo slušati Božje riječi svojim ušima, te, štoviše, biti svjesni da je nama vjernicima dano ono duhovno uho kojim nepogrješivo čujemo neprevarljivi Božji glas i vrlo razgovijetno primamo njegovu svetu riječ. Ne možemo reći da nije vrijedno divljenja da mi vjernici možemo s potpunom preciznošću razlikovati dobro od zla, istinu od laži, vrijedno od nevrijednoga, ispravan put od puta zablude. Zar se ne treba diviti što imamo ispravnu spoznaju o životu te nas ne može zavarati ljudska demagogija, sotonske laži i zemaljske mode i pomodarstva? Zar nije vrijedno divljenja da mi vjernici imamo svjetlo koje trajno svijetli u duši po riječi istine i smisla koju je Bog položio u nas? Zar nije vrijedno divljenja što osjećamo živu prisutnost Božju po riječi koju čujemo u ušima i u svijesti? Po riječi koja odjekuje u srcu? Zar se ne treba zadiviti što slušamo riječi u kojima nema ništa lažnoga i ispraznoga, nego su riječi čistog života koji u nas po njima ulazi? Zar nije zadivljujuća riječ koja može postati čvrst temelj ljudskog života? Zar se ne treba diviti Bogu jer se dekapolska čudesa ponavljaju i danas u našem okruženju i u našem životu?

Strah me, međutim, da živimo u svijetu u kojemu niti znamo niti imamo vremena diviti se, jer su nam brzi ritam i obveze koje nas svakodnevno guše oduzele sposobnost divljenja. Ako smo pak izgubili osjećaj divljenja, izgubili smo osjećaj za Boga, koji je velik u svojim djelima i uzvišen u čudima kojima se svakodnevno uprisutnjuje u našoj blizini. Možda se divimo ponekoj prirodnoj ljepoti ili djelu ljudskih ruku, a da opet ne dođemo do onog konačnog divljenja životu kao takvome, to jest Bogu kao njegovu počelu. Teško se možemo diviti u ambijentu u kojem smo zapljusnuti kojekakvim silnicama i zvukovima koji onečišćuju naše uši, te živimo kao gluhi jer ne čujemo najbitnije i najsadržajnije riječi života zbog toga. Isto tako mnoštvo je riječi o koje se sapleće naš jezik i ne uspijeva razgovijetno pojmiti i izraziti uzvišenu stvarnost koju je pozvan prenijeti drugima da se i oni dive svemu što je i nas zadivilo. Dok smo uvjereni da jasno i razgovijetno govorimo, tko zna što mucamo i koje brbljarije izgovaramo, koje su zapreka stvarnoj biti i smislu našega govora. Zbog toga na žalost tako rijetko imamo prigodu čuti uzvišene riječi iz usta svojih sugovornika, te se po njima zadiviti i Bogu koji nam je dao tako čudesan dar kao što je govor, koji izriče dubinu i ljepotu života postajući nam istinsko obogaćenje. A upravo to je poslanje nas vjernika u našem društvu: po onome što mi izgovaramo i dajemo drugima čuti o Bogu i o njegovoj prisutnosti u našem životu, dati im prigodu da se zadive, kao što su se stanovnici dekapola divili Isusu.

Zato je nama ovaj evanđeoski odlomak ispit savjesti znamo li promatrati čudesna Božja djela oko sebe i u sebi. No on nam je ujedno i poticaj da se trgnemo i da otvorimo oči i uši duha, kako bismo se mogli diviti Božjoj prisutnosti, njegovu djelovanju i nauku. Tek kad otkrijemo da nam je Isus podario duhovnih sluh, shvatit ćemo da bismo bez njega u svijetu bili gluhi. Kad dopustimo da nam on razriješi sponu jezika, otkrit ćemo da bismo bez njega o pravom životu znali tek samo mucati vrlo nerazgovijetno. Evanđeosko svjedočanstvo koje smo čuli prigoda je da se zadivimo nad darom kojim nas je obdario kad nas je osposobio da čujemo duhovne tonove i da progovorimo duhovnim jezikom. Ako smo iskreno svjesni dara vjere kojim nas je prosvijetlio i milosti kojom je očistio naše uši od nečistoća ovoga svijeta i osposobio naš jezik da daje hvali živimo i pravomu Bogu, onda je nemoguće ne zadiviti se nad tim darom i otajstvom. Nemoguće je šutjeti i ne posvjedočiti drugima kako je Bog očistio naše i uši i razriješio sponu jezika. Dajmo se stoga oduševiti djelima našega Gospodina koja smo iskusili u vlastitom životu, te oduševljavajmo i druge da se počnu diviti ljepoti kršćanskog života u Gospodinu.

22. nedjelja kroz godinu – B

Jeruzalemski farizeji i pismoznanci koji su se zanimali za Isusovo djelovanje radoznalo su promatrali svaki detalj kako Isusova ponašanja, kao i ponašanja njegovih učenika. Pratili su tako i zamjerali da jedu kruh neopranih ruku, što su smatrali nečistoćom neprimjerenom jednom pobožnom židovu, a napose ako se radi o učenicima nekog rabina koji se dičio time da poučava božanski nauk. Prema poimanju farizeja svaki način učitelj u narodu je trebao biti vrlo obziran i precizan u vjernosti zakonskim odredbama i narodnim predajama koje su nastale s nekim razlogom i ciljem. Svojim kritikama iznijeli su tako i očekivanja prema Isusu i njegovim učenicima. Učenici nisu marili za predaju starih, a Isus nije pokazao nimalo žala zbog njihova dokidanja. Prema farizejima oni su trebali biti upućeniji u Božje zakone i zapovijedi, te prednjačiti svjedočanstvom pred drugima ne omalovažavajući pobožne predaje starih. Ali kako to nije bio slučaj, tako su onda pismoznanci i farizeji u puku pokušali narušiti ugled koji je Gospodin uživao razglašavajući svoje mišljenje i iznoseći svoje osvrte na njihovo ponašanje glede običajnog pranja ruku, čaša, vrčeva, lonaca i hrane.

Najveći strah farizeja i pismoznanca koji je iz toga proizlazio je da narod ne poprimi poganske običaje, te da se onda time ne pomiješa s drugim narodima, te da ne postane nečistim narodom poput poganskih naroda. Isusov odgovor je sasvim jasan i javan pred očima svega puka. Ti isti čuvari predaja zanemarivali su mnogo bitnije od svega, a to je sačuvati čisto srce naroda pred Bogom i slobodno od svake zle namisli i grijeha. Jer ako je naroda tako vjeran i svet, čist i pravedan, odakle onda tolika zla kojima se ljudi međusobno ugrožavaju, pa čak i uništavaju? Isusov govor pretpostavlja pitanje: Zar su sama od sebe nastala bludništva, krađe, prijevare, ubojstva, preljubi, lakomstva i prijevare? Ujedno je ovo popis onih najočitijih zala i grijeha kojih nije bio izuzet ni Božji narod, premda se hvalio činjenicom da je bio vjerni, izabrani, sveti narod. Ujedno je ovo bio prijekor njihovoj dvoličnosti jer su navodno bili čuvari dobrobiti naroda, uvjereni da čuvanjem predaja vode narod u budućnost, a previđali su da narod može imati budućnost ne čuvanjem predaja starih, nego čuvanjem Božjeg ćudorednog zakona i zapovijedi, to jest čuvanjem srca i nutrine od zaraza i nečistoća grijeha. Zato najveće blago i kapital jednog naroda oko kojega treba uznastojati jest upravo čistoća srca i zajedništvo s Bogom njegovih članova. Ako narod skrbi oko čistoće duha i srca, onda će bez obzira na količinu izgubljenih ili promijenjenih ljudskih predaja sačuvati svoj ponos, cjelovitost i identitet. Upravo to postaje izvor stvarne dobrobiti na kojoj se onda treba graditi budućnost jednog naroda.

Živimo u vremenu kad se slične stvari događaju i u našem društvu. Oko nas se događaju velike preobrazbe u društvu, te se onda dokidaju mnogi običaji i predaje naših starih po kojima se nekada živjelo. Izmijenio se i ritam i način života, te su mnogi zabrinuti kako ćemo izgubiti samosvijest i kako će nas kao narod ugroziti globalizacija i ostali društveni procesi u našoj okolini. Strah nas je kako ćemo se pretopiti s drugima ili da će nas drugi svojim običajima preplaviti. No ako Isus nije izrazio žalost zbog dokidanja predaja starih u njegovo vrijeme, zar bismo mi trebali biti zabrinuti što se u naše vrijeme dokidaju određeni običaji i predaje? Držim da ne bismo!

S druge pak strane Isus je jasno izrazio da je veći problem što narod olako previđa odredbe zakona Božjega, a daje se zavarati mišlju da je dostatno čuvati predaje starih da bi se zajamčila budućnost. I za nas danas vrijedi ista stvar. Jer nije problem što smo se odrekli određenih predaja starih, nego je problem što olako uvodimo mnoge uredbe ljudske, mnoge izmišljene ‘običaje’ nametnute medijima, javnošću i pomodarstvom, a da nismo svjesni koji je njihov konačni cilj i učinak u našoj svijesti i životu naroda. Štoviše, nije problem što s vremenom nestane poneki običaj, nego što smo na račun toga olako ostavili razmatranje Božjih zapovijedi i njihovu poruku za život. U suvremenom svijetu ušli smo u proces stvaranja i prihvaćanja ljudskih običaja nauštrb ili protiv Božjih, a koji malo tko prepoznaje i na kojega ne upozorava kao na najveći problem kojem smo izloženi danas. A da smo usred upravo takvog procesa prepoznajemo po nebrizi za ćudoredni život, koji ne samo da se ne štiti u javnosti nego se i sustavno gazi uvođenjem suvremenih običaja kao standarda ponašanja. Doista nije poteškoća što ćemo odbaciti određene stare običaje, nego što se odričemo najveće vrijednosti – vjerničke duše oplemenjene vjernošću Bogu i svetom Evanđelju. Pogubno može biti to što oko sebe dopuštamo procese stvaranja običaja koji zauzimaju mjesto Božjih zapovijedi i koji onečišćuju srce ovog naroda odvlačeći ga daleko od Boga. Zato ne bismo trebali biti zabrinuti tek iz nekih nostalgičarskih razloga što mnogi ne mare za običaje naših starih, nego što mnogi danas ne vrše revno i vjerno Božje zapovijedi kao što to nekad činjahu naši stari. Doista, naši pređi se othrvaše na vjetrometini povijesti ne zato što su imali pučke običaje, nego zato što su bili vjerni Bogu i njegovim vrijednostima.

Stoga nas današnji evanđeoski odlomak poziva da ne previđamo olako ono što je Božje, nego da ga zauzeto njegujemo upravo to. Zato bismo trebali mnogo bolje detektirati svaki izvor nečistoće koji se putem suvremenih ‘običaja’ želi ugnijezditi u našim srcima, te bismo prema takvim procesima i postupcima trebali biti mnogo kritičniji i odlučniji, kao što je Isus odlučno pokazao svome narodu čega bi se trebao čuvati da ne onečiste svoje srce. Prionuti nam je uz Boga i njegovu riječ, volju i zapovijedi, jer ćemo samo tako priskrbiti budućnost sebi i svome narodu.

21. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak donosi rasplet rasprave koju je Isus imao sa svojim sunarodnjacima nakon čudesnog umnažanja kruha, nakon što im se predstavio kao kruh života. Njegove riječi nisu bile pretvrda besjeda samo mnoštvu koje ga je i tako tražilo samo zato što su jeli kruha i nasitili se, te su priželjkivali još takvoga kruha, nego je njegov govor bio pretvrd govor mnogim učenicima, te su reagirali sablažnjavajući se da bi na kraju i odstupili od njega. Evanđelist sveti Ivan ne propušta primijetiti i opisati njihovo držanje pred Gospodinom kad je riječ o ovako važnoj temi. Isto tako ne propušta prenijeti kako se Isus postavio prema njima i što im je rekao u tim prijelomnim trenucima dok je u njihovoj duši trajalo previranje. A kad su ga mnogi napustili, sveti Ivan zapisa i da je tada upitao dvanestoricu: Da možda i vi ne kanite otići?

Iz ovih njegovih riječi moglo bi se iščitati određeno razočaranje i okus gorčine u duši, te bi bilo dobro upitati se zbog čega  se tako osjećao. Mogli bismo čak pomisliti da je bio gotovo tužan jer ga ni vlastiti učenici nisu shvatili, što bi bio njegov veliki neuspjeh. Te umjesto da bude ponosan kako veliki broj ljudi ide za njim, morao se suočiti s činjenicom da su mnogi idući za njim slijedili ipak sami sebe. Ako je i planirao da će oduševiti mnoštva naviještajući Božju riječ, morao je ipak doći do toga da ga tek mali broj ljudi ispravno shvaća i da ga zdušno prihvaća, a i oni uz svoje ljudske slabosti i borbe u vjeri. Sada se postavlja pitanje je li Isus bio razočaran zato što mnoštvo nije prihvatilo bit i srž njegove poruke? Je li ga tištalo to što je ostao samo s malim brojem vjernih sljedbenika on koji je planirao napraviti revoluciju spasenja u narodu Božjemu? Je li ga bolio neuspjeh, nerazumijevanje i odbacivanje? Je li ga boljelo to što su drugi revolucionari i obnovitelji u narodu imali veći broj sljedbenika od njega koji je gledao kako ga napuštaju oni na koje je računao? Ista pitanja nam je postaviti i u današnje vrijeme kad slušamo kako na zapadu svake godine određen broj ljudi istupi iz Crkve. Boli li Isusa što se smanjuje u nekim zemljama broj vjernika? Je li zabrinut zbog toga? Je li opterećen time da netko drugi ne nadmaši brojem i ljudskom snagom, moći i prestižem njegove vjernike? Je li mu važan broj kako bi dokazao ozbiljnost i nezamjenjivu važnost svoje poruke i djela spasenja?

Na ova pitanja nam odgovor daje evanđeoski odlomak koji smo čuli. Nakon što je sa zanosom propovijedao Božju riječ za dobro naroda Božjega, Isus sada mora uočiti da je njegovo djelo dovedeno u pitanje, ali ga ne boli duša radi sebe i svojeg interesa, nego ga boli radi njih jer nisu razumjeli riječi života vječnoga. Bilo mu je žao njih što nisu dopustili da ih Otac privuče i što su ostali zakinuti za istinsko razumijevanje života. Bilo mu je teško u duši jer je vidio da nisu razumjeli niti potrebu i mogućnost vlastitog spasenja, kao ni to koliko ih je on mogao obdariti razumijevanjem pravoga života. Sigurno se osjećao sjetno jer su odbili primiti njegovu božansku snagu u svoje živote, jer nisu razumjeli da je on Svetac Božji koji je sišao s neba radi njihova spasenja. Bio je razočaran, u konačnici, ako netko ide za njim kao učenik koji navodno vjeruje, a nije shvatio ni doživio bit njegove poruke i djela koje je izvršio. A iz svega toga se zaključuje da njemu nije bilo stalo do broja, nego do kvalitete razumijevanja njegove poruke. To je uočljivo i iz pitanja koja je postavio: Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? jer je upitima samo pospješio njihovu odluku i opredjeljenje. Bio je svjestan da od polovičnih ljudi koji se ne snalaze u vjeri nema koristi ni on, a ni ljudi. Zato ih je potakao da se izjasne, te da i sam može zaključiti na koga računati kao prave suradnike svoga poslanja. Htio je da oni dođu do zaključka da nema smisla ići iza njega, a ne biti uvjereni u njegovo božanstvo i njegovu poruku spasenja.

Bilo kako bilo, bio velik ili malen broj onih koji su ga slijedili, on nije mogao zanijekati sebe, niti je išao na kompromise glede svoje osobnosti i poruke koju je navijestio. Ako se i žalostio što su ga mnogi napustili, nije to činio radi sebe, vlastite taštine i neuspjeha, jer je bio pravi Bog, nego se žalostio radi njih jer su odbacili prigodu vlastitog spasenja. Stoga se i danas pokazuje istinitim da vjeru odbace i napuste Isusa oni koji ne traže ozbiljno Boga i svoje spasenje, kao i oni koji od njega ne dobiju što su očekivali. Od Isusa ode onaj tko nije znao da je vjera Božji dar, a ne njihov proizvoljni stav o Bogu, te onda, kad Isus ne zadovolji njihove zahtjeve i prohtjeve, kad se ne prilagodi njihovu poimanju vjere, oni se ne daju voditi nego okrenu leđa. I danas zato mora biti jasno da onoga tko ide za Isusom ne smije voditi ljudska motivacija, jer će prije ili poslije napustiti onoga kojega slijede, budući da on nije došao na zemlju udovoljavati našim ljudskim prohtjevima nego nas voditi putem spasenja.

Stoga se ne može reći da se Isus obeshrabrio zbog maloga broja onih koji su ga slijedili i nasljedovali. Sasvim je bio svjestan da je najgore ako ga netko slijedi fizički ili mehanički, a ne nasljeduje ga duhom, izborom vrijednosti i stilom života. Bio je žalostan jer nisu razumjeli ono što je Petar razumio, da onaj tko je doživio da Isus ima riječi života vječnoga, doista nema kamo drugo ići. I za nas je ovo jasna poruka da očekuje od nas da ne budemo samo broj u njegovoj Crkvi, zajednici vjernika, nego istinski gorljivi vjernici koji su se dali privući snagom Očeve ljubavi i prave vjere, te odvažno idu i ponosno svjedoče dar koji su primili kad su upoznali Isusa Sina Božjega.

20. nedjelja kroz godinu – B

Rasprava koju je Isus vodio sa svojim sunarodnjacima nakon čudesnog umnažanja kruha došla je svome vrhuncu kad su sudionici rasprave počeli raspravljati o istinskoj hrani kojom se trebaju hraniti ljudi. Dok je Isus nastojao u svojim sugovornicima potaknuti vjeru u njegovo božanstvo i usmjeriti ih da od znaka umnoženoga kruha počnu vjerovati u njega kao kruh s neba, oni su se, ne želeći povjerovati, na razne načine izvlačili. Osim što su se čudili kako im on o kojemu znaju tko je, odakle je i čiji je može za sebe reći da je kruh koji je s neba sišao, branili su se i drugim argumentima. Jedan od najjačih je bio taj da su se busali u prsa da su pravi vjernici što su dokazivali tvrdeći kako su njihovi očevi jeli manu u pustinji, te s tog naslova nisu prihvaćali ono što im Isus govori, niti su htjeli napraviti ikakav dodatni korak u vjeri.

Zanimljivo je da se oni nisu ustručavali ovako smiješnog argumenta kojim su htjeli dokazati svoju vjeru i vjernost Bogu. Isus im govori o potrebi da povjeruju u njega, a oni se brane time da su potomci slavnih očeva koji su vjerovali i koji su blagovali manu u pustinji, iz čega iščitavamo da su živjeli od stare slave. To je kao da gladni beskućnik, kad ga pozovete za stol da ga nahranite, odbije vaše gostoprimstvo i pomoć tješeći se kako je njegov otac neka davno bio imućan i kako je svaki dan jeo do sitosti. Bila bi doista to smiješna utjeha i šuplja priča koja ga ne bi nahranila. U konačnici, to nitko tako i ne čini u svakodnevnom životu jer bi bilo protiv zdrave pameti. No vidimo da se u duhovnom životu čini i takvo što nepametno. I ne samo da se to čini, nego postoji hrpa opravdanja i razloga za takvo nepametno ponašanje prema Bogu i prema samome sebi.

Žalosno je, međutim, što su u ime stare slave svojih očeva odbili kušati kruh koji im je Isus donio s neba. Uz to mnogo bolji od onoga koji su jeli njihovi očevi u pustinji. Kao da je Isus govorio protiv njih, a ne za njih, time što ih je pozvao na živu i osobnu vjeru koju bi okrunili blagujući kruh s neba. A oni se opravdavahu formalnom i obrednom vjerom, to jest izgovarahu se običajima i tradicijama. Kao da je mogao postojati izgovor kad je riječ o odbijanju Božjeg dara kao što je bio dar kruha živoga kojim se stječe život vječni. Kao da je bilo suvislo i razumno biti formalni ili tradicionalni vjernik i ništa više od toga. Kao da ima ikakvog značenja i smisla biti vjernik iz običaja jer sam rođen u vjerničkoj obitelji, ako to nije osobni izbor i živi odnos s Bogom.

Ova situacija iz Evanđelja podsjeća nas na mnoge naše vjernike koji već godinama nisu prekoračili prag crkve da dođu na nedjelju svetu misu ili na potrebnu ispovijed, ali kad ih sretnete jednako se busaju kako su iz vjerničke obitelji. Osim toga nerijetko navedu kako su i oni svojedobno bili ministranti i kako su primili sve sakramente, a ne zabrinjavaju se da od posljednjeg sakramentalnog slavlja već godinama nisu više pristupili u Božji dom. Ponetko se nađe čak da sočnom psovkom dokazuje kako je ‘Hrvat i katolik’, vjerojatno zato jer nitko češće od njega ne spominje Božje ime tijekom dana. Neki od njih su pak ponosni da imaju u rodbini nekog svećenika ili časnu sestru ili eventualno da su u kontaktu s nekim od prethodnih župnika, za koje počesto ne znaju da su se već mnogo godina prije preselili u vječnu kuću Očevu. Takvi izgovori su im najveće pokriće za duhovnu lijenost i pustoš kojoj su izložili sebe i svoje obitelji. Kao da se radi o sporednim stvarima života, a ne tako važnim i dragocjenim kao što je život vječni i skrb za cjelovito dobro na koje nas Bog poziva. Umjesto da sve to što nabrajaju bude poticaj za veću gorljivost njima postaje izlika i izgovor za duhovni nemar. Umjesto da im izbistri svijest i ražari duh, u njima je sve obamrlo i utrnulo, zamrlo i zgaslo do mjere da i ne vide kako su duhovno mrtvi, zapušteni i neupućeni.

Zato bi i nama danas Isusove riječi trebale biti žurni poziv na duhovnu zauzetost. Naročito da ražarimo vjeru u njega i u njegovu svetu utjelovljenu prisutnost u euharistiji u kojoj je ostao kako bi nam se dao za hranu života vječnoga. Naše je da svim žarom radimo oko svoga spasenja, da se trudimo oko sebe barem toliko da probudimo i potaknemo u sebi želju za besmrtnošću koja nam je darovana kao dar njegova tijela i krvi u euharistijskom kruhu. Trenutak je da u svjetlu Isusovih riječi prihvatimo odgovornost i za one oko nas koji i sami traže i trebaju hranu života vječnoga, te da im skrenemo pozornost da nam je nju donio Sin Čovječji prinosom svoga tijela. Vrijeme je da u sebi razbudimo apetite za vječnošću koji su u nama negdje obamrli ili zakopani, jer smo se posvetili samo ovom tjelesnom izvanjskom životu koji nas samo omamljuje svojim ponudama ali nam ne daje neumrli vječni život. Shvatimo ozbiljno Isusove riječi na način na koji ih je izgovorio, te se držimo postojano njegova svetog stola s kojega nam nudi kruh života vječnoga.

Razmišljanje uz svetkovinu Uznesenja Marijina

Bog je tijekom povijesti spasenja davao svome narodu obećanja da će ga uvesti u zemlju kojom teče med i mlijeko, a koja je po njegovim obećanjima i dobila naziv obećana zemlja. A Abraham je bio prvi kojemu je Bog obećao dati zemlju kojom je hodio jer je bio spreman napustiti sigurnost svoje zemlje i očinskog doma i poći u zemlju Božjeg objavljenja, da stekne istinsko iskustvo Boga slušajući njegov glas i čvrsto se njega držeći. Isto je tako Gospodin obećao Abrahamovu sinu Izaku, pa onda Jakovu dok nije od njega nastao cijeli narod koji se smatrao baštinikom Abrahamovih obećanja jer je bio dionikom njegove vjere. Stoga su pobožni Izraelci iščekivali da se na potomstvu, to jest u izabranom narodu ostvare dana obećanja. U njima su trebala biti sabrana sva očekivanja i sve nade od Abrahama pa do posljednjeg pripadnika naroda koji se imao roditi. Da su očekivanja Izraelova bila upravo takva prenijet će Marija u svom Veliča u kojem veli kako će se Gospodin spomenuti „dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka“. Kad Marija kaže “spomenu se dobrote svoje” isto je kao da kaže ispuni svoja obećanja. Isto tako vidimo da se nije radilo o vremenitom, privremenom ili kratkoročnom ispunjenju obećanja, nego o onom konačnom. Očito je da nam izrazom ‘dovijeka’ Marija izriče da su takva obećanja trebala biti napokon ispunjena u potpunosti. Božji su darovi neopozivi, te je i njegovo obećanje bilo nepogrješivo dano, s time da je trebalo čekati konačno ispunjenje nakon kojega se nije imalo što više dopuniti. Obećanje o kojemu je riječ trebao je biti događaj s obilježjem konačnosti nakon kojega jedino još preostaje ona vječna punina.

Potomstvo Abrahamovo

A što se tiče obećanja da će se Bog spomenuti potomstva Izraelova, radi se prije svega o cijelom Božjem narodu koji je bio Božja baština potekla od Abrahama. Njemu je Bog obećao zemlju u baštinu, što su Izraelci u prvi mah doživjeli u zemljopisnom a ne duhovnom smislu. Kad su potom tu istu zemlju izgubili, bili raspršeni i postali sluge jačih gospodara, onda su iščekivali Mesiju spasitelja da im vrati nazad baštinu pobjeđujući sve ostale narode. Od tog trenutka obećanja su pretpostavljala i dolazak Mesije koji je također trebao biti iz istog naroda, dakle potomak Abrahamov, član izabranog naroda. Štoviše, obećanja će zadobiti jasniju konturu jer će ga sveti proročki spisi pobliže opisati kao Sina Davidova, dakle Mesija kralj iz slavne Davidove dinastije.

Bog je odlučio dovijeka se spomenuti svoje dobrote Abrahamu, to jest odlučio je dovijeka iskazati mu milosrđe i ostati vjeran obećanjima dajući mu Mesiju po kojem će ispuniti i obećanje spasenja. Bog je bio vjeran svome narodu – potomstvu Abrahamovu na način da ga je htio spasiti uvodeći ga u vječni život, što je bio čin dobrote prema ocima kojima je obećao da ih u svojoj dobroti neće zaboraviti. Marija je znala da je došao taj trenutak Božje dobrote kad je primila Sina Božjega pa je zato i zapjevala Bogu koji ispunjava svoja obećanja. No Sin Božji i njezin Sin, i sam potomak Abrahamov, došao je radi dobrote prema Praocu i njegovu potomstvu. Došao je onaj obećani Potomak Abrahamov u kojemu su svi narodi primili blagoslov. A taj blagoslov je bio u tome da Abrahama i njegovo potomstvo obdari životom vječnim.

Tako tek s Gospodinom Isusom postaje jasno do kraja što sadržajno podrazumijevaju Božja obećanja, to jest o kakvoj zemlji obećanje je riječ. On objavljuje da se radi o baštini života vječnoga koju su slutili starozavjetni pravednici. Zato će Isus s pravom reći o Abrahamu da vidje njegov dan: Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se. (Iv 8,56) Ako je Abraham uskliktao što će vidjeti Kristov dan, dan pobjede nad smrću i otvaranja vrata života vječnoga, koliko je tek više Marijin Veliča iskaz iste vjere i još jasnijeg ‘gledanja’ tog dana? I ona je vidjela kao neposredan taj isti dan koji je od davnine slutio Abraham, te se obradovala radošću silnom i zapjevala svjesna da se Bog po njoj spomenuo Abrahama i obećanja njemu danih. Zato je ona umjesto Abrahama i za Abrahama zapjevala u radosti i uskliktala kad je taj Dan došao. Točnije, znala je da ih Bog nije nikad ni zaboravio, ma koliko je narodu bilo dugo čekati pa su čak u svojim mislima lutali misleći kako ih je odbacio i svoja obećanja zaboravio. Marija je bila svjesna da je došao obećani trenutak ostvarenja po Mesiji kojem je ona podarili ljudski život, pa se moglo reći da je se spomenuo tih obećanja kojima je u konačnici bio uvijek vjeran, ali je trebao pripremiti uvjete u svome narodu da ih i ostvari. A sve je bilo spremno onda kad je za sebe izabrao i cjelovitom milošću uresio srce nazaretske Djevice da po njoj ispuni obećanja dajući zemlji Spasitelja kojemu će ona biti majkom.

Krilo Marijino

No ako se prvo obećanje Božje ostvarilo po Mariji, drugo se ostvarilo na Mariji na nebo uznesenoj. Dakle, ne samo da je Marija znala da Bog drži svoja obećanja time što joj je povjerio da bude roditeljka njegova Sina na zemlji, nego je to znala kad je uznesenjem na nebo potpuno ušla u njegovu vječnost i uronila u božanski život, čime nam je i sama, uz svoga Sina, postala najočitijim znakom da Bog ispunjava svoja obećanja. Kao takva postaje znakom nade i utjehe i svima nama. Jer Bog nije ispunio obećanja samo prema svome Sinu kojega je poslao na svijet i kojega je uskrisio od mrtvih, nego ih je počeo ispunjavati i prema ostatku potomstva Abrahamova u koje se po vjeri ubrajamo i mi. Doista, svima je obećao da će nas obdariti životom vječnim i besmrtnošću, što je Abraham dobro naslutio. Tako da Abrahamu nije obećao samo potomstvo-potomka, nego je po tom potomku njemu i svoj drugoj djeci zajamčio puninu života prema kojoj je u vjeri hodio. Zato je Abrahamu bilo rečeno da će po će izliti svoj blagoslov na sve narode, a on da će postati ocem naroda. Tako je po Mariji, kćeri iz Abrahamova potomstva Bog sebi podigao Potomka počevši u njemu ispunjavati svoja vječna obećanja i dovijeka biti milostiv sinovima ljudskim okupivši ih u jedan narod kojem su otvorena vrata života vječnoga.

Marija je prva od svih Abrahamovih potomaka primila puninu dara života vječnoga, te se može reći da je i njezino slavno uznesenje na nebo dokaz da se Gospodin spomenuo svoje dobrote i ispunio svoja obećanja koja se tiču vječnosti, a kojima je on vjeran odvijeka dovijeka. No ovaj događaj je unio neke promjene u našem ljudskom izričaju glede spasenja pravednika. Do Gospodinova dolaska za one koji su se smatrali svetima i pravednima govorilo se da su u ‘krilu Abrahamovu’ gdje iščekuju konačni mesijanski zahvat i ulazak u kraljevstvo Božje, no nakon što je Gospodin otvorio vrata raja i omogućio spasenje, a nakon što je Marija prva cjelovito spašena i dušom i tijelom, više se ne govori da sveci i pravednici idu u krilo Abrahamovo, nego u krilo Marijino. Jer je zavrijedila u krilo primiti Sina božjega, zavrijedila je dvostruku čast: da ona bude uznesena u krilo Božje kako bi u svoje krilo dozvala i privlačila djecu Božju.

Jer je Marija sada dušom i tijelom u nebu može se reći da je njezino krilo prihvatilište svetih, kao što se nekada govorilo za krilo Abrahamovo. Jer je ona sada doživjela savršenu slavu, i dušom i tijelom, možemo reći da je Abraham sada u njezinu krilu i da uživa slavu lica Božjega iščekujući konačno otkupljenje svoga tijela. Jer je bio pravednik i jer je u vjeri hodio, sada je doživio sreću da bude u krilu svoje kćeri koja ga je savršenstvom vjere i čistoćom života pretekla i prethodi mu do konačnog ostvarenja. Tako se dogodio veliki zaokret spasenja, kojem je Abraham kao pravednik težio, a Marija mu je bila onaj presudni čimbenik. I dan Marijine proslave u nebu je dan Kristov koji je Abraham vidio u duhu i poradi kojega se je obradovao.

Oni koji su živjeli pravedno iščekujući u krilu Abrahamovu ostvarenje Božjih obećanja, sad su se preselili u krilo Marijino kad su se ta ista obećanja ostvarila. Sad se i sam Abraham preselio u njezino krilo gdje je primio nagradu života vječnoga, te iščekuje konačno spasenje i svoga tijela. Marija je bila prava kći Abrahamova na kojoj se ispunilo i obećanje o cjelovitom spasenju. Ona je prva prethodila svom praocu, te se on mogao radovati vidjevši i njezin dan, dan njezine proslave u nebu, jer je to bio dan i njegove proslave, dan kad se njegovo potomstvo počelo proslavljati. I za sve nas koji se stavljamo pod njezine skute na zemlji može se reći da idemo prema tome da nas ona privuče u svoje krilo u životu vječnome. Jer ona se prva dala u potpunosti privući Božjom ljubavlju pa tako sada može i nas privlačiti.

19. nedjelja kroz godinu – B

Više puta, dok je naš Gospodin naviještao riječ Božju poučavajući svoje sunarodnjake i suvremenike nauku Božjemu, znalo se dogoditi da slušatelji odbace one što je govorio. Naime, često su imali poteškoću razumjeti sadržaj onoga što je govorio, pa su onda iskazivali sumnju i nedoumicu, te su se onda i opirali riječima pouke izrečenima za njihovu izgradnju. Nije baš uvijek lako razumjeti zašto se to tako događalo, a i događa, jer su ljudi ostali isti premda su se vremena promijenila. U današnjem evanđeoskom odlomku možda se iz Isusovih riječi nazrijeva može iščitati uzrok njihovoj zlovolji i odbijanju njegove svete riječi. Po svemu sudeći oni su razmišljali potpuno i samo ljudski, što nije bilo dovoljna pretpostavka da bi ga razumjeli. Između njega i njih se nije razvio istinski odnos učitelj – učenik, nego je ostajala stanovita zadrška koju je bilo teško ukloniti i jaz koji je bilo teško premostiti. Štoviše, Isus je bio uvjeren da je njihova zadrška nastala zato što nisu s Bogom razvili odnosslušanja, posluha i učenja, te se nisu niti do kraja prepuštali njemu i njegovu nauku koji su po vjeri trebali usvajati i prihvaćati. Jer da su istinski živjeli od Boga i dali se voditi njegovim nadahnućima, onda bi ih Otac doveo do njega i s lakoćom bi usvajali njegove riječi i oduševljeno živjeli od njegova nauka, te bi onda i razumjeli što je htio reći kad je govorio da je kruh koji je s neba sišao.

Stoga u današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje jasnu poruku svojim sugovornicima, a ona ostaje valjana i nama, jer i mi teško uspostavljamo odnos s Bogom kao sa svojim učiteljem, premda živimo u svijetu u kojem je školstvo dovedeno do vrlo visokih razina pouke i stručnog savršenstva. Međutim, školstvo je uvijek pretpostavljalo i pretpostavlja pouku o jednom dijelu ili isječku života, dok je, uza sve škole, čovjek ipak ostajao prepušten samome sebi kad je trebao naučiti što je život kao takav i koja je njegova istinska vrijednost. Dok za druge sastavne elemente života čovjek prihvaća da ga uči učitelji, dotle ne dopušta tako lako da ga netko drugi uči životu, pogotovo ako se radio Bogu. Zato se čovjek počesto postavlja samodostatno, bilo kad treba razumjeti neku istinu o Bogu ili istinu o svome životu kao takvome, teško prihvaćajući izići iz okvira vlastitoga iskustva. Nerado se odriče svojih ljudskih kriterija shvaćanja kako bi mjesto ustupio Božjem nauku i Božjoj istini. Na taj način ne dopušta Bogu ono što dopušta zemaljskim učiteljima kad ga poučavaju stručne školske i znanstvene discipline. Posljedica toga je da ostaje zatvoren u svoja ljudska obzorja i vidike, jer nije dopustio Bogu da mu ih proširi i uvede ga u dosljednije i sveobuhvatnije promatranje stvarnosti. Umjesto da dopusti Bogu da mu ukaže na logičke pogreške u razmišljanju i da ga oslobodi zabluda u koje pri tome upadne dok razmišlja o životu, on uporno ide po svome. Umjesto da izbjegne i da ne ponavlja pogrješke drugih ljudi, on radije voli i griješiti nego povjerovati Bogu živome i vjerujući jasno kročiti sigurnim putem.

A kad bi samo malo temeljitije razmislio o životu, onda bi uvidio da mu treba vješt i stručan učitelj koji će ga uputiti u njegove dubine i koji će mu otkriti obzorja vječnosti. A za takav nauk ljudski učitelji su i sami neupućeni i nesavršeni, neiskusni i ograničeni. Zato lako padne u zabludu onaj tko dopusti da ga vode ljudski učitelji i da ga u spoznaju Boga i života uvode ljudskim kriterijima, kad sam život kao takav, a napose onaj ljudski, nosi božanska obilježja. Zabludi je podložan i najdobronamjerniji um, pa i onda kad se ne radi o nerazumnom ili nerazumskom mišljenju ili biranju. Stvarnu istinu o životu može znati samo Bog. On koji je izvor života postaje jedinim učiteljem njegovih stvarnih vrijednosti i neprocjenjive ljepote. Na žalost, mnogi se, dok pokazuju snagu svoga razuma pozivaju i na samoga Boga, ali ne razmišljaju Božjom glavom. Hvale se vlastitim osjećajima, ali ne ljube Božjim srcem. Pričaju o nadahnuću, ali nisu nadahnuti njegovim Duhom. Tijekom života slušaju tolike pouke, ali ne slušaju riječi Boga kao svoga učitelja. Ponosni su na vlastiti hod, ali ne idu Božjim putovima. Diče se oštrim vidimo i pogledom, ali ne gledaju svojim očima Božje lice niti promatraju svijet i život njegovim očima. Hvale se vlastitim djelima, ali ne čine djela Božja. Svakodnevno provede mnogo vremena misleći, ali ne misli Božje misli. Stvaraju viziju života i sanjaju novi svijet, ali nemaju Božja viđenja niti sanjaju Božje sne.

Kad vidimo tolike nelogičnosti i nepravilnosti kojima je podložan ljudski život, onda shvatimo koliko je važno dati se poučiti. Ali ne samo od ljudi, nego prije svega od Boga živoga. Stoga je najvažnija stvar da s Bogom uspostavimo doista ozbiljan odnos učenik – učitelj, to jest da od naših ljudskih kriterija i uvjerenja koja stječemo na temelju ljudskog znanja, ljudskih stavova i vlastitog iskustva, prijeđemo na slušanje Boga. Nasušna je potreba da postanemo iskreni učenici Božji koji usvajaju njegovu svetu i nepogrješivu riječ života. Zato Isus u današnjem odlomku podsjeća da su već proroci navijestili kako će svi biti učenici Božji. A biti učenik Božji, kako tumači Isus, znači dati se poučiti slušajući Oca, što se postiže istinskom iskrenom vjerom. Uostalom, Bog i nije ništa drugo želio od svoga naroda tijekom cijele povijesti, a ne traži ni danas od nas, nego da budemo njegovi učenici koji od njega uče umijeće života. On je bio Bog koji je kao Otac povlačio za sobom svoj narod na put života. On je kao Otac bio učitelj jer je učio istini spasenja one koji su se otvarali i kao djeca prihvaćali njegovu svetu riječ. Dopustimo stoga i mi Ocu da nam bude istinski učitelj. Neka nas privuče sebi svojom božanskom snagom i neka nas pouči otvoriti se njegovu djelovanju u nama koje nas ispunja božanskim životom. Držimo se Očeve pouke kako bismo potom mogli prihvatiti ne samo Oca nego i Sina prema kojem nas Otac usmjerava i privlači. A mi mu nastojmo vjerovati i blagovati ga kao euharistijski kruh kako bismo imali obećani i žuđeni život vječni.

18. nedjelja kroz godinu – B

Naš Gospodin Isus nije gajio iluzija glede svoga puka, njegovih želja i vrijednosti. Isto tako nije dopuštao niti da oni zavaravaju ni sebe ni njega po tom istom pitanju. Koliko je htio da steknu stvarnu sliku o samima sebi i o njegovu poslanju očitovalo se nakon čudesnog umnažanja kruha kad su ga oni potom uporno i ustrajno tražili, te ga napokon pronašli u Kafarnaumu gdje se bio vratio sa svojim učenicima. Da ne bi bilo zabune, Isus im odmah jasno daje do znanja da ga nisu tražili iz pobožnosti ili iz potrebe da čuju njegovu pouku, nego radi kruha koji je bio umnožio: Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. No Gospodin se ne zadržava samo na analizi njihova ponašanja, nego i tu prigodu koristi da ih uputi na istinske vrijednosti života, pa stoga nadodaje: Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.

Ovaj Isusov poticaj da rade za hranu života vječnoga nije bio samo za one koji su ga tražili u Kafarnaumu nekoliko dana nakon umnažanja kruha, nego snažno odjekuje i u našim ušima, to jest ušima današnjeg čovjeka koji glede rada ima slične sklonosti čovjeku onoga vremena. Iz Isusovih riječi razaznajemo kako imaju dvije vrste rada, što ne znaju svi ljudi, ili pak mnogi ne žele znati. A i jedna i druga vrsta rada su bitne čovjeku. Naime, postoji onaj rad za hranu propadljivu, ali hranu bez koje također nema opstanka ni života na zemlji. Većina ljudi se izuzetno trudi oko ove vrste rada, te mnogi nastoje priskrbiti što više dobara i sredstava kojima bi htjeli osigurati život. Događa se, međutim, da oni, u potrebi da priskrbe neophodnu hranu, zaborave da to nije jedina hrana kojim bi se trebali hraniti za vremenitoga života, nego da postoji i hrana života vječnoga, to jest duhovna dobra i duhovne vrijednosti kojima se hrani duša. Mnogi ljudi misle da se moraju boriti za ovu zemaljsku hranu, kao da će ona nebeska sama od sebe pasti s neba. Kao da se i oko nebeske hrane i života vječnoga ne treba truditi, nego kao da bi bilo dovoljno da se radi za kruh koji nam ne može nego produžiti život za koji dan na zemlji. I ne shvaćaju da rad za hranu propadljivu sam po sebi ne može u nas utkati neprolazne vječne vrijednosti. Koliko su u zabludi govori i činjenica da ni zemaljske hrane i zemaljskih dobara nema truda, rada i napora, te tim više to isto vrijedi i za nebeska dobra oko kojih je potreban trud i napor kako bi se došlo do njih. S time da se ne radi o istoj vrsti truda i napora, nego o sasvim drugoj. Točnije radi se o naporu vjere kojom skrbimo za stjecanje duhovnih dobara i vrijednosti.

Isusov imperativ ‘radite’ vrijedi stoga za obje razine rada, jer je jedna uvjetovana drugom i vezana jedna uz drugu. Jer tko ima ispravno duhovno poimanje rada, onda zna na ispravan način raditi za zemaljske vrijednosti na način da skrbeći oko njih neće dovesti u pitanje one vječne. Tko nema ispravan duhovni stav i odnos prema radu i tko se prvenstveno ne zalaže za duhovnu hranu i vrijednosti života, teško može rad za ‘propadljivu hranu’ postaviti na ispravne temelje. To je tako očito i u našem današnjem društvu koje se sve više razvija kao društvo rada za hranu propadljivu koje je ujedno u isto vrijeme sve više društvo nemara i nerada za hranu života vječnoga. A rezultat svega je da su ljudi sve više istrošeni i iscrpljeni, i tjelesno i psihički, od rada za kruh propadljivi, a do kraja su izgladnjeli i opustošeni u duši jer je uopće nisu hranili nepropadljivom hranom koju je Bog namijenio za nju. Jedino zadovoljstvo koje mogu osjetiti je da su nešto zaradili i stekli, ali to sve skupa nije vrijedno gubitka duše i trošenja života.

Tim poticajem Isus i nas poziva da naučimo raditi za život vječni, to jest da činimo djela Božja u svom životu i za svoje duhovno dobro. A na što je točno mislio kad je govorio o djelima Božjim on sam je definirao u Evanđelju: Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao. Zato pravo posao oko kojega se kao ljudi trebamo angažirati nije da podnosimo samo žegu dana dok radimo za hranu propadljivu, da se mučimo i znojimo oko preživljavanja, nego smo kao ljudi pozvani ražarivati vjeru u Krista Gospodina, čime se naše biće hrani nepropdljivom hranom. Božji Sin nije došao na svijet da s nas skine breme odgovornosti za kruh svagdanji niti da nam priskrbi život bez rada u znoju lica svoga, nego je došao da nas pouči ispravnome odnosu prema radu kako ne bismo radeći zaboravili ono najvažnije – sebe i svoje spasenje.

Riječima koje je izgovorio svojim suvremenicima i sugovornicima naš Gospodin je i nama dao vrlo jasnu zadaću da u ovome svijetu u kojemu vidimo tolike istrošene duže i živote, koji su se lišili pravoga života radeći isključivo za zemaljsko i prolazno, da im posvjedočimo koliko je rad svet, lijep i ljekovit samo ako smo uskladili svoju djelatnost s duhovnim vrijednostima koje primamo po vjeri u Boga. Stoga mi prvi uzmimo ozbiljno riječi koje Isus upućuje nama prvima i pomažimo svim ljudima da žive cjelovito ne dopuštajući da se troše radeće za krive vrijednosti. Izvlačimo ih iz svih pogibelji i ne dopustimo da upadnu u zamke u koje nas uvodi san o zaradi. Privodimo ih Kristu Gospodinu primjerom svoga zajedništva s njim, kako bi onda i sami posvetili svakodnevnu aktivnost i rad duhom i osobnošću, te potom po tom istom radu i sami primili blagoslov i posvećenje. Pokažimo kako se dušu uzdiže k Bogu, te kako tada rad služi spasenju, a ne odvodi u propast. Svojom djelatnošću štujmo iskreno Boga ne dopuštajući da rad postane idol koji nas od njega odvraća, te nam potom ispija život i životne sile. Radimo za hranu života vječnoga, te će nam onda svaki rad biti odgojno sredstvo u ovoj dolini suza i aktivnost zaslužna pred Bogom i pred ljudima, dok ne prispijemo u vječnu radost gdje ćemo uživati nagradu kraljevstva nebeskoga kao plod vjere u Boga i rada svojih ruku na zemlji.