4. vazmena nedjelja – B

Jedna od nosivih tema uskrsnog vremena je svakako ona o Isusu dobrom pastiru koja se uzima redovito na četvrtu vazmenu nedjelju koja je postala i svjetskim danom molitve za duhovna zvanja. Samo povezivanje ove teme s uskrsnim vremenom daje nam do znanja da je Krist pastir ponajprije svojom mukom, smrću i uskrsnućem jer je umirući i uskrsavajući ostvario pastirsko poslanje, te kao Uskrsli ostaje služiti kao pravi i jedini pastir svome narodu. Uskrsna otajstva su bila vrhunac njegova pastirskog služenja kojim je doveo do savršenstva i vrhunca sve što je započeo propovijedanjem i naviještanjem kraljevstva Božjega. Stoga je bilo i logično da sebe predstavi kao dobrog pastira koji je zaslužio naziv ‘dobri’ time što daje život za svoje ovce, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku.

Ova tema, premda izražena slikom i jezikom onoga vremena, i danas je nama značajna i rječita po svom značenju. U vremenu u kojem uočavamo da dolazi do zahlađenja onog iskrenog i prisnog odnosa kakav inače vlada između pastira i njegova stada, pozvani smo sa svom ozbiljnošću prihvatiti Isusovu riječ i primijeniti je na vlastiti život i odnose. Živimo u vremenu u kojemu nije svima u našem društvu stalo da se ostvari iskreno zajedništvo pastira koji vode Crkvu i vjernika o kojima se skrbi u Crkvi, pa se može reći da im nije stalo do istinskog dobra ljudi. Mnogima smeta prisutnost Crkve u javnosti, kao i jasnoća vrijednosti prema kojima vjernici žive i kojima se ‘hrane’ u zajednici Crkve, pa onda poduzimaju mnogo toga kako bi narušili skladan odnos između pastira i povjerenih duša. Mnogi se trude oslabjeti tu životnu vezu koja je bitna kako bi vjernici mogli primati autentične Božje darove koje im je uskrsli Gospodin ostavio svojim pastirskim služenjem. Mnogi i danas, želeći dovesti u pitanje odnos pastira i vjernika, uglavnom svoju pozornost usmjeravaju na to da relativiziraju pastirski autoritet i prikažu ulogu pastira kroz prizmu zloporaba nekih pojedinaca. Neupućeni i lakovjerni uglavnom uočavaju suprotnosti i navodne suprotstavljenosti, te od istinskih odnosa prenose samo karikaturu, a ne stvarno stanje. Uglavnom postojanje ministerijalnog svećeništva u Crkvi tumače kao postojanje onih koji imaju vlast i moć zapovijedanja drugima, te ujedno žive na račun drugih za čiji život nisu nimalo zainteresirani jer misle prvenstveno na svoj komod i svoju korist.

Isus nas stoga poziva da ne upadnemo u zamke ovoga svijeta, te tako da ne dopustimo da se naruši ova bitna upućenost stada na svoje pastire, kao ni gorljiva zauzetost pastira za svoje stado. Veza koja postoji među njima je božanskom voljom određena, te je utemeljena u Kristovu životu darovanom za stado. Ta veza je Kristovom krvlju opečaćena te je nitko nema pravo dovoditi u pitanje niti umanjivati njezinu vrijednost, nego, naprotiv, valja trajno isticati i njegovati njezinu neraskidivu čvrstoću i graditi neoslabljeno jedinstvo. Upravo ovu istu vezu pastiri Crkve trebaju uspostaviti s povjerenim stadom, a i stado je pozvano prihvaćati je kao Bogom danu.

Stoga pastir sebi ne smije priuštiti stav najamnika, na što Isus jasno upozorava, to jest stav onoga koji jednostavno odrađuje svoj posao, te nestrpljivo čeka da ga nakon odrađenoga posla svi ostave na miru, nego živi potpuno zainteresiran i do kraja posvećen dobrobiti svojih vjernika tražeći uvijek i u svemu isključivo njihovo dobro u Kristu Isusu. On tako postaje, poput Krista dobrog pastira koji je položio život za svoje ovce, do kraja posvećen darivanju života za njih, jer upravo darivanjem života svjedoči ljubav prema njima i pruža im najveću zaštitu. Darujući život za njih djeluje na istovjetan način kao i Krist koji nije svoje učenike, prijatelje ni sljedbenike napustio onda kad je dao život za njih, nego ih upravo tada do kraja zaštitio svojim neumrlim životom. Stoga su i pastiri Crkve uvjerljivi jedino kad daju život za svoje vjernike, pa i onda kad se od njih ne zahtijeva prolijevanje krvi. Samo kad se postave prema svojim vjernicima kao oni koji daju, a ne kao oni koji uzimaju, postaju vjerodostojni.

Da bi to mogli neophodno je da trajno uče od Krista i da se trude biti poput njega Dobrog Pastira. Danas je stoga neophodno moliti Dobrog Pastira da svojim primjerom potakne, a milošću osnaži sve pastire da budu pravi pastiri nadahnuti njegovim sebedarjem. Jer darujući svoj život za druge ipak neće izgubiti ni sebe ni druge, kao što ni Gospodin nije izgubio nego stekao. Doista jedino tako će privući vjernike u ovčinjak Kristov, to jest povezat će ih u neizrecivo zajedništvo vjere u svetoj Crkvi. Svjedočanstvo njihova života će biti rječito kao što je bilo rječito Kristovo umiranje na križu i slavno uskrsnuće u uskrsno jutro. Neka rječitost i snaga tog svjedočanstva zahvati sve pastire kako bi i sami bili glasni po darovanju života omogućujući tako Kristu da po njihovu služenju privodi i ljude našeg naraštaja u svoj ovčinjak.

Molimo zato Dobrog Pastira da podari svojoj Crkvi novih pastira, a da stare preporađa milosnim darom svoga svećeništva, kako bi svi zajedno, poput njega, služili puku Božjemu ponosno i oduševljeno, uvjereno i uvjerljivo, dragovoljno i nesebično zauzimajući dinamičan i aktivan stav prema stadu. Ali ne u smislu da se radi o izvanjskom i ljudskom aktivizmu i dinamizmu, nego da se radi o aktivnoj ljubavi i dinamičnom zauzimanju za vječno spasenje stada. A to se događa samo ako se dušom i tijelom, u vjeri, nadi i ljubavi predaju za svoje stado, odstranjujući od sebe svaku pomisao i primisao, svaku napast i neurednu želju dobiti, iskorištavanja i lagodnog života na račun svoje službe. Molimo danas Boga da nam podari pastire koji će biti primjeri duhovnog zauzimanja, predanog života, velikodušnog odricanja, mučeničkog sebedarja i svete predanosti, kako bi cijela Crkva mogla sigurno kročiti putem spasenja i doseći željenu proslavu u Kristovu kraljevstvo na pašnjacima života vječnoga.

3. vazmena nedjelja – B

Evanđeoskim odlomkom vraćamo se na sam dan uskrsnuća Gospodnjega kada su učenici bili još uvijek nemalo zbunjeni svime što se dogodilo, te su jedni drugima prerpičavali što je tko vidio pri susretu s Uskrslim, pokušavajući rekonstruirati iz komadića cijeli mozak. No to im nije bilo nimalo lako, jer još uvijek nisu imali snažno iskustvo stvarnosti uskrsnuća Gospodnjega. Njihove misli i osjećaji su se kolebali između straha i nevjerice, kako nam svjedoče svi Evanđelisti, a tako i sveti Luka kao autor današnjeg odlomka. Oni su jedni drugima pričali i jedni druge uvjeravali da je Isus uskrsnuo, a opet ih je bilo lako poljuljati jer nisu imali nikakav opipljiv dokaz o uskrsnuću. Stoga su se i sami pitali nisu li možda vidjeli utvaru i nije li im se možda sve skupa to pričinilo. Dok su potom dvojica učenika iz Emausa pričali svoje iskustvo okupljenoj zajednici apostola, kako su prepoznali Gospodina u lomljenju kruha, om im se ponovno ukazao svima. Njihova zbunjenost kad su ga susreli pokazala je kolika je nesigurnost još uvijek vladala među njima, te je onda on odlučio odagnati njihove strahove i raspršiti dvojbe dajući im da se osvjedoče da je to on.

Pozvao ih je stoga da mu pogledaju ruke i noge, da ga dotaknu i opipaju da se osvjedoče da nije utvara nego da je podložan njihovu dodiru. Pokazao im je da ga smrt nije uništila, nego da je živ unatoč svemu što se dogodilo tri dana prije toga. No njihov strah i nevjerica su bili toliki da je potom bio prisiljen zatražiti da mu danu nešto za jesti kako bi napokon shvatili da sve to nije priviđenje nego stvarnost. Tako je Isus, svjestan poteškoće koju su imali glede razumijevanja njegova uskrnuća, davao dodatne opipljive dokaza kako bi ih do kraja uvjerio da je on doista uskrsnuo. Pri tome je bilo vrlo važno da im pokaže kako je najopipljiviji dokaz njegova uskrsnuća bio njegov život koji im je prije toga predao do kraja darujući im se u riječi, ali i predajući im svoje tjelo na posljednjoj večeri. Zato je u njima kao Uskrsli, osim što im je dao prigodu da ga dodirnu, obnavljao spomen na sve ono što im je govorio, kao i na ono što je učinio za njih kad im se predao kao kruh s neba.

Ali kao što je Isus ponudio opipljive dokaze svojim učenicima o ukrsnuću, već od prvoga dana dao im je do znanja da i oni moraju ostaviti drugima opipljiv dokaza da su ga susreli i da su uvjereni u njegovo uskrsnuće. Od prvoga dana od njih traži da budu svjedoci da je ‘Krist trpio, umro i uskrsnuo’. Od prvoga dana očekuje da se po svim narodima propovijeda uskrsnuće na obraćenje i otpuštenje grijeha, pa im zato i reče: Ovako je pisano: `Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.` Vi ste tomu svjedoci. Međutim, ma koliko iz gornjih riječi moglo djelovati da Isus od učenika očekuje da oni samo propovijedaju drugima, on od njih traži i nešto više. On očekuje da oni budu svjedoci, a to znači da Isus od učenika ne očekuje da samo govore o njegovu uskrsnuću, nego da ponude opipljive dokaze cijelom čovječanstvu, ljudima po svim narodima na kugli zemaljskoj. Zato kršćani danas imaju također istu obvezu glede svoje vjere, pružiti svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. A to svjedočanstvo se sastoji i od toga da pokažu i dokažu svima da su prihvatili uskrsnuće. Jer o uskrsnuću se ne samo priča i propovijeda drugima, nego se uskrsnuće najprije živi. Ono se ne svjedoči samo prepričavajući događaj, nego se svjedoči vlastitim životom.

Zato je vrlo opipljv dokaz o uskrsnuću sadržan i u životu samih kršćana. Svojim životom vjernici imaju obvezu pokazati da je Isus živ u njima, to jest da su se obratili i odrekli grijeha, jer ono što trebaju propovijedati među narodima, oni osobno moraju iskusiti u prvom licu. Ako pak oni sami žive u grijehu, ako nisu radikalno raskrstili s grješnim životom, nikome ne mogu dokazati da je Krist uskrsnuo. I kao što je Kristov uskrsli život bio učenicima najveći dokaz o tome da je Isus živ među svojima, tako je i život nas vjernika preporođen uskrsnućem Gospodnjim najveći dokaz drugima da je Isus živ i djelatan među nama. Kao što je Kristov uskrsli život najveći dokaz onima koji vjeruju, a taj život primaju po riječi i euharistiji, tako je i naš uskrsli život najveće svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću. Sve ostalo moglo bi biti samo lijepa teorija i pričanje priča oko kojih se mogu voditi rasprave do iznemoglosti i nikome ništa ne dokazati. Jedina prava stvarnost koja uvjerava je ona živa stvarnost, pa se stoga potrudimo ostaviti svijetu takvo živo svjedočanstvo života koje njih vodi na obraćenje i odricanje od grijeha, a potom svih nas zajedno u život vječni u nebeskoj slavi.

2. vazmena nedjelja – B

Premda današnji evanđeoski odlomak iz Ivanova Evanđelja opisuje Gospodinova ukazanja učenicima na dan uskrsnuća i osam dana nakon toga, danas, osmoga dana nakon uskrsnuća, usredotočiti nam se na ovo drugo Gospodinovo ukazanje. U središtu događaja je apostol Toma koji ne bijaše s drugim apostolima na dan uskrsnuća, te je odbijao vjerovati u ono što su mu drugi apostoli pripovijedali o Isusovu uskrsnuću. No ne treba zaboraviti da nije on sam imao poteškoću povjerovati što se dogodilo, ali također i postaviti se dosljedno činu uskrsnuća. I ostali apostoli su još uvijek bili u raskoraku između onoga što se dogodilo i onoga što su oni kao svjedoci tog događaja trebali činiti. Slika zatvorenih vrata dobro govori o njihovu strahu koji su osjećali ne samo na dan uskrsnuća, nego i osam dana nakon toga kad vrata opet bijahu zatvorena, kako bilježi sveti Ivan. Da su oni do kraja dobro razumjeli što se dogodilo, onda bi se postavili mnogo drugačije nego što jesu. Apostoli su imali snagu navijestiti Tomi uvjeravajući ga da su vidjeli Gospodina, ali još uvijek nisu imali sigurnost izići vani i predstaviti tu vijest kao vijest od općeg značenja i važnosti za sve ljude.

No osim što su drugi apostoli bili zatvoreni iza vrata u strahu, a to znači zatvoreni i u svome djelovanju, Toma je bio zatvoren i u svome shvaćanju. Njihova zatvorenost proizlazi iz, još uvijek, nedostatne vjere, što je postalo sasvim očito u Tominu slučaju, ali se sigurno može primijeniti i na ostalu desetoricu. Bili su zatvoreni u strahu od Židova jer još nisu imali čvrstu vjeru od koje dolazi unutarnji poticaj da drugima navijeste radost i obilje koje su sami primili. Toma pak, štoviše, nije imao niti iskustva minimalnog razumijevanja, te je odbijao uopće vjerom prihvatiti ono što su mu drugi navijestili. Bilo je stoga neophodno drugo Gospodinovo pojavljivanje među njima kako bi uklonilo Tominu nevjeru, a drugima osnažilo vjeru i dalo još bolje razumijevanje uskrsnuća. Smisao ovog ukazanja je vrlo jasan, što će Isus izreći pozivom Tomi da stavi svoju ruku u njegove rane s ciljem da ne bude nevjeran nego vjeran. Nakon svega Gospodin neće propustiti niti uputiti svojem apostolu riječi s jedne strane prijekora: Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.  No ove riječi su se dobro urezale u pamet i svih ostalih, jer su se ticale svih njih koji su do tada još uvijek slabo razumijevali i slabo vjerovali u uskrsnuće, te im je ulijevao dodatnu snagu za djelovanje dosljedno uskrsnuća.

Upravo iz ovog događaja kako nam ga prenese sveti Ivan gradi se i pouka za svakoga od nas danas. Vjernik koji nema jasnoću vjere, ni čvrstoću iskustva Božjega zatvara se pred drugima iza dobro zatvorenih vrata i on svoju vjeru ne iznosi u javnost da postane opće dobro i blagoslov svima. Takav se onda straši i sebe i onih oko sebe. On se čvrsto zatvara ne samo vratima, nego nepropusnom sviješću kojom odbija pristup Bogu, kao i zajedništvo s ljudima. Takav ne dopušta pristup do sebe, niti je kadar iću ususret drugome. U svojoj zatvorenosti, u stvari, i nema što ni ponuditi drugome. Pogotovo što ne nosi iskonsku radost i mir u duši, nego samo svoju zatvorenost, razočaranje i zbunjenost. Štoviše, takav ima samo svoju ljudsku prazninu, te je besmisleno da nju ponudi drugome, jer drugome se može nuditi samo od božanske punine. Praznina je njegov besmisao i ne može nego drugoga samo isprazniti vodeći ga prema praznini besmisla kojeg je i sam žrtva. Tko ne vjeruje u živoga Boga u strahu je da ne napravi pogrešan korak, pa se radije zatvara u se i u svoju nepomičnost. Umjesto da krene ususret drugima, da jasno iskorakne iz sebe i svoje zatvorenosti i da posvjedoči ono što je prepoznao u dubini duše kao Božje otkrivenje, što je mogao snagom pameti i svijesti otkriti kao Božje djelovanje u ljubavi za čovjeka, radije se opredjeljuje za bezbolnu, ali i bezličnu, opciju zatvorenosti u sebe.

Čovjek koji nema prave čvrste vjere u stalnome je strahu da netko ne poljulja njegova uvjerenja, pa zato bježi od svih. Ili je pak u svojoj nesigurnosti podložan kojekakvim strujama i vjetrovima moda, te se okreće za njima tješeći sama sebe kako je našo uvijek bolju istinu, a u biti bježi od one stalne i jedine čvrste istine koja postoji i koja je jedina biti čovjeku uporište u životu. Bez vjere u živoga Boga sve su istine samo tek djelomični pokušaji da se čovjek vine do Boga ili nesigurna lutanja. No kao što je učinio s Tomom i s apostolima, Gospodin tako i nama daje sigurnost svoga uskrsnuća kako bismo nadišli strahove i nesigurnosti, te kako bismo odvažno ispovijedali pred drugima ono što ispovijedi Toma: Gospodin moj i Bog moj! I da ta ispovijed ne bude samo radi nas, nego radi općeg dobra i spasenja svakog čovjeka do kojega želimo da dođe navještaj uskrsnuća.

Uskrsli Isus je oslobodio svoje apostole, a tako i nas, potrebe agresivnog nametanja vjere drugima, jer samo nesiguran čovjek u svoja uvjerenja i stavove koristi silu da nametne vjeru, umjesto da je životom navijesti. Kao i njih i nas danas snaži da budemo odvažni svjedoci protiv svih agresivnih protivnika njegova uskrsnuća. Poput apostola prijeđimo i sami iz iskustva straha do iskustva prave vjere. Neka nam u tome posluži i ovaj događaj s Tomom, da se naša vjera na ispravan način izgradi, ali i učvrsti. Poput njih, iziđimo i mi iz svoga straha i zatvaranja iza dobro zabravljenih vrata, te dođimo do uvjerenosti i uvjerljivog svjedočanstva o uskrsnuću. Postanimo blaženi tako što vjerujemo premda nismo vidjeli, te širimo oko sebe radost ovog blaženstva. Ne budemo strašljivi, ali ni nasilni pred savjestima i svijestima ljudi, nego budimo pravi svjedoci. Dajmo se izgraditi Kristovim uskrsnućem, te kao blaženi svjedoci žive Kristove prisutnosti strpljivo radimo na obraćenju duša. Nadiđimo stoga strah i komotnost zatvorenosti, te spremno širimo radost koju nam je Krist povjerio, jer ona bez nas ne može doći do čovjeka. U toj odgovornosti prihvatimo svoje poslanje, te postanimo navjestiteljima vjere koja vodi u život vječni u imenu Isusa Krista.

Uskrs – danja misa

Nakon što smo sinoć u Evanđelju imali prigodu čuti kako su se žene kao prvi svjedoci Isusova praznoga groba prestrašile i pobjegle, danas razmišljamo o tome kako su i dvojica apostola Petar i Ivan došli na Isusov grob. Ni oni kao drugi svjedoci praznoga groba nisu u tom trenutku susreli Uskrsloga, ali su ipak smogli nešto više hrabrosti za malo bolje zaključke o svemu što se dogodilo. I njima je bio neophodan prazni grob kao činjenica od koje su pošli kako bi dalje preispitali sve što se dogodilo.

Jer raspeti i umrli Krist nije bio položen samo u stijenu blizu mjesta razapinjanja, nego je također bio položen u njihove život, posijan kao sjeme u zemlju koje je trebalo donijeti obilat rod, kako je sam Isus govorio o svojoj smrti. No činjenica je bila da to sjeme nije uvijek položeno u bogatu i plodnu zemlju, nego je često položeno u suhu i besplodnu zemlju. Nekad je bačeno na tvrdo i kamenito tlo gdje se ne može uhvatiti, a dogodi se da je položeno čak i u samoj stijeni. No u trenutku Gospodinove muke srca apostola u koja je Isus sijao sjeme uskrsnuća postala su tvrda i kamenita, te je prijetila opasnost da posijano sjeme u njima propadne ne donijevši roda. Zato je Krist svojim uskrsnućem odvalio stijenu sa svoga groba, kako bi ih pozvao da se dođu osvjedočiti i provjeriti da smrt ne može životu ništa, kako bi ih pozvao da oni otvore svoje srca i da dopuste da posijano sjeme uskrsnuća snažno proklije novim životom i da donese istinske plodove spasenja i vječnosti.

Kao što je Kristov živo bio položen ne samo u grobnu stijenu, nego i u srca apostola, tako je položen i u naša srca i naše živote, te vapi i kuca iznutra da razvali grobnu ploču koja ga sputava, te da iz njega bujno izbije novi život. Kao što je Krist rastvorio stijenu groba, neophodno je bilo, a to je i cilj spasenja, da razbije naša srca kamena te da ih učini rasadnicima života. Zato je on prihvatio ući u srce kameno, samo središte smrti i hladnoće, kako bi ga svojom ljubavlju razbio i preobrazio u svetište života i božanske topline. Doista najtvrđe i najhladnije mjesto na kugli zemaljskoj je ljudsko srce lišeno vjere i ljubavi Božje. Ono je istinski grob koji pokopava žive, ako ne živi oživljeno Kristovim životom iznutra.

Dvojica apostola, trčeći na Kristov grob, trčali su sebi ususret. Trčali su samima sebi i svojim nadama pokopanima s Kristom. Trčali su ususret stvarnom životu koji su živjeli u Kristu, ali su ga ostavili pokopana na Kalvariji. Trebali su se vratiti tragom svoje nevjere, te pronaći sebe vjerom osnažene, jer samo s Kristom koji im daje vjeru mogli su se osjetiti cjelovitim ljudima. Trebali su se otrijezniti od svoje nevjere strahom proizveden i nadići strah od uskrsnuća, kako bi pronašli sebe vjerom učvršćene u uskrslom Gospodinu. I, doista, pronašli su se onda kad su počeli vjerovati nakon što su ušli u grob Gospodinov. Pronašli su se onda kad je uskrsna snaga počela zahvaćati i preobražavati njihova srca. Jer onaj Krist koji je na Veliki petak bio položen u grob, bio je pokopan i u njihovim srcima koja su se zbog toga okamenila i postala beživotna. U njima je, jer im je nada uvenula, jer im je vjera kopnila, jer im se ljubav gasila, zavladala prava smrt. Kristov prazni grob u koji ulaze vraća im nadu, podiže vjeru i budu ljubav. Život se u njima ponovno razbudio kad su njihova srca od kamenih počela postajati plodna srca u kojima je sjeme uskrsnuća napokon počelo hvatati korijen.

Uđimo stoga i mi s njima, nošeni njihovim iskustvom, u grob našega Gospodina i osvjedočimo se da u njemu ne caruje smrt nego život. Uđimo tako u srce svoga života, uđimo tako u samo središte i svetište života. Krist ne želi da bježimo od njega i njegova života, nego da nam njegov grob bude škola života. Neka njegov grob bude rasadnik u kojem klija sjeme uskrsnuća. On ne želi da pobjegnemo od smrti i groba, nego da za života pobijedimo smrt kako bismo je i u grobu pobijedili. A samo s njegovim uskrsnućem možemo biti istinski pobjednici. Shvatimo i mi, poput Petra i Ivana, da nema smisla bježati od njegova groba i uskrsnuća, nego se suočiti sa životom i smrću, te snagom njegova života pobijediti smrt. Stanimo stoga i mi pred smrt, ispriječimo joj vlastiti život  obdaren vjerom u uskrsnuće i pobijedimo je životom vječnim čija je klica po uskrsnuću Kristovu u nama već nikla i donosi svoje plodove. Rastvorimo svoja srca snazi uskrslog Gospodina koji razbija grobove kamene, te neka razbije i naša srca ledena i okamenjena. Neka nas iznutra preporodi sjeme uskrsnuća njegova. Povjerujmo u Pisma koja naviještaju da je Krist imao umrijeti i uskrsnuti i ižaravajmo radost uskrsnuća cijelom svijetu, kako bi svijet po našem svjedočanstvu otvorio svoja srca neprolaznom uskrsnom životu. Povjerujmo dvojici apostola koji vidješe prazni Gospodinov grob i povjerovaše, te poput njih svjedočimo i naviještajmo  kako bi svaki čovjek, oživljen Kristovim uskrsnućem, donio u svom srcu plodove života vječnoga.

Uskrs – ponoćka

U ovoj svetoj noći čitali smo izvješća iz povijesti spasenja kojima je vrhunac izvješće o Kristovu uskrsnuću. A glede samog uskrsnuća u ovoj svetoj uskrsnoj noći čitamo izvještaj svetoga Marka o iskustvu prvih osoba koje su došle u neposredni doticaj s uskrsnućem, a da još uvijek u prvi mah nisu vidjele Uskrsloga. Radilo se o ženama koje su za Učiteljem išle iz Galileje sve do muke na Kalvariji, te su u svojoj bogoljubnoj odanosti došle pomazati njegovo tijelo. Zato su veoma rano, prvoga dana u tjednu, nakon što su se opskrbile miomirisnim pomastima išle prema grobu s namjerom da iskažu dužnu počast koju nisu mogle iskazati dva dana prije zbog nedostatka vremena.

Dolazeći na grob zdvajale su o koječemu, a jedan od njima nepremostivih problema bio je i onaj praktične naravni koji je nadilazio njihove snage: Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih? Ovo je dvojba koju bismo i sami trebali prereći i prenijeti u vlastiti život. Ni nama nije suvišno stoga upitati se: Tko će nam pomoći da otkotrljamo kamen s groba naše umrtvljenosti? Tko će nam pomoći da se dignemo iz obamrlosti vjerničkoga življenja? Tko će učiniti da se oslobodimo tromosti našega bića koje tako sporo ide putem Božjim? Tko će nam pomoći da razbudimo vlastitu zaspalu narav koja spava nesvjesna da je Bog za nju umro na križu, te je tako neosjetljiva na podražaje Božje? Tko će nam pomoći da najprije razumijemo čime smo sve opteretili vlastiti život, kojim sve bremenima i grobnim pločama? A tko nam potom može pomoći da otklonimo sva bremena koja sebi natovarismo?

I dok nam se njihova zdvajanja i dvojbe koje su imale mogu činiti vrlo opravdanima, pa i utemeljenima, te ih lako prenosimo i u vlastiti život, dotle se njihova druga reakcija čini vrlo neobičnom. Naime, kad im je anđeo u grobu navijestio da je Isus Nazarećanin uskrsnuo, te da pođu to saopćiti njegovim učenicima, bile su zbunjene i preplašene, kako svjedoči sveti Marko: One iziđu i udare bježati od groba; spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše, jer se bojahu. Kako postaje očito, žene koje su imale više odvažnosti pod križem na Kalvariji nego u Gospodinovu praznom grobu. Bile su hrabrije i prisebnije suočiti se s njegovom smrću, nego s uskrsnućem.

Ali kad se bolje nad svime zamislimo i o tome razmislimo, vidimo da njihov strah, bijeg i šutnja nisu tako neobični. Zar nije istina da svi mi ljudi bježimo ne samo od smrti, nego još više od uskrsnuća Kristova? Zar nije razvidno da se i mi danas bojimo uskrsnuća Gospodinova? Zar nije činjenica da se i sami bojimo uskrsnuti i živjeti uskrsnom snagom? Zar se ne bojimo uskrsne milosti koja preobražava? Nije li naš stari jednolični život svjedočanstvo da se bojimo s Kristom krenuti u novi život? Nije li istina da mi vjernici premalo živimo kao ljudi uskrsnuća, zatvoreni u svoje grobove, u svoje male privatne interese, u svoju uskogrudnu ljudskost? Zar nije istina da se radije držimo krutog životnog realizma, nego da živimo sukladno nadi uskrsnuća? Zar nismo potom u strahu i od nas samih i od onih oko nas? Zar nije istina da nas straši pogled u budućnost, jer ga držimo isključivo pogledom u tamu groba i u konačnost našeg cilja?

No ove noći Gospodar života je pokazao da se nije dao zatvoriti u ljudske okvire. Nije dopustio da mu tijelo trune u tami groba, nego je božanskom snagom slavno ustao iz groba. Ovo je njegova noć, noć pobjede koja rastjeruje i naše strahove i nedoumice o životu, naše dvojbe i zabrinutosti. Ovo je noć sile Božje koja se čistom ljubavlju oprla nasilju zla, te je raskinula lance smrti i nas oslobodila od okova grijeha. Ovo je noć pobjede Krista raspetoga i pokopanoga koja nam vraća život i daje nadu. Ovo je stoga noć za radost, a ne za strahovanje, noć za odvažnost i pouzdanje.

Odagnajmo stoga večeras strah od uskrsnuća! Odvažno pogledajmo u grob Kristov i otkrijmo istinu uskrsnuća koja je za nas i naše spasenje! Ne bojmo se uskrsnuti u Kristovu grobu i živjeti uskrsnim životom! Iskoristimo Uskrs kao novu prigodu koju nam Bog dade da obnovimo život iznutra natapajući ga mirisom uskrsnuća. Ne bojmo se ovaj novi i nevjerojatni događaj ugraditi u svoje vjerničko iskustvo, kako bi nam postao zaglavni kamen budućnosti, ako ne želimo zaglaviti pod kamenom pločom vlastitog groba. Ne bojmo se i prepustimo se Bogu, jer ako ovaj događaj nadilazi naše snage, ne nadilazi snagu njegovu! Ne plašimo se, nego povjerujmo u uskrsnuće Isusa Nazarećanina, jer je po njemu i naš život uskrsnuo, te se smatrajmo, i tako živimo, mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu, uskrslom Gospodinu našemu!

Veliki petak

U središtu obreda današnjega dana muka je i smrt našeg Gospodina, opisana prilično iscrpno od njegova uhićenja u Getsemanskom vrtu pa do polaganja u grob na Kalvariji. Vrhunac urote i osude bila je njegova smrt na križu kao svjedočanstvo ljudske bijede koja potvrđuje koliko čovjek može nisko pasti ako ne drži do svoje božanske uzvišenosti. Večeras vršimo spomen događaja koji se dogodio u pol bijela dana, pred očima javnosti, ali o događaju kojem je prethodila mračna i zakulisna priprema. Prethodile su zakulisne igre i noćne spletke iza očiju javnosti koje su prerasle u urotu, a omogućila ih je i noćna Judina izdaja. Upravo noć je poslužila da se izrade pakleni naumi, najcrnji u ljudskoj povijesti, za koje će čovjek imati drskost da ih ostvari na svjetlu dana.

No njihovo će ostvarenje biti toliko tamno da će na tri dana zaviti u mrak smrti onoga koji je bio Sunce s visine. Slika mraka koji su ljudi navukli na se ubijajući Sina Božjega bila je pomrčina koja se spominje u Evanđeljima u trenutku kad Isus umire na križu. No taj čin nije bio ni jednokratan ni nepovratan. Nije bio jednokratan jer je Isusova osuda i smrt bila najjasniji primjer kako su ljudi odbacivali i odbacuju Boga od početaka ljudske povijesti pa do dana današnjega. Od prvoga Adama i njegova grijeha do svakog grijeha koji se i danas počini čovjek pokušava zagušiti sjaj Božjeg svjetla. Tijekom povijesti to se očitovalo u odbacivanju Božjih poslanika koji su u Božje ime bili lučonoše njegove riječi i nositelji svjetla njegovih zakona u svom životu i ruci. Ali duboka pomrčina u koju je čovječanstvo utonulo nije bila nepovratna, jer nije bila posljednja riječ na ovoj zemlji, nego je posljednja riječ ipak bila riječ Boga koji je umirao bez glasa i koji je ostao uvijek dosljedan sebe i svjetla božanskog života kojim je došao obdariti ljude.

Isusovom smrću na Kalvariji doista je nastala potpuna pomrčina ljudskosti, jer je čovjek ostao lišen Božjeg života odbacivši izričito samoga Boga. Nastala je pomrčina kad su čuvari Božje istine izgovorili laži na temelju kojih su Boga osudili. Nastala je pomrčina kad su narodni vođe i starješine izabrani da narod poučavaju u vjeri, odbili vjerovati i odbacili Božje djelo u povijesti. Nastala je pomrčina kad su čuvari razuma posumnjali u postojanje istine, te su dopustili da razum zaluta na bespućima bezboštva i tminama neistina. Nastala je pomrčina kad su čuvari prava odbacili pravednost Božju, a odluku prepustili ljudskoj pravednosti i političkoj prikladnosti. Nastala je pomrčina kad su čuvari zakona sudili bez uvida u istinu, te su počinili teško bezakonje, zlo, zločin i divljaštvo pod hrpom dobrih i pobožnih izlika. Nastala je pomrčina kad se narod dao izmanipulirati popuštajući niskim strastima i nepouzdanim vođama, pa je postao svjetina što za vođe i idole radije izabire razbojnike poput Barabe, nego da izabere Sina Božjega. Nastala je pomrčina ljudske snage i spremnosti kad su apostoli poput Petra više vjerovali sebi nego Učitelju. Nastala je pomrčina kad je novac postao važniji od čovjeka, pa se pokušalo trgovati i neprocjenjivim blagom: i Bogom i čovjekom. Ta pomrčina se opetuje i danas u svim oblicima bezboštva i odbacivanja Boga iz života pojedinca i ljudskog društva koje nije ništa manje nego nekada.

No mi koji smo iskusili ljepotu života u Božjem svjetlu, mi koji smo se  dali obasjati njegovim sjajem, mi koji smo iskusili snagu Krista raspetoga, ne možemo se odreći tog svjetla niti možemo dopustiti da se ono u nama ugasi ili da nam ga netko drugi ugasi. Previše nam je svet i dragocjen križ Gospodinov i njegova sveta muka i smrt podnesena za nas da bismo dopustili da nam itko otme svjetlo vjere i žar ljubavi. Naš Gospodin je prihvatio da ljudi njegov ljudski život utrnu kao svijeću, no ipak nije dopustio da ga nepovratno ugase s povijesne scene. Naprotiv, ostao je nama jasno svjedočanstvo o neupitnoj Božjoj ljubavi koja nije odustala od čovjeka niti kad je ljudskost potpuno pomračila.

Mi koji živimo u ovom sumraku i pomrčini civilizacije koja uporno nastavlja ubijati Boga sustavno ga uklanjajući iz svoje sredine ne smijemo zaboraviti da društvo i uljudba koja odbacuje Boga sebe gura u duboki mrak. Ali nama u tom mraku svijetli i hrabri nas iskustvo križa Gospodinova koji je istinski svjetionik u pomrčinama života. Jer na tom križu je visio živi i neumrli Bog, Bog života i svjetla ljudskome rodu, te s tog križa svijetli sjaj neugasivi. Mi zato nemamo više ni pravo na život u sjeni grijeha niti se skrivati iza zastora vlastite slabosti. Naš život je obasjan svjetlom s križa Gospodinova s kojeg se na svijet zrcali sva Očeva ljubav za čovjeka. Zato mi danas pred njegovim križem učimo i upijamo svjetlo koje neopozivo sjaji, te okupljeni oko križa Gospodinova dajemo jamstvo da nećemo dopustit svijetu i čovjeku da potone u pomrčini, nego ćemo mi prihvaćanjem križa jamčiti mu život u svjetlu.

Neka nas Krist svojim križem pretvori u buktinju svjetla ovom svijetu koji grca u tami. Neka nam Kristov križ bude stoga vrelo radosti, jer nam on i ove noći svijetli oblikujući naš život za dan uskrsnuća, za dan u kojemu nema više ljudskih tmina i pomrčina. Neka nam i večeras s križa Gospodinova u mrkloj noći ljudskosti zasvijetli prava istina života, a mi ga utisnimo u svoje živote i ponosno svjedočimo za novo svitanje i novi život čovječanstva.

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Započinjući slavlje Vazmenog trodnevlja Misom večere Gospodnje dirljivo je promatrati Isusovu ljubav i skrb za učenike. Gospodin je živio vrlo zahtjevnim  ritmom života, kako inače, tako i prigodama kad je vrijeme provodio u Jeruzalemu. Bili su to trenutci molitve i propovijedanja u Hramu, poučavanja i liječenja na jeruzalemskim trgovima i ulicama. No kao što je inače znao ići u osamu kako bi se duhovno okrijepili, tako je i o blagdanu Pashe predvidio sa svojim učenicima trenutke mira i zajedništva u kojima će se obnoviti i nasititi potrebe svoje duše. U tom smislu izabrao je slavlje pashalne večere i sjećanja izlaska izraelskog naroda iz Egipta kako bi ih u prisnom zajedništvu na izuzetan način okrijepio svojim životom i predao im svu svoju ljubav. Okupio ih je da im u neposrednosti bratskog i obiteljskog stola iskaže ljubav i uputi posljednje riječi pouke za život, nakon čega je iz ljudske patnje po križu imao prijeći u Očevu slavu.

Znajući što se sve ima dogoditi, te da nakon toga više ništa neće biti isto, jer neće provoditi zajedničkog života s njima na tjelesan način, Isus pomno i brižno priprema ovo pashalno blagovanje prostirući pred njih stol ljubavi Božje. Ta večer kad se židovski narod sjećao izlaska iz Egipta blagovanjem pashalnog janjeta bila je za apostole po mnogo čemu posebna jer im je on predao sebe kao istinskog Jaganjca koji oslobađa Izrael. Zato će ta večera biti posljednji trenutak intenzivnog ljudskog zajedništva s njima, pri čemu je Isus u plodove zemlje koji su se obredno blagovali utisnuo dodatno otajstveno značenje. Napravio je to uzevši u ruke kruh i govoreći: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. A isto tako i čašu vina govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.

No pozivajući ih da blaguju njegovo tijelo i krv, to jest da čine njemu na spomen, nagovijestio im je da on neće više s njima blagovati do onoga dana kad će je nanovo, u punini, blagovati u kraljevstvu nebeskome. Svjestan da ih neće više u svijetu susretati na način na koji je to činio do tada, a ne želeći ih prepustiti na milost i nemilost svijetu, jer ih je iz svijeta izdvojio kako bi ih sačuvao za novi svijet, htio ih je tim blagovanjem osposobiti za izazove koji će biti pred njima. Nije ih mogao stoga poslati u svijet nezaštićene, premda im je sam rekao da ih šalje kao ovce među vukove. Nije ih mogao poslati neosposobljene, premda im je rekao da ne nose ni štapa ni kese ni obuće. Premda im je rekao da se zadovolje onim što će im se ponuditi gdje dođu, ipak ih nije poslao gladne i žedne. Naprotiv, njih je zadužio da daju jesti gladnome čovječanstvu, pri čemu odzvanja ona njegova: Dajte im vi jesti!

Čitajući večerašnji evanđeoski odlomak shvaćamo da ih Isus nije poslao u svijet bez pripreme. Ponajprije, poslao ih je u svijet čiste i oprane svojom poniznošću i osnažene uzvišenim primjerom ljubavi. Očistio ih je svojim životom i služenjem, kako bi im pokazao da i njihova međusobna ljubav doseže vrhunce samo onda kad su spremni posluživati jedni drugima. Osim toga pokazao im je da je njihovo najbolje oruđe i najveća snaga u naviještanju radosne vijesti upravo čistoća duše i nevinost srca. Nadalje, dajući im zaduženje da obnavljaju sjećanje na nj blagujući sveti kruh i vino, zadužio ih je da čistim rukama svim ljudima prenose Božju ljubav u euharistijskom otajstvu. Tako je Božja vječna ljubav po ovom svetom otajstvu pronašla načina da se u punini očituje u vremenu za spas i hranu ne samo dvanaestorice apostola, nego i svakom čovjeku gladnom i žednom Boga.

Hraneći ljude svojim tijelom i pojeći ih svojom krvlju, Isus zasićuje njihovu glad i žeđ za Bogom, te ujedno izlazi ususret jednoj od temeljnih ljudskih potreba da zdravi živi, čega nema bez kvalitetne prehrane. Većina ljudi danas, na žalost, sebi jednostrano priskrbljuju samo zemaljsku hranu i njezine užitke, a da nikad na pravi način ne okuse slast duhovne hrane i istinske okrjepe koju daje našem životu. Uživajući isključivo u hrani zemaljskog obilja, u konačnici se hrane propadljivom hranom ljudske gladi koja ne daje pravi život. Mnogi, doista, skrbeći ponajviše oko hrane koja i duši i tijelu ne daje besmrtnost i život vječni, ne znaju ishranu prilagoditi stvarnim potrebama svoga bića koje vapi za nepropadljivim i božanskim, te stoga žive duhovno gladni i žedni. Tako je za duhovnu neuhranjenost današnjeg čovjeka kriva loša prehrana, to jest loš izbor namirnica, jer ne vodi računa o onome što zasićuje dušu, nego samo o tome kako namirit zemaljske potrebe. Ili pak kad unose u organizam duhovne sastojke prema svojem nahođenju, onda se najčešće radi o robi sumnjive kakvoće, proizvedene na umjetan način u laboratorijima ljudske duhovnosti, čime truju, umjesto da liječe vlastito biće.

Mi koji vjerujemo u živoga Krista koji nam je ostavio na posljednjoj večeri otajstvo svoga tijela i krvi nemamo ni razloga ni opravdanja niti za lošu niti za krivu prehranu. Po Kristovu tijelu nama je dana najizvrsnija hrana ljubavi Božje, to jest najizvornije jelo iz Božje ruke za čije nam božansko porijeklo jamče apostoli koji su je prvi kušali. Mi koji duhovno živimo od ovog Kruha nebeskoga pozvani smo navijestiti ljudima da nam je Bog dao sebe za hranu, te da je to jedina hrana koja može zadovoljiti stvarne ljudske potrebe za životom. Pozovimo ih da ne zapostavljaju dar s Očeva stola i iz njegove ruke, jer ih ljudska propadljiva hrana ne može zasititi. Potaknimo ih svojim primjerom da se ne opredjeljuju za oskudnu hranu ljudskoga duha i uma, umjesto da blaguju obilje Božje okrjepe. Potrudimo se mi našem naraštaju dati ovu božansku hranu, da ne bude gladan pored punog stola ljubavi Božje. Dopustimo stoga da nas Kristovo služenje očisti, a ljubav ispuni, kako bismo čistim rukama i nevinošću bića natopljenog njegovom ljubavlju mogli svijetu pružiti božansku okrjepu s Očeva stola.

Cvjetnica 2015.

Danas na Cvjetnicu, Nedjelju muke Gospodnje, spominjemo se prije svega Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem kojim će započeti dovršenje otajstva spasenja ljudskoga roda. I kao što je Isus za svoga javnoga djelovanja učenicima najavljivao muku, smrt i uskrsnuće, tako i mi na početku Velikog tjedna, uz izvještaj o mesijanskom ulasku u Jeruzalem, čitamo i navještaj njegove svete muke. No pokazujući da je sve dio božanskog plana, Isus je htio da se i njegov ulazak u Jeruzalem zbude na način na koje je bio nagoviješten u Starom zavjetu, te je u tom smislu Isus i dao detaljne upute svojim učenicima, što Evanđelist precizno opisuje.

Kao što je uvijek slao svoje učenike po dvojicu, tako je i sada poslao dvojicu u selo ispred sebe da mu dovedu magare koje još nitko nije jahao. Time je dao do znanja da se ispunjava proročanstvo dano po proroku Zahariji: Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magaretu, mladetu magaričinu. (9,9) Isus se ne ustručava tražiti pomoć od svojih učenika, kao što se ne ustručava, u svojoj poniznosti, jahati na magaretu, čime je ostavio prepoznatljiv znak i poruku, kako svojim suvremenicima, napose stanovnicima Jeruzalema i mnogim hodočasnicima, tako i nama vjernicima u suvremenom svijetu koji hodimo svojim hodočasničkim putem prema kraljevstvu Božjemu.

Doista za mesijanski ulazak u Jeruzalem trebalo mu je jedno seosko magare, te pratnja skromnih ljudi poput galilejskih ribara. Osim toga zbor onih koji su mu izricali mesijanske počasti i hvale bio je sastavljen od običnog vjerničkog puka. Ovaj skromni ulazak je u kontrastu sa osjećajem za veličinu i uzvišenost koji je pružao Jeruzalem kao grad, pun oholosti i samodostatnosti. Jeruzalem je uistinu, gajio nadu u dolazak drugačijeg mesije, ne običnog tesarova sina iz Galileje, nego nekog slavnog i moćnog Božjeg poslanika. Mesijanska očekivanja nosila su pečat političkog oslobođenja, gospodarskog gospodstva nad drugim narodima, te kulturološke nadmoći nad uljudbom svoga vremena koja je stvarala pukotine i na tkivu njihova nacionalnog i vjerskog bića.

U svemu tome sadržana je poruka nama, kako ni mi ne bismo gajili krive nade i čekali nekog krivog mesiju, ne shvaćajući da je Mesija Božji došao i da nam je negdje u blizini, samo ga trebamo prepoznati. Mi kršćani smo pozvani poput onoj jednostavnog puka skrenuti pozornost našem društvu koji gradi svoju budućnost kao Jeruzalem nekada, u samodostatnosti i izvanjskom ostvarenju svih želja i očekivanja. Takav grad nije Božji grad, takav grad nije mesijanski grada. Takav ohol duh i oholo društvo ne mogu primiti Mesiju, nego ga samo razapeti i žrtvovati, navodno, za dobrobit koja nije ništa drugo nego laž i obmana. Poput ljudi koji staviše Gospodinu na raspolaganje magare i haljine, i mi smo pozvani staviti mu na raspolaganje svoju skromnosti, te se mi sami staviti njemu u službu, kako bismo omogućili da se njegov mesijanski osloboditeljski zahvat dogodi i za nas danas. Zato ni danas ne smijemo graditi društvo zatvoreno za Mesiju, društvo koje ne prepoznaje njegovu mesijansku ulogu, društvo koje ne uči od njegove poniznosti.

Ni danas nemamo pravo na skučeni mesijanizam zatvoren u izvanjske tradicije i ljudske okvire razmišljanja i ostvarenja. Jer takav ljudski mesijanizam ne jamči dolazak i prisutnost Boga u našem društvu. Radije se otvorimo Kristovu dolasku na cjelovit i vjerodostojan način, kako bismo u svome društvu posvjedočili radost kojom nas je ispunio njegov dolazak. Prostrimo pred njim svoje duše u poniznosti i jednostavnosti, kako bi nas on svojim prolaskom i dolaskom u naš Jeruzalem posvetio, te kako bismo i s njime gradili ovo društvo kao sveti grad Božje prisutnosti. Zahvalni za njegov nesebični dolazak među nas ljude, prigodom kojeg se nije ustezao ni muku podnijeti, od srca mu zdušno kliknimo: Hosana! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!

5. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako se glas o Isusu proširio ne samo među domicilnim stanovništvom Judeje i Galileje gdje je Isus djelovao, nego su i mnogi stranci koji su dolazili u Jeruzalem bili čuli za njega i htjeli ga upoznati. Tako nam sveti Ivan piše da među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci, koji, jer su bili čuli za Isusa, upućeni na Filipa iz Betsaide, zamole uslugu: Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. Premda ne znamo što su oni čuli i znali o Isusu, ipak je očito da su htjeli vidjeti onoga o kojem su imali neke slutnje jer se glas o njemu širio. Rečeno današnjim rječnikom,  htjeli su vidjeti nekoga o komu se pronio glas i tko je u njihovim očima bio poznat na temelju onoga što se o njemu pričalo među pukom. Time što je bio poznat velikom broju ljudi možemo reći da je bio i slavan, pogotovo što su o njemu pričali sve najbolje i najpozitivnije. A oni, kad su već napravili tolike stotine kilometara da dođu iz Grčke u Palestinu, htjeli su iskoristiti da vide i jednu slavnu osobu onog podneblja.

No Isus prema sebi ne želi takav pristup ni površan odnos. Za njega glas koji kruži nije mjera slave, jer se slava ne mjeri mjerom poznatosti među ljudima, nego je istinski život u Bogu mjera slave. Isusu je bilo jasno da je glas koji se o njemu širio u mnogim ljudima pobudio želju da ga vide, kao što je bio slučaj i s Grcima. Mnogi poput njih požele: Htjeli bismo vidjeti Isusa. Takva želja, međutim, ne bi smjela ostati na razini površnoga iskustva, to jest želje koja ne zahvati dubine bića. Isus bi htio da takva želja ide duboko, u samu bit života, da prodre do najdublje pore i da je vođena najozbiljnijim razlozima postojanja. Htjeti vidjeti onoga o kome smo čuli trebalo bi nas voditi do pravoga upoznavanja, a onda i do nasljedovanja. Isus bi htio da se damo privući njegovim životom, a ne samo da smo ga izvanjski čuli i vidjeli.

Nama doista nije dan dar takvog povijesnog susreta licem u lice s Isusom kakav bi imali spomenuti Grci u Evanđelju, ali nam je dan isti dar i poziv kakav je njima uputio Isus nakon onog prvog susreta koji se dogodio s njime u Jeruzalemu. Isus je vrlo dobro znao da im nema nikakve koristi ako ga susretnu samo kao neku atrakciju, kao zanimljivu osobu koju su između tolikih vidjeli na svome putu. Bilo mu je dobro poznato da njega susretne na ispravan način samo onaj tko usvaja njegove riječi i ide putem kojim je on hodio. Isusa je ozbiljno susreo samo onaj tko je spreman ići za njim, kako sam reče: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. A onome tko ide za njim Isus daje dar poistovjećenja, što izražava riječima: I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Te riječi odražavaju potrebu potpunog poistovjećenja i dijeljenja sudbine, kako sa strane onoga koji slijedi, tako i sa Isusove strane. Jer tko se do kraja založi vjerno ga služiti, to jest slijediti, Isusa je nadodao: Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.

Korizma je za nas vjernike vrijeme takvog poistovjećivanja s Isusom. Istinski ga je čuo i vidio ne onaj tko ima površne informacije i vizualnu percepciju njegova lika, nego onaj tko ga prima ozbiljno i svom dušom ide za njim. Istinski ga pozna onaj tko je spreman s njime i za njega umrijeti, onaj tko je spreman umirati sebi svaki dan kao pšenično zrno. Korizma je priprava i vježba u takvom nasljedovanju koje ide putem svakodnevnog umiranja s Isusom, kako bi se iz takve smrti rodio novi život i došli neizmjerni plodovi. Neka nam stoga želja da vidimo Isusa ne bude tek usputna zanimljivost, nego ozbiljna odluka da ga istinski upoznamo i ostvarimo puno zajedništvo života s njime. Neka nam želja ne zastane na pola puta, na običnom poznanstvu i jednom susretu, nego neka nas vodi prema cjelovitom poistovjećivanju kako bismo ne samo iz usputnog poznanstva s Isusom, nego iz temeljitog poznavanja izvukli najveće moguće plodove. Neka želja za Bogom bude u nama više od puke radoznalosti koja se svodi na to da vidimo nešto ili nekog neobičnog, nego da nas vodi do samoga srca Božjeg života i njegove slave. Neka ta želja u nama bude toliko jaka da nas vodi k preobrazbi života i neka nam podari snagu da nasljedujemo ono  što nam Bog daje čuti i vidjeti dok susrećemo Isusa.

Isus stoga i nas svojom riječju vodi prema pravoj slavi i proslavi koju je na zemlji okusio. To je proslava uskrsnuća kojoj je usmjerena i naša korizmena priprava. Isus zna da se prava proslava života događa u smrti i u poniženju, za razliku od nas ljudi koji slavom nazivamo blještavilo, pompu života i pljeskanje ruku koje nam odobravaju ljudske uspjehe. Neupitna je činjenica da će svaki život proći kroz smrt, ali će se proslaviti samo onaj tko se digne iz smrti, čime se pokazuje što je stvarna slava koju Bog namjenjuje ljudima. Ovo je bio ključ Isusova života po kojem je on svoje učenike učio kako se i sami mogu i trebaju proslaviti. A proslaviti su se mogli ako su išli za njim, te ako su poput njega nastojali da se na zemlji proslavi ime Očevo. Nadalje, mogli su se proslaviti ako su prihvaćali da se slava sastoji u slavnom umiranju, a ne u traženju ljudske slave. To jest ako su otkrili da je istinska slava u davanju slave Bogu svojim životom, a ne u traženju od Boga da nas proslavlja na zemlji ljudskom slavom. Ne preostaje nam nego ozbiljno usvojiti njegovu pouku, te s njime proslavljati Boga na zemlji, kako bismo primili istu slavu na nebesima.

4. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti nam Ivan prenosi dio Isusovih riječi upućenih učenom i uglednom Židovu farizejske sljedbe Nikodemu koji je došao po noći razgovarati s Isusom kako bi saznao nešto više o njegovu nauku i uvjerio se je li Isus obećani Mesija. Cijeli njihov razgovor se kretao o navještaju rođenja za nebo, kao i Isusova povratka Ocu u nebesku slavu. Kako bi što zornije predočio na koji način je Bog odlučio iskazati svoju ljubav prema svijetu i ljudima proslavljajući ujedno svoga Sina, Isus se poslužio slikom jednog starozavjetnog događaja. Povezao je otajstvo spasenja koje se imalo izvršiti njegovim pribijanjem na križ s podizanjem na stup zmije u pustinji u vrijeme kad je izraelski narod hodio prema obećanoj zemlji: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Isus je taj događaj smatrao dovoljno znakovitim kako bi Nikodemu nagovijestio svoju smrt na križu, premda se ne može cjelokupna slikovitost starozavjernog događaja usporediti s Isusom.

Znak zmije na stupu

Isus, naime, u prvi plan ne stavlja simboliku zmije, nego ističe da je njezino podizanje na stup u pustinji bilo ljekovito za Izraelce. Pogotovo jer taj događaj nagoviješta njegovo ljekovito podizanje, to jest njegovo uzdignuće na stup križu. Kao što je Mojsije napravio neobičnu, ali spasonosnu gestu stavljajući na stup zmiju, tako je i Isus imao biti pribijen i uzdignut na križ i u svome tijelu pobijediti smrt, zlo i grijeh. Dopustivši smrti da ga ugrize, prikovao ju je potom na križ i pobijedio je obeskrijepivši njezin otrov. Uzeo je ono tijelo koje je bilo izvor neposluha i slabosti zbog kojeg je čovjek trpio ujede otrovnica, kako bi u svom tijelu primio ujede poradi nas i bio uzdignut na križ.

Ujed zmije bio je Izraelcima kazna za grijeh i neposluh, a postavljanje zmije na stup bio je ljekovit potez i zaštita od otrovnica. No zbog ljudskog grijeha i neposluha, rečeno u duhu spomenute usporedbe, zmije su i dalje nastavile ujedati ljude, pa i samoga Božjeg Sina. A kako bi ljude oslobodio grijeha i kazne, on je prihvatio i izabrao put uzdizanja na križ kao put uzvišenja u nebesku slavu. Premda nije ugrožavao ljudski rod, ipak je bio podignut poput zmije u pustinji da izmiri i izliječi ljude od svakog smrtonosnog otrova. Prihvatio je ovu nezahvalnu ulogu, pa čak i neobičnu usporedbu s uzdizanjem zmije na stup. Premda nije poput nje trovao ljudski rod, nego ga samo liječio, bio je odbačen poput zmije iz svoga naroda. Nije stoga suvišno napomenuti da i danas određeni krugovi odbacuju Isusa i njegov nauk kao otrov čovječanstva i bore se svim silama protiv njega trudeći se izvrgnuti ga na stup srama. Međutim, kao i nekada on u tom proturječju pobjeđuje. Osuđuju ga na smrt i sramotu, a on osudu koristi kao znakovito uzdignuće kojim liječi ljudski rod. Samo on podignuti na križ ostaje jedini znak koji čovjeku može vratiti zdravlja u hodu pustinjom zemaljskog života i dati konačno spasenje u nebu.

Kršćanin znak svijetu

No upravo time Isus nama vjernicima providonosno označuje put pobjede. Nama koji smo na putu prema konačnom ostvarenju u nebeskoj slavi neophodna je ova etapa zemaljskog uzvišenja koju naviješta Isus. Neophodan je i neizbježan ovaj korizmeni hod koji je hod kroz pustinju ljudskoga poput hoda Izraelaca na putu prema obećanoj zemlji. Pun je opasnosti i izazova, pun je zmija ljutica koje nas grizu koje nas najprije ugrizu kako ne bismo bili poslušni Božjoj riječi, a onda nas grizu i kao kazna, to jest posljedica grijeha.

Kamo sreće kad bismo istinski oboljeli od ljubav i prema Bogu i od želje za njime. Kad bismo shvatili koliko smo bolesni jer naš pogled, misli i riječi, želje i srce nisu do kraja upravljeni prema Raspetome. Kamo sreće da ove korizme osjetimo bol jer ne ljubimo dovoljno križ Gospodinov. Kamo sreće da dodirom križa otkrijemo koliko smo bolesni i koliko nas liječi pogled na Gospodina pribijenoga na nj. Jer i mi smo svojim grijesima poput zmija ljutica izgrizli svoga Boga. I zbog našega života i prijestupa on se dragovoljno stavio na drvo križa, kako bismo ozdravili mi, zaraženi prijenosnici zaraze.

Neka nam korizma stoga bude vježbanje u čišćenju od otrova i ujeda zmije zla i grijeha. Neka potom bude vrijeme pustinje u kojoj prihvaćamo znakovitost Isusova odgoja. Stoga, kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji i kao što je bio podignut Sin Čovječji, tako bi bilo potrebno da i mi vjernici budemo podignuti za znak našem vremenu, tako da svaki koji pogleda u nas vidi istinsko svjedočanstvo i povjeruje u Sina Božjega. Dajmo se podići na križ autentičnog svjedočanstva za raspetog Gospodina i božanski život što struji našim bićem. Ako je njemu križ bio neophodna etapa uzvišenja u nebesku slavu, onda je i nama prava lansirna rampa ili odskočna daska za put do neba. I ne zaboravimo, samo pribijen na križ poput svoga Gospodina kršćanin je valjan znak ovome svijetu.