17. nedjelja kroz godinu – B

Iz bremenitog evanđeoskog odlomka koji smo čuli mnoštvo je sadržaja o kojima bi se moglo razmišljati. No jer je nemoguće u jednoj propovijedi sve iscrpiti, bolje je posvetiti pozornost samo jednom detalju i iz njega izvući pouku. A radi se o detalju koji bi se na prvi pogled mogao učiniti i sporednim u cjelokupnom opisu. Naime, sveti Ivan, kako smo čuli, opisuje čudo umnažanja pet kruhova i dviju riba za mnoštvo od pet tisuća ljudi, što je zacijelo ostavilo bez daha one koji su nazočili tom velebnom čudu. Premda je činjenica tako uzvišenog čuda doista mogla potisnuti sve ostale osjećaje i detalje, Evanđelist kao vjerni svjedok događaja ne propušta zapaziti što se dogodilo nakon što su se ljudi nasitili kruha iz Isusove ruke. Doista, nije propustio izvijestiti da je Isus, nakon što je nahranio toliko mnoštvo razlomivši pet kruhova i dvije ribe, dao svojim učenicima precizne upute glede preteklih ulomaka rekavši im: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne! Oni su izvršili što im je rekao te su dakle skupili i napunili dvanaest košara od preteklih ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.

Kako vidimo, Isusu je bilo vrlo stalo da ništa ne propadne od preostalih ulomaka, što je zacijelo moglo biti čudno mnoštvu koje je blagovalo, a vjerojatno i samim učenicima nakon što su se osvjedočili kolikom moću Gospodin raspolaže. Doista su se mogli zapitati čemu skupljati ulomke kad je on moćan ponovno napraviti čudo i od komadića kruha nahraniti tisuće ljudi. U takvoj situaciji gdje su ljudi blagovali kruha za koji se nisu mučili, ni kopali ni orali, mogli su reći da nema veze ako i propadne koji ulomak, a i njemu što je morao biti bitan baš svaki komadić kad već ima takvu božansku moć. Upravo zato je Isus dobro znao što hoće kad im je rekao da prikupe višak. Jer kruh koji su blagovali, a oko kojega se nisu mučili, mogao ih je učiniti bahatima, te su brzo mogli zaboraviti da su možda sat prije toga bili gladni i da bi im tada bila dobro došla svaka korica i mrvica. A to se zna dogoditi ljudima koji su naglo iz siromaštva prešli u obilje, ali bez rada vlastitih ruku, te ne znaju cijeniti ni dar koji su primili, niti znaju zahvalno pred Bogom blagovati kruh koji iz dana u dan jedu. Nije rijetkost da čovjek koji ne zarađuje kruh svojim rukama nego jede tuđi i ne pamti, nakon što se najeo, da je bio gladan nešto malo prije toga.

Pouka koju je Isus dao apostolima valjana je i nama danas. I mi živimo u vremenu kad društvo u kojemu se mnogi pozivaju da su na rubu preživljavanja, postoje viškovi hrane u opticaju. Živimo u vremenu kad se ljudi ponašaju tako bahato da i ne misle da je kruh Božji dar, te od obilja svojih stolova, kad se prezasite, bacaju hranu u smeće i kontejnere, ne vodeći računa o tome da je svaki komadić kruha, i hrane uopće, vrlo dragocjen i svet, te da nemamo pravo na takvo razbacivanje. Živimo u vremenu kad smo se pogospodili kao pravi malograđani, te nam nije ukusan kruh kupljen dan ranije, te si dopuštamo luksuz baciti ga samo zato jer imamo novaca kupiti svježi. Kao da je riječ o novcu i novčanim mogućnostima, a ne o odgoju i odgovornosti, o kreposti i poštivanju života i sredstava življenja koje nam je Bog dao. A živimo u vremenu u kojemu mnogi ljudi postaju bahati čim steknu materijalnu sigurnost, te zaborave i Boga i bližnjega svoga. Doista u vremenu smo kada mnogi ne znaju razlamati svoj kruh i dijeliti s drugima, kada mnogi ne znaju svoje ulomke s poštovanjem skupiti da ne propadnu, te ih drugi dan s poštovanjem blagovati ili s drugima podijeliti. Živimo u vremenu kada i mnogi gladni, koje nahrane tuđe vrijedne ruke, ne znaju to poštivati i biti zahvalni, nego drže da je nečija dužnost njih hraniti, dok oni sami ne preuzimaju odgovornost za svoj život i svoju situaciju.

Zato nas vjernike ova Isusova rečenica doista dotiče i potiče da živimo drugačije od ovosvjetskih malograđana. Nama Bog u ruke stavlja kruh svaganji da ga s poštovanjem blagujemo i dijelimo s drugima koji su gladni i potrebni naše pomoći. Gospodin nas potiče da skupljamo ulomke te da u skromnosti i zahvalnosti blagujemo darovani kruh, u punoj svijesti da ulomkom kojim se ne razbacujemo možemo nahraniti gladnoga. Jer, doista, kad bi društvo u kojemu živimo dijelilo viškove ulomaka koji preteknu od obilnih stolova, u svijetu ne bi bilo gladi ni bijede. Ali jer višak o kojem je riječ ne nastaje kao plod blagoslova, nego prestiža i gospodarskog natjecanja, a počesto i obijesti, onda su to viškovi koji ne samo da ne donose blagoslov, nego su grijeh koji vapije u nebo. Takvi viškovi su doista propast i prokletstvo onima koji ih stvaraju i samovoljno njima raspolažu kao sredstvima konkurencije i manipulacije tržištem, umjesto da njima raspolažu za dobrobit čovjeka i čovječanstva.

Neka nama koji vjerujemo u Gospodinovu moć i čudo koje se može obnavljati i po našim rukama njegova pouka bude istinski putokaz u životu kako bismo znali poštivati svaki zalogaj kruha kao Božji dar, te ga u zahvalnosti blagovati, ne razmećući se nijednom mrvicom kruha, nego da njome skrbimo za dobrobit potrebnih. Budimo stoga pravi Isusovi učenici koji prihvaćaju odgovornost za svaki komadić kruha koji im je povjeren te ga blaguju u zahvalnosti Bogu kao njegov dar koji može postati dvostruk blagoslov kad se podijeli s drugima. Neka nam presveta euharistija u kojoj blagujemo Isusa kruh života bude nadahnuće da blagujmo sa zahvalnošću kruh svagdanji na ovoj zemlji, kako bismo jednom zavrijedili blagovati i onaj vječni u nebesima.

16. nedjelja kroz godinu – B

Nakon što smo prošle nedjelje imali prigodu razmišljati o tome kako je Isus šalje svoje učenike, nakon što ih je poučio kako će naviještati kraljevstvo Božje, dajući im precizne upute kako se ponašati u svojoj navjestiteljskoj službi, ove nedjelje imamo prigodu razmišljati o tome što se dogodilo kad su oni ispunili zadaću koju im je povjerio. Evanđelist sveti Marko to opisuje u nekoliko rečenica iz kojih je razvidno da Isus svoje učenike šalje na zasluženi odmor jer ih je poslanje zamorilo i iscrpilo. Iz toga razaznajemo kako je on u svojoj božanskoj pedagogiji svjestan njihove ljudske ograničenosti i svih potreba. Bio je doista svjestan da im treba okrjepa i odmor nakon izuzetnih napora koje je od njih iziskivalo tako delikatno poslanje, te su se na takav način davali i izlazili ususret ljudskom potrebama da nisu imali kad ni jesti. Isus im stoga reče: Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo. Ali ova Isusova namjera da ih pošalje na odmor nije završila onako kako je on želio, jer dok su odlazili mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Naravno da je njihova prisutnost izazvala toliku pozornost da jednostavno nisu mogli ostvariti zasluženi odmor, nego su i dalje nastavili propovijedati i služiti puku koji je bio željan Božje riječi i čudesnih djela koja su se događala po Isusovim i njihovim rukama.

Ono što je nadasve vrijedno naglasiti, a za nas treba biti poučno, je činjenica da su ljudi prepoznali Isusa i njegove učenike, te da su potom krenuli za njima na mjesto kamo su se usmjerili lađom. Doista, ljudi su osjetili njegovo božansko pastirsko djelovanje, te su ga rado slijedili potrebni njegove božanske mudrosti i snage. A isto tako su prepoznali i sve što su učili i činili njegovi učenici kao vjerodostojno i vrlo snažno, pa su stoga i njih prepoznavali zajedno s njime. I oni su u njegovoj školi već bivali oblikovani kao pravi pastiri svoga naroda sukladno moći i mudrosti samog Gospodina.

Kao što je bio slučaj nekada, tako je i danas nasušna potreba da vjerni Božji puk prepozna vjerodostojne pastire koji su u potpunosti vjerni osobi božanskog Učitelja. Ali ne samo u formalnom propovijedanju izvanjskog nauka koji bi sadržajem odgovarao Isusovu i apostolskom nauku, nego i po djelima koja slijede taj isti nauk. Zato je Isus kao Pastir najavljen već u Starome zavjetu okupio oko sebe nove pastire koji će biti kadri pasti stado u njegovo ime hraneći ih istinskom hranom života vječnoga koju primiše iz njegove ruke. I iz ovog događaja vidimo kako je jedan od bitnih zahtjeva Božjega naroda da ima pastire odgojene i osposobljene za Božji nauk i njegova djela.

Pogotovo što i danas živimo u vremenu kad su mnogi vjernici zbunjeni, a mnogi se olako daju zbuniti i poljuljati zbog onoga što čuju ili što vide od nekih pastira, pa čak i od drugih vjernika koji se prikazuju pravim vjernicima, a u biti se u mnogim sastavnicama svoga života ponašaju nedolično Boga u kojega kažu da vjeruju. Počevši od pojedinih pastira pa do nekih vjernika koji su bliže crkvi, oltaru i svećenicima ne samo da se ne može prepoznati da su Kristovi, nego su sposobni i za sablazan kojom odvraćaju pojedine vjernike od Krista. I danas ima pastira koji nisu do kraja uvjereni u ono što govore, te onda ne mogu biti ni uvjerljivi, napose u nekim stavkama ćudorednog nauka Crkve. I danas ima pastira čije pojedine riječi i nauk odudaraju od izvornog nauka kojemu nas je poučio naš Gospodin, a da ne kažemo koliko u svojoj slabosti ne samo da ne čine djela dostojna Krista i Evanđelja, nego čine djela nedostojna svoje svete službe i kršćanskog imena.

No upravo jer je to tako, pozvani smo se osvijestiti i uvijek iznova vraćati na vjerodostojni put Kristova i kršćanskog života na kojem nas ljudi mogu prepoznati kao njegove, te poći za nama k njemu vodeći se naukom i djelima koja im ostavljamo za svjedočanstvo. Poput apostola pozvani smo posvjedočiti novost kojom nas je obdario naš Gospodin, to jest pozvani smo ljudima udahnuti malo svježine u ovom svijetu u kojem se i oni osjećaju iscrpljenima te traže vjerodostojno svjedočanstvo moćne riječi i čudesnih djela. Pozvani smo biti takvi da nas ljudi prepoznaju po nauku i djelima kao Kristove učenike. Neophodno je da budemo vjerni Kristu do mjere prepoznatljivosti, i to ne samo na formalna i služben nauk, nego onom unutarnjom snagom i uvjerljivošću kojom privlačimo srca vjernika da odvažnije idu za Kristom. Kamo srećo da vjernici i svi drugi ljudi prepoznaju pastire Crkve po djelima koja odražavaju njegovu moć i slika su njegovih djela.

Pastiri stoga imaju izuzetnu obvezu potpuno sličiti svome Učitelju do mjere cjelovitom suobličenja kako bi ljudi osjetili njegovu prisutnost što iz nas izbija. Štoviše, pozvani su u tolikoj mjeri sličiti njemu da ljudi u njima prepoznaju njega i da se odluče slijediti ga i držati njegova životvornog nauka i neizrecive moći. No isto tako i vjernici koji se u Crkvi napasaju kao ovce Kristova stada imaju obvezu tražiti u pastirima snagu Kristova Duha, nauk što odražava evanđeosku istinu i djela koja su odraz Očeva milosrđa, umjesto da od njih očekuju isključivo pomoć za rješavanja svojih tekućih, vremenitih potreba. I vjernici su pozvani pokazati žeđ i želju za autentičnim Božjim naukom i djelima kako bi motivirali svoje pastire da budu na visini zadatka, da budu sposobni odgovoriti njihovim zahtjevima u vremenu i trenutku u kojemu živimo, umjesto da Božji nauk pretvaraju u ljudski surogat, a svoje ponašanje utope u bezličnosti mentaliteta ovoga svijeta i njegovih moda. Molimo stoga da današnji pastiri koje je Isus izabrao za vođe Božjega naroda budu vjerni njegovoj riječi i snazi koju su primili od njega, kako bi bili prepoznati i prepoznatljivi svjedoci i naukom vječne istine i snagom spasenjskih djela.

15. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o poslanju koje Isus daje svojim učenicima kad ih šalje naviještati kraljevstvo Božje. Pri tome im daje vrlo precizne upute o tome kako ići na put i kako se ponašati i postaviti u pojedinim okolnostima. Daje im savjete kako se trebaju ponašati kad ih prime, to jest kad njihova riječ uspješno dolazi do cilja i žanje uspjeh. Ali isto tako ih poučava što im je učiniti onda kad njihova riječ naiđe na neodobravanja i zid kroz koji ne može proći navještaj Božje riječi. Iz toga vidimo da je jedna od mogućih varijanti koju Isus predviđa je i odbacivanje na koje apostoli mogu naići u pojedinim sredinama, što on mirno prihvaća kao jednu zakonitu mogućnost. Ta mogućnost se tiče ljudske slobode, jer Bog se daruje u slobodi i očekuje da njegova riječ bude slobodno prihvaćena, kao što relativno mirno dopušta mogućnost da ga pojedinci i odbiju.

Zanimljiv je savjet koji Isus daje svojim učenicima u slučaju kad negdje ne prihvate blagonaklono njihov navještaj: Ako vas negdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo. O ovakvom Isusovu savjetu je neophodno malo podrobnije razmisliti, pogotovo jer se, tražeći da otresu prah, izrazio slikovito u duhu svoga vremena. Ponajprije treba se upitati što taj savjet znači i što je Isus njime htio ostvariti. Je li time što svojim učenicima savjetuje da otresu prah ispod svojih nogu pretpostavlja da im savjetuje da otklone svaku odgovornost za dotičnog pojedinca, kuću ili mjesto? Diže li on time ruke, nakon neuspjeha u naviještanju od tih istih ljudi koji su upravo najpotrebniji obraćenja i Božje riječi tim više što je odbacuju? Potiče li ih da hladnokrvno prihvaćaju navjestiteljski neuspjeh i da se mire s njime? Zar povrijeđenost navjestitelja treba dovesti do toga da se odbaci svako nastojanje oko tih istih koji se pokazuju tvrdokornima? Je li ovim riječima Isus učio svoje učenike da okreću leđa od tih ljudi? Želi li ih time demotivirati i obeshrabriti pred neuspjesima? Želi li da ne ulaze u rasprave i razgovore, da odustanu od urazumljivanje i uvjeravanja ljudi za njihovo vječno dobro i spasenje?

I dok tako postavljamo pitanja o tome što je mogao značiti Isusov savjet učenicima pored mogućim neuspjehom, bit će nam lakše ako ga pokušamo usporediti s vlastitim životom. Tko to od nas, naime, nije doživio neuspjeha, razočaranja i odbacivanja. I to ne samo od nepoznatih, nego i od onih najbližih? Tko to nije doživio poteškoća i neuspjeha u poslu i svakodnevnim aktivnostima? Isto tako valja primijetiti da ni danas Crkva i svećenik nisu dobrodošli u svakom domu, a da ne govorimo u medijima, javnosti i politici. Ne možemo reći da i danas nema svjesnog odbacivanja Crkve i vrijednosti koje ona zastupa, i to na najvišim razinama uljudbe, gospodarstva i političke moći. Te se stoga postavlja pitanje trebamo li se zbog toga prestati truditi oko očovječenja i uljuđenja ove zapadne uljudbe koja pokazuje tako malo istinski ljudskoga?

No na pitanja koja nam izviru iz evanđeoskog teksta i na pitanja koja nastaju u našem konkretnom životnom okruženju, valja dati pravo tumačenje i istinski odgovor dostojan Sina Božjega koji je poslao svoje apostole da naviještaju kraljevstvo Božje. Prvo što valja reći je sljedeće: Da Isusu nije stalo do dobrobiti i spasenja svih ljudi, ne bi bio slao svoje apostole da naviještaju radosnu vijest. Stoga ih on svojim savjetom da otresu prašinu s nogu ne potiče da okrenu leđa onima koji odbacuju navještaj spasenja niti im daje za pravo da se olako obeshrabre i odustanu od svoga poslanja. Naprotiv, on želi da time ostave znak i svjedočanstvo onima koji su ih odbili, kako bi im se taj znak upečatljivo urezao u svijest, te da jednom shvate, kad spoznaju zabludi i kad dođu u slijepu ulicu svoje nevjere i ljudskih nastojanja, da su bili u zabludi i pogibelji onda kad su udaljili Isusove navjestitelje. Tada im može biti prigoda za obraćenje kad se sjete ostavljenoga znaka kako bi spoznali da su sami sebi bili okrenuli leđa i da su sami odustali od svoga poslanja kad su Isusove učenike udaljili sa svojih vrata i otkazali im gostoprimstvo.

Zato Isus ni danas ne želi da se navjestitelji obeshrabre pred neuspjesima kod ljudi i u svome društvu, premda je bolno promatrati kako čovjek odbacuje od sebe onoga tko mu donosi dar spasenja. Isus ne želi ni danas da se navjestitelji mire s neuspjehom, i kad trebaju prihvatiti činjenicu da ima onih koji ih ne samo odbacuju nego i mrze. Bolno je, doista, promatrati pojedince i društvo u vlastitom narodu i gledati kako odbacuju vrijednosti i spasenjske darove u ime ispraznosti koja im se nudi i napuhuje u ljudskim sustavima ovoga svijeta. Zato poslanik otresa prašinu s nogu da kaže da je čisto od odgovornosti za njihovu propast, te da je čist od prašine koju im netko drugi baca u oči kako bi im onemogućio da vide. Isusov je navjestitelj sve činio da dotične razuvjeri, da im očisti prašinu iz očiju, a kad već nisu htjeli i kad više nije bilo moguće napraviti daljnji korak, onda je jednostavno otresao prašinu s nogu za svjedočanstvo svima.

Neka i nama, Crkvi u cjelini i svakom vjerniku ponaosob, Isusov savjet bude poticaj da se ne mirimo s neuspjehom, nego da još gorljivije nastojimo oko stvarne dobrobiti vlastitoga naroda i društva, pa i onda kad stječemo dojam da nama i sebi taj isti čovjek i narod, to isto društvo okreće leđa. Nas Isus šalje da ljudima vjerodostojno svjedočimo i da svim ljudima ostavljamo znakove po kojima će jednom moći prepoznati da ih je Bog bio pohodio svojom porukom, a oni su je odbili sebi na štetu. Stoga i kad nas pojedinci i javnost odbija ipak nam je neophodno nastaviti moliti i raditi za istinsku i cjelovitu dobrobit društva i čovjeka koja će se ostvariti onda kad potaknemo sve ljude da svoj pogled usmjere prema vrijednostima koje iz Boga izviru i prema istinskom životu koji doseže svoje ostvarenje i puninu u vječnosti.

14. nedjelja kroz godinu – B

Nakon što smo proteklih nedjelja slušali kako Isus prolazi galilejskim gradovima liječeći i naviještajući kraljevstvo Božje, u današnjem odlomku čitamo kako dolazi i u svoj zavičaj, te subotom počinje naučavati u sinagogi. Međutim, njegove riječi nemaju isti učinak na slušatelje kao što je bilo u drugim mjestima, što evanđelist Marko uredno opisuje. Isus će u svome rodnom mjestu doživjeti (ne)očekivano iskustvo odbacivanja. Dinamiku događaja razaznajemo iz opisa osjećaja koji prate prisutne u sinagogi. Evanđelist opaža da su bili preneraženi kad su čuli Isusovo naučavanje, da bi kasnije uočio da su u nevjerici postavljali pitanja o njemu, te su se i sablažnjavali o njega. Vrhunac njihovih dvojbi glede onoga koji je bio pred njima bila je sumnja, to jest nevjera koja je bila toliko jaka da joj se Isus čudio, te poradi nje nije mogao ondje učiniti nijedno čudo.

Cijeli slučaj dakle završava time da Isusovi sumještani u sinagogi ograničavaju svojim pristupom i osjećajima njegovu božansku moć. Sve je započelo nevjericom i preneraženjem, a dovelo ih je do sablazni i nevjere uslijed koje su odbacili Isusa i njegovu poruku. Na žalost ne znamo točno što je Isus govorio i što ih je toliko prenerazilo i u njima potaklo nevjeru. No vjerojatno nije bilo pitanje samo sadržaja nego i onoga koji govori, što je često velika prepreka ili izgovor nama ljudima. Kad nam ne odgovara ono što čujemo, onda se usredotočimo na ono tko govori. Zato se i jesu pitali: Odakle to ovome? Kakva mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Dakle, bilo je i njima očito da je posrijedi mudrost i silna djela, ali im je smetalo kako to da je njemu bila dana tolika mudrost i da se po njegovim rukama događaju takva djela. Bio im je neprihvatljiv Isus kao navjestitelj mudrosti i autor silnih djela, pa su zato u njima proradili osjećaji odbojnosti prema njemu i svemu što je naučavao i činio.

I danas u našem svijetu se u glavama mnogih pokreće sličan mehanizam. Počesto promatramo i razmatramo s oduševljenjem i divljenjem misli i izreke filozofa i književnika, te je i hvale vrijedno da tražimo uzvišene sadržaje koji uzdižu duh. Nema ništa lošega u tome da se divimo ljudskoj mudrosti i znanju, no postaje problematično kad nismo kadri osjetiti veličinu i uzvišenost Božjega znanja i Božje objave koja daleko nadvisuje onu ljudsku mudrost. I danas se događa kad iz usta biskupa ili svećenika čujemo navještaj one nepogrješive Božje istine i mudrosti, mnogi to prihvaćaju s dozom netrpeljivosti, te redovito, jer im ne odgovara, prebace žarišnu točku s onoga što je rečeno na onoga tko govori. Posljedica svega toga je da od sebe odbace vjerodostojnu Božju poruku upravljenu izravno njima. Da iste riječi izgovori netko drugi, možda bi se divili i prihvatili o njima razmišljati, ali kad službenik Crkve govori u ime Boga koji se objavio i darovao svome puku, onda to postaje neprihvatljivo.

Možda i za ovakve situacije postoji objašnjenje. Ljudska mudrost i ljudsko znanje, ma koliko moglo biti uzvišeno, prodorno i duboko, nikoga od nas ničim ne obvezuje, nego samo u mjeri u kojoj sami želimo. No spasenjska istina Božja nas zahvaća i obvezuje na izravan način, cjelovito i potpuno. A onaj koji je ne želi prihvatiti, pokrene mehanizme odbacivanja tako da ga ne zahvati osobno, kao što učiniše stanovnici Nazareta. Svi mi ljudi pred Bogom imamo takve obrambene mehanizme, te mu ne dopuštamo da lako i jednostavno uđe u naš život i da nas do kraja prožme. Radije se bunimo i podižemo barijere nevjerice i nevjere kako ne bismo dopustili da nas zahvati do kraja, da nas preobrazi i da nas, ako treba, u društvu izloži. Vjerojatno se to dogodilo i u sinagogi u Nazaretu. Očito im je Isus navijestio Božju mudrost kao živu i zahtjevnu, kao mudrost koja njih osobno izaziva i poziva na put obraćenja i trajnoga hoda za njim, pa su se radije obranili od toga nego da prihvate.

Pred Božjom porukom koja nam je upućena izravno i koja nas zahvaća osobno i intenzivno mi smo počesto preneraženi te je odbijamo. Isus pak ne može ne izgovarati poruku izravno, ne može govoriti apstraktno, nego izravno za spasenje i duhovni život svakoga od nas. Iskustvo koje Isus ima u Nazaretu među svojima poticaj je nama da se preispitamo kakvim osjećajima slušamo evanđeosku poruku. Slušamo li je samo dok nam zvuči uopćenom, dok mene ne dirne osobno? Podižem li obrambeni mehanizam onda kad me dirne i kad je upravljena meni? Jer u društvu u kojemu živimo možemo uočiti iste reakcije. Na isti način ljudi odbijaju Boga kad osjete da im progovara, to jest najprije se ogluše na njegove riječi koje su uvijek izravne, jer su riječi važne i bremenite spasenjem. Bilo bi smiješno da Bog upravlja apstraktne riječi kao neke filozofske teorije, pa tko ih prihvati prihvati, bez neke posebne obveze. On ih, naprotiv, upravlja izravno od srca k srcu, od uma k umu, te očekuje da mu dopustimo da nas zahvate.

Na nama je da to prepoznamo kao prednost i prihvatimo oduševljeno, a ne da se nađemo povrijeđenima zašto nam Bog na izravan način dira razum i srce, svijest i savjest. Takva izravnost je pokazatelj Božje skrbi za nas, a nije prozivanje ni provokacija s njegove strane. Ako nas Bog želi trgnuti iz naše uljuljanosti, to je radi toga što nas voli i što takva uljuljanost nije dobra za nas. Stoga mi sebi ne možemo dopustiti osjećaje koji ograničavaju Isusovu moć, nego naprotiv s radošću i sa zanosom prihvatimo njegovu izravnu poruku svakome od nas koji slušamo njegove riječi. Umjesto da ograničavamo nevjerom Božju moć, radije otvorenim pristajanjem prihvaćajmo Isusa i s ponosom istaknimo ono što su propustili stanovnici Nazareta koji su ga prezreli jer je bio njihov. Istaknimo ne samo da ga se ne stidimo, nego da vjerujemo upravo radi njega, utjelovljenog Božjeg Sina, koji je među nas došao moćnom riječju i čudesnim djelima kako bi nas obdario spasenjem i životom vječnim.

13. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak prikazuje nam određena proturječja koja u sebi kriju različite životne situacije, pa i onda kad se radi o situacijama u kojima se u prvi mah ne bi očekivalo takva proturječja. Izdvajajući, naime, lik nadstojnika sinagoge Jaira u odnosu na sve što se događa oko njega, vidimo da odudara od mnoštva koje se okuplja oko Isusa, te zauzima samostalan stav, pa i onda kad će biti izložen porugama i podsmjesima. No samo takav stav prianjanja uz Isusa i čvrstog povjerenja u njegovu riječ dovest će ga da zadobije toliko veliku milost da Učitelj vrati u život njegovu kći. Jair ne uspostavlja odnos koji bi se zasnivao samo na ljudskim obzirima, jer ih je Jair trebao više puta pogaziti, a uvijek u ime onog istinskog dobra koje je izabrao za sebe i svoju obitelj. Prvi put je to učinio kad je morao zanemariti mnoštvo oko Isusa i doći mu pred noge, drugi put onda kad je čuo vijest od svojih da mu je kći umrla, te je nastavio vjerovati spreman podnijeti i podsmijehe, a treći onda kad je dopustio da Isus s autoritetom izbaci sve iz njegove kuće. Tako je vrlo uočljivo da, dok se oko Isusa okuplja mnoštvo svijeta, on ima hrabrosti doći u prvi plan i prekinuti učitelja iznoseći jednu svoju goruću molbu, a to je da mu ozdravi kćer. Jair je, dakle, prisiljen zanemariti toliki svijet oko sebe i usredotočiti se jedino na Isusa, jer mu Isus jedini može pomoći u njegovoj bolnoj situaciji. To, međutim, nije sve. On će morati, kad mu donesu vijest da mu je kći umrla, i dalje ostati pun pouzdanja u Isusovu riječ i utjehu koju je primao od njegakad mu je rekao: Ne boj se! Samo vjeruj! Naposljetku, i trećem trenutku u kojem se pokazuje njegova privrženost Isusu, Jair će dopustiti Isusu da se ponašao kao domaćin, te da izbaci iz kuće sve one koji su, u želji da izraze svoje suosjećanje s njime, bučali, plakali i naricali. Pa ipak, premda su bili s nekim plemenitim ciljem i dobrom nakanom, Isus ih izbacuje vani, a Jair mu to dopušta svjestan da mu veću utjehu pruža Gospodinova prisutnost nego njihovo naricanje.

Paralelno situaciji u kojoj se pronašao Jair možemo mogu se pronaći i mnogi vjernici u današnjem svijetu. Mnogo je onih koji su pogođeni bolešću i nedaćama, ili pak zahvaćeni nekom drugom žalošću, no mi ih prepuštamo njima samima i stojimo na dobroj udaljenosti od njih, u sebi sretni što nas nije takvo što zahvatilo. Čak naizvana možemo pokazivati znakove sućuti, ali u sebi osjećati sreću što smo mi dobro prošli jer nas takvo što nije snašlo. Takva sućut je lažna sućut koja ne donosi utjehe onima koji trpe sve dok na sebe ne preuzmemo odgovornost za njihove živote i ne pokušamo učiniti što je u našoj moći da im donesemo istinsku utjehu. To je sućut mase koja ne zna niti na koji način utješiti pojedinca koji trpi. To je sućut svijeta koji samo buči i plače, te lije krokodilske suze, ali nije u stanju dati istinsku utjehu koju daje Bog. To je sućut društva koje donosi zakonske uredbe po kojima djeci stavlja u ruke oruđa duhovne i tjelesne smrti, a onda izražava sućut kada se dogodi zlo. Ovaj svijet najčešće lije krokodilske suze jer s jedne strane dovodi do necjelovitih ponuda i omogućuje površnost i isprazan život, omogućuje i ozakonjuje zlo i grijeh, potiče mlade na raskalašenost i iživljavanje, a kad se potom dogodi zlo kao posljedica takvih izbora, onda se svi iščuđuju kako se to uopće moglo dogoditi, te se dvolično sažalijevaju nad unesrećenima noseći u sebi neki osjećaj sreće što se to nije dogodilo njima nego drugima. U tom trenutku nema nikoga da povuče uzročno-posljedičnu vezu, te da se vrati nazad tamo gdje su napravljene pogrješke koje su dovele do nepotrebnih žrtava. Time se ovakvo društvo pokazuje kao društvo koje jede vlastitu djecu i izražava dvoličnu sućut. A ni mi vjernici nemamo snage napraviti iskorak vjere i dati presudnu riječ vjeri u odgoju vlastite djece, nego ostavljamo da presudnu riječ vodi stihija, masa, društvo koje nema ispravnih kriterija ni stvarne brige za kakvoću odgoja.

Roditelji, naprotiv, koji iskreno vjeruju u Boga trebali bi se učiti odgovornosti za vlastitu djecu na Jairovu primjeru. Poput Jaira bilo bi neophodno da nauče izdići se iznad mase ili izdvojiti od mase i onoga što čini većina. Roditelj koji svome djetetu dopušta da živi neuredno, da odbaci vjeru i vrijednosti, da srlja u sadržaje i ponude koje mu dolaze od svijeta, ima lažnu sućut prema svojoj djeci. Štoviše, odgovoran je za njihovo duhovno dobro. Ako ga ne privodi Kristu i dopušta da masa utječe na njega, te ukoliko odgaja svoje dijete na način na koji “svi” odgajaju, ili ukoliko nudi svome djetetu ono što “svi” nude, onda je tek učinio medvjeđu uslugu, a kasnije će liti krokodilske suze, jer neće prihvatiti svoju odgovornost za sve što se kasnije dogodi. Bilo bi žalosno i tragično ako bi čak i sam roditelj stao na stranu bešćutne mase, te se ponašao prema svome djetetu onako kako se ponašaju “drugi” ili onako kako se ponaša “većina” ili “svi”, kako se to redovito kaže. Da se Jair ponašao poput svih, nikada Isus ne bi ušao u njegovu kuću niti bi uskrisio njegovu kći.

Jair i njegova žena imali su hrabrosti za malo drukčiji odnos prema svome djetetu, te postaju primjer svakom kršćanskom roditelju kako Isusa treba uvesti u vlastitu obitelj, te vlastitom djetetu zajamčiti živi odnos s njime. Oni i danas pokazuju da je glavni odgojni cilj omogućiti djeci da ostvare zajedništvo s Isusom, jer im je samo to jamstvo ispravnoga života i sretne vječnosti. Molimo da roditelji uzmognu ići protiv struje, te odgajati svoju djecu na neponovljiv i jedincat način kao istinsku djecu Božju koju Isus obdaruje istinskim životom i vodi putem vječnoga blaženstva.

12. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski tekst nam opisuje jednu vrlo neobičnu situaciju iz života Isusa i njegovih učenika, koja je upravo učenicima djelovala vrlo pogibeljno. Naime, nakon što je Isus završio poučavati mnoštvo o otajstvima kraljevstva Božjega, odlučio je s učenicima prijeći na drugu stranu Galilejskoga mora. No dok je on na krmi spavao, nastala je žestoka oluja na moru, te su se učenici pobojali za ishod plovidbe, te su u strahu odlučili zaiskati njegovu pomoć. Doista, on je na njihov vapaj utišao vjetar i more pokazujući svoju božansku moć, da bi nakon toga prekorio i njihovu nevjeru i bojažljivost govoreći im: Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?  Prekorio ih je jer su iz njegova nauka i iz njegovih djela trebali razumjeti da raspolaže božanskom moću, te da im se onda, dok su s njim na lađi, ne može dogoditi ništa zloga. Time im je htio dati do znanja da ih on nikada nije prestao štiti i čuvati svojom moću, pa i onda dok je na krmi spavao, jer on nikad od čovjeka ne usteže svoju ruku. Pa i kad vide da on spava, on je ipak svojom božanskom snagom mnogo budniji nego kad čovjek bdije. Stoga se pokazalo da je u njima u tom trenutku zaspala vjera,  pa čak doživjela i pravi brodolom, jer su izgubili povjerenje da ih štiti njegova moć.

Kroz slične situacije i iskušenja prolazimo i sami u životu, te nam se mnogo puta čini da se Bog negdje udaljio, da spava ili da se povukao na odmor od nas. U biti ne shvaćamo da mi spavamo a da on u tim trenutcima želi našu vjeru držati budnom u svijetu. Uistinu, najčešće život i poimamo tako da bismo se opustili, a svijet oko sebe doživljavali kao idiličan, kao stanje u kojemu nam se ništa lošega i nepredviđenoga ne može dogoditi, jer sve svojim ljudskim sposobnostima isplaniramo i držimo pod kontrolom. Upravo kad nam sve ide za rukom, kad je životna plovidba mirna i bezbrižna, riječ je o situacijama kad se najčešće događa zaborav Boga, jer ne vidimo nikakve potrebe i koristi od njegove prisutnosti. A dok mi njega zaboravljamo, Bog, naprotiv, hoće da ga budimo u svim svojim životnim situacijama i da ga dozivamo, a ne da živimo kao da ga nema ili da mislimo kao da mu nije stalo do nas.

‘Probuditi Boga’ stoga znači osvijestiti se i postati svjestan njegove prisutnosti u nama i za nas, pored nas i među nama. ‘Probuditi Boga’ znači ne opustiti se u ovome svijetu misleći da će sve samo od sebe ići, te da možemo biti i da jesmo i bez njega gospodari svij situacija u kojima ćemo se naći. A kad vidimo kako se pojedinci ponašaju, tada se doista stječe dojam da Bog u njima spava, pa čak da su ga u sebi samima pokopali. Za mnoge Bog spava jer su oni uspavali vlastitu savjest i umrtvili je do mjere da ne osjete njegovu živu prisutnost, te ga drže zaspalim, što onda oni koriste za svoje zle i izopačene namjere. Eutanazirajući svoju savjest i ljudskost, uvjeravaju se da Boga nema ili bar da mi nije stalo ili da neće uspjeti reagirati na sva bezakonja koja počine. Takve doista treba oživjeti i razbuditi na život svjestan Božje prisutnosti.

Stoga se ne bojmo ‘probuditi Boga’, i to ne samo na ovaj način na koji učiniše apostoli, u strahu za vlastiti život. Nemojmo ga buditi samo kao malovjerni, nego probudimo ga kao vjernici. To jest, ako budemo vjerovali istinski i živo, osjećat ćemo njegovu stalnu i žarku prisutnost. Probudimo ga na način da ga po vjeri budemo trajno svjesni u sebi samima, jer on nikada ne spava, premda mi ne razumijemo uvijek način na koji bdije pored nas i u nama. Probudimo Boga time što ćemo svojim djelima trajno odražavati njegovu živu prisutnost koja nam ulijeva sigurnost za život. Živimo pod njegovim budnim okom da se naša savjest nikad ne uspava, pa da tako on ne zaspe u nama, iz čega bi mogao proizići pravi brodolom života. Dopustimo mu da on u nama utiša sve bure i oluje neurednog življenja i sve vjetrove ljudskih nauka koji nas odvajaju od njega, kao i sve valovlje strasti ovoga svijeta koje nas salijeću i prijete da nas progutaju svojim bijesom i silinom. Budimo stoga odgovorni mornari svoje lađe i odvažno plovimo smjerom koji nam je Krist zacrtao, jer je to jedini smjer na kojem imamo potpunu sigurnost plovidbe i dolaska do cilja. Budni budimo i slušajmo njegov glas, jer nas on kao Učitelj i Kapetan lađe nikad ne napušta, nego nam ukazuje povjerenje time što nam prepušta kormilo našeg života, uvjeren kako ćemo slijedeći njegov glas i upute koje nam je dao za dolazak u onaj drugi, vječni, sigurno preploviti na drugu stranu mora ovoga života.

11. nedjelja kroz godinu – B

Kako što je danas tako nije bila rijetka pojava ni u Gospodinovo vrijeme da je bilo onih koji su željeli lako, brzo i bezbolno promjene u ljudskom društvu i u životima pojedinaca, a onda opet sukladno nekoj svojoj viziji i načinu ostvarenja. Nije problem uočiti da se stvari ne kreću uvijek kako se nama sviđa, bilo da se ne kreću u onom smjeru koji bismo mi htjeli, bilo da se ne kreću onom brzinom koju bismo smatrali neophodnom. Pa i kao odrasli često se ponašamo kao djeca koja žive u svijetu mašte pa razmišljamo o tome što bismo mi učinili kad bismo imali barem “5 minuta vlasti”, te sanjamo kako bismo mi riješili probleme društva i naroda, pojedinca i svijeta, samo da nam je prikladna moć. Pa ako nam se ne učini dostatnom moć moćnika ovoga svijeta onda pomišljamo i na to što bi to i sam Gospodin trebao napraviti kako bi sve stvari sjele na svoje mjesto ili pak što bismo mi napravili da smo na njegovu mjestu.

Takva naša očekivanja redovito nemaju lošu nakanu, ali su odraz naše svijesti o vlastitoj nemoći da promijenimo svijet oko sebe i ljude koji nastavljaju živjeti u svojoj kolotečini i sa svojim ograničenjima. Doista smo u tuzi i razočaranju kad vidimo ljude udaljene od Boga, a napose one ogrezle u zlu i izopačenosti, pa poželimo da Bog zahvati naglo svojom silom i da se umiješa u njihov život dajući mu novu vrijednost. Poželimo da mnogima ‘pamet prosvijetli’, da im promijeni razmišljanja i stavove, da ih vrati na put dobra i dovede do prave ljudske zrelosti. Poželimo da Gospodin odjednom ispuni naše želje i učini sve ono dobro koje bismo htjeli da drugi osjete i dožive. Vjerojatno su takva očekivanja imali i Gospodinovi suvremenici koje onda on poučava o kraljevstvu Božjemu čija se prisutnost i važnost ne pojavljuju na bučan, nego tih i skroman način, tako da ne plijeni nikakvu izvanjsku pozornost dok nastaje. Njegove riječi su kao odgovor onima koji su pokazivali veliku dozu nestrpljivosti glede dolaska tog istog kraljevstva, pogotvo ako su u isto vrijeme u svojoj naglosti očekivali da se to kraljevstvo pokaže u sili koja bi trebala biti ujedno i kazna bezakonicima i bezbošcima.

No Isus nas uči da Bog ne reagira kao mi ni nestrpljivo ni naglo. On svoje kraljevstvo ucjepljuje u ljudske živote na sasvim drukčiji način, kao što smo čuli u današnjem Evanđelju. Zato nas poučava da je kraljevstvo Božje kao sjeme što tiho i neprimjetno pada u zemlju, te isto tako gotovo neprimjetno raste da mu ne treba nekog ljudskog poticaja, te se naposljetku pojavi i vrlo uočljivi plod od kojeg žive ljudi. Ma koliko ljudi nestrpljivo čekali pojavak Božjega kraljevstva sukladno nekim svojim potrebama i vizijama, njegovo kraljevstvo ipak dolazi među nas sukladno njegovoj volji i rasporedbi. A on je htio da ga usvajamo kao nenametljivu stvarnost na vrlo neusilje način. Naprotiv, želja mu je bila da mi sami otkrijemo ljepotu i bogatstvo tog Božjeg duhovnog kraljevstva, te da se slobodno i s ljubavlju za njega opredijelimo. Jer ono može u prvi mah djelovati neprimjetnim, a to je trenutak kada po vjeri usvajamo njegove vrijednosti, kada prihvaćamo Božje kriterije za vlastiti život. U očima mnogih ljudi može djelovati naivno i sasvim suvišno, no mi dobro znamo da ono u nama rađa pravom plodnošću koja će prije ili poslije doći na vidjelo. Pa i onda kad mnogi s podcjenjivanjem, a nekad i s gnušanjem i odbacivanjem promatraju to isto kraljevstvo i vjeru kojom ga prihvaćamo, mi znamo da nas ono izgrađuje u ljude plodnoga duha i života, u ljude sa stabilnim korijenjem i duhovnom bujnošću.

Ne oklijevajmo stoga prihvatiti Isusovu riječ i njegovo kraljevstvo kao sjeme koje u nama neprimjetno klija, ali donosi nezamjenjiv i neprocjenjiv plod. A to kraljevstvo Božje u nama je posijano po riječi vjere koja u očima neupućenih i površnih ljudi najčešće djeluje kao neka sićušna datost o kojoj govore s prijezirom, ono malo sjeme za koje se nikada ne bi reklo da može donijeti neki osobiti plod, no s vremenom se pokaže koliko je velika njezina moć i kako upravo ona daje snagu cijelom životu najčišćim i najsnažnijim motivacijama koje su kadre hraniti ljudski život. Te stoga ljudi koji su stekli neko životno duhovno iskustvo, osjete njezinu neprocjenjivu vrijednost, osjete snagu Božje prisutnosti, otkriju neprocjenjivu istinu o samome sebi i svom pozivu na vječnost. Ne grdimo u sebi zemaljske kule i kraljevstva, nego radije dopustimo tihoj i snažnoj prisutnosti kraljevstva Božjega da u našim srcima bude plodnije od svega drugog, te da se neopozivo ukorijeni u nama. Ne očekujmo od Boga da se ponaša sukladno našim ljudskim mjerilima, nego se mi u poniznosti podložimo njegovu nauku i vodstvu, ne žureći žeti žito i brati plodove prije nego još sjeme iznikne iz zemlje. Dopustimo sili Božjoj da se ukorijeni u nama, kako bi se naša istinska moć objavila u herojskom življenju sukladnome Božjim zahtjevima. Prihvatimo sjeme vjere zdušno i odgovorno kako bi se u nama pokazala moć života vječnoga koju ona u sebi nosi, a čovjek ga ne može ni proizvesti ni na neki drugi način steći. Stvarajmo čvrste stavove i odvažno prianjajmo uz Boga osluškujući njegov glas, učimo se tihu i nenametljivu životu koji je jedini kadar, u konačnici, odnijeti pobjedu nad smrću, ali i nad ljudskom bahatošću i bezobzirnošću koja je često na djelu, pa tako i naše vrijeme i u našem društvu. Bježimo od lažne plodnosti kojom se diče ljudi u svojoj bezočnosti i bezboštvu, a držimo se nauka našega Gospodina koji nas poučava najuzvišenijim otajstvima života.

10. nedjelja kroz godinu – B

Svjesni smo i naučili smo da je Bog dobar, te da je naš Gospodin Isus objavio njegovo milosrdno lice. Međutim u današnjem evanđeoskom odlomku, uz navještaj velikog Božjeg milosrđa, imamo jedan ‘nemilosrdan’ tekst, to jest tekst koji govori o jednom grijehu koji, ne samo da Bog teško prašta, nego Isus izričito kaže da ga Bog neće oprostiti: Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga. Ostaje uvijek prilično izazovno pitanje je li Isus ovo mislio ozbiljno i na što je točno mislio. Oni koji su skloni u prvi plan isticati Božju dobrotu, ljubav i milosrđe, možda će pomisliti da se radi o nekom uveličavanju, te da treba samo otkriti kojom se figurom služio Evanđelist, kako bismo opet došli na vlastito uvjerenje da Bog nikoga ne osuđuje, nego da svima daje oproštenje i raj. Pa čak imamo iskustvo da se i agnostici i atesti predstavljaju čovjekoljubivim promicateljima sveopćeg Božjeg milosrđa i ljubavi.

No ako je itko znao koliko je Bog dobar i milosrdan, koliko ljubi i čini za čovjak, onda je to znao Sin Božji koji je objavio njegovo neizmjerno milosrđe. I baš zato što je znao koliko je Bog dobar, znao je što govori kad smo iz njegovih usta čuli spomenutu rečenicu. Jer upravo zato što je znao i svima objavio koliko je Bog dobar, upravo zato što je svima znano koliko ljubi čovjeka i čini za njegovo spasenje, zastrašuje činjenica koliko mi ljudi malo držimo do njega i koliko se neozbiljno odnosimo prema njemu. Zanimljivo s kojim pravom mi ljudi govorimo o njegovom velikom milosrđu, a nije nam stalo do njega i do istina kojima nas je poučio. Govorimo kako će nam opraštati, a ne zanima nas živjeti životom na koji nas poziva. Bilo bi stoga bolje i korisnije nama ljudima da se brinemo oko svoga spasenja, nego da vlastiti duhovni nemar i lijenost prekrivamo navodno evanđeoskim frazama. Čudno je da uopće imamo hrabrosti govoriti o Bogu i njegovu milosrđu mi koji odbacujemo poticaje za svet život njegova Svetoga Duha, a svesrdno prihvaćamo kao ljudske i normalne sve sadržaje koje nam nudi Sotona kojemu je cilj iskvariti naše duše i oduzeti nam istinske vrijednosti što od Boga dolaze.

Zato se neće ni sinovima ljudskim ovoga naraštaja oprostiti što odbacuju poticaje Božje, a pristaju uz one sotonske, kao što je Isus rekao za sinove ljudske svoga naraštaja. Doista je zapanjujuća pojava da čovjek i društvo olako odbacuju sve što je ispravno i vrijedno, a pristaju uz sve ono što se pokazuje kobnim za pojedinca i cijelo društvo. Ako to nije hula na Duha Svetoga, onda ne znam što bi bila hula. Zar se može sinovima čovječjim ovog naraštaja oprostiti da prihvaćaju duh bezbožne samodopadnosti koji se hvali svojim uspjesima kad ozakonjuje zlo u ljudskom društvu, te omogućuje da se ljudi iznutra truju, a obitelji razaraju? Zar nije hula na Duha Svetoga kad se dopušta da se ljudskim društvom nesmetano širi grijeh i sve strukture koje potiču na grijeh i izobličenje ispravnog načina života suklandog savjesti i Božjim zapovijedima? Zar nije hula na Duha Božjega onda kad se s toliko žučljivosti u javnosti promiče i nameći bezboštvo? Zar nije hula na Duha Božjega kad čovjek radije prihvaća da je potekao od majmuna, nego da se diči Božjim sinovstvom? Zar nije hula na Duha Svetoga kad pustoši svoj besmrtni i bogomobdareni duh svodeći ga na životinjski, i to pod izlikom znanosti? Zar nije hula na Duha Svetoga kad se danas uporno i sustavno provodi sotonizacija čovjeka pod izlikom napretka, sloboda, prava i tko zna još kojih bezočnih trikova? Zar nije hula protiv Duha Svetoga kad i oni koji su na krštenju njime opečaćeni blagonaklono promatraju širenje takvih ideja i stavova kojima se u konačnici ruši samoga čovjeka, a da on nije toga svjestan? Zar nije hula na Duha Svetoga da se cijela javnost uzbuni kad se pokušava protumačiti i zastupati katolički nauk i vrijednosti koje živi Bog preko svoje Crkve ostavi čovječanstvu za očovječenje čovjeka? Zar nije hula na Duha Svetoga kad i oni koji se zovu vjernicima ne prihvaćaju da Duh Sveti poučava čovječanstvo, nego radije dopuštaju da se glas svakog lažnog učitelja, varalice i prevaranta izjednači s glasom Božjim? Zar nije hula na Duha Svetoga kad se toliki klanjaju Sotoni u njegovim svetištima ovoga svijeta koja su njemu posvećena jer su iz njih istisnuli ono što je sveto i Božje? Nije li hula na Duha Svetoga kad tolikim bezočnim grijesima vrijeđamo sebe i svoj život, svoje tijelo i dušu, darovatelje života i svoje obitelji? Nije li hula na Duha Svetoga kad Duha Božjega istjerujemo iz svoga tijela i ne želimo biti njegov hram, a svjesno i prkosno se pretvaramo u hram grijeha i sotonskih poticaja? Nije li hula na Duha Svetoga kad se u današnjem društvu guši glas razuma i nadahnuće Duha, te se potiskuje niskim strastima Zloga? Nije li hula na Duha Svetoga kad se u današnjem društvu ne samo ne priznaje postojanje grijeha, nego se čak grijeh ozakonjuje i njime se maše kao civilizacijskim dometom?

A jer je to sve tako, jer je mnoštvo hula koje se svakodnevno uzdižu protiv Duha Božjega, nama vjernicima i Crkvi je radije zadaća poticati ljude da ozbiljno rade oko svoga spasenja, da se intenzivno i zdušno trude prianjati uz Boga i prihvaćati poticaje njegova Svetoga Duha, nego da ih tješimo jeftinim frazama koje nisu utemeljene na Božjoj istini. Nama je pozivati sve ljude da se šakom pokajanja udaraju u grudi, umjesto da se busaju u prsa poradi onoga čega bi se pošten i normalan stidjeli. Kad mi prvi prihvatimo do kraja i životno Krista Gospodina, tada ćemo znati da je Bog naš milosrdan i tada ćemo osjetiti da u nama struji sila Duha Svetoga kojom Bog želi saopćiti sebe svijetu. Trudimo se, stoga, o njegovu milosrđu govoriti iz iskustva njegove prisutnosti i milosti koju smo primili u životu, a ne iz naučenih teoloških fraza, pa će i naše svjedočenje u svijetu biti vjerodostojnije. Trudimo se biti Isusovi braća i sestre vršeći volju Božju, pa ćemo lako drugima biti navjestitelji njegove dobrote i nositelji oproštenja.

Svetkovina Tijelova

Slavimo danas uzvišenu svetkovinu koja je u sebi, u jednom otajstvu, sažetak božanskog života i sažetak cjelokupnog božanskog dara čovjeku. Doista, u otajstvu euharistije predaje nam se sam Bog koji nas hrani na putu života u našem hodu prema vječnosti. Ovaj kruh nije za nas samo hrana, nego je i kruh koji nas obvezuje i poučava kako ispravno živjeti u svijetu koji nas ne hrani uvijek kruhom života, nego u kojemu nam se često nudi i podvaljuje otpad, smeće, a čak i zatrovana hrana. Upravo zato je Isus svjesno htio ostaviti sebe u kruhu kao autentičnoj hrani života, kako bi ih također upravio da žarko žeđaju za njegovim kraljevstvom u kojem će ga blagovati u punini. Htio je da njegovi učenici žarko žele njega, kako na zemlji, tako na nebu, na način na koji je on htio s njima žarko blagovati pashu uoči svoje muke i smrti.

Zato je otajstvo njegova tijela veliko otajstvo ljubavi za nas u kojoj nam se predao, što onda s naše strane pretpostavlja da ga sa svom ozbiljnošću primimo. To jest pretpostavlja da mu, kad ga primamo, omogućimo da u nama djeluje svom snagom svoga uskrsnog tijela. A znakovito je bilo da je Gospodin na posljednjoj večeri blagovao beskvasni kruh, o čemu smo čitali izviješće iz pera sv. Marka, kao što su Izraelci običavali blagovati u spomen na izlazak iz Egipta. No taj beskvasni kruh osim što je izražavao žurnost kojom su oni izišli iz egipatskog sužanjstva, izražavao je i njihovu odijeljenost od načina života kojim su živjeli Egipćani koji nisu poznavali pravoga Boga. Tako Izraelci nisu dopustili da ih Egipćani pretope u sebe i svoj narod, u svoje običaje, nego su se oduprli, temeljeći na svijesti da su Božji.

Isto načelno pravilo vrijedi i za nas koji blagujemo beskvasni kruh Kristova tijela. Svojim tijelom Krist nas poziva na žuran izlazak iz svake umiješanosti u ono što je svjetovno i grješno. Gospodin ne želi da nas ovaj svijet zahvati kvascem grijeha i nečistoće, kvascem zemaljskih interesa i prizemljenih razmišljanja, nego želi da se čuvamo čistima u svojoj duši i tijelu. Stoga je on posvetio beskvasni kruh izlaska kako bi nam u njemu dao istinsku hranu i stvarnost, a ne samo simbol ili sliku. Dao nam je sebe u beskvasnom kruhu kako bismo ga blagovali kao stvarnu hranu na putu prema konačnom blagovanju u kraljevstvu nebeskom na onoj novoj i neponovljivoj gozbi vječnoga života. Stoga je na isti način na jednome mjestu sveti Pavao poticao svoje vjernike u Korintu: Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine (1Kor 5,7-8).

Današnja svetkovina Tijelova u kojoj svečano slavimo otajstvo Kristova dara nama u prilikama kruha i vina izvor je i za nas iste takve obveze pred Bogom i ljudima, da živimo čisto i da se ne očistimo od svakog kvasca ljudskosti koja ne prihvaća i ne priznaje Boga, a da se dajemo posvetiti beskvasnim kruhom čistoće i istine. Mi smo pozvani biti novo nezaraženo tijesto čovječanstva, kruh drugima jestiv po svojoj čistoći i hranjivosti, jer smo nahranjeni kruhom koji je nas izveo iz zemlje ropstva i dao nam snagu na putu do vječnosti. Po Kristu Gospodinu koji je u otajstvenom euharistijskom kruhu ostavio sebe imamo upravo najčudesniju snagu za izlazak iz sužanjstva ovome svijetu i za prijelaz u nebesku slavu. Ne dajmo se stoga zaraziti kvascem ljudske zloće, grijeha i pokvarenosti, nego se radije hranimo kruhom živim i pravim kako bismo i sami postali taj isti kruh za novi život čovječanstva.

Neka u nama nikada ne ponestane gladi za ovim kruhom koji istinski možemo blagovati samo kada se čuvamo kvasca zloće i grijeha, jer samo kad ga tako blagujemo on u nama pokazuje svu snagu hranjivosti koja mu je svojstvena. Danas se stoga zdušno poklonimo otajstvu Presvete euharistije i zahvalimo Gospodinu koji nam se dao na ovako uzvišen način, te potom nastojmo u našem društvu, počevši od svojih obitelji, pripremati prikladno mjesto koje odiše svetošću i čistoćom, kako bismo znali da je u svakom domu prisutan Gospodin. A isto tako ne umorimo se postojano dolaziti u crkvu, sveti hram njegove obitelji, gdje se on za nas lomi i daruje, kako bismo se krijepili s njegova božanskog stola. Očišćeni od kvasca grijeha, približavajmo se bez straha njegovu stolu i žarko se pričešćujmo, te potom preobraženi svjedočimo o hrani od koje nema ukusnije i krepkije ljudskom biću na njegovom povijesnom hodu do vječnosti.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Ma koliko se u našem vjerničkom življenju spoznaja Presvetoga Trojstva mogla činiti zahtjevnom ili čak suvišnom, ona je ipak neophodna za onoga tko se želi zvati kršćaninom i to biti. O tome nam svjedoči evanđeoski odlomak koji čitamo danas na svetkovinu Presvetoga Trojstva, uzet sa samog konca Matejeva Evanđelja u kojem odzvanjaju Gospodinove riječi: Dana mi je sva vlast na nebi i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! Opraštajući se od svojih učenika Isus im stavlja na srce ono najvažnije, to jest nalaže im da poučvaju sve ljude i narode. Ali one koji poučavaju i čine učenicima, ne čine to prenoseći im ljudske teorije i zemaljsku mudrost, nego snagom krštenja u ime Presvete Trojice. Dakle, najvažnije što apostoli trebaju dati čovječanstvu jest nova spoznaja Boga koja se ostvaruje po krštenju u ime Trojstva.

Stoga na današnju svetkovinu se trebamo ozbiljni preispitati i upitati i mi što za nas vjernike znači činjenica da samo bili kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Iz ozbiljnosti Isusovih riječi zaključujemo da se naš kršćanski život ne smije svesti na život poput ostalih ljudi koji ne poznaju pravo lice Boga, u protivnom nas Isus ne bi poslao da poučavamo druge krsteći ih u ime Trojstva. Jer mi sami smo krštenjem postali poučeni o biti života kad smo upoznali Boga koji nas je stvorio, otkupio i posvetio. Te stoga ako su drugi ljudi neupućeni glede života, radi toga jer nemaju spoznaju Trojstva, naša najveća zadaća i cilj kršćanskog života trebao bi biti upravo poznavanje Trojstva i svjedočanstvo o spasenjskoj snazi koja počiva u spoznaji božanskih osoba i životu koji struji iz njih. Stoga i za nas vrijedi obveza da sve ljude činimo Isusovim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Naravno, prije toga oni su sami trebali biti kršteni i bili su kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, te su mogli predavati ono što su sami primili.

Stoga je i za nas ova zadaća jednako bremenita: biti kršten i krštavati u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. No, na žalost, mi kršćani ne shvaćamo je uvijek u svom njezinu opsegu i značenju. Pojam ‘krstiti’ znači biti uronjen u vodu, no krštenje kojim smo mi kršteni ipak nije obično uranjenje ili pranje, nego radikalno uranjenj u Boga, izvor žive i životvorne vode. Krstiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga znači biti uronjen u krsnu vodu dok se nad krštenikom zaziva ime Oca i Sina i Duha Svetoga i prima božanski život. Te stoga biti kršten u imenu Presvete Trojice znači uroniti cijelo svoje biće u život i odnose koji postoje između Oca i Sina i Duha Svetoga. Biti kršten, stoga, znači biti uronjen u vodu ili poliven vodom, no ne samo mehanički i tjelesno, nego znači oprati sa svoga bića svaku ljagu i nečistoću, svaku zapreku cjelovitoj i iskonskoj čistoći čovjeka. Krstiti stoga znači čovjeka cjelovito očovječiti u svim bitnim dimenzijama njegova života. U tom duhu su apostoli dobili poslanje da nastave Isusovo djelo očovječenja čovjeka, što se može izvesti samo ucjepljujući čovjeka u božanski život.

Zato je značenje krsnog uranjanja ne samo umiranje sebi i grješnom i starom načinu života, nego prije svega to znači da smo pozvani uroniti se u život Presvete Trojice, te razviti iste odnose koje oni imaju i njegovati iste način i sadržaj života koji oni imaju. Naš život u sebi treba biti ono što je život Trojstva, kako bismo onda i prema drugima razvili iste osjećaje i iste odnose koji su u Presvetom Trojstvu posvećeni životom i zajedništvom Oca i Sina i Duha Svetoga. Kako bismo upoznali i ljubili sebe i drugoga neophodna nam je škola pouke o Presvetom Trojstvu koju primamo po krsnoj milosti. U konačnici krštenjem razvijamo sve ono što inače kao ljudi zapuštamo ili ne držimo bitnim i presudnim, te smo kršćani onoliko koliko poznamo Trojstvo i koliko ga svjedočimo vlastitim životom. Pravi kršćanski život je život Trojstva u nama i život trojstvenih odnosa iz nas prema drugima. Biti uronjen u Boga pri krštenju znači primiti i nakon toga nositi u sebi snagu i obilježje tog istog života. A to kao posljedicu ima da biti kršćanin znači prije svega biti čovjek obilježen životom Presvete Trojice i obdaren njihovim darovima. Ne možemo ni biti ni zvati se kršćanima ako ne poznamo trojstveni život i ako ga ne nasljedujemo, to jest ako ga ne prenosimo u vlastiti život. Tek ako smo uronjeni u Trojstveni život dolazimo do jasnije svijesti o sebi, do veće spoznaje o svemu što nas okružuje i do veće ljubavi prema svima kojima nas Bog šalje.

Neka nas stoga današnja svetkovina najprije potakne da žarko i intenzivno živimo u zajedništvu s Ocem i Sinom i Duhom Svetim kako bismo kao pravi učenici Kristovi primili čisto i istinsko znanje o Bogu koji je jedan a trojedin. Bez straha uronimo u Boga u čije smo ime kršteni kako bi nas on ispunio svojim životom i ljubavlju, te kako bismo, naviještajući spasenje, s radošću mogli ljude ispuniti istim darom života i ljubavi koji nam je uliven zajedništvom Presvetom Trojicom.