Druga korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak govori nam o Gospodnjem preobraženju na gori, gdje je Gospodin poveo sa sobom trojicu svojih učenika: Petra, Ivana i Jakova. Za njih trojicu ovo je bilo iznimno iskustvo, pri čemu su pokazali maksimum nesnalaženja. Umjesto da sudjeluju u Gospodnjem iskustvu molitve, njih je obuzeo san, tako da ih je prizor Gospodnjeg preobraženja potpuno iznenadio. Iznenađeni svime što se dogodilo, nisu znali što bi rekli, a kad je Petar progovorio dajući savjet da sagrade tri sjenice, sveti Luka veli da nije znao što govori. A kad se uz to nakon svega pojavio oblak koji ih je zasjenio, prestrašili su se. Stoga ne čudi da su o svemu šutjeli i da nikom ništa nisu kazivali, jer se ni njima nisu dojmovi slegli, pogotovo što nisu znali kako opisati događaj kojem su bili očevici. Iskustvo božanskog oblaka bilo je vrhunac objavljenja Boga koji se pred njihovim očima u tom trenutku otkrio koliko je mogao, a da ih njegovo objavljenje sasvim ne izbezumi.

Njihovo iskustvo je pokazatelj koliko je čovjeku teško i zahtjevno živjeti u Božjem oblaku, jer nam iskustvo uzvišenog Božjeg očitovanja samo pokazuje koliko smo mi pred Bogom maleni i neznatni, te nam pred njim najprimjereniji govor ipak ostaje šutnja. No osim što je po sebi doživljaj Boga smrtnome čovjeku uvijek zahtijevan i obavijen stanovitim velom, postoji nerijetko i izravno ljudsko protivljenje Božjem pokušaju da spusti na zemlju oblak svoje slave, svetosti i spoznanja. Jer čovjek naše civilizacije iz straha bježi od takvog života i doživljaja. Iskrivljuje istinu o Božjem oblaku, te ga tumači oblakom neznanja kojim Bog od ljudi skriva istine života, ne dopuštajući mu da ih se domogne i da njima gospodari. Čovjek, navodno, ne želi živjeti u sjeni, nego voli jasnoću i svjetlo dana. No upravo ovaj isti čovjek ne razlikuje božanski oblak koji nas ispunja slavom Božjom, od onog mračnog oblaka ljudske slave i taštine, oblaka navodnog znanja koje se odlikuje bezbožnošću, te nije drugo nego neznanje koje nam zaklanja nebo. Božja slava je dar neba na zemlji, pa i kad se spušta u oblaku, dok je ona ljudska koja se dože sa zemlje put neba uvijek štetna, te u stvari jedina zakiva nebo i dolazak čovjeku do stvarnog preobraženja i slave.

I kao što su trojica apostola znala da su nedostojni nebeske slave i ljepote koju su vidjeli na licu Kristovu, tako i nama svjedoče da postoji takva uzvišena Božja ljepota i slava, za koju se naš zemaljski život treba prije preobraziti, kako bi je postao dostojan. Naš ljudski život je, štoviše, pozvan primiti onu duhovnu ljepotu, a to može ako stupi u iskreno zajedništvo s Bogom. No onaj tko je poput apostola doživio Kristovu slavu i preobraženje spontano poželi da Bogu sagradi sjenicu na zemlji, kako bi nastavio živjeti pod njegovim okriljem. No Gospodin Isus nije prihvatio njihov prijedlog, ne samo zato što je imao bolju želju od njihove, nego i radi toga što svi ljudi nemaju tako dobre i pobožne želje. Umjesto da gradi sebi ljudsku sjenicu na zemlji, Gospodin je radije za njih gradio prebivalište na nebu, u koje su mogli ući nakon zemaljskog preobraženja. Takva Božja namjera da nas preobrazi svojom slavom na zemlji, kako bi nam podario prebivalište na nebesima, suprotna je onoj ljudskoj želji da uspostavi trajno prebivalište na zemlju, kao plod želje da uživa u prolaznim i privremenim blagodatima. Gospodin Isus je želio poštedjeti svoje učenike da troše svoje biće i sile oko takvih nastojanja, koja bi ih samo istrošila, a ne bi ih dovela nigdje.

Zato je ozbiljna pretpostavka našeg korizmenog hoda da izbjegavamo tamni oblak ljudskih želja i prohtjeva od kojeg ne vidimo nebo, a da se više posvetimo druženju s Gospodinom, uslijed čega nas osjenjuje Božja slava, koja nas ispunja istinskom duhovnom ljepotom koja nas preobražava. Tko se usredotoči na zemaljski i prolazno, taj doista ne vidi cilj i smisao života, te isto tako ne zna izabrati prava sredstva, kao što nisu znali ni apostoli, premda su imali plemeniti cilj uživati u Božjoj prisutnosti. Događaj Gospodinova preobraženja koji obogaćuje naš korizmeni hod, želi nas ohrabriti u traženju istinske ljepote života, koja počiva na duhovnom uzdizanju i na ćudorednom življenju, te onaj tko se ne druži s Božjom riječi, tko ne usvaja Zakon i Proroke, ne može znati što je duhovno bogatstvo i ljepota života. Idući za Gospodinom na brdo preobraženja i ove korizme, shvatit ćemo da se ljepota življenja ne nalazi u prolaznim i štetnim senzacijama koje iz svijeta bombardiraju naša osjetila, nego da se nalazi u životu pod Božjim oblakom i njegovom sjenom koja nas štiti ispunjavajući nas njegovom slavom, to jest osjećajem za njegovu svetost i prisutnost.

Zadaća nas kršćana je pokazati da se ljepota sastoji prvenstveno u duhovnoj ljepoti, te da nam je korizma milosno vrijeme kad intenzivno skrbimo oko te ljepote. Život na zemlji je doista lijep ako se s Gospodinom penjemo na brdo preobraženja kako bismo živjeli u Božjoj sjeni, ali ne da nam nebo bude zastrto, nego upravo otkriveno i objavljeno. Korizma stoga ne dopušta da budemo zbunjeni ni izgubljeni poput apostola, nego da radije slušamo glas Očev koji nas potiče da slušamo njegova Sina Izabranika, koji nas vodi prema istinskom izlasku, a to je njegovo slavno uskrsnuće, kojim nam je otvorio put u vječne Očeve stanove pripravljene za nas od postanka svijeta.

Prva korizmena nedjelja – C

Evanđelje prve korizmene nedjelje u kojem nam sveti Luka opisuje Gospodinove kušnje u pustinji, nudi ujedno veliku pouku poniznosti Sina Božjega. Osim što je došao među nas da uzme našu smrtnu ljudsku narav, on je do te mjere bio s nama solidaran da se u našem smrtnom tijelu izložio napasniku i kušnjama kojima je izložen svaki čovjek. U ovim trima Gospodnjim kušnjama sadržane su bitne kušnje kojima je izložen svaki čovjek i cijelo čovječanstvo, te time i društvo u cjelini. No na žalost o tome ne razmišljamo tako često i intenzivno, previđajući ovaj vid života, te ga držeći nekakvom izmišljotinom i vjerskom fantazijom. A u biti je to prva đavolska predradnja: uvjeriti čovjeka da ne postoje nikakve sotonske kušnje, nego da je život jednostavna ljudska stvarnost na koju ne utječu previše nikakve nevidljive sile, bez obzira radilo se dobrima ili zlima.

No za one koji tako razmišljaju, to jest koji su se dali uvjeriti da ne postoje sotonske napasti, valja najprije reći kako se sotonsko napastovanje redovito ne događa u nekom vidljivom liku ili ukazanju, a pogotovo se sotona ne ukazuje u nekom crnom izdanju i odličju, sa šiljatim repom i rogovima ili pak s trozupcem u ruci. Njegovo napastovanje se događa u ljudskoj nutrini na način da on ljudskoj volji nečujnim šaptom sugerira svoja rješenja, a razumu nudi svoje vizije života. Stvarni mu je cilj okrenuti ljudsku volju i razum na svoju stranu, te pritom uvjeriti čovjeka kako donosi ispravne odluke, dajući mu čak okušati i određene vidljive plodove takvih odluka. Čovjek je tako uvjeren da donosi ispravne odluke za sebe, ili pak za društvo i čovječanstvo, a da pravo i ne vidi gdje je bila sotonska zamka. Napasnik mu se tako ne prikazuje u nekom odbojnom liku i obliku, nego u punom sjaju zavodljivosti, koja čovjeku zabljesne, tako da od nje ne vidi dugoročne ciljeve kojima bi trebao težiti.

Upravo to vidimo u kušnjama kojima je bio izložen Gospodin Isus. Đavao se pokazuje kao vrhunski stručnjak za kompromis. On ne ide izravno protiv Boga, nego, naprotiv, čak nudi Isusu da afirmira svoje božanstvo: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom. Isto tako kad kuša ljude, onda ih ne navodi odmah da idu protiv Boga, nego da se najprije uzoholi, da dopusti da mu uvuče u dušu osjećaj kako ga je Bog zaboravio i ne vodi računa o njemu, te onda čovjek uzvišeni dar bogosinovstva uzdiže kao stup pobune na Boga. Za početak je dovoljno da čovjek krene krivim putem, to jest da se počne odvajati od Boga, a kad je nastao procjep između njega i Boga, onda će to kasnije lako prijeći u otvoreno protivljenje i borbu protiv Boga i Božjih vrijednosti. Sotona za početak poziva čovjeka da ne bude Bogu vjeran do kraja, da negdje isklizne iz Božjeg kolosijeka, a sve drugo kasnije ide samo od sebe. Zato i danas Sotona usredotočuje ljudsku pozornost na ono zemaljsko, jer tako otkloni ljudsku pozornost od Boga.

A kad jednom čovjek zaigra njegovu igru, onda je laka žrtva koja više ne vidi važnost potpune vjernosti Bogu i njegovoj riječi. Sotoni je prvotna nakana da čovjeku pri njegovim odlukama Bog ne bude jedino mjerilo i jedini kriterij, nego da se počne ravnati i prema drugim kriterijima. On radi na tome da čovjek postavi i druge ciljeve i imperative koji neće biti vođeni isključivo Božjom mišlju, nego i onom ljudskom. On hoće da se čovjek pokloni i drugim vrijednostima života, a ne samo onim božanskim. Zato se Sotona prikazuje čovjeku kao vrlo snošljiv, s velikom dozom razumijevanja za njegove probleme, a Boga u isto vrijeme želi prikazati nesnošljivim i prezahtjevnim, pa čak i neosjetljivim za ljudske potrebe. Sotona Boga predstavlja kao strogog vladara kojemu treba služiti, dok čovjeku naviješta slobodu od toga, uvjeravajući ga kako se može osloboditi, te sam gospodariti svojim životom i vladati svijetom. No u tom slučaju, ne želi da se zna prava istina, to jest da je sotonska snošljivost izopačena, jer joj je cilj postići da čovjek postane snošljiv prema zlu, a nesnošljiv prema Bogu, da se klanja ne samo Bogu, nego i Sotoni.

Sotona se tako, svojim napastovanjem, predstavlja kao stručnjak za izokretanje vrijednosti i perspektive. Ono što je primarno prikaže sekundarnim, a ono sekundarno primarnim. Ono što je apsolutno prikaže relativnim, a relativno apsolutnim. Tako je želio i Gospodinu podvaliti da je kruh važniji od riječi Božje, vlast i slava ovoga svijeta od služenja Bogu, te vlastito ostvarenje zemaljske slave od vjernosti Bogu. Ovakvo se izokretanje događa i danas u društvu, kad Sotona uvjeri čovjeka da  gurne u drugi plan duhovne vrijednosti. Dovede ga do toga da zanemari dušu, a onda učini da vjernost Bogu ne bude potpuna, nego selektivna i pristrana, te je čovjek neprimjetno postao žrtvom napasti. I danas kad u društvu pridajemo minimalnu važnost duhovno-moralnim vrijednostima, pa čak ne uočavamo pogubnost kad ih se ruši, možemo biti sigurni da nam se Sotona neće ukazivati u nekom izobličenom liku, nego je već dobio onu tihu borbu u ljudskoj svijesti.

Ali je, srećom, Gospodin Isus raskrinkao sotonske varke, te je odnio pobjedu izlažući se kušnjama kako bi nama otvorio oči i dao snagu da i sami pobijedimo. On nam svjedoči da čovjek i društvo mogu imati dovoljno kruha, pa i gospodarske stabilnosti, samo ako poštuju Božje zakone i odredbe, ako žive prema Božjoj riječi. Kamo sreće da od njega učimo i da budemo do kraja u to uvjereni. Zato nas korizma poziva da skromno hodimo za svojim Gospodinom putem vjere na kojem ćemo znati regulirati svoje nezasitne ljudske apetite kojima nas Sotona navodi na sklizak teren. Gospodin Isus je raskrinkao i ogolio sotonske napasti, te i mi sada znamo kako se pojavljuje, te na koji način zavodi. Odbacimo stoga odvažno od sebe sotonsku prisutnost koja nas navodi na zlo, te pođimo putem potpune i cjelovite vjernosti Bogu, kako nas je poučio naš Gospodin, koji nam je posvjedočio što znači živjeti od svake riječi iz Božjih usta, što znači klanjati se jedino Bogu i njemu jedinomu služiti, što znači ne iskušavati Gospodina, Boga svojega, nego mu biti vjeran. Neka nas putovima ovoga svijeta i takvog svjedočanstva vodi Duh Sveti kao što je i Gospodina vodio pustinjom, kako bismo i mi sami pobijedili u kušnjama, te zaslužili pobjedu života vječnoga.

5. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje jedno od prvih Isusovih propovijedanja u Galileji, te čudesni ulov ribe koji je uslijedio. Oba ova događaja kulminiraju Petrovim zaključcima, to jest riječima. U prvom slučaju, nakon propovijedanja, na Gospodinov nalog da ide baciti mreže za ulov, Petar je uzvratio: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže. A nakon ulova, Petrov je zaključak bio sljedeći: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Petar izgovara ove dvije rečenice koje su odraz stanja njegova duha, do te mjere ushićena onim što je čuo, da je bio spreman napraviti neprofesionalni potez i učiniti nešto što nijedan ribar, pa niti amater, ne bi napravio. Ali pred Gospodinom Isusom, kojeg priznaje za učitelja, Petar je do kraja iskren i jednostavan čovjek, do mjere da reagira čak priprosto, ali iskreno. Svjestan je da ga kao čovjeka neizmjerno nadilazi ono što je čuo i vidio, te zato i moli Gospodina da ode od njega, koji je kao običan grješnik čuo neizrecive i neprolazne istine, te vidio Božja čudesna djela u obilnom ribolovu.

I premda ga je Petar zamolio da otiđe od njega jer je grešan, Isus to nije učinio, nego ga je, štoviše, izabrao da ide ‘loviti ljude’ u njegovo ime. Od tog trenutak je Petar, s manje ili više uspjeha, ‘lovio ljude’ naviještajući Božje kraljevstvo i svjedočeći kako je i sam bio ulovljen u Božje mreže Isusovim propovijedanjem i znamenjima. Srećom da je Gospodin Isus tako odlučio, jer da je izabirao samo pravednike, onda nikome od nas danas ne bi bilo navješteno evanđelje – radosna vijest Božje prisutnosti među nama. Doista je velika radost da se Gospodin nije udaljio od nas grešnika, nego nam je dao prigodu za spasenje i oslobođenje od vlastite grešnosti.

U tom duhu su Petar i njegovi suradnici i nasljednici, donijeli i našem narodu radosnu vijest spasenja, te smo i mi od stoljeća sedmog jedan grešni narod koji je ušao u Crkvu Božju, očistivši se svetom vjerom i krštenjem. Tako smo i sami, premda smo bili neuki grešnici, primili prosvjetljenje svetog krsta i postom stoljećima upijali navještaj Božje riječi željno ga slušajući od Božjih propovjednika, koji, sigurno je, ne bijahu manji grešnici od Petra. I ma koliko nedostojni, održali su plamen  vjere u narodu, s kojim su dijelili istu sudbinu, te stoljećima bili uza nj od kolijevke pa do groba, i u radostima i žalostima. Bilo bi nepošteno zaboraviti da nam je Gospodin donio, ne samo ono duhovno, nego i znanje i pismenost, i civilizaciju i kulturu. Ali nadasve, donio nam je svetu vjeru i obasjao nas sjajem nebeske istine, premda smo bili grešnici kao i drugi ljudi. Donio nam je Boga i pokazao nam smisao života, kao što je pokazao Petru i njegovim prijateljima, i tolikim iskrenim srcima koja su Boga tražila. Obogatio nas je civilizacijom duha i dao nam da budemo plodni dobrim djelima vječnosti. Htio je da, poput Petra, budemo njegov ulov, u mrežama ljubavi, istine i pravde.

Ali danas u ovim turobnim vremenima, nadati se da nas Gospodin neće napustiti niti se od nas udaljiti, kao što se nije udaljio niti od Petra. Doduše, danas je situacija nešto drukčija. Nekoć je Petar u strahopoštovanju i poniznosti izgovorio one riječi, svjestan nedostojnosti da stoji pred Bogom. Danas pak, ovaj narod tvrde šije, sam odbacuje Isusa, zaključujući kako mu više ne treba. Danas je ovo narod ogrezao u svojoj sljepoći, što grca u grijesima, ali ne zna prignuti glavu pred Spasiteljem koji je došao grijehe opraštati. Danas je ovo narod što niti sluša niti podnosi ono što je Božje, te pošto poto želi ukloniti svaki Božji trag iz svoje sredine. Narod je ovo koji nema niti minimum one Petrove duhovne veličine, premda Petar ne bijaše u trenutku poziva nešto posebno duhovno velik i jak. Ovo je narod koji odbija priznati svoju grešnost, pa čak odbija govoriti o grijehu, te optužuje jedinog Gospodina i Učitelja da je pogriješio, da je zastario, da nam je donio kompleks grešnosti. I sada se ovaj narod ‘oslobađa’, tražeći vrlo glasno od Boga da odstupi iz njegove sredine, jer ga ne želi prihvatiti kao osloboditelja od svih ropstava i učitelja neprolaznih istina i vrijednosti. A kako bi nesmetano nastavio živjeti u blatu nemorala, optužuje Boga za nametanje svojih vrijednosti čovjeku i bjesomučno se trudeći ukloniti ga iz svoga vidokruga. Ovaj slijepi narod izabire radije slijediti ideologe koji mu nikada u povijesti nisu donijeli ništa dobra, koji svoje opake ideje i mračne nazore skrivaju iza paravana ‘znanstvenoga’, te ih silom zakona utjeruju kao neupitne istine.

Zato danas iskreno zamolimo Gospodina da ostane s nama, premda ga nismo dostojni. Premda smo ga danas manje dostojni nego ikada u svojoj povijesti. Jer bez obzira na one što ocrnjuju našu svetu vjeru, mi dobro znamo da nas on nije učio vremenitim i prolaznim istinama, te da nijedna njegova riječ nije za ropotarnicu povijesti, nego riječ od koje živi iskrena ljudska duša. Zamolimo ga da nas ne napušta, premda ga odbacujemo, jer jedino nas on i danas može poučiti onoj vječnoj neprolaznoj istini, zbog čega je njegova riječ punina smisla i života u vremenu. Ištimo da ostane s nama, jer vrijednosti koje od njega učimo su jedinstvene i neponovljive, bez obzira što ljudi misle da su ih nadišli tehnološkim napretkom i grešnim ‘novotarijama’, vraćajući se tako u pijanstvo staroga grijeha i poganstva. Neka ostane s nama, a mi koji mu vjerujemo, poput Petra i Andrije, Jakova i Ivana, ostavimo sve i pođimo za njim, kako bismo svome narodu donijeli blagovijest spasenja.

Četvrta nedjelja kroz godinu –  C

Nakon što je Gospodin Isus predstavio sebe svojim sumještanima u nazaretskoj sinagogi kao ispunjenje mesijanskih nagovještaja, nakon početnog oduševljenja došlo je do vrlo oštre reakcije s njihove strane. Povlađivali su mu dok su se divili sposobnosti, znanju i govorničkoj vještini, ali kad je usmjerio govor na njihove propuste i suprotstavljanje snazi Božjoj, kad im je progovorio o onome što oni trebaju napraviti da bi bili bliži i draži Bogu, otvoreno su mu se suprotstavili pokazujući neočekivani otpor. Sveti Luka je zapisao kako su se svi u sinagogi do te mjere napunili gnjeva da su ga izveli vani, odveli na rub brijega da ga strmoglave. Toliko je bila velika njihova taština koja ih je zasljepljivala, da nisu bili voljni čuti Božju poruku za vlastiti život, jer im je odgovaralo samo kad oni Božju riječ primjenjuju na druge. Kad je on progovorio da je došao osloboditi njih od njih samih, a ne od zavojevača, tu je nastao problem. Kad ih je želio poučiti onoj stvarnoj slobodi duha, koja je sloboda od grijeha i vlastite zloće, nisu htjeli slušati. Rado bi ga bili slušali i povlađivali mu da je htio govoriti o političkoj slobodi od Rimljana, ali kad im je htio skrenuti pozornost da i oni jedni druge tlače zbog oholosti, pohlepe i duhovne sljepoće, onda su ga htjeli pogubiti. Jer ih je htio ozdraviti i odgojiti za zdrav život, proglasili su ga bolesnim.

Zato im je on i iznio dva vrlo poznata primjera iz nacionalne prošlosti na temelju kojih je bilo očito da Bog nije pristran, nego da računa i na ljude iz drugih naroda, te im također dijeli svoju milost i darove. Time je polako postajalo jasno kako Bog oslobađa svakog čovjeka dobre volje od njegovih poteškoća, kao što je Naamana oslobodio gube, a sirotu udovicu oslobodio od patnje siromaštva sve vrijeme dok je skrbila za proroka Iliju. No kako udovica iz Serfate Sidonske, tako i Naaman Sirac imali su prigodu ne samo primiti zemaljsku dobrobit, nego iskusiti na djelu snagu Boga Izraelova koji ih je oslobodio za novi život i spoznaje. U tom osloboditeljskom duhu djelovao je i Gospodin Isus, svjestan da Božje milosno djelovanje može ograničiti samo ljudska sloboda i mrzovolja, pa i onda kad pripadaju narodu Božjemu. Isto tako mu se može otvoriti svaki dobronamjerni čovjek, bez obzira kojem narodu pripadao, ako slijedi Božje poticaje dane u savjesti, nakon čega s lakoćom prihvaća i poruke Božjih poslanika, a kao krunu svega i samog Božjeg Sina.

Zanimljivo da slične paralele možemo povući i danas u našem svijetu, pa i konkretnom hrvatskom društvu. I ovo naše društvo puni se gnjevom na Boga živoga, što iščitavamo iz gnjeva koji se diže na Crkvu Katoličku. A diže se gnjev na Crkvu i njezine pastire najviše radi toga što naučavaju Božju istinu o spasenju i Spasitelju i što se usude izreći je javno i otvoreno svojim sunarodnjacima. Diže se buka bezbožne svjetine protiv Boga čije vrijednosti naviješta sveta Crkva, jer žele radije biti roblje moćnika i svojih grijeha, nego slobodna djeca Božja. Napunilo se gnjevom naše društvo na Crkvu Božju jer se usudila štititi narod od moćnika koji ga žele učiniti robljem. Pune se gnjevom svi oni kojima ne odgovara da Crkva poučava narod Božjim autoritetom, jer se po vjerodostojnom navještaju i sam Bog uprisutnjuje u svome puku. Gnjevni su svi oni koji ne žele čuti da postoji neprevarljiva Božja istina o čovjeku i Bogu, te bi je rado htjeli ukloniti iz društva. Puni su gnjeva svi oni koji i danas radije vjeruju bezbošcima i huškačima protiv Božje istine koji ljude jeftino zavode, nego da vjeruju onima koji im govore u ime Božje. Puni su gnjeva oni koji ne dopuštaju Crkvi da iznese svoj stav, utemeljen na Božjoj istini i sukladan razumu, o onome što je zdravo, a što bolesno.

Djeluje proturječno, ali upravo ovakva situacija nas treba ispuniti mirom i povjerenjem u Boga. Kad s mirom, želeći dobro svakome čovjeku, Crkva naviješta Božju istinu, onda znamo da smo na Kristovu putu. Ta i njega su progonili, te su ga njegovi najbliži izbacili iz sinagoge, kao što i danas naši najbliži odbacuju vjeru i stav Crkve koja im naviješta slobodu, te štiti prava protiv suvremenog totalitarizma i vrijednosti protiv bezakonika. Tragično je da danas ovaj narod odbacuje vjeru u Boga, bez koje ga sigurno ne bi bilo.

I kao što je bilo nekada, tako je i sada. Da je glas Krista Gospodina bio samo jedan od ljudskih glasova, onda bi ga otrpjeli njegovi sumještani. Da je glas Crkve samo jedan od ljudskih glasova, onda bi prema njemu bio snošljiv suvremeni bezbožni totalitarizam. Ali jer se radi o glasu Boga živoga koji razbuđuje savjesti, onda ga svim silama želi zagušiti. Zato je ovo prigoda da usprkos svega mi kršćani dopustimo Bogu da nas vodi i da nas oslobodi, jer jedno je sigurno. Ako se budemo dali ljudima da nas vode, napose onima bez vrijednosti i poštivanja Boga, onda nam je od početka jasno da nas neće dovesti nikamo, nego će nas doista strovaliti u provaliju propasti, kao što su probali i s Gospodinom. Ako imalo razmišljamo, onda ćemo kao vjernici znati da je nevjerniku prvotni cilj zavesti nas s pravoga puta i odvesti daleko od Boga, a da nikada nećemo razumjeti zašto njima više smeta naša vjera, nego nama njihova nevjera.

Usprkos svega nama kršćanima je obveza biti stoga još vjerniji i revniji, da protivnici vrijednosti i istinske slobode ne izbace Krista Gospodina iz našega društva. On je poslan skrbiti oko nas ubogih i izliječiti nas od bolesti i tegoba, samo treba povjerovati da se po njemu za nas ispunilo spasenje na zemlji. Umjesto da Bogu i njegovim istinama dijelimo lekcije, poput onih koji su Bogu bili spremni reći ‘Liječniče, izliječi samoga sebe’, radije prihvatimo ponuđeno oslobođenje i zdrav život koji nam navijesti Liječnik ljudskoga roda Krist Gospodin.

Treća nedjelja kroz godinu – C

Kad promatramo starozavjetnu povijest, ali i uopće povijest naroda, dolazimo do zaključka da je lakše živjeti bez slobode nego u slobodi. Za čovjeka bi se moglo reći da je poput ptice u krletci. Dok nema slobode, onda ima samo jedan cilj, a to je izići iz krletke. No kad iziđe iz krletke, tek onda nastaju pravi problemi. Tek tada se treba znati odrediti prema stvarnom cilju i odredištu života. Ako ne zna kamo, kako i kada letjeti, onda na nj vrebaju stvarne opasnosti. Iz ove usporedbe o ptici u krletci, možemo izvući pouku i za ljudski život. Dvije su opasne krajnosti koje bi valjalo izbjegavati, a jedna i druga čovjeku pružaju privid slobode i sigurnosti, no i jedna i druga bi ga učinile pravom žrtvom u trenutku kad bi povjerovao u ponuđeni privid. Prva krajnost bi bila da se tješi kako je krletka sigurna nastamba, u kojoj mu protivnici raznih vrsta ne mogu nauditi. Druga krajnost bi bila da onaj vanjski svijet proglasi mirnim i ugodnim okruženjem u kojem nema nikakvih životnih prijetnji. Ove dvije krajnosti se sučeljavaju otkako je čovjeka i svijeta. To su dvije suprotne ideologije, ali koje se u biti dotiču jer im je cilj i rezultat isti. Cilj im je koristiti čovjekovu stvarnu slobodu, onu življenu u odgovornosti koja mu pruža sigurnost života i moć samoodređenja. I jedan i drugi sustav su u suprotnosti s Božjim darom slobode, jer samo prava duhovna sloboda može biti jamstvo i zalog svakoj drugoj slobodi.

Između takvih ekstrema živio je i Božji narod koji je, ili padao u političko ropstvo snažnijih i moćnijih naroda ili je postajao žrtva vlastite nesposobnosti biranja prave slobode pred Bogom. Najčešće je to išlo jedno s drugim, a da toga narod nije ni bio svjestan. Odmak od slobode i od Boga padom u grijeh, redovito je bio uzrok pada i u društveno ropstvo, ili pak u međusobno porobljavanje. Jer narod bez duhovnog i ćudorednog života je lak plijen porobljivačima i silama zla. Uslijed takvih okolnosti čekali su Mesiju, ali, jer bijahu neupućeni u pravu slobodu, želje im ne bijahu sukladne Božjim željama. Dok su oni čekali političkog osloboditelja, on je trebao osloboditi sužnje ljudske zloće, ali prije svega sužnje grijeha kojim čovjek sama sebe stavlja u ropstvo. Prvotna mu je zadaća bila osloboditi one sužnje koji sami sebi nisu mogli podariti slobodu, to jest sužnje iz ropstva siromštva i potlačenosti. Ali isto tako je oslobodio slijepe od njihove tame i sljepoće. No njegov narod  je odbija priznati da je sužanj grijeha i da je slijep zbog vlastite oholosti. Ali njihov problem nije bio samo u tome što bijahu slijepi, nego i u tome što nisu vidjeli vlastitu sljepoću.

Isto se događa i nama danas kad prema Bogu gajimo nepovjerenje, te dopuštamo da nas bezbožni i izopačeni ljudi ‘vode’, to jest odvode od Boga živoga. Oni nas dovode do toga da ne vidimo njegove prisutnosti u svom životu, da ne smatramo važnim poslušati što nam on govori. Kao da radije želimo biti roblje ovoga svijeta nego slobodna djeca Božja, kao da nas više ispunja ljudska ispraznost, nego Božja milosna punina. Radije se pookoravamo ljudima, prihvaćamo njihovu volju, oduševljavamo se za njihove ideje, umjesto da tražimo i vršimo volju Božju u svom životu. A ako živimo tako otpadnički i odmetnički od Boga, onda nas ne treba čuditi što nema pomaka na bolje u životu, što nema prave budućnosti, jer u biti i ne živimo za takvu budućnost, nego smo dopustili da nas ljudi ‘osloboditelji’ vode u krug zloporabeći našu slobodu i manipulirajući našim potrebama. Ako nam nije problem to što živimo u duhovnoj pustoši i bijedi, te se ne trudimo otkriti i primiti obilje Božje, onda se nemamo pravo ni žaliti na vlastiti položaj, jer sami nismo stvorili pretpostavke boljitka.

No Gospodin Isus je došao kao Božji Pomazanik kako bi bio nama siromasima navijestio blagu vijest obilja Božjega, kako bi nama sužnjima proglasio oslobođenje, pa i pod cijenu svoga života. Došao je kao liječnik osloboditelj koji nas oslobađa naše sljepoće za Boga i pustio nas na slobodu od naših tlačitelja koji nas tako podlo i lukavo tlače. On nam je proglasio godinu milosti Gospodnje, a na nama je da je istinski i odvažno živimo. Trgnimo se i otrgnimo se iz ropstva ljudskoga i pođimo u slobodu koju nam Bog podaruje po svome Sinu, jer je jedino on pravi osloboditelj čovjeka. Otvorimo oči duha svjetlu Božjemu da nas prosvijetli, te nam podari vid. Uprimo pogled u Krista Gospodina jer se i za nas ispunilo Pismo, jer je i za nas u ime Boga došao kao osloboditelj. Držimo se njegove riječi, prihvaćajmo njegovo poslanje i djelo spasenja, te mu dopustimo da nas oslobodi svih nesloboda koje nam nameće čovjek. Neka nas on štiti na našem životnom putu, a vodi istinskom cilju za koji smo stvoreni, kako bi naša sloboda mogla zablistati jednom zasvagda kad prispijemo u kraljevstvo nebesko. Dopustimo mu da nas danas oslobodi, kako bi onda ‘danas’ našega oslobođenja mogao postati trajan i prerasti u onaj vječni ‘danas’ svetog i neprolaznog života kroz svu vječnost.

Druga kroz godinu – C

Nakon što je prvo Gospodinovo pojavljivanje u javnosti kojim će započeti svoje djelovanje bilo krštenje na Jordanu, sveti Ivan Evanđelist nam u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje i prvo Gospodinovo znamenje među svojim učenicima, a to je čudo pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj. Evanđelist izričito veli kako je to bilo prvo znamenje i kako je time objavio svoju slavu, te kako su apostoli povjerovali u njega i njegovo božansko poslanje. Vrlo je znakovito što se ovo prvo čudo dogodilo na jednoj svadbi kojoj je Gospodin nazočio zajedno sa svojom Majkom i učenicima. Sigurno je i Gospodin držao važnim događaj kojim je dvoje mladih ljudi stupalo u novi životni odnos, te ga je svojom prisutnošću zaštitio i posvetio. A da bi ih sačuvao u zajedništvu, te da bi nagovijestio kako im želi pomoći u svim nevoljama, učinio je svoje prvo čudo, a da toga oni, kako čitamo u opisu, u prvi mah nisu bili ni svjesni. No više od čuda bila je znakovita i ljekovita njegova prisutnost kojom je posvetio bračnu zajednicu i bračni život.

Jednako je znakovit i treba biti ljekovit i nama danas kad je na ispitu zdrav razum, u vremenima kad se ljudska pamet povija pred nasiljem vlastodržaca i njihovih bolesnih odluka. Gospodinova prisutnost na vjenčanju svjedoči nam o vrijednostima braka koje i nama, zahvaljujući njegovu nauku, postaju mjerodavne, te nam postaje putokaz u ovim mračnim vremenima čovječanstva i našega društva koje nevjerojatno oštro osporava njihovu vrijednost i jedincatost. Jer tko bi ikad mogao zamisliti da će ljudski razum tako pomrčati svodeći na istu razinu bračni život i istospolne odnose. Tko bi mogao pomisliti da će ijedan razborit i pametan čovjek ustvrditi kako je spolnost lišena ćudoredne vrijednosti, te nam tako na ljestvici vrijednosti izjednačiti bračni čin sa samozadovoljavanjem, prostitucijom i kojekakvim drugim grešnim i nastranim općenjem. No to što se nije moglo ni u snu zamisliti, naša je životna svakodnevnica, pogotovo što je moćnici žele silom zakona uspostaviti kao jedinu istinu o čovjeku i odgoju. Svjedoci smo posvemašnje nemoći ljudskog uma pred grijehom i zlom u trenutku kad se udalji od Boga živoga, te pokušava ići putem svoje samodostatnosti i lažnih bogova. Svjedoci smo slabosti ljudskog uma koji prihvaća takve neistine o čovjeku dopuštajući njihovo ozakonjivanje.

No sreća da je Bog došao među nas ljude učvrstiti nas u onome što je istinski vrijedno, po čemu nam zorno svjedoči njegova prisutnost na svadbi u Kani Galilejskoj. Sudjelujući na svadbi Gospodin nas je podsjetio na božanske korijene braka, što je jasno isticao u svome uobičajenom nauku, a zapisaše nam apostoli. On nas je naučio onome što je bilo od početka, što je od iskona volja Božja za muškarca i ženu, to jest za ljudski rod. Došavši među nas objavio nam je tako jasni i uzvišeni Božji plan ljubavi za muškarca i ženu, sukladan ljudskoj naravi, jer bez njega ne bi bilo života na zemlji. Zato je nevjerojatno do čega sebe ljudi dovode kad odbacuju taj naravno plan, a hvataju se grešnih planova proizišlih iz mahnitosti grijeha, strasti i požude. Čudna je ljudska maloumnost kad radi protiv sebe i ne smatra brak muškarca i žene naravnim, a nema nijednog čovjeka koji nije došao na svijet bez dara života koji je Bog ostavio muškarcu i ženi da ga zajedno prenose.

Danas kad se zatamnio naš pogled i kad su se iskrivila poimanja, vrijeme je da poput apostola otkrijemo Gospodinovu slavu po čudu pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj, te je trenutak da povjerujemo u njega kao jedinog Učitelja pravih vrijednosti. Na to nas potiče onaj savjet koji je Marija dala poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite! Učinimo i sami što god nam rekne, jer on će nam reći samo istinu Božju o nama ljudima. On će nas poučiti svemu što je dobro, jer on je i došao poradi nas i našega dobra. Budimo odgovorni prema samima sebi, a to smo u najvećoj mjeri onda kad slušamo njegov glas. Zato čuvajmo dobro vino, to jest čuvajmo svoj život sa svim njegovim darovima i energijama, od kojih je najuzvišenija Božja milost. Jer nas je Bog stvorio za spasenje i život vječni, a ne da se potrošimo uzalud u zemaljskoj ispraznosti.

Trudimo se ispuniti vlastiti život njegovim obiljem, kako bismo i sami mogli zahvatiti iz obilja svoje vjere i ljubavi, te dati onima koji su žedni života jer su grijesima razbili posude svoga bića u koje su trebali primiti Boga života. Dopustimo Gospodinu da nas obasja svojom slavom kao i apostole, kako bismo ozbiljno u njega povjerovali, te navijestili svijetu ovu veliku radost od koje se jedino može živjeti, te naposljetku prispjeli na gozbu i svadbu života vječnoga kojoj je ova naša zemaljska radost samo predokus i nagovještaj.

Krštenje Gospodinovo – C

Današnji evanđeoski tekst započinje sljedećim osvrtom svetoga Luke na stanje iščekivanja u kojem je živio izabrani narod: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Gledajući, dakle, prema budućnosti pobožni puk je imao određena očekivanja. Iščekivao je Krista – Pomazanika i spasitelja, a kako su uočili da Ivan Krstitelj ima određenu snagu duha, a i osjećaj poslanja, pretpostavili su da bi možda mogao biti Mesija, što je Ivan kategorički odbio. Kad promatramo kako fenomen iščekivanje naroda, pogotovo izabranoga, onda nije ništa neobično što su iščekivali. Oni su imali dvostruk razlog iščekivati, jer su kao i svi ljudi gajili određena očekivanja ljudska očekivanja o budućnosti, a povrh toga imali su dodatni razlog očekivati jer im je Bog dao obećanja, pa su čekali njihovo ispunjenje. No postojala je opasnost da oni Božja obećanja zamijene svojim očekivanjima, što bi bilo vrlo pogubno. Da se to ne dogodi, Ivan je brzo i otvoreno intervenirao upozoravajući da on nije Mesija, ali da je ipak Mesijin dolazak neposredan.

Kao nekada i Izraelci, tako i svi ostali ljudi iščekuju boljitak i napredak, te nije ništa neobično imati dobra očekivanja od budućnosti, kako od ljudi, tako i od Boga. Iščekivanje je odraz ljudske upućenosti prema budućnosti, što je s jedne strane priznanje ljudske nesavršenosti, a s druge otvorenosti prema Božjim obećanjima i ostvarenjima. No bilo bi opasno zamijeniti sadržaje očekivanja, pa od ljudi očekivati ono što bi trebali od Boga, a od Boga ono što bi trebali od ljudi. Jednako bi bilo pogubno uzdati se isključivo u ono što je ljudsko. Sve to bi kao rezultat u biti imalo odbacivanje Boga i njegove prave uloge u ljudskom životu.

A s obzirom na očekivanja od čovjeka, ni narod nema očekivanja od običnih ljudi, nego od onih koje drži posebnima, te su se zato i nadali da bi Ivan mogao biti Mesija. Ivan, znajući da je samo čovjek, a da valja prije svega očekivati Božji zahvati u svijet, ne želi da oni svoja očekivanja polažu u čovjeka nego u Boga. Na taj način, upućujući u otajstvo Mesijina života koji nije ljudski, nego božanski, te mu Ivan nije dostojan odriješiti remenje na obući, njih priprema da očekuju njegov dolazak. Upravo takvo očekivanje Božjeg dolaska trebalo bi biti središnje iščekivanje ljudskog života.

Ivan, svjestan te istine, naviješta zato sa svom odlučnošću veliki događaj dolaska onoga koji je jači od njega. Krstitelj zna da čovjek ne može čovjeku ponuditi radikalnu novost, niti čovjek može ispuniti ljudska očekivanja. Samo Bog može ispuniti autentična ljudska očekivanja. Zato je Ivan upućivao na drugoga za kojega je znao de je Mesija i Božji Sin. Samo Mesijin zahvat može biti takav da ostvari željeno i obećano, to jest da ispuni prava obećanja, ispravna očekivanja i svete snove.

Stoga jedino Mesiji treba dopustiti da zahvati u ljudsku dušu, da nas pročisti Duhom Svetim i ognjem, kako je najavio Ivan Krstitelj. Treba mu dopustit da nas kristi pravom vodom, a to možemo ako se dademo voditi Božjim očekivanjima. Kamo sreće kad bismo mi kršćani živjeli ozbiljno barem na razini onog Ivanova krštenja, svjesni da Bog od nas očekuje neporočan život. Ni njega nismo usvojili, a još manje nam je ušlo pod kožu krštenje naše svete vjere kojim Bog potpuno čisti naše biće od nečistoća i naslaga grijeha. Mnogo od onih koji se zovu kršćanima praktički nisu kršteni Gospodinovim krštenjem, niti njeguju Božja iščekivanja za ljudski život. Mnogi si samo poliveni vodom po glavi, jer im krštenje koje su primili ništa ne znači, budući da odbacuju njegovu neponovljivu snagu i ne prihvaćaju obveze koje iz njega proizlaze.

Doista nama kršćanima danas treba ozbiljno krštenje Duhom Svetim i ozbiljno pročišćavanje ognjem od prljavštine i zaraze ovoga svjetovnog mentaliteta koji sustavno odbacuje Božju riječ te nas želi okaljati prljavštinom svjetovnosti i grijeha. Jer živimo u svijetu koji ljudima postavlja božanska očekivanja, daje ovlasti da si prisvajaju Božja prava, te na taj način Boga razvlašćuju njegove vlasti u svijetu. Osim toga uz to mu pripisuju ljudske ovlasti, jer od njega imaju samo ljudska očekivanja i zemaljska potraživanja.

Međutim, samo iz radikalnog čišćenja kao što je krštenje Gospodinovo može doći velika novost za ljudski rod, pa i za naše društvo. To ne novost koju nam donosi Krist Gospodin i koji jedini može biti ključ preobrazbe. Ako mi krštenici ne živimo krštenje Duha Svetoga i ognja, onda je on zaludu sišao u vode Jordana. Nama je Krist Gospodin postavljen kao znak, za njega je svjedočio Otac i Duh Sveti kako bismo mi imali sigurnost vjere i Božjeg dara. Poći nam je stoga putem odgovornosti koju smo preuzeli na krštenju, te, polazeći od preobrazbe svoga duha, ostvarivati očekivanja Božja u svijetu. Krist Gospodin je došao među nas da nam objavi kako i Bog ima očekivanja prema nama, te se naše ostvaruju kad mi pristajemo ostvariti njegova. Sin Ljubljeni u kojem je sva Očeva milina nam je putokaz jer on ispunjava volju Očevu, te i nas osposobljava da i sami idemo ispunjenjem Božjih očekivanja preobražavajući svijet u kojemu živimo.

Svetkovina Bogojavljenja

Svetkovina Bogojavljenja bila je jedna od najznačajnijih u kršćanskoj starini, napose zbog bogatstva sadržaja koji je bio u nju utkan. Nosila je iznimno snažnu poruku tako da je u liturgiji prve Crkve bila slavljena prije nego se počelo slaviti Gospodinovo rođenje. A ovom svetkovinom slavio se zanimljiv događaj, koji nam je evanđelist Matej ostavio opisan u svome Evanđelju, a upravo smo ga pročitali. U dolasku trojice mudraca u Betlehem da se poklone Gospodinu Crkva je promatrala mnogo više od slučajnosti ili pak od samo pojedinačne prisutnosti ove trojice u Betlehemu. Ovaj događaj je bio do te mjere znakovit da su prvi kršćanski naraštaji u njemu iščitavali znakovitu poruku svim ljudima. Njihov dolazak u Betlehem bio je svjedočanstvo da su tek rođenoga Krista Gospodina mogli i predstavnici poganskih naroda doživjeti kao svjetlo na prosvjetljenje svih naroda, a ne samo naroda Izraelova. Traženje i poklon mudraca Gospodinu privuklo je tako pozornost od samoga početka, te je potvrđivalo da oni koji iskreno traže, mogu, s pomoću Božjom, u Kristu Gospodinu prepoznati Božjeg Sina. Premda još nije počeo očitovati svoje božanstvo, onima koji dobro promatraju, bilo je dovoljno vidjeti ga kao Betlehemsko Dijete, te spoznati da je u njemu prisutna božanska moć i uzvišenost. Time se očitovalo Gospodinovo univerzalno poslanje kao kralja svega svijeta i spasitelja svih ljudi koji svojim sjajem prosvjetljuje svakoga čovjeka privodeći ga Božjoj istini i spasenju, i to je bilo očito ne samo nakon javnog djelovanja i slavnog uskrsnuća, nego i u Dječaku u kolijevci.

No ovaj događaj je imao vrlo neobičan tijek i zanimljiv rasplet koji se doživljava napose u njihovu susretu, a potom i kontrastu s Herodom. Oni su se najprije došli raspitati u Jeruzalem o novorođenome kralju, da bi potom proslijedili svoj put dalje prema Betlehemu slijedeći naznake svetopisamskih tekstova i zvijezdu koja ih je vodila. No u Jeruzalemu su upoznali jednog u nizu od tolikih nevjernih kraljeva i drskih lokalnih moćnika, koji se i sam raspituje, kad je čuo od njih novost o rođenju kralja židovskoga. Ali za razliku od njih, njegove namjere nisu čiste, jer se on tom informacijom osjeća ugroženim, te stoga pokušava lukavstvom prikupiti što je moguće više informacija o novorođenčetu kako bi se obračunao s njime, kao što se obračunavao s članovima svoje obitelji za koje se bojao da ga ne ugroze na prijestolju.

I oni su bili kraljevi poput njega, ali se u svojoj službi nisu bahatili glumeći bogove na zemlji, nego su iskreno tražili Boga, želeći ga upoznati. Nisu bili samoživi i samodostatni, nego su imali potrebu svoju egzistenciju podložiti pred Božje prijestolje. Dok se oni nazivaju mudrima jer svoj razum polažu Božjoj istini, dotle je Herod čovjek izopačena i pomračena uma. Dok se oni prosvjetljuju Božjim svjetlom, dotle je on samozvani prosvjetitelj koji ne preže niti od izrugivanja i zloporabe Božje istine. Dok se oni iskreno nadahnjuju na Božjoj riječi, Herod prima ‘nadahnuće’ samo kako bi činio zlo. Dok su oni traženjem i hodom do Boga pokazivali koliko je velik čovjek, dotle je on sebi gradio lažno prijestolje popločano ljudskim tjelesima. Dok su oni vjerovali kako se svaki trud u izgradnji čovještva isplati, pa i njihov napor i dolazak iz daleke zemlje, kako bi upoznali Boga koji je sišao na zemlju, dotle je on uzdizao do neba zemaljske interese. Dok su oni poštivali život, dotle njemu nije bio problem niti ubijati djecu svoga naroda.

Herodovo lukavstvo kojim se predstavlja mudracima slika je lukavstva moćnika ovoga svijeta koji traže pošto poto zavesti naivne i neupućene ljude pred njima glumeći veliku humanost, čovjekoljublje, pa čak, ako je potrebno, i bogoljublje, samo da bi došao do korisnih informacija i smislio najpodliji put da napakosti čovjeku i njegovu stvarnom dobru. Takvo lukavstvo je na djelu i u ovo naše vrijeme i u ovom našem društvu. Moćnik koji ne mari za Boga doista nema stvarnih ljudskih vrijednosti, pa je stoga spreman nemilosrdno pogaziti, bez imalo stida i skrupula, toliko nevinih i nezaštićenih života. Na žalost ondašnji naroda nije imao mogućnosti birati kojega će mu moćnika staviti na čelo rimski vlastodršci, ali onima koji mogu birati tragedija je to veća što sami sudjeluju u izboru onih koji uništavaju dušu vlastitog naroda i tolike nevine živote kvare svojom prljavštinom i ispražnjavaju ih od svake vrijednosti i ideala. Na žalost, tek kad se dogodi zlo i zločin, tek kad zaplaču majke i kad nastradaju nevini, tek onda narod dolazi k sebi i spoznaje što se dogodilo.

I kao što su kraljevi  bili svjedoci poganske civilizacije koja se, tražeći Boga, približavala Kristu Gospodinu, dok je Herod bio predstavnik one civilizacije otpada od vjere koja se poganizirala, tako se događa i danas u takozvanom kršćanskome svijetu koji se vraća svome poganstvu. Mudraci su bili predstavnici civilizacije i kulture života koja je tražila uzdignuti ljudski život do Boga, a Herod civilizacije i kulture smrti koja je rušila ljudski život na razinu životinjstva i u ponor smrti. Dok su oni bili ljudi poštivanja Božjih vrijednosti, on je bio predstavnik bezboštva kojem je jedini interes bio novac, vlast i moć. Dok pred nama stoje izazovi našeg vremena i trenutka, bilo bi dobro da poput mudraca pođemo za zvijezdom put duhovnog Betlehema, te da nakon toga širimo Božje svjetlo svojom zemljom, koja zbog kojekakvih Heroda, licemjernih čovjekoljubaca, tone lagano u mrak bezboštva i zabluda. Poklonimo se poput njih Kristu Gospodinu, jer on je cilj našega traženja, on je mir naših nemira, on je kruna naše ljudskosti.

Sveta obitelj – 2012.

Današnji evanđeoski tekst na svetkovinu Svete obitelji opisuje nam jedan događaj iz Gospodinova života, koji može i treba biti znakovit i današnjim obiteljima u njihovoj odgojnoj svakodnevnici. Iz ovog događaja iščitavamo kako je Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa živjela svoju obiteljsku stvarnost, ali možemo prepoznati i bitne odgojne naglaske. Već prvi redak današnjeg teksta daje nam dragocjene informacije, jer veli kako su Gospodinov poočim Josip i majka Marija svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem na hodočašće. Evanđelist se, dakle, ne zanima za to koliko su psiho-pedagoških tehnika koristili Josip i Marija pri Isusovu odgoju, niti nam opisuje kojim su sve vještinama učili Isusa, kao ni kojim se hobijima Gospodin bavio kao dječak. Sveti Luka insistira, međutim, na nečem drugom. On, naprotiv, svojim tekstom govori kako su ga odgajali u vjeri, koja je bila nezaobilazna sastavnica njihova života.

Očito je da su Josip i Marija imali svoj odgojni cilj i ideal, te nisu dvanaestogodišnjeg dječaka Isusa sažalijevali kao premalena za hodočašće u dvjestotinjak kilometara udaljeni Jeruzalem, jer su dobro znali koja je uloga vjere u odgoju osobnosti. Nisu stoga propuštali skrbiti o njegovom vjerskom životu, nego su mu davali i svoj ljudski primjer, ali ostavljajući, nadasve, time i nama put kojim hoditi u odgoju i traženju vrijednosti. Njihovoj obitelji, koja je živjela u bezbožnom poganskom rimskom režimu i pod bezbožnom upravom domaćih izdajnika koji bijahu u prvom redu nevjerni Bogu i svojoj vjeri, jedini je oslonac bio živi Bog. Njega su upoznali kao ljubitelja čovječanstva i obitelji, te su onda svoju obitelj hranili vjerom u njega, svjesni kako je vjera nezaobilazan oslonac i nezamjenjiva snaga svakom biću i svakoj obitelji.

Da je to tako pokazuje se i u današnjem društvu koji se naizgled predstavlja humanim, ali je u biti društvo koje se vraća starom poganstvu bez vrijednosti i bez lica. I danas živimo u društvu koje nije, ne samo kadro zaštititi obitelj skrbeći o njoj kao istinskoj vrijednosti ili biti neutralno i pustiti je da se sama snalazi, nego, proturječno, vuče tolike poteze protiv nje. Pa kad bi društvo i pokušalo zauzeti neutralan stav, to bi bilo neprimjerena dvoličnost, ali je nevjerojatno tragično kad društvo drsko i bezočno vuče bezbožne poteze nauštrb same obitelji. Danas bi društvo, na žalost, htjelo prekrajati obitelj prema zahtjevima nastranih pojedinaca i skupina, a djecu preodgajati po mjeri bezbožnog mentaliteta tražeći načina i iznalazeći sredstava da je obezglavi oduzimajući joj vjeru u Boga i božanske vrijednosti na kojima se temelji. Htjelo bi se da danas članovi obitelji zaborave kako imaju odgovornost jedni za druge, ali ne samo za ovaj, nego i za vječni život.

Doista začuđuje koji sve lukavi izgovori postoje kako bi se progonilo obitelj, umjesto da ju se zaštiti, no mi vjernici poučeni Božjom poukom znamo da takvo lukavstvo dolazi od Zloga. Istina da je obitelj krhka i slaba, istina da je osjetljiva na grijeh iznutra i prijetnje izvana, istina da je nagriza pa i razara način života, ali to nije razlog da je onda odgovorni u društvu uništavaju. Ako postoje i problemi u odgoju i na relaciji roditelji djeca, to nije razlog da država diskvalificira roditelje proglašavajući ih nesposobnima odgajati, nego da im pomaže u vršenju zadaće. Ne može se ne reći da je u pitanju đavolski plan kad se vidi nastojanje da se odvoji djecu od roditelja, umjesto da se potiče roditelje da ih još više ljube i da o njima bolje skrbe. Ne može se nazvati božanskim htjenje da se obitelj proglasi nesposobnom odgajati djecu jer želi usaditi svijest o nepromjenjivim životnim vrijednostima, a da se u isto vrijeme državu proglasiti nadležnom za pojedince i obitelji, kao da je država neko posebno biće time što je nedodirljiva sveta krava. I država je samo institucija sastavljena od ljudi, manje ili više poučenih, manje ili više odgojenih, te njezine ustanove trebaju biti na usluzi pojedinaca i obitelji da dođu do svojeg istinskog cilja, a ne da budu smetnja i kamen spoticanja.

Jer i kad pođemo od činjenice da nema savršene obitelji, niti one izuzete od rana ili zaštićene od udaraca, onda bi bilo najjednostavnije zaključiti i odlučiti da srušimo njezinu vjerodostojnost i da je uništimo do kraja. Ali Bog nije tako razmišljao, nego se odlučio sanirati je. Srećom Gospodin prema njoj nije nastupao ni agresivno ni osvetoljubivo, a imao je dobrih razloga da upravo tako postupi, jer je njemu prvi čovjek i prava obitelj okrenula leđa. Zato joj je kao uzor pružio Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa da oni usmjeravaju korake svake naše obitelji na putu prema vječnosti. Danas nam Bog koji poziva obitelj na vjeru doziva u pamet da je grijeh protiv Boga ujedno i grijeh protiv obitelji. On nas poziva da mu se vratimo živom vjerom, te će onda naše obitelji biti zdravije, cjelovitije, zacijeljene od rana i udaraca koji su u svijetu neminovni, jer ih donosi vrijeme i tolike okolnosti u koje smo uronjeni. Doista je neophodno shvatiti da obitelj bez Boga ne može i ne smije, jer drugog pomoćnika u biti i nema. Jer ovaj svijet je nemilosrdno zapostavlja, iskrivljuje njezinu ulogu, oduzima ovlasti, usmjerava krivom cilju, oblikuje prema lažnom modelu.

Upravo zato, svjestan ljudske slabosti koja se odražava i u obitelji, Gospodin joj je dao još jednu šansu posvetivši je dolaskom svoga Sina u ljudskom tijelu. Gospodin Isus se utjelovio da osnaži obitelj, te je zato i ostao poslušan Mariji i Josipu iskazujući im veliko povjerenje. Time što im se stavio u ruke, svima nama je posvjedočio da je prava odgojna zadaća odgajati Boga u obitelji, jer je obitelj i stvorena kako bi bila zajednica božanskog života. Na ovaj uzvišeni dar i nama je reagirati osjećajem vjere, svjesni koliko je vjera neprocjenjivo bitna u obitelji, jer se samo vjerom može održati zajedništvo s Bogom i okrenutost prema njegovu životu. Stoga ako volimo svoje obitelji, te ako im želimo dobro, ako smo se odlučili postaviti odgovorno prema njima, prigrlit ćemo svetu vjeru, te po njoj dopustiti Božju prisutnost koja nas krijepi i branu na životnom putu. Neka naše obitelji budu svete, neka budu prave hodočasnice na putu prema Bogu i njegovu kraljevstvu, a mi molimo danas zagovor svetoga Josipa i Bezgrešne Djevice da pomognu našim obiteljima danas obraniti se u svijetu od bezbožnog mentaliteta, te prispjeti u vječno zajedništvo s Bogom u njegovu kraljevstvu.

Božić – 2012.

Danas ovim svečanim slavljem svetkujemo blagdan rođenja našeg Gospodina Isusa. Čitanja koja smo čuli nešto su drukčije intonirana od sinoćnjih čitanja u kojima smo čuli opis Gospodinova rođenja u Betlehemu. Sveti Ivan u današnjem odlomku opisuje njegovoj rođenje posebno uzvišenim jezikom, jer nam je htio predočiti ne samo ono što se odigralo s Marijom u Betlehemu, nego je htio predočiti što se to dogodilo u vječnim odnosima s Ocem. Ivan je na htio obuhvatiti svojim razmišljanjem vječni odnos Oca i Sina, te je htio predočiti kako je to bilo moguće da je Sin došao na zemlju utjelovivši se. Evanđelist je htio iznijeti kakvo je značenje ovo zemaljsko rođenje imalo prema onom nebeskom, koje nismo mogli vidjeti ljudskim okom, ali koje nam je objavio Gospodin Isus time što nam je otkrio da je on Sin Božji.  Ivan najprije govori o vječnom rođenju Riječi koja sve stvara i svemu daje život, a onda i tome da je ta vječna Riječi vrelo svega što postoji.

Pa ipak, premda se evanđeoska izviješća razlikuju, među njima je podudarnost velika, jer nas i Evanđelje svetog Ivana poziva da razmišljamo o dolasku Božje Riječi na svijet koja je ljudima svjetlo, kao što smo i sinoć čitali o velikoj Svjetlosti koje je zasvijetlilo narodima koji hodahu u mrklini, te im je podarilo svjetlo vjere. No s druge strane Rođenje Gospodinovo je veliki događaj života, jer govori o vječnoj slavi našega Gospodina Isusa koji je kao Božja vječna, neizreciva i svemoćna Riječ svemu dao život. Napose je dao život ljudima, koje je od početaka obdario svojim duhom, no oni su grijehom odbili njegovu prisutnost u svojoj sredini, odbili su živjeti kao djeca Božja, odbili su priznati da postoji i jedno drugo rođenje i jedan drugi život od ovog zemaljskog. Upravo zbog takvog stanja ljudske svijesti i stava prema životu, zbog čega su ljudi završili kao robovi smrti jer su prestali živjeti od Boga i za Boga.

A kako vidimo, njegovo tjelesno rođenje nije onda samo veliki događaj života za njega, nego je prije svega veliki događaj života za nas ljude, koji često živimo na rubu stvarnog života, ma koliko mislili da smo u središtu zbivanja. Svaki život, kojemu Bog nije u središtu, u biti je život na marginama života, udaljen od stvarnog središta u kojem bi mogao naći svoje ispunjenje. A ako je Božji Sin izvor života on i nas poziva da razmišljamo o svom rođenju i životu, te da tražimo pravo utemeljenje i ispravan način življenja. U tom smislu nam je njegovo drugo rođenje, ovo ljudsko, na poseban način znakovito jer i nama ljudima rječito govori o našem pozivu na život. Ovo njegovo ljudsko rođenje govori nam o novom životu koji je on uzeo radi nas ljudi, kako bi nam se suobličio i pozvao da i sami živimo poput njega, to jest da se ozbiljno vratimo životu koji najčešće zaboravljamo i podcjenjujemo. On koji se iz vječnosti rodio u ljudsku povijest i čije rođenje danas slavimo, uči nas kako se mi iz povijesti rađamo za vječnost. Ne možemo zanemariti da smo kao kršćani odgovorni za rođenje u Božjoj milosti, te nemamo prava za nemar prema roditelju, jer on nas čeka da se vratimo svome cilju, kući Očinskoj iz koje smo pošli u svijet. Eto zašto sveti Ivan u današnjem tekstu reče da mi koji vjerujemo u njegovo Ime „nismo rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“!

No u svijetu u kojemu živimo ne možemo ne opaziti da su tako jake i drske sile zla koje se na lukav i zavodljiv način obrušavaju na ljudski život, što ne mimoilazi i naše društvo i naš narod. Više je nego očito da postoje sile smrti kojima bezrazložno smeta božanski život kojim mi vjernici živimo, te bi ga htjeli pošto poto zagušiti potičući i ozakonjujući nemoral i tolike oblike grešnog života kao da su normalni. Htjelo bi se pošto-poto ovaj ljudski život proglasiti jedinim oblikom i dimenzijom života, te se onda blagonaklonije gleda na one ljude koji su svoju ljudskost sveli na životinjstvo, nego nas vjernike koji vjerujemo i naviještamo da ljudskost valja uzdignuti do Božjeg života.

Zato se Bog rodio među nama ljudima da nam bude potpora u našem mukotrpnom traženju i borbi za život. Upravo sad kad se čovječanstvo smatra sposobnim i pametnim preuzimati život u svoje ruke, upravo sada vidimo koliko je to tragično i kako smrt žanje ljudske živote. Upravo sada nam postaje jasno zašto se Bog mora roditi, jer se prestrašimo kad vidimo u kolika zastranjenja ide ljudsko društvo i ovaj svijet. I da mi kršćani se ne držimo iskreno vjere u Boga, da se ne trudimo živjeti njegovim životom, pitam se što bi ostalo od svijeta i u što bi se pretvorio čovjek.

Zato nas u ovom trenutku povijesti i odgovornosti Kristovo rođenje tješi i snaži da ne klonemo na putu vlastitog svjedočenja vjere, nego da odvažno i ponosno držimo život koji smo primili. Gospodinovo drugo rođenje postoje nam model rođenja i života. Rodio se drugim rođenjem onaj koji je i nama htio omogućiti da se rodimo ponovno, odozgor. Rodio se kao čovjek onaj koji nas je htio poučiti da se rađamo za božanski život. Rodio se u tijelu onaj koji je htio da se po vjeri preporađamo u duhu. Rodio se u povijesti onaj koji je htio da se mi rađamo za vječnost. Postao je podložnikom Zakona da nama ozakoni Božje sinovstvo. On je izabrao roditi se u život stvarnim i naravnim rođenjem od Djevice Marije, kako bi nas naučio da nam bude naravno živjeti od vjere, to jest rađati se na novi život u Bogu.

Zahvalimo stoga Bogu koji nam je dao svetu vjeru, koji nas je njome preporodio na novi život, te nas poziva trajno da i mi budemo svjesni da nam je živjeti ne dvostrukim životom dvoličnosti i nemorala, nego sukladno i jednom i drugom rođenju, sukladno rođenju i svetom preporođenju u vjeri. Otvorimo se vjeri i čuvajmo se bezbožnosti ovoga svijeta koja bi nam htjela ugušiti vjeru. Kristu Gospodinu, živom Bogom koji se nastanio među, i čiju prisutnost tako intenzivno osjećamo, dopustimo da se nastani i u našim srcima, kako bismo, sigurni i zaštićeni od navala ovoga svijeta, bili ispunjeni već sada slavom njegovom na zemlji, te doživjeli njezinu puninu na nebu.