Krštenje Gospodinovo

Danas na blagdan Krštenja Gospodinova razmišljamo o kratkom evanđeoskom izviješću svetog Mateja kojim je opisao ovaj događaj kojim je Isus započeo svoje javno djelovanje. Vidimo da se između Isusa i Ivana Krstitelja vodila svojevrsna rasprava jer je Krstitelj odbijao krstiti Isusa koji je od njega to izričito tražio. Ivan je znao za uzvišenost onoga tko pred njim stoji, te kako isti nema potrebu za krštenjem obraćenja i pokore, te je zato odlučno odbijao krstiti ga. Ivan ga je odvraćao od takve namisli, no nije pomagalo. Isus je jednostavno odlučio pristupiti krštenju Ivanovu kao što su pristupali i svi ostali ljudi, bez obzira što nije imao potrebu za tim. Ali da do kraja pokaže svoju ljudskost kojom je prihvatio sve uvjete ljudskoga života, a time i svjesno poniziti se pred Ivanom i ući u vode Jordana, ili kako sam reče: ispuniti svu pravednost! No s druge strane, kako je bio Bog, posvetio je tim činom sve one koji idu putem

Bogojavljenje – Tri kralja

Danas slavimo Bogojavljenje – jednu od najvažnijih svetkovina božićnoga ciklusa. Otajstvo današnje svetkovine bremenito je sadržajem i porukom za naš kršćanski život u društvu u kojemu živimo. Ljudi su društvena biće te žive u uređenim organiziranim zajednicama. Takve zajednice predstavljaju i vode trojica mudraca kraljeva, kao što ih predstavlja i vodi i židovski kralj Herod. Oni svatko na svoj način utjelovljuju određeni stav prema Bogu, čime postaju model i svima drugima. Oni kao kraljevi – vođe naroda mogu utjecati na tijekove povijesti svojih naroda, bilo da utječu pozitivno bilo da utječu negativno. Oni svoje narode mogu voditi ili zavoditi, mogu ih Bogu privoditi ili od Boga odvoditi. O njima i o njihovu ponašanju ovisi sudbina određenoga broja građana i pripadnika naroda. I onaj tko prihvaća vodeću ulogu, dužnost i zadaću to bi trebao imati u vidu. O njemu ovisi dobrobit jednoga dijela naroda ili određenog broja pojedinaca. Štoviše, može se dogoditi da o njemu ovisi vječno spasenje ili propast. Vjernički puk je od svojih vođa uvijek očekivao da štiti opće dobro, a ne da se bore za privatne probitke ili parcijalne interese ili da štite samo ideologije pojedinih skupina u društvu.

2. nedjelja po Božiću

Misaoni život je središte ljudskoga života. Čovjek se razlikuje od sve ostale stvarnosti po tome što mu je dana sposobnost riječi, to jest što može misliti. A o tome što i kako mislimo ovisi cijeli naš život. Jer od misli počinje svaka inicijativa, odluka i djelo. Da nema mislim ništa ne bismo mogli raditi na sustavan i planski način. Ali često zaboravimo kako nam misao nije dana tek usputno, za organizaciju zemaljskog života, koji je i tako privremen, koji druga bića imaju zadan na instinktivan i nagonski način, te se svako stvorenje u okviru svoje vrste brine za preživljavanje. Sposobnost riječi i misli nam je dana kao uzvišeni dar naše naravi, te treba služiti i najuzivišenijemu smislu života. Naravno da treba poslužiti i organiziranju i zemaljskih sadržaja, ali upravo time što je upućena prema uzvišenome, onda ima mogućnost svemu svakodnevnome dati uzvišeni smisao i privesti sve nebeskome cilju.

Svetkovina Marije Bogorodice

Osmoga dana po Božiću, a prvoga dana u građanskoj godini, slavimo svetkovinu Marije Bogorodice kojom se izriče neizreciva važnost koju je ona imala za utjelovljenje i rođenje Sina Božjega. Jer je prihvatili biti majkom Sinu Božjemu, ona je istinska majka i bogomajka, što je središnja zadaća njezina služenja na zemlji. No mi danas živimo u svijetu u kojemu je ugroženo kako majčinstvo, tako i bogomajčinstvo, te je potrebno o ovoj temi ponizno razmišljati upijajući Marijino služenje kao primjer za naš osobni život.

Iz evanđaoskih tekstova znamo da je Marija prvotno zavjetovala svoje djevičanstvo Bogu, jer je to smatrala pozivom i uzvišenim darom pred njim od koga dolazi svako dobro. No kad joj dolazi anđeo i naviješta da će roditi Sina Božjega, ona prihvaća i taj poziv premda ne zna kako će se sve skupa to dogoditi. I njoj je mnogo toga nejasno

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Dok slavimo danas blagdan Svete obitelji prisjećamo se kako je Sin Božji postao čovjekom na sasvim jednostavan i naravan način kao što svaki čovjek dolazi na svijet rođenjem iz majčina krila, te je time postao članom ljudske obiteljske zajednice u kojoj je njegova majka Marija živjela s Josipom. Isus nije ušao na samo duhovan ili općenit način u ljudsku obitelj, već je ušao na sasvim konkretan način jer je ušao u zajednicu dvoje ljudi koji su se bili Bogu posvetili. Tom posvetom bilo je oplemenjeno i njihovo međusobno zajedništvo, a dolaskom Sina Božjega u njihovu životnu stvarnost do kraja je bilo uzvišeno i posvećeno. Prihvaćajući Sina Božjega u svoje zajedništvo oni su time utrli put i otvorili prolaz svakoj obitelji koja u ovome svijetu traži put vjerodostojnog obiteljskoga života. Božji Sin koji je ušao u ljudsku obitelj, posvetio ju je svojom prisutnošću i čini da ona izvrši ono iskonsko poslanje koje joj je Bog namijenio, a to je da bude mjesto klanjanja Bogu i poštivanja njegove svete volje. Njegovim ulaskom u ljudsku obitelj, obitelj postaje

Božić – rođenje Gospodinovo

Danas na blagdan Gospodinova rođenja, dok nam u ušima odzvanjaju riječi Poslanice Hebrejima i Prolog Ivanova Evanđelja, naše misli lete u nevjerojatne duhovne visine kojima nas vodi Božja riječ. Dok smo u Božićnoj noći čitali svete tekstove koji su nas poticali da više razmišljamo o čudu rođenja Sina Božjega u našem ljudskom tijelu, te smo više razmišljali o smislu njegove ljudskosti za nas u vremenu i prostoru, danas nas Božja riječ potiče da razmišljamo o konačnom cilju te iste ljudskosti koja nam nije dana samo za ovo kratkotrajno i prolazno zemaljsko postojanje. Opet je utjelovljeni Božji Sin nama primjer, ali ne samo ljudskošću, nego ljudskošću u kojoj prebiva božanstvo koje nam postaje darom u njegovoj ljudskoj naravi. Tako je naglasak prebačen na njegovu božansku prisutnost i božansko djelovanje za nas.

Božić – misa ponoćka

Večeras u ovoj svetoj božićnoj noći čitamo svetopisamske tekstove koji nam s puno jasnoće i jednostavnost govore o rođenju Sina Božjega od presvete Djevice. Božja riječ nam daje naslutiti kako je riječ o čudu Božjemu i kako se sam Bog zauzeo za svoj narod svojom Božanskom snagom, no ipak u ovim tekstovima dominira ona ljudska dimenzija. Ljudska dimenzija njegove prisutnosti je istaknuta jer je Bog uzeo ljudsku narav. Zato i čitamo u prvom čitanju iz proroka Izaije gdje prorok najavljuje ono što će se dogoditi u Betlehemu: Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. On će preuzeti prijestolje kralja Davida i njegovo kraljevstvo, što opet pokazuje njegovu ljudsku lozu i podrijetlo. Isto tako i evanđeoski tekst koji smo slušali opisuje njegovo rođenje u vrijeme cara Augusta u Betlehemu judejskome. Njegovo rođenje je istinski ljudsko, u potpunoj jednostavnosti i siromaštvu rađa se kao čovjek koji po ničemu ne odudara od drugih ljudi. Ne birajući za sebe povlašten položaj, položen je u jasle kao da je nepoželjni beskućnik, te su zato

4. nedjelja došašća – A

Ove četvrte nedjelje došašća u središtu promišljanja je lik svetoga Josipa. Evanđelist sveti Matej opisuje njegovo stanje i promišljanje pred događajem utjelovljenja Sina Božjega čije otajstvo nije odmah znao u potpunosti. No prije nego je uopće došao do spoznaje Kristova utjelovljenja zatekla ga je jedna neugodna situacija. Naime, kako je bio zaručen s Marijom otkrio je da je trudna, te je se našao u velikoj nedoumici glede toga što sada napraviti. Sveti Matej prenosi njegovu dvojbu, te donosi i rješenje u duhu pravednosti koju je živio pred Bogom: A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.

Ova rečenica je toliko jasna da ocrtava dušu ovog iznimnog sveca koji će zahvaljujući svojoj čestitosti

3. nedjelja došašća

Treće nedjelje došašća čitamo Evanđelje o Ivanu Krstitelju koji ustupa mjesto Mesiji Isusu kojemu je pripravljao put u srcima ljudi. Neobičnost ovog događaja je u tome što je Ivan nastupao sa svom sigurnošću dok je naviještao Mesijin dolazak, a sada kad se našao u tamnici, kao da se pokolebao i posumnjao u ono što je govorio. U tom smislu vrlo je zagonetna poruka koju šalje Isusu: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Bilo bi doista vrlo nevjerojatno za pretpostaviti da Ivan nije imao sigurnost o tome da je Isus istinski Mesija ili da bi se pokolebao kad su ga zadesile životne nedaće kao što je tamnovanje poradi istine koju je izgovorio. Naprotiv, kao čovjeku koji je bio upućen u Božje djelo spasenja tijekom povijesti svoga naroda, vrlo jasno je znao kako patnje kroz koje prolazi potvrđuju da je pravi prorok, jer se uvijek događalo da su proroci bili žrtve i ispaštali poradi Božje istine i ćudoređa za koje su se zalagali.

Polazeći od toga onda nam je zaključiti kako ovo pitanje koje Ivan postavlja nije pitanje

2. nedjelja došašća – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej nam prenosi nastup i govor Ivana Krstitelja u Judejskoj pustinji. Iz svega rečenoga Ivan nije bio slijep i neupućen u ono što se događalo oko njega, pa isto tako ni ljudi mu nisu bili nepoznanica. Oboružan Božjim Duhom dobro je shvaćao kako ne dolaze svi s istim ciljem i s istom nakanom. Neki su dolazili iz obzira i reda radi, jer su dolazili svi ljudi, te tako nisu dolazili iskreno ni s utemeljenim motivima. Njihova namjera nije bila ispravna, te naravno nisu davali važnost Ivanovu krštenju koju je on davao, niti su shvaćali njegov smisao. Riječ je bila o farizejima i saducejima, dvoličnim ljudima koji su sve uspijevali banalizirati, tako da su se na jedan način prikazivali izvana, a drugo su mislili u sebi. Ivan je njihov stav tako dobro detektirao, te ih je i upozorio: “I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer kažem vam Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu.” Štoviše, čak im je otvoreno govorio da su leglo gujinje koji su bili upozoreni da dolazi