29. nedjelja kroz godinu – B

Gospodin Bog je nas ljude stvorio sa smislom, a smisao pretpostavlja ostvarenje darova i talenata, te uspjeh u životnim naumima i planovima. I nema ništa normalnije ni zakonitije od toga da ostvarujemo vlastiti život, jer nas Bog nije stvorio da se besciljno klatarimo na zemlji, već da se ostvarujemo osmišljavajući vlastiti život i upravljajući ga jasnom cilju. U tom smislu mnogi ljudi sanjaju o velikim profesionalnim uspjesima, ostvarenjima u javnosti, doprinosima u društvu. Mnogi žive za velika djela po kojima će postati poznati i po kojima će ih drugi pamtiti. A onda i kada nema snova i planova o velikim djelima, najčešće svi bolujemo od bolesti zemaljskih ostvarenja, pri čemu u drugi plan idu ona duhovna. Tako danas i običan čovjek uglavnom sanja veću zaradu i bolje radno mjesto, ili uopće usredotočuje se na to kako poboljšati svoj materijalni status i uvjete svoga življenja. I bez obzira što jedni imaju veće a drugi manje mogućnosti, dogodi se često da i jedni i drugi sanjaju isto, to jest teže isključivo samo zemaljskoj dobrobiti, dok duhovni život služi samo kao pokriće zemaljskih prizemljenih težnji.

Nešto slično se dogodilo u Evanđelju u kojem nam sveti Marko opisuje kako su se dvojica učenika, Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, odlučila sebi priskrbiti bolji položaj od drugih. Njih dvojica traže od Isusa da mu budu u slavi jedan zdesna, a drugi slijeva. Dakle traže da budu prvi do njega, zanemarujući što će drugi učenici reći. Njih dvojica su se do te mjere

28. nedjelja kroz godinu – B

Onima koji imaju iskustva u razgovoru s ljudima, dobro znaju koliko je važno znati postaviti pravo pitanje, jer ono otkriva stanje i raspoloženje duše onoga koji postavlja pitanje. Iz pitanja se pokazuje koliko je razumio dobar dio sadržaja za koji se zanima, te koliko usmjerava razgovor u ispravnom smjeru. Primjer jednog dobro postavljenog pitanja imamo u današnjem evanđeoskom odlomku u kojemu jedan čovjek dolazi pred Isusa s pitanjem: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” Iz nastavka razgovora vidimo da je ovo pitanje sadržavalo dva važna elementa iz kojih se zaključuje da je ovaj čovjek dobro razumio bitnu problematiku života.

Kao prvo shvatio je da u životu nisu dostatne riječi, već su neophodna djela, a kao drugo da je važno biti motiviran motivacijom života vječnoga u svim svojim nastojanjima. Ovo dvoje je prevažno znati, jer danas se život svodi na neplodne rasprava i isprazna nadmudrivanja, te pitanje djela ostane u drugome planu. Pogotovo kad se rasprave tiču vjere i Boga, spasenja i vječnosti, onda su to teme o kojima svim pričaju, ali je malo onih koji se daju uvući u ispravno djelovanje i dosljedan život koji bi morao biti rezultat i posljedica svijesti koju imamo o Bogu.

27. nedjelja kroz godinu – B

Dobro su nam poznate i vrlo jasne Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja o nedopustivosti rastave braka. Mnogi bi htjeli, pa i u samoj Crkvi, relativizirati ih ili ih kršiti previđajući Isusovu odlučnost da obrani svetost i jedincatost braka, jer konkretni živi život nas uči da ima mnogo problema, često i nepredviđenih. Mnogi bi htjeli onda razvezivati spone kojima su se vezali i koje su se s vremenom potrošile i pokidale kao dotrajali konopi koji više ne drže. Ali Isus je jasno rekao u današnjem odlomku: “Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!” S jedne strane postoji konkretno životno iskustvo u kojem se vidi mnogo unesrećenih i rastavljenih, a s druge strane su nepopustljive Isusove riječi koje kategorički odriču mogućnost rastave. Zato s jedne strane treba propitati i uvažiti konkretne životne problema s kojima se ljudi susreću, a s druge bi trebalo isproblematizirati Isusove riječi o rastavi.

Doista ne treba bježati od činjenice da je svojevrstan problem što ima mnogo supružnika među kojima nema više sadržaja zajedništva koji bi trebao biti i kada nema spona ljubavi koje ih povezuju. Činjenica je da mnogi trpe i ne snalaze se sa svojim bračnim drugovima, te da je

26. nedjelja kroz godinu – B

Iz prve rečenice današnjeg evanđeoskog odlomka vidimo da su se i apostoli u nekim situacijama ponašali nezrelo, a nakon toga se čak i hvalili time. Sveti Ivan je tako ispričao Isusu kako su vidjeli nekog čovjeka koji je u Isusovo ime izgonio zloduhe, a njima to pak nije bilo pravo pa su mu se suprotstavili i priječili mu: “Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ima izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.” Ivan je, dakle, kao ključni razlog iznio to da dotični ne ide s njima, te su onda smatrali da im ugrožava djelovanje i rad samim time što se služi Isusovim imenom. Nisu bili usredotočeni na dobro koje je činio što je izgonio zloduhe, nego su sebi dopustili takvu nezrelost da ga sprječavaju poradi vlastite ambicije. Bez obzira što su išli s Isusom, ipak su uz ono glavno poslanje da naviještaju i da čine dobro ljudima, dopustili sebi da im poraste ego. Te su doživjeli da im je djelovanjem ovoga čovjeka bio ugrožen njihova ‘veličina’ i ona posebnost koju su mogli osjetiti da su bili jedini koji čine nešto dobroga vršeći Učiteljevo poslanje. Dok su djelovali uz Isusa i po njegovu nalogu, bili su svjesni da ih je on izabrao za djelo koje su vršili, te im nije odgovaralo da ih netko neovlašteno ugrožava. U biti dotični im nije sprječavao djelovati, jer ‘posla’ je bilo i za njih i za njega, već je njih smetalo

25. nedjelja kroz godinu – B

U središtu današnjeg evanđeoskog odlomka je spor koji je tinjao među Isusovim učenicima oko toga tko je od njih najveći. Svi su pred svojim učiteljem zauzimali pobožan stav dok su slušali njegove pouke, ali onda bi njemu iza leđa pokazivali svoje pravo lice. Nakon što bi ih on poučavao otajstvima svoga života, pred kojima su ostajali zbunjeni jer ih nisu razumjeli, kasnije dok bi hodili, prepuštali bi se svojim raspravama u koje su bili mnogo upućeniji, nego u njegova otajstva. Mnogo bolje im je odgovaralo govoriti o vlastitim ambicijama i željama, nego pozorno slušati što on govori, te nastojati razumjeti smisao njegovih riječi.

Svjestan njihovih ambicija i nezdravih želja, Isus je znao da ih treba poučiti i od njih odstraniti svaku takvu primisao i neurednu težnju koja bi ih navela da se podižu jedan iznad drugoga, a kasnije je mali korak da budu jedan protiv drugoga. Isus ih uči da razvijaju neke druge težnje u sebi kojima će ostvariti pravo zajedništvo i osmisliti vlastiti život. Ako traže samo sebe i svoje ostvarenje, sigurno će ostati zakinuti i osiromašeni, jer Bog se ne daje onima koji traže sebe, već onima koji traže njega. Zato samo tražeći Isusa, mogu pronaći i sebe. Doista, najvažnije stvari u životu se ne mogu

24. nedjelja kroz godinu – B

Događaj opisanu današnjem Evanđelju doista je zanimljiv i poseban, jer s jedne strane sveti Petar nadilazi samoga sebe time što dopušta da ga u nadahnućima vodim sam Bog, te ga dovodi do toga da Isusa prepozna kao Krista, to jest Božjeg Pomazanika i Mesiju. Petar ide onkraj mišljenja ljudi, te odvažno iznosi svoje mišljenje o Isusu, čime je učinio pravi pogodak i pokazao se sposobnim misliti samostalno i donositi utemeljene zaključke nadahnute odozgor. Ali taj korak je bio tek prvi korak, istina, neophodan i važan, ali tek početak osobnog shvaćanja Isusa i njegova spasiteljskog poslanja.

S druge pak strane Petar se nije potpuno odlijepio od ljudskog mišljenja, jer spoznaju koju je primio nije znao artikulirati u konkretan život, to jest nije mogao s duhovne svijesti prijeći u ispravnu praksu onoga što je Mesija trebao biti. U stvari, on je mislio da promišlja dosljedno. Time što je prepoznao Isusa kao Mesiju napravio je prvi korak.  A u drugom je je trebao prepoznati njegovo poslanje u Božjem narodu i za Božji narod. Petar je bio uvjeren da razmišlja sasvim dosljedno time što je Isusa odvraćao od muke i smrti koju je Isus otvoreno najavljivao svojim učenicima. Petrova ljudska logika bila je u tom trenutku ipak samo ljudska, te nije uspijevao vinuti se u shvaćanje koje im je Isus htio ponuditi. Njemu je bilo nespojivo da Mesija treba trpjeti i biti ubijen. Poput mnogih svojih sunarodnjaka držao je da

23. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak iz pera svetoga Marka opisuje jedno od Isusovih čuda. Riječ je o ozdravljenju gluhoga mucavca kojega su donijeli pred Isusa da položi na nj ruke. Isus je ovoga čovjeka ozdravio na neobičan način utiskujući svoje prste u njegove uši i dotičući njegov jezi, te upravljajući pogled u nebo i izgovarajući riječ “Effata”, što znači “Otvori se”. No uz ovo vrlo neobično iscjeljenje, u ovom odlomku je i više drugih znakovitih elemenata koji ističu Isusovo mesijansko poslanje i njegovu božansku prisutnost među ljudima. Upravo te njegove riječi i naredba ušima da se otvore, nakon čega se i jezik oslobodio svojih spona, pripomažu da sagledamo dinamiku cijelog događaja upravo pod prizmom otvorenosti ili zatvorenosti prema Bogu i ljudima. Vidljivo je iz ovog događaja da nije samo ovaj gluhi mucavac imao zatvorene uši, niti je problem bio samo u tome što nije mogao komunicirati s ljudima, kao što je razvidno da je bilo i onih koji su imali otvorene oči duha ne samo prema Isusu, već i prema bratu čovjeku.

Što se tiče zatvorenosti, već je rečeno da je ovaj čovjek imao problema s ušima. Bio je gluh, a zbog toga što su mu uši bile zatvorene nije mogao dobro niti artikulirati svoj govor.

22. nedjelja kroz godinu – B

Dobro nam je poznat događaj opisan u današnjem Evanđelju. A i vrlo upečatljiv jer se takve scene događaju i danas, a nisu bile tek samo nekada kad je Sin Božji hodao zemljom sa svojim učenicima. Taj događaj je jedan od primjera kako se ljudi vrlo lako usredotočuju na ono nebitno, a izostavljaju ono bitno. Štoviše, čak se usmjeravaju prema nečemu što je pogrešno, samo da bi prekrili sebe i da vlastiti život ne dovedu do toga da propitaju svoj odnos s Gospodinom. Ne samo nekada, nego tako i danas vode se mnoge rasprave, prijepori i svađe oko mnogih sporednih stvari u životu Crkve i društva, umjesto da se svi skupa usredotočimo prema onome što nam savjetuje naš Gospodin ne samo današnjim evanđeoskim tekstom, nego i cjelinom svoga božanskog nauka.

Tako se i danas traže i pronalaze zamjerke mnogim svećenicima i biskupima, pa i samome Svetom Ocu. Optužuje ih se da su se loše postavili u ovom ili onom slučaju, situaciji ili problemu. Jednako tako se upućuju dubokoumne kritike političarima i pojedincima koji imaju društvene odgovornosti. Najčešće takve rasprave budu jalove i beskorisne, te se potroši mnogo vremena i snage, a od njih nikakve koristi za dušu. Štoviše, mnogima su samo prigoda da još više isprazne i onečiste

21. nedjelja kroz godinu – B

Mnogi kršćani su se navikli, pa i duhovno razmazili, jer su zaboravili ili zanemarili činjenicu da je Bog zahtijevan. Gotovo redovito očekujemo da Bog udovoljava naše prohtjeve, te da ima logiku i sklop razmišljanja poput našega. Pretpostavljamo da nam on treba govoriti ono što želimo čuti, te da od nas ne iziskuje nikakav napor kako bismo shvatili ono što govori. Čak i ne mislimo da trebamo rasti i odrasti kako bismo ga razumjeli bolje i dublje, uvjereni da se duhovni rast događa sam po sebi. Da bismo se to predočili, možemo usporediti s jednom slikom: misliti da je Bog tek tako po sebi shvatljiv, ma koliko je jednostavan i sveo se na mjeru čovjeka, isto je kao zamisliti da je malo neuko dijete kadro slušati i razumjeti sveučilišnog profesora. U životu dobro znamo da se treba mučiti i učiti kako bi se došlo do većih spoznaja, te nam je sasvim normalno da treba savladati niže razine znanja kako bi se pristupilo onim višima i dobro ih razumjelo.

Ako je to tako za naše ljudsko znanje, ne treba se čuditi ako tu istu logiku primijenimo i na znanje koje nam dolazi od Gospodina. On s nama ljudima ima poseban projekt, vrlo zahtijevan i odgovoran. Njegova očekivanja prema nama ljudima su doista visoka. Ali, uostalom, zar bi trebala biti niska? Čovjek je stvoren kao uzvišeno biće, te jednako takva trebaju biti Božja očekivanja i njegovi sveti planovi, kao i, shodno tome, ljudska ostvarenja.

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Slavimo danas veliko otajstvo jedne obične, male i jednostavne žene koja to nije bila slučajno već izborom, te je i bila svjesna svoje malenosti, što potvrđuje njezin hvalospjev Veliča. To veliko otajstvo je uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu, cilj svakog vjernika koji hodi za uskrslim Kristom Gospodinom koji nam je otvorio vrata života vječnoga svojim uskrsnućem. Zato današnja svetkovina jasnije od bilo koje druge marijanske ili svetačke svetkovine govori o njezinoj povezanosti s pobjedom samoga Gospodina. Kristova pobjeda na križu počela je donositi plodove života, čemu je najjasniji primjer sama Marija u kojoj se ostvarila punina dara Kristova. Napokon je čovječanstvo moglo odahnuti jer je Krist ne samo pobijedio Đavla, a obeskrijepio Smrt kao posljednjeg starog neprijatelja, već je svakom čovjeku omogućio pristup u život. Njegova uskrsna pobjeda je dovela do toga da je zbačen s neba tužitelj naše braće koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim onemogućujući im pristup pred njegovo prijestolje.

Poniznost temelj života

No Marija ovaj dar i milost uznesenja nije stekla svojim silama, pa niti nezasluženim Božjim darom s kojim nije surađivala. Naprotiv, milost uznesenja na nebo tijelom i dušom primila je kao nezasluženi i potpuno besplatni Božji dar, ali je ona surađivala s milošću, te je tako opravdala da milost Božja u njoj nije bila uzaludna.