4. nedjelja došašća – A

Ove četvrte nedjelje došašća u središtu promišljanja je lik svetoga Josipa. Evanđelist sveti Matej opisuje njegovo stanje i promišljanje pred događajem utjelovljenja Sina Božjega čije otajstvo nije odmah znao u potpunosti. No prije nego je uopće došao do spoznaje Kristova utjelovljenja zatekla ga je jedna neugodna situacija. Naime, kako je bio zaručen s Marijom otkrio je da je trudna, te je se našao u velikoj nedoumici glede toga što sada napraviti. Sveti Matej prenosi njegovu dvojbu, te donosi i rješenje u duhu pravednosti koju je živio pred Bogom: A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.

Ova rečenica je toliko jasna da ocrtava dušu ovog iznimnog sveca koji će zahvaljujući svojoj čestitosti

3. nedjelja došašća

Treće nedjelje došašća čitamo Evanđelje o Ivanu Krstitelju koji ustupa mjesto Mesiji Isusu kojemu je pripravljao put u srcima ljudi. Neobičnost ovog događaja je u tome što je Ivan nastupao sa svom sigurnošću dok je naviještao Mesijin dolazak, a sada kad se našao u tamnici, kao da se pokolebao i posumnjao u ono što je govorio. U tom smislu vrlo je zagonetna poruka koju šalje Isusu: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Bilo bi doista vrlo nevjerojatno za pretpostaviti da Ivan nije imao sigurnost o tome da je Isus istinski Mesija ili da bi se pokolebao kad su ga zadesile životne nedaće kao što je tamnovanje poradi istine koju je izgovorio. Naprotiv, kao čovjeku koji je bio upućen u Božje djelo spasenja tijekom povijesti svoga naroda, vrlo jasno je znao kako patnje kroz koje prolazi potvrđuju da je pravi prorok, jer se uvijek događalo da su proroci bili žrtve i ispaštali poradi Božje istine i ćudoređa za koje su se zalagali.

Polazeći od toga onda nam je zaključiti kako ovo pitanje koje Ivan postavlja nije pitanje

2. nedjelja došašća – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej nam prenosi nastup i govor Ivana Krstitelja u Judejskoj pustinji. Iz svega rečenoga Ivan nije bio slijep i neupućen u ono što se događalo oko njega, pa isto tako ni ljudi mu nisu bili nepoznanica. Oboružan Božjim Duhom dobro je shvaćao kako ne dolaze svi s istim ciljem i s istom nakanom. Neki su dolazili iz obzira i reda radi, jer su dolazili svi ljudi, te tako nisu dolazili iskreno ni s utemeljenim motivima. Njihova namjera nije bila ispravna, te naravno nisu davali važnost Ivanovu krštenju koju je on davao, niti su shvaćali njegov smisao. Riječ je bila o farizejima i saducejima, dvoličnim ljudima koji su sve uspijevali banalizirati, tako da su se na jedan način prikazivali izvana, a drugo su mislili u sebi. Ivan je njihov stav tako dobro detektirao, te ih je i upozorio: “I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer kažem vam Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu.” Štoviše, čak im je otvoreno govorio da su leglo gujinje koji su bili upozoreni da dolazi

1. došašća – A

Započinjemo danas novu liturgijsku godinu, što od nas zahtijeva novi žar i svijest odgovornosti pred Gospodinom, polazeći od ozbiljnosti koju pridajemo njegovoj poruci. A poruka današnjega Evanđelja uvodi nas u razumijevanje ozbiljnosti života i potrebu da ga otvorimo Božjim spasenjskim mogućnostima i zahvatu. Takvu ozbiljnost ljudi pokazuju spremnošću duha do koje dolaze potrebnom duhovnom pripravom na koju nas potiče Gospodin svojim riječima u današnjem odlomku. Što je veća ozbiljnost pred Božjom riječju, to je veća zbiljnost života, jer nam Božja riječ pomaže da dođemo do temeljitih i čvrstih životnih stavova koji su preduvjet vječnoga spasenja.

Doista, iz onoga što se može zaključiti iz riječi Božje, mi ljudi bismo svoju ozbiljnost trebali živjeti na dva kolosijeka: živeći na zemlji trebali bismo biti usmjereni

Svetkovina Krista Kralja – C

Danas na svetkovinu Krista Kralja čitamo odlomak iz Lukina Evanđelja u kojem su opisani posljednji trenuci Isusove muke neposredno prije nego će izdahnuti na križu. U tim trenucima njegove smrtne borbe, različiti ljudi su se prema njemu različito odnosili. Sveti Luka opisuje kako su mu se podrugivali glavari s narodom, kao i vojnici koji su ga razapeli. No više od toga pozornost privlači stav dvojice razbojnika, raspetih njemu zdesna i slijeva. Jedan od njih ga je pogrđivao, a drugi je stao u njegovu obranu. Doista je čovjek velika nepoznanica. Jer pred svima je bila ista osoba, Isus Krist, pred svima je bio isti prizor, a tako su različite ljudske reakcije. Dok ga Majka i neke učenice i učenici prate do križa s poštovanjem i bolju, dotle mu se glavari, vojnici i svjetina rugaju i preziru ga. Dok ga jedan od razbojnika priznaje za kralja u čije kraljevstvo želi ući, drugi ga pogrđuje i vrijeđa tražeći isključivo zemaljsko spasenje. Zato smo mi ljudi prava zagonetka, te se s pravom pitamo zašto ne možemo svi

33. nedjelja kroz godinu – C

Došavši na najsvetije mjesto svoga naroda, to jest u jeruzalemski Hram, Isus je slušao komentare ljudi koji su poput njega dolazili klanjati se Bogu. No poradi iznimne ljepote onoga izvanjskoga nisu bili u stanju klanjati se Bogu i diviti se njemu, već su se divili divnom kamenju i zavjetnim darovima kojih je bilo u izobilju na hramskim zidovima i u njegovim prostorijama. Sveti Luka ne navodi tko su bili ti ljudi, no vjerojatno su bili hodočasnici koji su došli izdaleka ili ljudi koji dođu iz sredina u kojima nisu imali prigode vidjeti nešto tako velebno i veličanstveno. Nešto slično činimo svi mi koju putujemo u druge još neviđene zemlje. Uglavnom nastojimo vidjeti velebna zdanja kojima se možemo diviti, koja možemo fotografirati i pamtiti, te o njima drugima pričati. U svakom slučaju usredotočeni smo na ono vidljivo što nam privlači pozornost.

Upravo zato je Isus imao potrebu uzeti riječ i

32. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak je zapis jedne rasprave koju je Isus imao s jednim od saduceja, koji je očito predstavljao sve svoje istomišljenika. Osim toga smislio je i način kako da Gospodina uhvati u raskoraku ili da ga u najmanju ruku zbuni svojim pitanjem. Pokrenuo je pitanje o mogućem bračnom životu nakon smrti, uvjeren kako bi prirodni ili čak i Mojsijev zakon trebali vrijediti i nakon smrti. No pretpostavljajući kako bi tada došlo do velike zbrke i do nemogućnosti ispunjanja svih pretpostavki, radije su onda nijekali uskrsnuće mrtvih nego da se potrude shvatiti stanje zagrobnoga života. Zato je i postavio ovo pitanje o sedmorici braće koji su imali jednu te istu ženu, moleći da mu Isus odgovori čija bi ona bila o uskrsnuću.

Naravno, Isus mu nije ostao dužan odgovor i pouku o vječnome životu, to jest o

31. nedjelja kroz godinu – C

Premda smo danas čuli dobro poznati evanđeoski događaj o Isusovu susretu s jerihonskim nadcarinikom Zakejom, ipak ga nije lako iscrpiti poradi bogatstva poruke i sadržaja, te ostaje uvijek svjež svojom porukom za nova razmišljanja. U svakome od nastaje osjećaj radosti i topline kad slušamo ovu potresnu priču o obnovi jednoga života zahvaljujući susretu s Isusom, te nitko od nas ne ostaje imun na njezin sadržaj. Vrlo je zanimljivo kako je Isus uspio preokrenuti Zakejev život jednim pogledom i jednom rečenicom, da svatko od nas poželi osjetiti isto što i Zakej. Očito je tom rečenicom i tim pogledom Gospodin pogodio bit njegova života, došao mu do dubine, nakon čega više ništa

Svi sveti

Slavimo danas svetkovinu Svih svetih kojom nam Crkva želi posvijestiti najprije kako svetost nije samo za izabrane, već je svetost za svakoga čovjeka. Kad je Bog pozivao ljude na život i kad im je davao konkretne zadaće i iznosi pred njih svoja očekivanja, onda je jasno htio da hode putem svetosti slijedeći primjer njegove svetosti. No time što je Bog stvorio ljude za svetost i pozvao ih da idu putem svetosti, on je ujedno i naznačio koji je to konkretni put, tako da nije čovjeka ostavio neupućena i u neznanju glede toga što je istinska svetost i kako je postići. U tom smislu nam i danas odjekuju riječi evanđeoskih blaženstava u kojima Isus iznosi put svetosti, ali ne samo za neku izabranu elitu, već za sve one koji njega doživljavaju kao Učitelja i slušaju njegov glas.

Doista, Isus je u blaženstvima naznačio koji je to put kojim trebaju stupati oni koji žele postati sveti. To je put kojim se dolazi do kraljevstva nebeskoga, bez obzira

30. nedjelja kroz godinu – C

Kad čitamo ovaj evanđeoski odlomak onda se nameće više logičkih i vrlo problematičnih pitanja od kojih ne smijemo bježati dok i ako želimo razumjeti Gospodinovu poruku iz današnjega Evanđelja. Videći kako on ukazuje na kontrast između carinika i grešnika, te ih opisuje karakterističnim i prepoznatljivim odlikama, dužni smo nastaviti propitivati. Naime, premda farizeja opisuje kao čovjeka koji izvršava svoje vjerske obveze i građanske dužnosti, njegovo ponašanje izvrgava kritici i odbacuje kako neprihvatljivo. No zbunjuje nas upravo činjenica da u farizejevu ponašanju, barem na popisu stvari kojima se hvali nema ništa neobičnoga i neurednoga. Sam Isus mu stavlja u usta da je čovjek koji posti i daje desetinu, te se ne ponaša kao grabežljivci, nepravednici i preljubnici.

S pravom si trebamo postaviti pitanje zašto ga onda Isus kritizira, jer ni on sam nije nikome rekao da treba biti grabežljivac, nepravednik i preljubnik. Jednako tako znamo da se nije nikada suprotstavio davanju desetine, postu i molitvama, već naprotiv, znao je kako svatko treba izvršavati svoje obveza prema široj zajednici i ozbiljno skrbiti za svoj duhovni rast. Te stoga ne smijemo previdjeti upite i ne tražiti odgovor na svoje dubioze: Što ima loše u tome što netko živi pravedno? Zar nije mnogo gore od toga da netko živi nepravedno? Zar je problem biti ponosan na vlastita djela i neporočno ponašanje? Zar je zlo živjeti pošteno, te zar bi trebalo promijeniti i živjeti drugačije? Osim toga, ako želimo realno sagledati situaciju u društvu u kojemu živimo, zar možemo ne vidjeti kako je rak rana našega društva upravo to što oko nas ima i previše grabežljivaca i nepravednika? A nije li problem naše osobne duhovnosti i obiteljskoga života raširena nevjernost, preljubi, neuredni bračni odnosi, labave veze i ljubakanja, slobodni brakovi i raspušten život, nevjenčani parovi i koješta drugo što ugrožava pojedince i obitelji, društvo i narod? Zašto onda Isus nije istaknuo farizeja kao primjer, umjesto da ističe kako je carinik otišao opravdan? Je li htio osporiti krepostan život i pozvati nas na grešan? Misli li on doista kako je veći problem društva što ima onih koji žive pravedno poštujući zakone i odredbe, nego što ima onih koji žive kao grešnici?

Međutim, Isus nije nigdje, pa ni ovim evanđeoskim odlomkom, dao za pravo niti bio pokriće, nikome tko živi grešno kao grabežljivac, nepravednik ili preljubnik. On je uvijek jasno osuđivao grijeh i borio se protiv grijeha. Stoga ni danas nije pokriće nijednom grabežljivcu koji otima tuđe i na lagan način dolazi do probitka, niti opravdava ičiju nepravdu. Nadalje, svojim riječima nije imao namjeru reći da je bolje biti preljubnik nego čovjek koji poštuje svoj i tuđi kako bračni status, tako i spolni život uopće. Isus je samo ukazao na to kako često oni koji žive neporočno zaboravljaju pravi smisao svoga izbora za neporočnošću i vrijednostima. Jer netko drži svoj neporočan život i živi samo kako bi se hvalio da je bolji od drugoga ili u najmanju ruku kako bi se s drugima uspoređivao i nadmetao. Problem farizeja nije u tome što živi neporočno, već zato što druge prezire i smatra grešnicima. Vrhunac njegova problema je u tome što nije znao stati pred Boga u svojoj pravednosti, već ju je išao pokazati ljudima. I to ne ponizno i skromno kao svoje svjedočanstvo, već kao sredstvo omalovažavanja i podcjenjivanja drugih. Problem je bio u tome što je sebi dao za pravo druge etiketirati imenom grešnika, a zaboravio da smo pred Bogom svi grešnici.

Nakon svega rečenoga jasno je kako nas Isus ne poziva da budemo grešnici, već naprotiv, očekuje da se odvažimo biti pravednici na pravi način. Jer on je, uostalom, pohvalio onoga koji ode kući opravdan, to jest koji zadobi opravdanje. Time potvrđuje kako smo na svijetu kako bismo živjeli ‘opravdani’ pred Bogom, te potom kao pravednici koji su svjesni štetnosti grijeha. Ovo je poziv da izabiremo pravednost i da uvijek pravedno živimo, no jednako tako da se ne uspoređujemo s drugima. Doista, za takav život pravednosti koja nije hvastanje svojom vanjštinom, već smireno duhovno iskustvo koje svjedočimo životom, potrebna je velika hrabrost. Isus očekuje od nas da se odvažimo biti pravednima, ali ne kako bismo druge podcjenjivali, već kako bismo im svjedočili, te zajedno s njima rasli u pravednosti pred Bogom. Bolje rečeno, kako bismo zajedno dopuštali Bogu da nas obdaruje darom svoje pravednosti iz koje jedine nastaje prava krepost pravedna života. Evanđeoski odlomak s prispodobom o molitvi farizeja i carinika više je nego poticajan, te ga nastojmo primijeniti u svakodnevni život, ne tražeći izgovora grijehu niti povoda preuzetnosti, već u poniznosti rastimo pred Gospodinom i ispunjavajmo se svakim njegovim darom na dobrobit svih. Budimo odvažni tući se u prsa poradi vlastitih grijeha, te ponizni pred Bogom čiji nas milosni darovi vode prema uzvišenju i nebeskoj slavi.