30. nedjelja kroz godinu – C

Kad čitamo ovaj evanđeoski odlomak onda se nameće više logičkih i vrlo problematičnih pitanja od kojih ne smijemo bježati dok i ako želimo razumjeti Gospodinovu poruku iz današnjega Evanđelja. Videći kako on ukazuje na kontrast između carinika i grešnika, te ih opisuje karakterističnim i prepoznatljivim odlikama, dužni smo nastaviti propitivati. Naime, premda farizeja opisuje kao čovjeka koji izvršava svoje vjerske obveze i građanske dužnosti, njegovo ponašanje izvrgava kritici i odbacuje kako neprihvatljivo. No zbunjuje nas upravo činjenica da u farizejevu ponašanju, barem na popisu stvari kojima se hvali nema ništa neobičnoga i neurednoga. Sam Isus mu stavlja u usta da je čovjek koji posti i daje desetinu, te se ne ponaša kao grabežljivci, nepravednici i preljubnici.

S pravom si trebamo postaviti pitanje zašto ga onda Isus kritizira, jer ni on sam nije nikome rekao da treba biti grabežljivac, nepravednik i preljubnik. Jednako tako znamo da se nije nikada suprotstavio davanju desetine, postu i molitvama, već naprotiv, znao je kako svatko treba izvršavati svoje obveza prema široj zajednici i ozbiljno skrbiti za svoj duhovni rast. Te stoga ne smijemo previdjeti upite i ne tražiti odgovor na svoje dubioze: Što ima loše u tome što netko živi pravedno? Zar nije mnogo gore od toga da netko živi nepravedno? Zar je problem biti ponosan na vlastita djela i neporočno ponašanje? Zar je zlo živjeti pošteno, te zar bi trebalo promijeniti i živjeti drugačije? Osim toga, ako želimo realno sagledati situaciju u društvu u kojemu živimo, zar možemo ne vidjeti kako je rak rana našega društva upravo to što oko nas ima i previše grabežljivaca i nepravednika? A nije li problem naše osobne duhovnosti i obiteljskoga života raširena nevjernost, preljubi, neuredni bračni odnosi, labave veze i ljubakanja, slobodni brakovi i raspušten život, nevjenčani parovi i koješta drugo što ugrožava pojedince i obitelji, društvo i narod? Zašto onda Isus nije istaknuo farizeja kao primjer, umjesto da ističe kako je carinik otišao opravdan? Je li htio osporiti krepostan život i pozvati nas na grešan? Misli li on doista kako je veći problem društva što ima onih koji žive pravedno poštujući zakone i odredbe, nego što ima onih koji žive kao grešnici?

Međutim, Isus nije nigdje, pa ni ovim evanđeoskim odlomkom, dao za pravo niti bio pokriće, nikome tko živi grešno kao grabežljivac, nepravednik ili preljubnik. On je uvijek jasno osuđivao grijeh i borio se protiv grijeha. Stoga ni danas nije pokriće nijednom grabežljivcu koji otima tuđe i na lagan način dolazi do probitka, niti opravdava ičiju nepravdu. Nadalje, svojim riječima nije imao namjeru reći da je bolje biti preljubnik nego čovjek koji poštuje svoj i tuđi kako bračni status, tako i spolni život uopće. Isus je samo ukazao na to kako često oni koji žive neporočno zaboravljaju pravi smisao svoga izbora za neporočnošću i vrijednostima. Jer netko drži svoj neporočan život i živi samo kako bi se hvalio da je bolji od drugoga ili u najmanju ruku kako bi se s drugima uspoređivao i nadmetao. Problem farizeja nije u tome što živi neporočno, već zato što druge prezire i smatra grešnicima. Vrhunac njegova problema je u tome što nije znao stati pred Boga u svojoj pravednosti, već ju je išao pokazati ljudima. I to ne ponizno i skromno kao svoje svjedočanstvo, već kao sredstvo omalovažavanja i podcjenjivanja drugih. Problem je bio u tome što je sebi dao za pravo druge etiketirati imenom grešnika, a zaboravio da smo pred Bogom svi grešnici.

Nakon svega rečenoga jasno je kako nas Isus ne poziva da budemo grešnici, već naprotiv, očekuje da se odvažimo biti pravednici na pravi način. Jer on je, uostalom, pohvalio onoga koji ode kući opravdan, to jest koji zadobi opravdanje. Time potvrđuje kako smo na svijetu kako bismo živjeli ‘opravdani’ pred Bogom, te potom kao pravednici koji su svjesni štetnosti grijeha. Ovo je poziv da izabiremo pravednost i da uvijek pravedno živimo, no jednako tako da se ne uspoređujemo s drugima. Doista, za takav život pravednosti koja nije hvastanje svojom vanjštinom, već smireno duhovno iskustvo koje svjedočimo životom, potrebna je velika hrabrost. Isus očekuje od nas da se odvažimo biti pravednima, ali ne kako bismo druge podcjenjivali, već kako bismo im svjedočili, te zajedno s njima rasli u pravednosti pred Bogom. Bolje rečeno, kako bismo zajedno dopuštali Bogu da nas obdaruje darom svoje pravednosti iz koje jedine nastaje prava krepost pravedna života. Evanđeoski odlomak s prispodobom o molitvi farizeja i carinika više je nego poticajan, te ga nastojmo primijeniti u svakodnevni život, ne tražeći izgovora grijehu niti povoda preuzetnosti, već u poniznosti rastimo pred Gospodinom i ispunjavajmo se svakim njegovim darom na dobrobit svih. Budimo odvažni tući se u prsa poradi vlastitih grijeha, te ponizni pred Bogom čiji nas milosni darovi vode prema uzvišenju i nebeskoj slavi.

29. nedjelja kroz godinu – C

Ima nečeg dramatičnoga u Isusovim riječima koje slušamo ove nedjelje. U njima najprije odjekuje dramatičan poziv na ustrajnu molitvu, a još dramatičnije zvuči njegovo pitanje kojim završava današnji evanđeoski odlomak: A Sin Čovječji kad dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Kao da je i prije nego je dovršio svoje poslanje i čovječanstvo učvrstio u vjeri, počeo sumnjati u vlastiti uspjeh. I to ne radi sebe i svega što je govorio i činio, nego radi načina na koji ljudi pristupaju njegovim riječima i djelima. Vjerojatno dobar dio ljudi nije smatrao tako dramatičnim, to jest važnim i ozbiljnim to što je on govorio, te je onda i živio na svom kolosijeku ne hajući za njegove riječi. Većinu ljudi vara idiličan privid života, potpomognut zasićenjem zemaljskim dobrima koja u nama stvaraju sigurnost i guše autentičnu žeđ za Bogom, te ne uočavaju dramatičnost

28. nedjelja kroz godinu – C

Vršeći svoje navjestiteljsko poslanje, Isus je imao priliku doživjeti različite situacije i susresti se s potrebama tolikih osoba. U jednoj takvoj situaciji susreo je deset gubavaca na prostoru između Samarije i Galileje. A njih je nevolja natjerala da budu zajedno i da mu zajedno uprave svoju molbu za ozdravljenjem. Isus im u prvi mah ne odgovora ni pozitivno ni negativno, već ih šalje da se pokažu svećenicima, te oni idući putem očiste se, to jest ozdrave od svoje gube. No povod da sveti Luka Evanđelist zabilježi ovaj događa nije samo ozdravljenje koje je Isus učinio, već je ono što se dogodilo nakon toga. Naime, nakon ozdravljenja desetorice gubavaca, samo je jedan od njih došao zahvaliti se Isusu za primljeno dobročinstvo. Isusa je to ponukalo da dotičnoga pohvali, a nezahvalnoj devetorici uputi prijekor što su bili nezahvalni za iskazano im dobročinstvo: Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?

Svojom poukom Isus želi i u nama potaknuti ispravne stavove i osjećaje koje

27. nedjelja kroz godinu – C

Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja zvuče nam, a vjerojatno i jesu, kao svojevrsna retorička figura uveličavanja, te ih tako i tumačimo u svjetlu književnih vrsta i govorničke vještine. Uslijed toga se može dogoditi da umanjujemo snagu i važnost poruke i da je gotovo smatramo nestvarnom samo zato što se Isus služio takvim izričajima. Ali umjesto da se prema njegovim riječima odnosimo kao prema nestvarnoj mašti, potrebno se zamisliti nad njima, jer i činjenica da se Isus izražava tim načinom govora, svjedoči nam o važnosti teme za naš kršćanski život.

Živeći s njim i pored njega učenici su osjetili kako nemaju dostatnu vjeru. Zato su i zatražili

26. nedjelja kroz godinu – C

Prispodoba o kojoj danas razmišljamo u Evanđelju opisuje zemaljske stvarnosti i sudbine ljudi premda nije riječ o konkretnom događaju. Isus se služi ovom slikom kako bi opisao ono što se događa u svakodnevnom životu, o čemu i mi danas možemo svjedočiti. Stoga je riječ o prispodobi koja ima temelja u životu, čime se tiče svakoga od nas. A ova prispodoba ima za temu loš odnos koji ljudi uspostavljaju prema zemaljskim dobrima do te mjere da uvjetuje njihov stav prema braći ljudima. To se vidi u liku bogataša koji je potpuno obuzet svojim slatkim i lagodnim životom, te oko sebe ne primjećuje ništa drugo. Za njega Isus kaže da se ‘odijevao u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio’. Takav način život je uzrok da ne vidi pored sebe ništa drugo i nikog drugog nego vlastite užitke, te stoga nema ni osjećaja ni sućuti za potrebe onih koji su bili čak pred njegovim vratima. Bili su mu nadomak ruke, ali on nije mario pružiti svoju ruku i pomoći čovjeku koji se patio u bolesti i neimaštini u njegovoj blizini.

25. nedjelja kroz godinu – C

Kao pozoran promatrač pojava oko sebe, Isus je koristio svaku prigodu poučiti svoje slušatelje važnim stvarima iz duhovnoga života. Tako je i ispričao ovu neobičnu prispodobu koja u prvi mah zbuni slušatelje, jer je za ‘dobar’ primjer naveo jednog nepoštenog upravitelja koji je iskoristio prigodu i položaj da se obogati, ali isto tako da stekne bogatstvom prijatelje koji će mu kasnije pomoći, kao njegovi dužnici, kada se razotkrije što je sve radio. Najneobičnije od svega zvuči izjava da je i sam gospodar, oštećena strana u svemu tome, pohvalio nepoštenog upravitelja kako je snalažljivo postupio. Mnogi potom pomisle kako je i Isus na strani tog nepoštenoga upravitelja, te kao da njega stavlja za uzor drugima, to jest kako on onda poziva svoje slušatelje da idu putem ‘snalaženja’, što bi značilo putem podvala, prijevara i kriminala. Štoviše, Isus to nije nikada hvalio, već je to uočavao kao pojavu među ljudima, za koju i danas možemo reći da nije iskorijenjena, ma koliko se ljudi trudili ukloniti korupciju i kriminal iz vlastitoga društva. No Isus ide dalje od pojavnosti, te svojim slušateljima ističe tako zoran i općepoznat primjer, ali ne da ih potakne na zlo, već da im i preko takvih primjera uputi duhovnu pouku.

24. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitali smo tri Gospodinove prispodobe motivirane njegovom potrebom da brani grješnike i njihova prava. Zato sveti Luka zapisa: U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grješnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grješnike, i blaguje s njima.’ Nakon toga dodaje kako Isus onda ispriča prispodobe, jednu po jednu: o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i izgubljenom sinu. U središtu problema i rasprave su dakle grješnici i Isusovo druženje s njima, što je nailazilo na negodovanje dežurnih kritičara kao što su bili pismoznanci i farizeji koji su zbog toga mrmljali. Iz ispričanih prispodoba i konteksta u kojem su nastale, možemo zaključiti kako Isus brani prava grješnika protiv onih koji su im uskraćivali takva prava. Dok su pismoznanci i farizeji izbjegavali kontakt s njima, pa takvo mnijenje širili oko sebe i dobrim djelom uvjetovali stav i drugih ljudi, dotle je Isus imao sasvim drukčiji stav i pristup. Nije se bojao družiti s grješnicima, i to javno i otvoreno, čime se izložio kritikama tvoraca javnoga mnijenja i ponašanja.

Sličan sukob tinja u svakome vremenu. Postoje kategorije ljudi koji su etiketirani i na koje smo od početaka upozoreni već samim kućnim odgojem. Istini za volju, ne kako bismo izbjegavali čovjeka kao čovjeka, već kako bismo se zaštitili od lošeg utjecaja, to jest od pada u grijeh. Doista, druženje sa zlim i izopačenim ljudima nije bez rizika, te ukoliko bismo se družili s razbojnicima i kriminalcima nije isključeno da bi u nečemu mogli štetno utjecati i na nas, te prenijeti svoje stavove i uvjerenja. A grješnik je netko tko ili nije ni pokušao ili nije uspio oduprijeti se grijehu

Iz ovog kuta gledano, vidimo zašto je Isusovo ponašanje izazivalo negodovanja i kritike. Ako se družio s grješnicima i blagovao s njima, onda je postojala opasnost ili da postane kao i oni ili da se u najmanju ruku solidarizira s njima i podrži ih u njihovu grješnom stavu. S druge pak strane mnoštvo je grješnika nesretnih sa samim sobom, jer nitko ne može biti sretan tko griješi, jer je grijeh uvijek jedna vrsta samouništenja. A sretan ne može biti nitko tko vidi da je grijeh samouništenje a nema snage oduprijeti mu se.

Stoga kad se bolje propita njihova situacija, onda se uočava da su grješnici u ono doba i u onom okruženju bili zakinuti za određena ‘prava’, to jest za normalan život u ondašnjem društvu. U Isusu su pronašli nekoga tko nije mario za ljudske obzire, već je pristupao čovjeku kao čovjeku, te je na taj način postao zagovornikom njihovih prava u odnosu na pismoznance i farizeje, to jest u odnosu na ondašnje uvriježene stavove i javno mnijenje. Međutim, on nije branio njihova prava na kriv način, to jest da se solidarizira s njihovim grijehom, već da im pomogne da se izvuku iz njega. Ljudsko pravo je uvijek pravo na čist i neporočan život, a ne na grijeh i na zlo. Ljudsko pravo je upoznati Boga i vrijednosti, te živjeti sukladno tim vrijednostima. Isus nije podržao njih u nekim lažnim pravima, kao što bi bilo pravo na grijeh i na izopačenost, na zastranjenje i na obmanu, već je podržao njihovo pravo da i oni upoznaju milosrđe Božje, te da počnu živjeti novim životom. Ako je primao grješnike i s njima blagovao, činio je to da ih pouči istini Božjoj i da ih izvede na njegov put, a ne da im odobri grijeh i da ih potakne da u njemu nastave živjeti.

Stoga vidimo da je Isus na ispravan način bio branitelj prava grješnika, jer im je on omogućio da se vrate u pravo zajedništvo s Bogom i s ljudima, to jest da preko oproštenja pred Bogom mogu mirno doći i u zajedništvo s ljudima. Božje milosrđe i oproštenje bili su jamstvo da mogu od tada mirno gledati u oči svakome čovjeku, radosni što su susreli Isusa koji im je donio to isto milosrđe, te je njime obranio i njihova stvarna prava. I danas je ova poruka vrlo aktualna, jer i danas postoje etiketirani i izolirani grješnici koje dobar dio ljudi izbjegava, s time da je danas situacija drukčija, jer određene kategorije grješnika danas ne traže Isusa da bi se preko njega vratili u zajedništvo s Bogom i ljudima. Naprotiv, danas žele uvjeriti svijet da imaju pravo na grijeh, te da svi moraju prihvatiti njihov izbor kao zakonit i valjan, a ne izopačen i razoran. Na taj način oni silom zakona i moćnoga lobiranja vraćaju sebe u društvo i stavljaju na nedodirljivi pijedestal, zaštićeni ljudskim zakonima i silom svjetskih elita. No unatoč svemu ne mogu reći da su obranjena njihova stvarna prava, jer su sebi dali pravio na grijeh, a time na duhovno samouništenje.

Neka nas stoga Gospodin danas osposobi razumjeti i prihvatiti sve što nas je svojim primjerom poučio. Nadasve, da se obratimo od grijeha i da otkrijemo svoje pravo na čist i pobožan život, što nas jedino može dovesti do prave sreće i radosti, koja će jednom biti okrunjena u vječnosti.

23. nedjelja kroz godinu – C

Nitko od nas u svojoj sredini ne voli proračunate ljude, premda se svakome od nas događa da smo u određenim stvarima u većoj ili manjoj mjeri proračunati. No nisu nam po volji ljudi koji u svemu traže svoju računicu i ništa ne rade bez računice. U tom smislu zlorabe i ljude oko sebe, jer drugi nisu osobe s dostojanstvom, već samo dio njihove računice, što znači da u svakome pored sebe traže način kako se njime okoristiti za vlastiti probitak. Svakome su mrski oni koji su spremni i rodbinske i prijateljske veze promatrati isključivo kroz prizmu materijalne koristi. Onaj tko je proračunat pokazuje da ne poštuje i ne cijeni ljude kao svetinju do koje bi mu trebalo stati, jer je čovjek po sebi dragocjenost. Naprotiv, proračunati ljudi promatraju ljude oko sebe samo u onoj mjeri u kojoj ih mogu iskoristiti za ograničene i prizemljene ciljeve. Proračunatu čovjeku ne znači ništa ni prijateljsko ni rodbinsko

22. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o jednoj svakodnevnoj situaciji koja je Isusu bila prigoda uputiti duhovnu pouku svojim slušateljima. Naime, nema ništa jednostavnije od svakodnevnoga druženja koje se obavljalo redovito uz obiteljski stol i prigodne gozbe. No i u tim svakodnevnim situacijama ljudi su pokazivali vlastitu razinu duhovnosti obojene probitcima umjesto da uživaju u jednostavnom zajedništvu, pa Isus nije mogao a da ih ne pouči ispravnoj duhovnosti i ispravnom stavu i u svakodnevnom životu. Primijetio je naime kako određeni ljudi biraju prva mjesta na gozbama, te mu je bilo jasno da su ljudi i takve prigode za zajedništvo pretvorili u sredstva vlastitih dokazivanja i pokazivanja vlastite veličine koja izvire iz mora taštine u kojoj žive.

No ovo na što je Isus upozorio svoje suvremenike i sugovornike da ne biraju prva mjesta i da se ne uzvisuju pred drugima, nije bio samo njihov problem, već je pomalo to problem svih nas i ljudi u svakome vremenu. Jer svakome od nas se događa da sebe visoko cijenimo, te uz to očekujemo da nas drugi jednako tako cijene. I sami već znamo gdje je naše mjesto u tuđemu životu, već prema mjeri veličine kojom smo sami sebe izmjerili. A onaj tko se tako postavi u životu, pokazuje kako ima očekivanja od drugih ljudi, te je time napravio najveći previd. Znači da je stupio u komunikaciju s drugima ne bez primisli, kao što bi trebao, već s jasnom i preciznom nakanom kako bi izgradio vlastiti položaj, poboljšao ugled i pokazao svoju veličinu. Umjesto da služimo drugima i činili sve da ih obogatimo svojom prisutnošću i iskustvom, mi usiljeno tražimo ‘pravo’ mjesto koje nam oni trebaju dati u svome životu. U biti tražimo priznanje za vlastitu veličinu i apetite, umjesto da budemo jednostavni i dopustimo da se dogodi život, pa i razmjena životnih vrijednosti. Neupitno je da svatko od nas nekome može i treba značiti, ali da mi polažemo pravo na to da budemo netko u tuđemu životu, pokazuje nedostatan osjećaj za ljude oko nas, pa i za ono što drugi trebaju biti u našemu životu.

Doista, takvim stavom pokazujemo da ne znamo koje mjesto imamo u tuđemu životu, niti kako se stječe određeno mjesto ili pravo da budemo netko nekome drugome. Takvo mjesto ne stječe se umjetnim nametanjem, niti izvanjskim ugledom i bogatstvom, već isključivo vrijednošću duše. Onaj tko izgrađuje svoju dušu kako bi njome bio svjedok Božje dobrote može zauzeti pravo mjesto u tuđemu životu, ali doista tada se neće dogoditi da on zauzme mjesto ili da tuđi život popunjava svojom ljudskošću, već isključivo Božjim darom iznutra. I samo onaj tko ne donosi sebe u tuđi život, već donosi Boga, taj zna koje mu je mjesto u nečijemu životu i neće nikada pokušati na nametljiv način uzeti prostor u duši onih koje poznaje i s kojima živi. Doista, nikada neće stavljati sebe u tuđi život, već će u svaku poru prostora u nečijoj duši nastojati donijeti Boga.

Upravo to je činio Gospodin Isus, koji i kad je dolazio na ljudske gozbe i bio dio njihove svakodnevnice, ali ne s ciljem da poveća svoj ugled, već je u svakom trenutku naviještao Boga, te je znao kako svi trebaju biti svjesni Božje prisutnosti, a ne da svojataju pravo na svoju veličinu i priznanje vlastitoga dostojanstva. Ali čovjek bez skromnosti i koji ima očekivanja od drugih, izgradio je krivu sliku o sebi i o svome životu, a da toga u prvi mah nije ni svjestan. On uvijek drugima donose sebe, a ne Boga, te se mora dogoditi neki neuspjeh ili neugodna situacija kako bi to shvatio. A tada, umjesto da se popravi, on se uvrijedi na ponašanje onih oko sebe kad ogole njegovu veličinu.

Tako mi ljudi, osim što imamo krivu sliku o sebi, ujedno je teško ispravljamo, dok smo skloni olako suditi druge i ‘popravljati’ ih onda kad imaju nedostanu sliku o našoj veličini. A mi se ne znamo spustit na zemlju, dok bismo rado druge spuštali kako bismo mi bili veći uz njih ponižene. Zato nas Isus govorom o poniznosti uči steći pravu sliku o sebi. A kad nam govori da na gozbe pozivamo one koji nam ne mogu uzvratiti, uči nas voditi brigu o onima koji se redovito zapostavljani i zabačeni. Praveći gozbu za njih i skrbeći o njima, učimo se poniznosti zahvaljujući kojoj stječemo pravu sliku o sebi i pokazujemo pravo lice koje valja pokazati pred drugima. Nastojmo stoga naučiti od Gospodina koje nam je mjesto u tuđemu životu, te učeći se poniznosti ispraviti krivu sliku koju imamo o sebi, kao i krive nakane koje nosimo sa sobom kad je riječ o drugim ljudima. Sve čemu nas uči on nam je pokazao svojim primjerom, pa stoga prihvatimo školu poniznosti u kojoj ćemo ispraviti krivu sliku o sebi, te ćemo pomoći drugima da dođu do spoznaje Božje.

21. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje svjedoči o jednom dijalogu između Isusa i nekog čovjeka koji je pitao Isusa je li malo onih koji se spašavaju. Naizgled, pitanje je sasvim zakonito i ozbiljno. Jer nema ništa važnije ni ozbiljnije nego se zanimati za spasenje. Dapače, hvale je vrijedno, u svijetu u kojemu mnogi i ne razmišljaju o spasenju, poticati razgovor o toj temi i na neki način tražiti prave odgovore o spasenju. No zanimljivo je da Isus ne odgovara izravno na pitanje, već svoj odgovor usmjerava prema drugim sadržajima, to jest usmjerava prema jednoj drugačijoj perspektivi pozornost onoga koji je pitao i svih koji su slušali.

Počesto smo i mi samo radoznali i težimo za otkrivanjem odgovora na neka zamršena pitanja, ali u biti ne želimo jasnoću glede spasenja. Štoviše, bježimo od nje odlazeći u