Svetkovina presvetoga Trojstva – C
U povijesti čovječanstva mnoge su istine, tajne i izumi otkriveni zahvaljujući ljudskoj upornosti i želji za spoznajom. Mnogo toga što se u prvi mah činilo nesavladivim, prevladalo se nakon dobre pripreme i vježbe, a osim toga dobar dio je ovisio i o potrebnim pomagalima bez kojih opet ne bi bilo moguće ostvariti ispravne intuicije i velike ideje. Nešto slično možemo primijeniti i na odnos čovjeka i Boga, jer je Bog najveće otajstvo koje je čovjek želio spoznati. Koliki su samo mislioci uložili snage i energije kako bi bar dijelom odškrinuli to otajstvo, kako bi ga barem malo osvijetlili, kako bi mu se približili, a opet uvijek su mu ostajali jednako daleko, nikad do kraja zadovoljni zaključcima svojih istraživanja ni prijeđenim putem. Pa i kad su imali veliku želju, nikad nisu ostvarivali željeno jer, ili nisu bili dovoljno pripremljeni ili nisu posjedovali prikladna pomagala da ipak dođu do spoznaje Boga i do većeg zajedništva s njime.
I sam željan da se ostvari neponovljivo i neopozivo zajedništvo, Bog je ljudima htio pomoći. On je bio taj koji je u njima trajno poticao, i potiče, želju da ga traže, te ih je upućivao kako trebaju kreposno živjeti da bi ga mogli spoznati, što im je bila istinska priprava i vježba za susret s njime. A potom im je on sam priskrbio i potrebna pomagala da mogu ući u otajstvo njegova života i ostvariti željeno i dužno zajedništvo. Upravo u tom duhu možemo shvatiti riječi Gospodina Isusa koje smo čitali u današnjem evanđeoskom odlomku. Obećavajući svojim učenicima da će im dati Duha Svetoga koji će ih uvesti u svu istinu, Gospodin Isus aludira na istinu o Bogu koju im je objavio, to jest na potpuno zajedništvo s Bogom koje se ostvaruje zajedništvom i ljubavlju Duha Svetoga. Doista, središte i bit prave istine je istina o Bogu koji ljude obdaruje istinom. Priopćenje te istine nužno ih onda uvodi u unutarbožanske odnose, jer je Bog onaj koji posjeduje i koji komunicira ljudima svu istinu, istu onu koju nosi u svojoj biti.
Zanimljiv je bio način na koji je Bog saopćio nama ljudima svoju božansku bit i unutarbožanski život. Bog nas je najprije pozvao na život vjere, što je bio sveobuhvatni Božji plan za čovjeka. Čovjek je od trenutka stvaranja bio pozvan po vjeri ostvariti zajedništvo s Bogom, što znamo da je prvi čovjek odbio. Kasnije je Bog izravno pozvao Abrahama čija je zasluga bila da je ostvario ono što je Bog bio predvidio za svakog čovjeka. Ali i nakon što je čovjek bio odbio zajedništvo s Bogom, uslijed čega je bio kažnjen, Bog mu je otvorio vrata nade i pozvao ga da iščekuje spasitelja. Tako ga je obdario drugom velikom krepošću koja je trebala postati značajna sastavnica njegova života. A kad je došao Spasitelj, naš Gospodin Isus, on je svojim apostolima dao Duha Svetoga kako bi po njemu primili ljubav Božju.
Tako nas je Bog u svom povijesno-spasenjskom približavanju nama obilježio trostrukom krepošću: vjerom, nadom i ljubavlju. Dajući nam ove tri kreposti utisnuo je u nas pečat onoga što je on za nas, ali i onoga što je on u sebi: Otac, Sin i Duh Sveti. Kad je objavio ljudima svoju jedincatost, svoju božansku opstojnost i neponovljivu uzvišenost kao Oca svega stvorenja, dao im je dar vjere, jer ga je bilo nemoguće drukčije spoznati. Upravo taj dar je obilježio kao vjernike i nas koji mu vjerujemo i koji vjerujemo u njega i njegovo ime. Kad je potom ljudima obećao spasitelja i uzdizao im srce da čekaju Božjeg Pomazanika, onda ih je ispunio nadom u njegovo spasenje koje je izvršio Sin, druga božanska osoba. A on, Krist, naša nada, dodatno je potom potakao one koji vjeruju da se nadaju i potpunom ispunjenju Božjih obećanja na zemlji, kao i onoj konačnoj punini u nebu. Zato im je govorio o Duhu Svetome tješitelju i branitelju koji uvodi u svu istinu, koji uzima od njegova i daje njima, to jest uzima od Božje punine i njome ih obdaruje. A kad je potom došao Duh Sveti koji je apostole uveo u puninu istine, razlio je ujedno u njihova srca ljubav Božju, kako veli i sveti Pavao: Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Tako se objavila i treća božanska osoba, Duh Sveti, ljubav između Oca i Sina.
Ovo što se dogodilo u povijesti spasenja dogodilo se i poradi nas i za nas. I mi smo postali dionici tog trostrukog Božjeg dara kao oni koji vjeruju, koji se nadaju i koji ljube. Sukladno svemu rečenom, svu istinu ne može upoznati onaj tko ne pozna božansku Trojicu i tko od njih ne prima po ovim trima krepostima komunikaciju božanske istine i zajedništva, jer se sam Bog objavio kao Bog Trojstvo. A kako Boga Trojstvo može upoznati samo onaj tko vjeruje, nada se i ljubi, to znači da se Boga ne može spoznati i da se s njim ne može ostvariti zajedništvo bez ove tri bogoslovne kreposti.
Zato i u našem vjerničkom postojanju ove tri kreposti odražavaju prisutnost Trojstva i njegovu božansku skrb za nas, jer nam daje snagu i smisao života, dok ne prispijemo u puninu ljubavi Božje, u život vječni, gdje će ostati i u nama samo ono što postoji u Bogu, a to je ljubav. Na našem životnom putu vjera i nada nam služe kao neophodna sredstva Božje pomoći da ga upoznamo i s njime ostvarimo zajedništvo ljubavi već za ovoga života. Osim toga služe nam i da se lišimo svega što nije ljubav, kako bismo mogli potpuno Bogu sličiti, preobraženi ljubavlju do posljednjeg atoma svoga bića. Ove nam kreposti koriste da se mi ograničeni ljudi divimo Božjoj dobroti kojom je nas, nedužna i vremenita bića, odlučio primiti u vječno zajedništvo svoje ljubavi kojom se ljube oni, presveta Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti. Prihvatimo stoga ove tri kreposti kao ključ iz ruke Božje koji nam je dan da Boga do kraja i ispravno upoznamo, te da s njime već sada ostvarimo zajedništvo ljubavi koje će on posvetiti i okruniti životom vječnim u kojem ćemo ga u ljubavi hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.