24. nedjelja kroz godinu – C
Naviještajući kraljevstvo Božje i Božju blizinu ljudima Gospodin Isus nije oko sebe gradio zidove kako bi se ogradio od ljudi, nego je takve zidove rušio. A najgori od svih zidova su oni duhovni, nevidljivi zidovi koje ljudi podižu predrasudama jedni protiv drugih. A da Gospodin nije imao nikakvih zidova ni rezervi pred nikim, svjedoči sveti Luka u današnjem evanđeoskom odlomku: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Dakle, Isus se ne ograđuje od tih ljudi od kojih se ograđivahu moralni čistunci onog vremena. A da su se oni ograđivali od grešnika, pa i od Isusa zato što se družio s takvima, i to potvrđuje Evanđelist: Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grešnike i blaguje s njima.’ No bez obzira na sve, vidimo da je Gospodin Isus iskoristio njihovo mrmljanje da ispriča neke od svojih najljepših prispodoba: prispodobu o zalutaloj ovci, o izgubljenoj drahmi, te o dobrom ocu i izgubljenom sinu.
Vidjevši mrmljanje farizeja i pismoznanaca, kao i nesposobnost da se istinski raduju tuđem duhovnom dobru, Gospodin Isus je jasno istaknuo, pričajući ove prispodobe, u kolikoj su zabludi. Obraćenje grešnika je toliko velika stvar da mu čak i nebo raduje kao najizvrsnijem čudu, te je Gospodinu Isusu žao da ljudi to ne prepoznaju i da se ne znaju radovati neusporedivoj radosti svoje braće. Eto zašto Gospodin, nakon prispodobe o zalutaloj ovci, veli: Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje. Slično ističe i nakon prispodobe o izgubljenoj drahmi: Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika. Ova Gospodinova pohvala nebeskoj radosti zbog obraćenja grešnika tjera nas da se danas upitamo i sami: Znamo li se istinski radovati poradi sebe i poradi drugih? Čemu se mi to danas radujemo? Znamo li radost dijeliti s drugima, kao što vidimo da se događa na nebu, ili pak mrmljamo protiv tuđe sreće i zavidimo na tuđoj radosti?
Redovito kad pokušamo dati iskrene odgovore na ova pitanja, vidimo da se većina nas raduje nekim izvanjskim uspjesima i ostvarenjima, među koje ubrajamo najprije one poslovne i stručne. Njima se jedni drugima hvalimo, da im predstavimo što smo to u životu ostvarili, na što smo ponosni hoteći da i oni budu dionici našeg uspjeha. Čak i Gospodin Isus kad priča ove prispodobe uočava to. Jer što je drugo kad netko pronađe zalutalu ovcu ili izgubljenu drahmu, nego neka vrsta uspjeha u poslu kojim se bavio ili uspjeha oko očuvanja vlastitog imetka? Promatrajući ljudsku radost oko zemaljskih stvari, Gospodin je preslikava da bi nam razumljivom prispodobom dočarao i nebesku radost.
Razlika je, međutim, što se nebeska radost ne događa zbog neke zemaljske dobiti, nego se na nebu raduju anđeli i sveci obraćenju grešnika na zemlji i njihovu povratku u Očevu kući ili u Očev ovčinjak. Isus nam želi dočarati kako se sam Bog i cijelo nebo raduju našem duhovnom napretku i rastu koji se očituje kroz obraćenje, pa i onda kad to ljudi gledaju podozrivo i skeptično, kad tome ne pridaju nikakve važnosti u životu. Takav rast doživljavali su carinici i grešnici slušajući Isusa, pa su se zato i okupljali oko njega. Radovali su se što su po Isusu shvatili da ih Bog nije ni zaboravio ni odbacio, nego ih je potražio i izvukao iz grijeha u kojem su bili sputani. Zato je u njima bila istinska radost jer su pronašli put prema izgubljenom nebu, dok se, s druge strane, njihova subraća po vjeri i krvi nisu znala radovati njihovu povratku u zajedništvo s Bogom. Pismoznanci i farizeju nisu bili sposobni doživjeti njihovo obraćenje kao događaj neba u njihovim životima, niti su bili sposobni promatrati njihov život iz perspektive neba, pa su stoga s dozom žalosti i gorčine promatrali radost grešnika koja se širila oko Gospodina Isusa.
No nasuprot jalnog odnosa farizeja i pismoznanaca prema vlastitoj braći, nama je poslušati i usvojiti pouku koju nam upućuje Gospodin. Kao prvo, on i nas danas poziva da se naučimo radovati duhovnom rastu i napretku više nego ijednom drugom uspjehu u životu. A budući da je obraćenje uzrok nebeske radosti, danas nas poziva da učinimo jednu dobru stvar, a to je da i mi obradujemo nebo. To ćemo najlakše učiniti ako obraćenjem pomognemo nekom grešniku da se vrati u puno zajedništvo s Bogom. No da ne bismo mnogo lutali i tražili takve oko sebe, dobro bi bilo da pođemo od sebe samih, jer nam je to najneophodnije. Umjesto da farizejski sudimo druge i mjerimo tko je koliko grešan, uvjereni kako je mnogo onih grešnijh od nas, bilo bi mnogo korisnije da priznamo svoju grešnost, lutanja i zablude, te da se vratimo u kuću Očevu i u Očev zagrljaj. Onaj tko misli da mu to ne treba, ili da je to već napravio, držim da se vara. Jer uvijek možemo i moramo tražiti intenzivniju povezanost s Bogom, doista nemamo što više čekati, niti se imamo čime izgovarati. Naše zajedništvo sa živim Bogom toliko je nedostatno i nedorečeno, da se imamo za što kajati i od čega obraćati k Bogu.
Ako na takav način pristupimo svom duhovnom životu i rastu, u nas će se vratiti Božja radost, jer ćemo se naučiti radovati i samima sebi u Bogu od trenutka kad smo ga prepoznali i kad smo se počeli intenzivnije s njim družiti. Ne dopustimo da nas život tako osuši i iscijedi pa da se zaboravimo radovati. A to će se dogoditi ako naša radost ne bude unutarnja, te ako ne izvire iz zajedništva s Bogom, kako nas je Gospodin Isus poučio. Radujmo se, prije svega, što nam je živi Bog omogućio da se družimo s njegovim Sinom na zemlji, i ne propuštajmo darovanu milosnu priliku, jer nas samo to zajedništvo može odvesti u nebo u vječnu radost s Ocem nebeskim. Potom dijelimo radost svoga obraćenja s drugima, ne samo kao neki izvanjski uspjeh kojim se hvalimo da bismo se među njima istaknuli, nego kako bismo im prenijeli iskustvo milosti Božje potičući ih da je i sami dožive u radosti obraćenja.