a) Povijesni kontekst nakon Konstantinova mira

b) Nove mogućnosti i nove poteškoće za Crkvu

c) Opći osvrt i sveobuhvatno vrednovanje ovog razdoblja

a) Povijesni kontekst nakon Konstantinova mira

Da bismo mogli bolje razumjeti kršćansku literaturu 4. st. i prve polovice 5. neophodno je u kratkim crtama prijeći povijest ovog razdoblja s tri posebne točke gledišta, jer nam samo zbroj ovih elemenata može pomoći da stvorimo pravu sliku o događanjima:

• carska politika;
• crkveni uspjesi i crkvena politika;
• teološka pitanja.

Da bi se razumjelo carsku politiku u ovom razdoblju, te njezin utjecaj na crkvena pitanja, treba imati u vidu da poimanje Rimskog carstva, od Konstantina do Teodozija Velikog, podrazumijeva ideju jedinstva: jedno carstvo, jedan car, jedan Bog (ili bogovi koji predstavljaju jedinstvo carstva). U carskoj osobi se pokazuje dinastičko-sakralna ideja carstva. Car nije bio samo vrhovni upravitelj, branitelj jedinstva i čuvar dobara carstva, nego i vrhovni svećenik, štoviše „bog“ u kojem se utjelovljivala ideja jedinstva i dobra carstva. Samo dolaskom germanskih, slavenskih, gotskih i drugih plemena, zbog rasprostranjenosti carstva, Dioklecijan je bio prisiljen uspostaviti tetrarhiju (285.), koja ipak nije dovodila u pitanje temeljno jedinstvo carstva.
Četvrto stoljeće je i u tom smislu bilo razdoblje velikih perturbacija i borbi za vlast, što ne bi imalo utjecaja na Crkvu da nije postojala ideja kako i religija bitno pripada carskoj strukturi i carevoj ovlasti i skrbi. Živjelo se u uvjerenju kako su bogovi učinili Rim velikim, sačuvali ga i zaštitili, te se njihovo djelovanje pokazivalo u carevu političkom napretku, uspjesima koje bi izvojevao, blagostanju koje je priskrbio. Ako je car Konstantin u svom okretanju prema kršćanstvu odbacio poganske bogove, nije odbacio temeljnu ideju carstva. U bitci protiv Maksencija na Milvijskom mostu kršćanski Bog se pokazao jačim od poganskih bogova, te je on zauzeo mjesto koje su oni imali prije toga. Konstantin kao car će biti glasnogovornik ovog Boga ukoliko će biti vođa političko-sakralnog jedinstva carstva, kao što su to bili carevi prije njega, u ime starih božanstava. Euzebije će ga nazvati zajedničkim biskupom (koinos eposkopos), a on će se sam nazvati nadglednikom onih koji su vani (episkopos ton ektos). Ovaj naslov će odgovarati naslovu pontifex maximus koji su nosili i kršćanski carevi sve do Teodozija, premda u Crkvi nije podrazumijevao nikakvu svećeničku ulogu. Sakralno poimanje carske uloge opravdavalo je i obvezivalo nositelja službe da skrbi koliko za političko dobro, toliko i za ono religiozno cijelog naroda.
Stoga su kršćanski carevi djelovali i kao svojevrsni upravitelji i vođe Crkve: sazivali su sabore i poticali ih, potvrđivali ili odbacivali saborske odredbe, odobravali izbor biskupa ili ih skidali s njihovih stolica, a čak su određivali, na poticaje i savjete teologa ili sinoda, valjana i obvezujuće vjeroispovijesti, sve dok Teodozije to nije uzdigao na razinu državnog zakona (381.). Crkva je postala državnom religijom, a druge se religije moglo istovremeno tolerirati ukoliko nisu predstavljale nikakvu opasnost za carstvo.
Ova univerzalna ideja carstva, kao i temeljni cilj njegova jedinstva i blagostanja, mogla je pronaći različitu primjenu i oblike: ne samo prelaskom s kršćanstva na poganstvo u vrijeme Julijana Apostate, nego i unutar različitih kršćanskih struja i ispovijesti (pojedini su nastojali arijanizam učiniti državnom religijom).  Najčešće se radilo o izborima u kojima se ogledavao politički oportunizam, a ne dogmatska uvjerenja. U političkom uspjehu iščitavali su blagonaklonost Božju i ispravnost svojih vjerskih uvjerenja. Religiozna carska politika bila je dio njegove politike moći, te je stoga, bilo Crkva bilo vjera, mogla biti korištena kao sredstva moći.
Ovo razdoblje je u isto vrijeme i zlatno otačko razdoblje Crkve (4. i 5. st.):

• Kršćani su zahvalni Bogu za mir i širenje kršćanstva po svem svijetu: “te per orbem terrarrum confitetur Ecclesia” (Te Deum).
• Carevi ulaze u savez s Crkvom, ali, ne rijetko, nastoje je podrediti svojim interesima (cezaropapizam).
• Na istoku se javljaju velike dogmatske kontroverzije i nastaju hereze, osuđene potom na velikim saborima.
• Razvija se fenomen monaštva, najprije na Istoku, a potom na Zapadu. Germanski narodi dolaze na povijesnu scenu. Bilo je velikih papa. Pojavljuje se islam.

Pogrešna je ideja i teza o „konstantinovskoj eri“ kao o razdoblju vremenitog kompromisa Crkve i Države, koja će dovesti do gušenja savjesti. Lažne se zato i nade o nekoj „post-konstantinovskoj“ eri u kojoj će se Crkva vratiti na svoje isključivo duhovne perspektive. Crkva nema nekih svojih era, već je uvijek ista u različitim vremenima u kojima se mora snalaziti i prenositi evanđeoski navještaj.
Nakon što će u bitci protiv Maksencija (312.) prihvatiti kršćanskoga Boga, te ga držati zaslužnim za pobjedu, tako će biti uvjerenja i kasnije protiv Licinija (324.) kad postaje jedinim carem. Cilj će mu biti zaštiti carstvo od vanjskih neprijatelja i učiniti da se unutra razvija blagostanje. Vođen principom jedan Bog, jedna Crkva i jedno Carstvo, Konstantinu će teško pasti teološke rasprave koje je pokrenuo Arije, te će se zauzimati za njihovo rješavanje sazivajući Nicejski sabor. Istom pozornošću pratiti će i kasniji razvoj polemika, trudeći se pronaći formulu jedinstva i izmirenja. U tom duhu podupirat će Crkvu, zauzet će se za gradnju bazilika (sv. Petar, sv. Pavao i sv. Ivan Lateranski u Rimu, a u Jeruzalemu crkvu groba Kristova). Godine 330. Utemeljit će Carigrad. Umire 337. godine na Duhove, a krštenje je primio neposredno prije smrti po rukama nekog arijanskog biskupa.
Carevi su u ovom razdoblju nakon Konstantina bili kršćani (izuzev Julijana Apostate). Postavljaju granice poganskoj religiji, a doći će i do odluka o njenom gušenju:

• Konstancije (337.-361.)
• Julijan (361.-363.): daje prava i službenu potporu poganskoj religiji; quita a la Iglesia lo que tenía; no pone cristianos en cargos públicos; favorizirao je arijansko krivovjerje; favorece un templo en Jerusalem…
• Gracijan (375.-383.): odriče se naslova Pontifex Maximus, uklanja oltar božice pobjede iz rimskog Senata; suprotstavlja se Simahu (senator et vir eloquens) po savjetu svetog Ambrozija.
• Teodozije Veliki (379.-395.): staje u obranu Nicejskog vjerovanja; katoličanstvo uzima za državnu religiju.

b) Nove mogućnosti i nove poteškoće za Crkvu 

S Konstantinovim mirom (313.) Crkva se mogla otvoreno posvetiti svome poslanju. Povećao se broj obraćanja, a katekumenat se prilagodio novonastaloj situaciji. Rasprostranjeno u svim dijelovima carstva, kršćanstvo je vrlo brzo postalo religija kojoj se pridružila većina stanovnika, na poseban način u gradovima. Nešto kasnije počet će se obraćati i stanovnici ruralnih sredina (pagus), od čega će i doći pojam pogani.
S druge strane barbarske provale, počevši od 4. st., bit će prigoda da kršćanski misionari počnu propovijedati vjeru i drugim narodima. Tako će se vjera proširiti i među narodima ne toliko romaniziranima kao što je bila Britanija, a Evanđelje će prodirat i u Irsku, te među germanska plemena koja će biti s druge strane granice (limes) carstva.
Crkvena hijerarhija se učvršćuje, prije svega u gradovima, ali neće biti rijetkost da se stvaraju župe i među pukom u seoskim sredinama.
Povećava se broj sinoda i koncila u cijelom carstvu. U 4. st. se pojavljuje prilično dobro organiziran i monaški život, kako na Istoku, tako i na Zapadu, te će on biti značajan element prihvaćanja i obnove gorljivog kršćanskog života.
Počevši od 4. st. i rimski primat stječe djelatniju ulogu. S druge strane ekumenski će sabori, na kojima će sudjelovati oci iz cijeloga carstva, učvrstit će jedinstvo u vjeri.
U ovom se razdoblju pojavljuju veliki crkveni oci:
—Na Istoku:

• Atanazije: Tri govora protiv arijanaca, Život svetog Antuna.
• Veliki “Kapadočani”: Bazilije (zakonodavac monaštva, biskup Cezareje, nauk o Trojstvu), Grgur iz Nise (veliki teolog i mistik), Grgur Nazijanski (carigradski biskup, teolog).
• Ivan Zlatousti: život, spisi o svećeništvu.
• Ćiril Aleksandrijski: (kristološke i mariološke rasprave u 5. st.).

—Na Zapadu:

• Ambrozije Milanski: odnosi s Gracijanom, Valentinijanom II., Teodozijem.
• Jeronim: prevoditelj Svetoga pisma na latinski: “Vulgata”.
• Agustin: Ispovijesti, O državi Božjoj, De Trinitate, itd.
• Leon Veliki: rimski primat, Tomus ad Flavianum.
• Gregur Veliki: Moralia, liturgijska obnova.

Ovo je također razdoblje kad nastaju velike trojstvena i kristološka krivovjerja.

c) Opći osvrt i sveobuhvatno vrednovanje ovog razdoblja 

Krivovjerja u ovom razdoblju su značajnija i prodornija nego prije. Nastaju u istočnoj Crkvi. U raspravu se uključuje i carska vlast koja saziva sabore. Na krivovjerja slijedi i snažna otačka reakcija, tako da je ovo ujedno zlatno razdoblje patristike. Glavna krivovjerja:

• Trojstvena krivovjerja (arijanizam i makedonijanizam),
• Kristološka krivovjerja (arijanizam, apolinarizam, nestorijanizam, monofizitizam, monoteletizam),
• Antropološke kontroverzije (pelgaijanizam na Zapadu)
• Manje značajne rasprave: donatizam i pitanje Tria capitula.

a) Arnobije Stariji  

Radi se o kršćanskom piscu iz afričkog kruga pisaca, rođenom između 255. i 260., a zove se Stariji za razliku od Arnobija monaha koji je živio za vrijeme pape Leona Velikog. Bio je učitelj retorike u rodnom gradu Sikka Veneria u Numidiji, a među njegovim učenicima je bio i Laktancije. Dobrim dijelom svoga života i sam je bio protivnik kršćanstva, da bi se obratio u zreloj dobi, te je početkom 4. stoljeća, vjerojatno za vrijeme Dioklecijanovih progona Crkve, napisao jedno apologetsko djelo u sedam knjiga Protiv pogana (Adversus nationes). Jeronim navodi da je ovaj spis nastao na poticaj Arnobijeva biskupa koji je htio neki dokaz o iskrenosti njegova obraćenja. Umro je vjerojatno 327. godine.
Arnobije u prvoj knjizi pobija optužbe da su za svaku nesreću koja zadesi svijet krivi kršćani, te u isto vrijeme odgovornost za klevete pripisuje poganskim svećenicima, koji izmišljaju optužbe jer im je pala dobit. U isto vrijeme dokazuje da su mnoge nevolje i nepogode pogađale Carstvo i prije širenja kršćanske vjere, koja ih u stvari umanjuje. Potom odbacuje kritiku da se kršćani klanjaju čovjeku i to pribijenom na križ, jer Krist je čudesima i naukom dokazao da njegova božanska narav nije pretrpjela nikakvu štetu, a širenje kršćanske vjere samo učvršćuje ovo svjedočanstvo.
U drugoj knjizi Arnobije govori o Kristu i o skandalu utjelovljenja, ali se vidi i velik utjecaj filozofije na njegove stavove. Svjedoči o protivljenju pogana protiv imena Isusova, što tumači činjenicom da je Gospodin učinio da nestane poganski kult sa zemlje. Ali je zauzvrat donio ljudima pravu vjeru, koju pogani u svojoj ludosti odbacuju. Dok ismijavaju njegov nauk morali bi se prisjetiti da se također u spisima njihovih filozofa pronalazi također jedan dio njegova nauka, kao što je istina o besmrtnosti duše u Platona. Premda ukazujući na vrijednost ovog platonističkog nauka, Arnobije ipak nadugo pobija platonsko poimanje besmrtnosti duše.
U trećoj knjizi  hvata se u najprije u koštac sa svojim protivnicima, prozivajući njihovo antropomorfno poimanje božanstva. Pogani pripisuju bogovima svaku vrst niskih strasti, napose onih seksualnih, te time upadaju u proturječje sa samim pojmom Boga. u četvrtoj knjizi ismijava pogansku maniju da pobožanstvenjuju apstraktne ideje, svoja odurna božanstva, i njihove gadljive legende o Jupiterovim ljubavima, potvrđene u književnosti. U petoj knjizi kritizira mitove o Numi i Atisu, kao i onaj o Velikoj Majci. Napada obrede i bajke koje se tiču misterijskog kulta, te odbacuje svako alegorijsko tumačenje ovih priča. Šesta knjiga je polemika protiv poganskih hramova i idola, a sedma protiv njihovih žrtava. Arnobije drži da su sva ova praznovjerja posljedica poganskog krivog poimanja božanstva, te im suprotstavlja kršćansku ideju. 

– Teološki nauk
Poimanje Boga: Počevši već od Jeronima, mnogi autori predbacuju Arnobiju nejasnoću ideja i neusklađen raspored materije. Kršćanstvo poznaje površno, ne onakvo kako je u stvarnosti, nego kako si ga on predstavlja, više kao neki spiritualizam. Kršćanski Bog je jedini Bog, svevišnji Bog kojem se klanjaju, a poganski bogovi, ukoliko postoje (u tom slučaju se radi o deominima),  primaju svoju opstojnost od kršćanskog boga.
Arnobije posjeduje uzvišenu ideju Boga, koja je ipak daleko od toga da bude jasna i precizna. Pravi Bog je samo Otac, dok je Krist Bog nižeg reda. Drži da je čovjeku urođena ideja postojanja prvog principa i temelja svih stvari, te zamišlja božanstvo bez kontakta sa stvorenjima, izolirano u svojoj veličini, lišeno osjećaja, ne brine se za ono što se događa u svijetu. Ova ideja „udaljenosti“ Božje je prisutna u cijelom njegovi djelu, te je hermeneutski ključ poimanja Boga i svijeta.Nadalje, Arnobije tvrdi da se Bog ne osvećuje, jer Bog ne može biti podložan promjenama ni ljudskim afektivnim stanjima. Drži da je ljutnja nepomirljiva s božanskom naravi, a sve što je podložno emocijama, slabo je i krhko, podložno patnji, i dakle nužnu smrtno, te se takvo što ne može Bogu pripisati. Tako Arnobije odbacuje i starozavjetno židovsko poimanje Boga, a vrela kojima se služi u svojoj argumentaciji o božanskoj ravnodušnosti jesu epikurejska filozofija i stoička nauka o afektima (passiones).

Antropologija: Uvjeren da je duše slaba, nepostojana i izopačena, Arnobije najprije ne vjeruje da je Bog stvorio dušu. Drži da je izmišljena priča ideja da bi duše mogle biti božanskog podrijetla, to jest da bi proizlazile iz vrhovne moći. S tog naslova, pozivajući se navodno na Kristov nauk, drži da su djelo nekog nižeg bića, izričito odbacujući biblijsku ideju stvaranja, a usvaja kao da se radi o Kristovu nauku mit o Platonovu Timeju.
Drži da je duša kao takva podložna propadljivosti, te da ju je Bog učinio besmrtnom nagrađujući njezine zasluge u ovom životu, a nije, kako kažu određene filozofske struje, sišla s neba. Arnobije naglašava i skromnost njezine biti, koja, po njemu, nije božanskog podrijetla, kako su tvrdili mnogi ondašnji filozofi, već je u stanju posrednika između Boga i materije. Jedina pozitivni element nauka o duši, jest tvrdnja da duša ima određenu srednju, to jest posredničku ulogu (medietas). Ona stoji u sredini između smrtnosti i besmrtnosti. Iz te srednje dimenzije, ako ne prispiju do spoznaje Boga, može propasti, to jest vratiti se u smrt. Dakle, po svojoj prirodi nije besmrtna, nego tek spoznajom Boga postiže besmrtnost (nešto slično su tvrdili Justin i Teofil). Vjerojatno u tome leži, kako se nazire iz nekih tekstova, razlog njegova obraćenja: strah od vječne smrti i želja za besmrtnošću.
Uvjerenje kako je ljudska duša smrtna služi Arnobiju da napadne neke „nove ljude“, po svoj prilici ili Porfirijeve sljedbenike, jer je ovaj platonist nekoliko godina prije napisao poznato djelo Protiv kršćana ili sljedbenike jedne hermetičke sekte ili pak pogansku kulturu svoga vremena u kojoj su nalazile mjesto sve takve filozofske i religiozne ideje.

b) Laktancije

–       Život 
Laktancije je rođen oko 260. u Sjevernoj Africi, gdje je bio Arnobijev učenik u govorničkoj školi, te je i sam postigao govorničku slavu. Laganim i tečnim stilom jezika podsjeća na Cicerona, pa su ga i prozvali u starini „kršćanskim Ciceronom“. Ostavio je rodnu provinciju Afriku kad ga je car Dioklecijan pozvao da u Nikomediji drži školu latinskog govorništva, zajedno s učiteljem gramatike Flavijem. U međuvremenu se obratio na kršćanstvo (oko 300.). Gotovo je sigurno da je u Nikomediji upoznao Konstantina, budućeg cara, a tada prisilnog gosta na Dioklecijanovu dvoru. Budući da nije bilo velikog zanimanja za takve studije, dao se na pisanje. Do 303. godine je ipak bio na katedri, dok nije počeo progon, pa se je morao povući radi toga što je bio kršćanin, a za vrijeme progonstva živio je vrlo oskudno. Između 305. i 306., u jeku progona, napušta Bitiniju, a nakon što je kršćanstvo već dobilo slobodu, car Konstantin poziva starog govornika da bude učitelj prvorođenom mu sinu Krispu u Trijeru (vjerojatno oko 317.). Iz Konstantinovih zakona, pisama i dekreta razvidno je da je bio i više od učitelja carevu sinu, to jest bio je prijatelj i savjetnik samome caru. Pretpostavlja se da je umro u Trijeru, u Galiji, oko 330.

– Djela
Napisao je više djela od kojih su sačuvana samo neka: De opificio Dei, Divinae institutiones u 7 knjiga, Epitome, De ira Dei, De mortibus persecutorum, a pripisuje mu se i poema od 85 elegijskih dvostihova De Ave Phoenice.

Institutiones divinae (Božanske ustanove): Najbolje Laktancijevo djelo u sedam knjiga. Apologija kršćanske nauke i najstariji pokušaj na Zapadu, da se kršćanstvo prikaže u zaokruženoj cjelini. Nedostaje mu teološke argumentacije i metafizičke dubine, a Bibliju poznaje površno.  Iz Institucija pisac je sastavio izvadak Epitome.

De ira Dei (O Božjoj srdžbi): Radi se o obrani Svetog pisma u kojem se često govori o gnjevu Božjem. Bog kažnjava zlo, a nagrađuje dobro. Djelo je upereno protiv epikurejaca i stoika koji zastupaju da je Bog netrpljiv (impassibilis).

De mortibus persecutorum (O smrti progonitelja): Djelo sadrži povijest progonstava Crkve i apologiju njezine nauke. Od Nerona do Dioklecijana opisuje sudbinu progonitelja na kojima se pokazala pravednost Božja. Nastalo je nakon 316. jer opisuje smrt Maksimina Daje (umro 313.) i Dioklecijana (umro 316.), a prije 321. jer spominje Licinija zajedno s Konstantinom kao zaštitnika vjere, dakle prije nego će nastupiti protiv Crkve.
Spis, stilom živahan i pun vedrine, od iznimnog je značaja kao povijesno vrelo, posebno za Dioklecijanov progon, napisan pod dojmom događaja koji su potpuno izmijenili položaj kršćanske Crkve u Rimskom carstvu.

De opificio Dei (O djelu Božjem). Prvi Laktancijev traktat koji je sačuvan. Opisuje čovjeka kao djelo Božje, nastao koncem 303. ili početkom 304., što se zna iz aluzija na Dioklecijanov progon. Ukazuje najprije na ljepotu i svrhovitost njegova organizma, kojem autor ne može biti nego neizmjerno Savršenstvo, što pretpostavlja posebnu skrb božanska Providnost. Potom govori o prednosti čovječjega razuma po kojem se razlikuje od životinja. Ne unosi nikakvih kršćanskih ideja, a osnovna su mu vrela Ciceron i Varon. U pitanju nastanka ljudske duše zastupa kreacionizam.

De ave Phoenice (O ptici Feniksu): U 85 dvostihova pripovijeda legendu o čudesnoj ptici feniksu (ovaj su motiv obrađivali već Herodot, Tacit, Klementova poslanica, a pojavljuje se i kod Tertulijana). Na dalekom Istoku, naime, postoji sretna zemlja, gdje se otvaraju velika vrata neba, a sunce baca svoje proljetne zrake. Diže se nad najveće planine, pokrivene uvijek zelenom šumom. Nijedna bolest ne može se tu uvući, niti tu postoji starost, strah od smrti, bojazan od zločina, strah i grižnja. U sredini je izvor koji se zove „živo vrelo“, te je uokolo šuma u kojoj živi jedna jedina ptica, feniks, koja je uz to i vječna. Ona svakih tisuću godina osjeti želju da se ponovno rodi, te napušta svoju zemlju i dolazi u naš svijet gdje vlada smrt, točnije u Siriju – Feniciju i tu ugiba na palmi (phoiniks). Tijelo se samo od sebe upali i izgori, da bi se potom iz pepela razvio crv, iz crva novi feniks sličan leptiru. On nosi ostatak kostiju u hram boga sunca u Heliopolis (Egipat), i daje da ga promatraju zadivljeni gledatelji. Nakon toga se vraća na Istok.
Premda u pozadini ovog spjeva se nalazi stari mit, ipak postoje brojni elementi koji daju naslutiti da je njegov izvor kršćanski. Cijeli njegov simbolizam se odnosi na Krista. On dolazi s Istoka, to jest iz Raja, i stiže u zemlju u kojoj vlada smrt. Tu umire, ali se vraća u svoju domovinu nakon uskrsnuća. Feniks je dakle simboli uskrslog i proslavljenog Spasitelja. Smrt, shvaćena kao novo rođenje i početak novog života, je ideja vrlo česta u kršćanstvu prvih vremena. 

– Doktrinalne značajke 

Poimanje Boga: Što se tiče teoloških sadržaja, poput Arnobija, nije u svemu dobar poznavatelj. Tako ne pozna Duha Svetog različitog od Sina Božjega. Oni proizlaze iz Oca kao učinak dviju simultanih božanskih radnji, a u stvari su kao jedna osoba: ukoliko se radi o nadisanju je Duh, a ukoliko o razumijevanju je Riječ. Poistovjećujući rađanje Riječi s božanskim „nadisanjem“ (spiratio), poistovjećuje Duha Svetoga s Riječju, prvorođenim duhom Očevim. Kao za Tertulijana i apologete Sin nije vječan. Naime, Bog je od početka stvorio još jednog, ali je ovaj iz zavisti prema Sinu pogriješio i od tada se zove đavao. U ovakvoj postavci se nazire antropološki i kozmološki dualizam u koji se slijevaju elementi judeo-kršćanske, ali i pitagorejsko-platonističke predaje. Međutim Laktancije nije išao dotle da bi formulirao ontološki ili teološki dualizam, što se vidi po jasnom zastupanju teološkog monizma: prvi uzrok svemirskog sukoba svjetla i tame, života i smrti, dobra i zla, je stvarateljska volja Božja koja je htjela stvoriti dva suprotstavljena duha, jednog kao princip dobra, a drugog kao princip zla.
Laktancije, opisujući ljepotu i funkcionalnost ljudskoga tijela protiv epikurejaca dokazuje postojanje božanske Providnosti,to jest Boga koji je savršen, razuman i upravlja svijetom svojom providnošću (usp. De opificio Dei). Isto tako je mišljenja, opet protiv epikurejaca, da božanstvo nije ravnodušno u odnosu na moralnost i nemoral, a protiv stoika tvrdi da Bog nije samo dobrohotan, već je Bog dobrohotan prema pravednima, a srdi se na grješnike (De ira Dei). Stoga u svom glavnom apologetskom djelu Divinae institutiones Laktancije se trudi dokazati vrijednost kršćanske vjere kao religije spasenja, odgovarajući ne na optužbe puka, već na one koje su upućivali državni činovnici (suci) i poganski intelektualci po kojima bi kršćanstvo bilo bezbožna i štetna religija. Kršćanstvo je naprotiv, po njemu, religija objave, poput hermetizma i teozofije proročanstava, štoviše kršćanstvo je na višem stupnju od spomenutih oblika religioznosti. Slično drugim apologetima, Laktancije se služi svim tipičnim motivima antiidolatrijske polemike, te je poput njih uvjerenja kako su židovska Pisma starija od sve mudrosti kojom se hvale Grci, čime također drži da je grčka mudrost crpila iz istih. To ga onda potiče da usmjeri pozornost na kronologiju.

Milenarizam: U duhu kronoloških istraživanja Laktancije je također zastupnik milenarističkih ideja, uvjeren kako je bilo preostalo još oko 200 godina do ispunjenja 6 tisuća godina postojanja svijeta. Tada će, nakon kratkotrajne Antikristove vladavine, biti početak blaženstva tisućgodišnjeg kraljevstva, u kojem će vladati, s Kristom, također i pravednici koji uskrsnu, što je opisano slikama hedonističkog življenja. Na koncu tih tisuću godina opet će se dići bezbožnici i posljednji sud će donijeti konačnu podjelu između neba i pakla.

Usprkos svih teoloških nedostataka, Laktancije je značajan za zapadnu kulturu i književnost jer je prvi zapadni pisac koji je sebi stavio u zadatak sustavno izložiti kršćanski nauk obraćajući se učenoj klasi rimskoga svijeta, uslijed čega je prihvaćao s iskrenim uvjerenjem kulturnu i književnu tradiciju, ali također i društvenu i političku, nastojeći ih stopiti s kršćanskom moralnom i religioznom porukom. S povijesno-književnog stajališta bio je prvi kršćanski pisac latinskog jezika koji je sebi dao zadatak osvijetlili kršćanski nauk, koji je držao pravom filozofijom i pravom mudrošću, sjajem govorništva i klasične kulture, te je prvi svjesno formulirao potrebu da se stvori kršćanska kultura uslijed čega je promatrao autore koji su mu prethodili isključivo s književnog stajališta. 

c) Firmicus Maternus

O ovom autoru imamo samo tek nekoliko podataka iz dva spisa, vrlo različitog sadržaja, iz 4. st.: Matheseos libri VIII (nastao između 334. i 337.) i De errore profanarum religionum (343-347.). Autor je rođen na Siciliji i živio je u Sirakuzi. Rodom iz senatorske obitelji, primio je solidan retoričko-filozofski odgoj. Još kao poganin napisao je Mathesis, jednu vrstu priručnika za astrologiju. Bez daljnjega u njoj je zapisao mnoge sadržaje služeći se grčkim i latinskim izvorima, te nas tako izvještava o vjerovanjima i astrološkim praksama onoga vremena.
U svom drugom djelu De errore profanarum religionum (O zabludi poganskih religija), napisanom nakon obraćenja na kršćanstvo, pobija poganstvo, napose ono koje se bavilo obožavanjem elemenata i misterijsko. Nakon što pokazuje, na vrlo agresivan način, besmislenost i nemoralnost poganskih mitova i kultova, zaključuje pozivajući čitatelje na obraćenje, te podsjećajući careve (Konstanca i Konstancija) na ozbiljnu obvezu da unište pogansku religiju. Ovakav netolerantni stav se dijelom tumači držanjem obraćenika koji je nakon obraćenja gorljivo širio kršćansku stvar kad je kršćanstvo već postalo pobjednikom (causa victrix), zaštićeno već od samih careva. Naravno, ne misli on samo odbaciti poganske zablude, nego također voditi vjernike prema obraćenju. Premda je spis upućen uglavnom poganima, dokazivanje temelji na svetopisamskim tekstovima, koje duguje isključivo Ciprijanovim zbirkama citata (Testimonia).

a) Opće odrednice rimske teologije i književnosti u ovom razdoblju

b) Novacijan

a) Opće odrednice rimske teologije i književnosti u ovom stoljeću

—Prva polovica 3. stoljeća
U rimskoj zajednici u vrijeme pape Viktora (189-199) postojale su dvije tendencije o kojima se zajednica izjasnila kao krivovjernima:
·         montanizam (azijsko kršćanstvo, utjecaj Ivanova Otkrivenja, iščekivanje konca svijeta, napetost Crkva-Carstvo, mučeništvo ideal). Papa Eleuterije se bori protiv montanista.
·         monarhijanizam (utemeljen na nauku kojem je začetnik Praksea – došao iz Azije da upozori rimsku zajednicu o montanizmu – a produbio ga je Noet). U određenom smislu Zefirin i Kalikst toleriraju monarhijanizam. Rimski svećenik Hipolit (od c. 170. do 235.) je teološki aktivan u ovom razdoblju, te je značajno poznavati njegovu teologiju da bi se razumio teološki rimski ambijent prve polovice 3. stoljeća. Valja samo pripaziti, jer su moderna istraživanja pokazala da mu ne pripadaju sva djela koja su mu se pripisivala kroz povijest.
Njegovi spisi su tipično rimski, petrovskog porijekla, u kojem se otkrivaju odjeci pseudoklementovih homilija, također petrovskog utjecaja. Prema filozofiji ima negativan stav.

U 3. st. u Rimu se opažaju dvije struje:
a) apokaliptička struja (koja slijedi stare odrednice Rimske Crkve – usp. Hermin Pastir), štovanje mučenika Petra i Pavla, favoriziraju je montanisti;
b) hijerarhijska struja koja se pokazuje sklona umjerenosti, opraštanju, traženju jedinstva među skupinama i strujama, te dijalogu s carskom moći.

U svome djelu Elenchos (Pobijanje svih krivovjerja) Hipolit oštro kritizira Zefirina i Kaliksta, napadajući «ambijent» onih kršćana koji pripadaju vodećoj klasi (Marko Aurelije Karpofor, Marcija, Minucije Felix, itd.). Kalikst je bio veliki upravitelj, koji je vodio dijalog s bogatim i moćnim ljudima carstva. Zefirin i Kalikst nisu intelektualci, nego ljudi akcije. Međutim, kad je Kalikst osjetio opasnost monarhijanizma, nije dvojio osuditi Sabelija. Hipolit zamišlja Crkvu svetih u sukobu sa svijetom, moći, Crkvu materijalnih dobara. On je predstavnik starog rimskog prezbiterija, sa svojim katehetskim predajama i bogoštovnim praksama. Piše grčkim jezikom, premda u Rimu kršćani govore latinskim od polovice 2. stoljeća. Hipolit nije protivnik papa niti raskolnik. Njegovi spisi odišu najčistijom predajom. Žestina stila kojim piše ovisi dobrim dijelom o književnoj vrsti. Bio je predstavnik integralizma koji Crkva nije mogla prihvatiti, no uz sve to bio je značajni crkveni pisac.

— Druga polovica 3. stoljeća
Da bi se moglo razumjeti doktrinalne rasprave u 4. st., potrebno je poći od pretpostavki koje sežu u 3. Monarhijanizam: Noet iz Smirne, Epigon (u vrijeme pape Vikotora), Kleomen (u doba Zefirina i Kaliksta, učenik Epigonov) i Sabelije (došao u Rimu u vrijeme Zefirina, učenik Kleomenov). Kalikst će osuditi Sabelija 217. (usprkos njegovoj neupitnoj sklonosti prema monarhijanizmu). Sabelije umire 257., ali se njegov nauk vrlo brzo širi u Libiji. Dionizije Aleksandrijski šalje pisma biskupima koji podupiru sabelijanizam, u kojima izlaže razlikovanje između Oca i Sina, što su nijekali sabelijanci. Libijski biskupi se utječu u Rim papi Dioniziju, Sikstovu nasljedniku (rimska tradicija je bila na tragu takozvanog umjerenog monarhijanizma s naglaskom na jedinstvu božanske supstancije).

Hipolit je slijedio Justinovu liniju govoreći o vlastitoj subzistenciji Logosa, dok je Kalikst donekle favorizirao Kleomena. Origen je pak govorio o subordinaciji Logosa u odnosu na Oca, te je morao svoje stavove pravdati kod pape Fabijana. Dionizije Aleksandrijski je, naprotiv, bio učenik Origenov, a bio je optužen pred papom Dionizijem da tvrdio kako je Sin Očevo stvorenje (poiema) i proizvod (geneton), to jest da osporava istobitnost (homoousios) Sina s Ocem. Prije osude njegova nauka na jednoj rimskoj sinodi, Dionizije Aleksandrijski je poslao papi Apologiju u 4 knjige, obrazlažući da se u potpunosti slaže s trojstvenim naukom Rimske Crkve, ali da radije voli koristiti svoju terminologiju (ne prihvaćajući izraz homoousios jer nije bio biblijski). Obojica su potom osudila i monarhijanizam i subordinacionizam, zadržavajući razlike vlastite pojedinoj školi, bilo rimskoj bilo aleksandrijskoj.

Drugi sukob se zbio u Antiohiji, što je također utjecalo na stav Rimske Crkve. Pavao, biskup sa svim manirama istočnog biskupa, zadržao je staru praksu sirijske Crkve da neoženjeni klerici uzimaju kao poslugu žene koji bi se također posvećivale u djevičanstvu, ostajući živjeti pod istim krovom s njima. Antiohijski helenisti (Lucijan, Malahijan) ga optužuju da podupire Artemonov nauk koji se širio u Rimu polovicom 3. st. (artemoniti su tvrdili da je najstarija istina Crkve glede Krista da je bio običan čovjek, te da je u vrijeme pape Zefirina došlo do iskrivljenja) kao i adopcionizam Teodota iz Bizancija. No bez daljnjega, njegov nauk je mnogo više sličio onom Berila iz Bostre, (po Origenu Beril je tvrdio da Krist nije imao vlastitog božanstva, nego samo ono božanstvo Oca koji je prebivao u njemu): naglašeno jedinstvo Božje i čovještvo Kristovo. Lucijan Antiohijski, Origenov pristaša, osudio je Pavla Samosatskoga zbog modalizma, te osuđuje korištenje pojma homoousios za izraziti jedinstvo božanske naravi. Osim toga, Antiohijski sinod je ustvrdio da je Riječ uzela tijelo, kao što će stoljeće kasnije u Antiohiji ustvrditi i Apolinar iz Laodiceje, odričući u Kristu postojanje ljudske (razumske) duše.

b) Novacijan 

U takvom teološkom i disciplinarnom ozračju, djelovao je u Rimu svećenik Novacijan, ponosan na svoju pripadnost rimskoj zajednici, a vjerojatno je i bio iz Rima. Pape Fabijana su se dojmile njegove izvanredne intelektualne sposobnosti, te ga je ujedno zaredio za svećenika (nakon 240.), što je izazvalo mnoga protivljenja među klerom. Vjerojatno jer je Novacijan primio krštenje u trenutku kad je bio teško bolestan, te nije prošao potpunu katekumensku pripravu (clinicus). Isto tako nikad nije primio sakrament potvrde. Inače je živio povučeno, poput eremite, vrlo priznat i uvažen među klerom, sve dok nije došao Decijev progon, te se u ljeto 250. stavlja na potpuno raspolaganje zajednice, preuzimajući ulogu vođe i koristeći autoritet u pokorničkoj pastoralnoj praksi.
Smrću pape Fabijana (250.), Novacijan, kao vješto govornik i poznavatelje filozofije (stoičke!), preuzima korespondenciju Rimske Ckrve, o čemu svjedoče dva pisma Ciprijanu (ep. 30. i 36.), kao i korespondencija s aleksandrijskim biskupom. Kad je, međutim, za rimskog biskupa 251. godine izabran Kornelije, Novacijan se našao povrijeđenim, vjerojatno očekujući da bi on mogao postati biskupom, pogotovo što je Korneljie bio libelatik. Našavši tri talijanska biskupa, dao se potom i sam zarediti za biskupa, nastojeći iza sebe okupiti određen broj biskupa koji mu bijahu skloni, tako da je došlo do osnutka nove zajednice. Novacijana se tako smatra prvim protupapom u povijesti. Budući da se Kornelije pokazao razborit i milosrdan prema pokajanim otpadnicima (lapsi), Novacijan je potpuno promijenio svoje držanje, te je njegova zajednica bila radikalno nepopustljiva, težeći navodno prema idealu potpuno svete i čiste Crkve. U ime toga je smatrao da se otpadnici (lapsi) ne mogu izmirivati, dok se zna da je u dopisivanju s Ciprijanom pokazivao prilično razboritosti i umjereniji stav u slučaju bolesti, odobravajući tako Ciprijanov stav. Odlučivši se potom za krajnji rigorizam, njegova je zajednica isključivala sve teške grešnike iz Crkve, a ne samo otpadnike.
Nakon raskola nemamo više čvrstih informacija o Novacijanu. Neki izvori, a među njima prvi je povjesničar Sokrat (Hist. eccles. 4, 28), su prenijeli da je poslije umro kao mučenik u vrijeme Valerijanova progona, no povijesno nije potvrđeno.

– Spisi
Novacijan je napisao više spisa od kojih su se sačuvalo nekoliko traktata i pisama.
De Trinitate: Najznačajnije djelo mu je dogmatski spis De Trinitate, koje ipak nije zamišljeno kao dosljedan i organički traktat o Trojstvu, jer autor ne rabi pojamtrinitas, koji se pronalazi već kod Tertulijana četrdesetak godina prije. U prvom dijelu (1-8) Novacijan protiv gnostika brani identitet Boga Oca sa stvoriteljem svijeta. U drugom dijelu (9-28) protiv marcionita tvrdi da je Isus pravi Sin Boga Stvoritelja (9), protiv doketa dokazuje njegovo stvarnost utjelovljenje (10), protiv adopcionista stvarno božanstvo (11-25), a protiv modalista da se razlikuje od Oca (26-28). U 29. poglavlju kratko govori o Duhu Svetome, dok 30. i 31. govore o jedinstvu Božjem premda u razlikovanju osoba Oca i Sina.

Značajni su još spis O židovskim jelima (De cibis judaicis), O spektaklima (De spectaculis) i O dobru stidljivosti (De bono pudicitiae).
De cibis iudaicis je napisano prije Decijeva progona, a u njemu postoji svjedočanstvo kako je napisao i još neke traktate u kojima je objasnio značenje subote i obrezanja. Osim toga dokazuje kako nečiste životinje, čije blagovanje zabranjuje Pismo, označavaju ljudska zla djela. Tako na primjer ne bi bilo zabranjeno jesti grabežljivice, nego se time zabranjuje krađa.

De spectaculis: pobija one osobe koje su namjeravala pravdati dopuštenost odlaska u kazališta i na javne priredbe pozivajući se na svetopisamski događaj kada kralj David pleše. Jednako se suprotstavlja i onima koju su htjeli pomiriti kršćanstvo s kazališnom kulturom, rimsku državu s Crkvom. Nastojao je skrenuti pozornost na nemoralne sadržaje poganskih spektakla. Kršćanima se dolikuju samo svetopisamski spisi.

De bono pudicitiae: spis je napisao nakon biskupskog ređenja. Temeljni razlog za djevičanski život je sama Crkva, djevica i zaručnica, Osim toga tu je i želje da onaj tko prihvaća djevičanstvo bude pošteđen sramote grijeha i pokore, što nije drugo doli „sramotno svjedočanstvo počinjenog grijeha“. Djevica Majka Crkva, po Novacijanu, ne vodi prema pokori, nego samo bdije da njeni članovi ostanu „hram Gospodnji, udovi Kristovi, prebivalište Duha Svetoga, izabrani za nadu, posvećeni u vjeri, određeni za svetost, sinovi Božji, braća Kristova, supružnici Duha Svetoga“ (2, 1).  Osim navedenih djela postoji i više djela koja se pripisuju Novacijanu, ali nisu sačuvana:
O Uskrsu, O suboti, O obrezanju, O svećeniku, O molitvi, O predstojećim stvarima…

– Nauk 
Novacijan je bio jasan mislilac i odličan pisac, prvi od velikih teologa u Rimu koji piše latinskim jezikom, te ga se stoga drži začetnikom rimske latinske teologije. Prije njega, od poznatih teologa, u Rimu je djelovao još samo Hipolit, autor Philosophoumena, ali je pisao na grčkom.

Trojstveni nauk: Najznačajnije Novacijanovo djelo je De Trinitate, podijeljeno u tri nejednaka dijela, od kojih je svaki posvećen govoru o pojedinoj božanskoj osobi. Premda postavljeno na trinarnu shemu, ipak ne koristi pojam trinitas, koji mu je morao biti poznat iz Tertulijanovih spisa. Što se tiče Oca, naglašava njegovu apsolutnu transcendenciju koju nije moguće izraziti ljudskim slikama.
Apsolutno podcrtava nematerijalnost Božanske supstancije, za razliku od Tertulijana koji tvrdi da je duša neka vrsta spiritualizirane materije. Ističe potom druge božanske atribute kao što su netjelesnost i nepogrešivost, ali je temeljna ideje nepromjenjivost (immutabilitas). Odlučno odbija Tertulijanovu tvrdnju da je duh (Bog) neka vrsta tijela. Isto tako brani poimanje biblijskog Boga protiv onih koji drže da je zavidan. Nije previše razmatrao o samom Trojstvu kakvo je u sebi, nego o pojedinim osobama, te se zbog svega toga pojavilo pitanje je li uopće dobro shvaćao Trojstvo. Drugi, i najdulji dio, posvećen je Sinu. Novacijan zastupa njegovo savršeno božanstvo, njegovu subzistenciju kao božanske osobe koja se razlikuje od Oca, te stvarnost ljudske naravi koju je prihvatio (protiv doketa i adopcionističkih i patripasionističkih monarhijanaca). Krist je došao na zemlju u stvarnom tijelu; nije samo čovjek, nego je i Bog, što se pokazuje iz činjenice da ga se zaziva. On je sklad božanske i ljudske supstancije (concordia utriuskque substantiae). Kao Boga ne treba ga poistovjećivati s Ocem, jer je on druga osoba uz njega, a time što je došao u našem tijelu, ima sposobnost spasiti nas, premda, istini za volju, u nijednom odlomku ne govori izričito o oslobođenju od grijeha. Osim toga, Kristovoj smrti se na nijednom mjestu ne pripisuje vrijednost žrtve okajnice za ljudske grijehe, nego ona samo dokazuje njegovu ljudsku narav. Riječ Božja (deus, sermo) u utjelovljenju oblači tijelo, koje odlaže u smrti, kao haljinu, a koje o uskrsnuću opet uzima i to zauvijek. Time je proces očovječenja koji je započeo utjelovljenjem postao konačan. Upravo jer je Sin Božji postao sinom čovječjim i sin čovječji Sinom Božjim, ljudski rod može biti priveden vječnom spasenju. Krist to izvršuje kao učitelj, čija riječ onima koji u nj vjeruju daje besmrtnost i božanstvo.
Čini se, međutim, da Novacijan poistovjećuje vjeru i moral; grijeh židova je bio u tome da su odbacili zakon, dok je zasluga kršćana koji su došli iz poganstva da su došli do zakona evanđelja, postavši dostojni pomoći Duha Svetoga. Težina ljudskih grijeha se sastoji ponajprije u smrtnosti, u podložnosti strastima i slabostima tijela. Spasenje se postiže po vjeri i strogosti života. Moral i nauk se nalaze na prvom mjestu, sakramentalnost i milost su u drugom planu.
Govoreći o Kristu služi se obilno Svetim pismom, osobito odlomcima knjige Postanka koja pripovijedaju Božje teofanije patrijarsima, a u kojima se – prema tradiciji – prepoznaje očitovanje Logosa. Novacijan je ujedno i predstavnik takozvane teologije Logosa na tragu Hipolita Rimskog, te uvelike ublažuje distinkciju između imanentnog i izvanjskog Logosa. Rađanje Logosa počinje se promatrati neovisno o stvaranju svijeta, kao što je to već jasno na Istoku učinio Origen, kojega Novacijan vjerojatno nije poznavao.
Duha Svetoga ne zove ni Bogom ni osobom, nego uglavnom govori o njegovu djelovanju. Ne spominje ga niti dok raspravlja o jedinstvu Božjem, dok je Sin druga osoba nakon Oca (secundam personam post patrem). Za Novacijana Duh je nešto božanskoga, to jest božanska i posvetna sila (dynamis), to jest Duh je treći uz Oca i Sina, što nema svoje uporište samo na zahtjevu autoriteta vjere (fidei auctoritas koja se temelji na značaju krsne ispovijesti), nego također i razumski red (ordo rationis) iziskuje vjeru u Duha. Duha Svetoga promatra uglavnom kao izvor svetosti, prosvjetljenja i besmrtnosti, kao uzrok svih kreposti dok silazi na vjernika u krštenju, kao zaštitu čovjeku od grijeha.
Glede teologije o Duhu Svetomu Novacijan prilično zaostaje za Tertulijanom, što je vjerojatno prouzrokovano otporom prema montanizmu. Polemizirajući s montanističkim idejama Novacijan daje neke zanimljive izjave o odnosu Duha Svetog i Crkve. Po njemu Duh Sveti, obećan prije mnogo vremena, darovan u potrebnom trenutku, djelovao je već na vremenit način u prorocima, ali je tek na trajan način u apostolima, što se izravno suprotstavlja montanističkim uvjerenjima da je Montan Paraklet. Duh Sveti svojim darovima upotpunjuje i usavršava Crkvu, čuva je neiskvarenu i netaknutu u svetosti vječnog djevičanstva i istine.

Ekleziologija: Novacijan je svoje ekleziološke stavove oblikovao najviše pod utjecajem rigorizma, te ga je želja za ostvarenjem čiste i svete Crkve dijelom potaknulo na raskol, jer osim što je sam pretendirao na rimsku biskupsku stolicu, nije mogao prihvatiti da za biskupa bude izabran Kornelije, libelatik za vrijeme Decijeva progona. No takva rigoristička slika Crkve u njegovu nauku ne izvire iz iskonskog naslijeđa prve Crkve, nego je više izraz prihvaćanja stoičkog rigorizma u kršćanskom životu.  
Teološka terminologija: Novacijan preuzima od Tertulijana pojmove kao što sudispositio, substantia, persona, te uvodi neke druge, kao što je incarnari ipraedestinatio. Premda posjeduje dozu subordinacionizma, ipak se može reći da je uspio dati poticaj trojstvenoj teologiji na Zapadu govoreći o istim vlastitostima Oca i Sina.

— Život (?-258.)
Podatke koje znamo o Tasciju Ceciliju Ciprijanu, znamo iz njegovih djela. Rođen je početkom 3. st. u Kartagi u dobrostojećoj obitelji, gdje je bio odgojen po svim pravilima onoga vremena, postavši potom vrlo uspješan govornik. Nije sigurno koristili svoj intelektualni odgoj za birokratsku i sudsku karijeru (cursus honorum) ili kao učitelj govorništva. Oko 246. pod utjecajem svećenika Ceciijana obraća se na kršćanstvo, dijeli velikodušno svoje imanje siromasima, te napušta prethodnu djelatnost da bi se posvetio samo kršćanskoj vjeri. Postat će omiljen i poštovan, te će, nakon što je postao svećenikom, biti izabran za kartaškog biskupa 248/249. Početno protivljenje nekih kartaških svećenika predvođenih Novatom (Novatus), koji su mu zavidjeli na brzom usponu, nadiđena je 253.
Ujesen 249. car Decije je, zbog teške krize, naredio sveopće svečano zazivanje bogova (supplicatio) po cijelom Carstvu, držeći loše stanje srdžbom bogova. Sudjelovanje u ovoj molitvi bilo je potvrđivano potvrdom (libellus) koju je davala Komisija. Tko bi odbijao žrtvovati izlagao se zatvoru, oduzimanju dobara, torturama, izgnanstvu ili čak smrti. Nije moguće osvjedočiti se je li Decijev edikt bio usmjeren protiv kršćana, budući da je obvezivao sve građane Carstva, međutim njegove posljedice su bile katastrofalne, jer njima nije bilo dopušteno pored svoga prakticirati nijedan drugi kult. Bilo je onih koji su prinijeli žrtve (sacrificati), kao i onih koji su donijeli samo dijelove zadimljene tamjanom (thurificati), jedni su dobili potvrdu bez prinošenja žrtve zahvaljujući dobrim vezama (libellatici). Međutim, bilo je onih vjernika, među njima i Ciprijan, koji su izbjegli progon bijegom. Ciprijan se ipak nije vodio željom da se spasi, koliko onom drugom da ne liši svoje vjernike pastira, jer su već u zimu 249/250. umrli u zatvorima biskupi Rima (Fabijan), Antiohije, Jeruzalema. Ciprijan je napisao mnoga pisma svojoj zajednici, što ga ipak nije poštedjelo kritika zbog bijega (rimska zajednica ga je podsjetila da je trebao radije podnijeti mučeništvo, nego se povući).
Srećom progon je završio već 251. godine, no tek nakon toga su počeli teološki i pastoralni problemi vezani uz proteklo razdoblje. Velika većina vjernika koji su stvarno ili prividno žrtvovali odmah su priznali svoj otpad od vjere i požurivali da ih se vrati u Crkvu. Povratak je bivao gotovo neposredan kao odgovor na pisma mira koja su posredovala za njihov povratak u zajednicu, a ta pisma su pisali ispovjedaoci (confessores). Brz povratak u zajednicu događao se dijelom i radi toga što lapsi, pokazavši pokajanje, bili bi primani čak bez da moraju proći razdoblje pokore. Iz progonstva Ciprijan je zabranio ove postupke, predlažući istoznačno ponašanje nakon što završi progon. Nakon što je on tražio oštrije mjere, pojavila se skupina nezadovoljnika pod vodstvom đakona Felicissima, kojima se pridruži pet svećenika, od kojih je jedan Novat, koji je otišao u Rim, gdje je podupro Novacijana u nastojanjima protiv novog pape Kornelija.
Kad se nakon progona u proljeće 251. Ciprijan vratio u Kartagu, izopćio je Felicissima i njegove pristaše. Objavio je dva pastoralna pisma: jedno o palima (De lapsis) i drugo o raskolu (De unitate ecclesiae), potom je sazvao sabor koji je potvrdio odredbe koje je propisao Ciprijan. Određeno je da se sve otpadnike od vjere (lapsi), bez razlike, pripusti pokori, te bi se izmirili s Crkvom barem u trenutku smrti. Trajanje okajavanja je trebala biti razmjerna težini slučaja. No kako je malo iza toga zavladala smretonosna kuga, koja je izazvala nove progone i patnje kršćana, Ciprijan pokazuje svoju gorljivost posvetivši se njezi bolesnika.
Posljednje godine njegova života ipak su prošle u kontroverziji oko pitanja ponovnog krštenja heretika. Afrička Crkva, čemu je svjedok bio i Tertulijan nekoliko desetljeća prije, stala je na stanovištu da krivovjerce treba ponovno krstiti, dok je rimska priznavala valjanim njihovo krštenje. Došlo je do velikog spora koji je utihnuo nakon što je Valerijan započeo novi progon 257-258. Papa Stjepan umire 257., a Ciprijan je najprije zatočen, te poslan i izagnanstvo u Kurubis, da bi 14. rujna 258. bio pogubljen mačem blizu Kartage. On je prvi biskup mučenik afričke Crkve.

— Djela
Ciprijanova spisateljska djelatnost je usko vezana s događajima njegova života i vremena. Svi su spisi nastali u posebnim uvjetima i imaju praktične ciljeve. Bio je čovjek djelovanja, te je više skrbio oko duhovnog vođenja duša, nego do teološke spekulacije. Ne posjeduje Tertulijanovu dubinu, ni književni talent, ni vatrenost, ali je bio obdaren praktičnom razborom koji ga je držao daleko od pretjerivanja i provokacija. Stil i jezik su mu jasniji i dorađeniji, a pokazuju veći utjecaj biblijskih slika. Imao je veliko divljenje prema Tertulijanu, čija djela je redovito čitao (Da magistrum – Daj učitelja, govorio bi sluzi kad bi tražio Tertulijanova djela za čitanje). Spisi su mu sadržajem i formom prirodni, jasni, mirni, kako se dolikuje jednom biskupu. Jezik mu nije tako bogat kao Tertulijanov, ali je pravilniji. Kasnijim pokoljenjima slovo je kao klasik kojeg su mnogo čitali i prepisivali.

• Ad Donatum (Donatu, 246.): napisano neposredno nakon obraćenja prijatelju Donatu u obliku pisma. Izvještavao o čudesnom djelovanju milosti Božje u njegovu obraćenju. Objašnjava kako je po sakramentu preporođenja napustio poganski svijet i njegovu pokvarenost, odbacujući zablude i strasti prethodnog razdoblja života.
• De habitu virginum (O vladanju djevica, 249.); Oslanjajući se na Tertulijanov De cultu feminarum, hvali Bogu posvećene djevice – «cvijeće u vrtu svete Crkve» i potiče ih da se čuvaju svjetovnih zamamnosti, te im daje upute o odijevanju. Napisano je malo prije nego je postao biskupom.
• De lapsis (O otpadnicima, 251.). Ciprijan daje upute biskupima kako trebaju postupati s onima koji su za vrijeme progonstava svoju vjeru prividno zatajili, a sada se žele vratiti natrag. Pokazuje smisao za razumijevanje prema slabima, ali i strogost. Svi lapsi moraju biti podvrgnuti sankcijama već prema veličini njihove krivnje.
• De ecclesiae unitate (O jedinstvu Crkve, 251.). Najbolji je i najvažniji Ciprijanov spis u 28 poglavlja. Izgleda da mu je prvotni cilj pisati protiv Novacijanove šizme, više nego protiv one koja se stvorila u Kartagi s Felicissimom. U uvodu svaki raskol naziva đavlovim djelom i najvećim zločinom. Prelazeći na teme veli: Crkva je Kristova jedna. Ona je Noina lađa, jedino sredstvo spasenja koje je ponuđeno čovjeku (nešto slično je govorio i Origen, njegov suvremenik). Izvan Crkve nema spasenja, pa niti za heretika koji podnosi mučeništvo u Kristovo ime, jer njegova ispovijest Kristova imena nije čista zato što razdire jedinstvo Crkve. Temelj crkvenog jedinstva je primat Petrov i jedna crkvena hijerarhija. No taj primat rimskog biskupa je primat ljubavi. Svaki je biskup odgovoran za svoje ponašanje pred Bogom. Odijeljena hijerarhija nikako se ne može složiti s jedinstvom univerzalne Crkve. Znak pripadnosti Crkvi jest veza koju vjernici podržavaju s biskupom. Prekidati ovu vezu težak je zločin. Nemini salus nisi in Ecclesia! Ciprijan dokazuje jednost Crkve svetopisamskim tekstovima i raznim simbolima.
• De dominica oratione (O Gospodnjoj molitvi, 251/252.); U ovom spisu tumači Očenaš. Služio se u određenoj mjeri Tertulijanovim spisom De oratione, ali obrađuje argument mnogo dublje i potpunije.  Molitva Gospodnja je sažetak sve kršćanske vjere, a zaziv Oče naš izražava sinovsko posvojenje koje primamo s krštenjem.
• Ad Demetrianum; Pobija nekog Demtrijana koji je prebacivao na kršćane odgovornost za nedaće koje su pogodile carstvo: rat, kuga, neimaština, suša.
• De mortalitate; traktat nastao u vrijeme epidemije kuge koja je pogodila Kartagu 252. Govori vjernicima o smislu smrti i umiranja. Za vjernika smrt je odmor nakon borbe, Kristov poziv, otvara vrata vječnosti.
• De opere et eleemosynis (Dobra djela i milostinja); Nastao u isto vrijeme kad i De mortalitate da potakne vjernike na velikodušnost u potrebama koje su nastale u vrijeme kuge i neimaštine. Ciprijan poučava vjernike kako su dobra djela djelotvorna za spasenje.
• De bono patientiae (O korisnosti strpljivosti, 256.); Veliča ovu krepost naslanjajući se na Tertulijanov spis De patientia. Uspoređujući ih opaža se da kod Ciprijana nema spekulativnih naglaska, nema polemičnosti protiv žena, iako je u tom pitanju Ciprijan također vrlo strog. Stalo mu je do zajednice, sloge i jedinstva.
• De zelo et livore (O ljubomori i zavisti). Ljubomori i zavisti suprotstavlja kao lijek ljubav prema bližnjemu.
• Ad Fortunatum de exhortatione martyrii (Poticaj na mučeništvo, 257.): Radi se o antologiji biblijskih tekstova s ciljem da ojača kršćane u vidu budućih progona.
• Ad Quirinum: testimoniorum libri III (248-49.): Napisano Kvirinu zahtjev, a sastoji se od tri knjige u kojima su sažeti određeni biblijski tekstovi. Prva knjiga je apologija protiv židova, druga je sažetak kristologije, a treća je napisana na Kvirinov dodatni zahtjev. Sadrži sažetak moralnih odredbi i vodič u prakticiranju kršćanskih kreposti.
• Quod idola dii non sunt (Idoli nisu bogovi); Pokazuje kako poganska božanstva nisu bogovi nego stari kraljevi koje se štovalo nakon smrti. Drugi dio potvrđuje postojanje jednoga Boga, nevidljivog i naobuhvatljivog. U trećem dijelu je sažetak kristologije.

   

• ·         Pisma; Njegov epistolarij sadrži 81 pismo: 59 njegovih pisama drugima, 16 koja su drugi pisali njemu te 6 pisama sa sinoda u Kartagi. Problematika pisama: a) od 1. do 4. pisma: disciplinska pitanja mjesne Crkve.b) od 5. do 68. pisma: pitanja koja se vežu uz Decijev progon, pisma zajednici u kojima ih podržava. c) od 69. do 75. pisma: pitanja krštavanja heretika.d) od 76. do 81. pisma: pitanja koja se vežu uz Valerijanov progon. 

  — Teološki nauk
  Ako se za Tertulijana može reći da se nikad nije upustio u sustavno izlaganje kršćanskog nauka, Ciprijan je još manje bio za takav pothvat, pogotovo što su mu nedostajali i izvornost koju je imao Tertulijan i spekulativna moć koju je imao Origen. Ipak je ostavio velikog traga u zapadnoj teologiji i bio je jedan od najvećih teoloških autoriteta sve do Augustina, posebno u ekleziologiji.

   Ekleziologija
  Ciprijan drži da je Crkva jedini put spasenja, što izražava poznatom formulom: Izvan Crkve nema spasenja (Salus extra ecclesiam non est). Isto tako Ciprijan tvrdi da ne može imati Boga za Oca onaj tko nema Crkvu za Majku. Zato je neophodno biti dio Crkve i ostati u njoj, kao što reče na jednom drugom mjestu: Nije kršćanin onaj tko nije u Crkvi Kristovoj.Crkva je zaručnica Kristova, te se prema njoj nitko ne smije odnositi kao prema preljubnici, to jest ne može si dopustiti preljubnički odnos idući k drugoj, jer se tako lišava svih obećanja koja su dana Crkvi. Tko napusti Crkvu ne može pristupiti Kristu ni primiti nagradu. Postao je tuđinac, neprijatelj, profan u odnosu prema vjeri. Shodno tome temeljno obilježje Crkve je jedinstvo, što Ciprijan izražava slikovito uspoređujući ga s Kristovom haljinom koja je bila iz jednog komada, koju vojnici nisu htjeli pokidati. Nedjeljivo jedinstvo Crkve dolazi od Oca nebeskoga i ne može nitko ne može posjedovati Kristovu haljinu tko bi kidao i razdirao Kristovu Crkvu.
  Nadalje, Ciprijan se služi i drugim slikama da iskaže bogatstvo ekleziološkog sadržaja: Crkva je poput Noine korablje izvan koje se nitko ne može spasiti, poput mnoštva zrnja koje oblikuje samo jedan euharistijski kruh, ili poput lađe kojoj je za kormilom biskup. Međutim, najdraža mu je slika Majke koja okuplja svu svoju djecu u jednu veliku obitelj, i sretna je da može priviti na grudi jedan narod, jedan tijelom i dušom. Kršćanin koji se odvaja od Crkve, sebe osuđuje na smrt (duhovnu). Jedinstvo Crkve, po Ciprijanu, temelji se na biskupu, vidljivom auktoritetu koji sačinjava središte zajednice. Biskup je u Crkvi i Crkva je u biskupu, a ako netko nije s biskupom, nije u Crkvi. Solidarnost opće Crkve se temelji na solidarnosti biskupa koji tvore jednu vrst senata. Oni su nasljednici apostola, a apostoli su bili biskupi svoga vremena i na njima je utemeljena Crkva. Kristove riječi Tu es Petrus Ciprijan tumači kao davanje ovlasti cijelom episkopatu, ne samo Petru, jer oni sjedinjeni u ljubavi i slozi jedan s drugim tvore od opće Crkve jedno tijelo. Kad Krist povjerava najprije Petru moć da svezuje i razriješuje, time ponajprije potvrđuje volju da njegova Crkva bude jedna. 
  
  Rimski primat
  Što se tiče primata rimskog biskupa, neki Ciprijanovi tekstovi njegovu jurisdikcijsku vrijednost nad drugom subraćom. Naime, čak niti Petar ne bi imao veće ovlasti u odnosu na druge apostole. S druge pak strane sam Ciprijan odaje Rimskoj Crkvi najveće pohvale zbog njezine uloge oko jedinstva Crkve i vjere, slikovito govoreći da je iz Petrove stolice izišlo jedinstvo biskupa. Tako je, po njemu, Petrova katedra glavna Crkva (ecclesia principalis) i izvorišno mjesto svećeničkog jedinstva, premda jasno pokazuje da Rimskoj Crkvi ne dopušta nikakvo pravo da bi određivala umjesto drugih sjedišta, što je rezervirano pojedinim pastirima, koji će samo Bogu polagati račun o vlastitom upravljanju. Jedina prava Crkva počiva na Petru i na njegovim nasljednicima. Petar nije samo simbole, nego i temelj jedinstva. Vidljivi znak iskonskog jedinstva Crkve koja izlazi iz Oca i od jedinog Krista, iz jednog krštenja, iz jedne vjere i jednog kršćanskog poziva je Petar na kojem je Krist sagradio Crkvu. Svim biskupima je dana jednaka moć, ali u Petru se ogleda iskonsko jedinstvo biskupskog auktoriteta.
  Ciprijanu je stalo di biskupske kolegijalnosti u kojoj je rimski biskup primus inter pares.

  Krštenje
  Za razliku od Tertulijana, Ciprijan je mišljenja da krštenje treba dijeliti djeci što je prije moguće, ne čekajući niti 8 dana od rođenja, kao što je bio običaj u to vrijeme. Uz to, u čemu se slaže s Tertulijanom, priznaje da postoji krštenje krvlju ili mučeništvo, čega su dionici katekumeni koji umiru u progonima premda nisu primili sakrament. Glede nekih vidova krsne prakse Cirpijan je bio u sukobu s papom Stjepanom, vjeran predaji afričkih Crkava da ponovno dijele krštenje onima koji su bili kršteni u shizmatičkim ili heretičkim zajednicama. Po njemu, krštenje je samo jedno, kao što je jedan Bog i jedna Crkva. Ono je neotuđivo vlasništvo Crkve i samo je unutar nje djelotvorno, te ga shizmatici i krivovjerci ne mogu podjeljivati. Oni, štoviše, čineći to samo otežavaju svoj položaj i gomilaju grijeh na grijeh. Rimska predaja je bila drukčija, te se zadovoljavala primati one koji su bili kršteni od raskolnika ili krivovjeraca samo uz polaganje ruku. Ciprijan polaže pravo na jurisdikcijsku autonomiju svake Crkve da u takvim stvarima odlučuje samostalno, odričući pravo rimskom biskupu da se miješa u takva pitanja koja su povjerena mjesnom biskupu.

  Pokora
  Ciprijanov stav o pokori nalazi se u sredini između dva ekstrema: laksizam vlastitog svećenstva i rigorizma Novacijanovih pristaša u Rimu. U Ciprijanovim spisima se ne pronalazi nikakva naznaka da je u Rimskoj Crkvi postojalo razlikovanje oprostivih i neoprostivih grijeha, kao što to prethodno čini Tertulijan. Štoviše, Ciprijan izričito tvrdi da se ne može govoriti o pokori, a da u isto vrijeme bude uskraćen njezin plod, to jest da se tvrdi kako postoje grijesi koji ne mogu biti oprošteni. Ne vidi se po ničemo da bi praksa Crkve Ciprijanova vremena, da izmiruje one koji su iz svoje slabosti u progonima bili nevjerni (lapsi), u ičemu bila suprotna dotadašnjoj pokorničkoj praksi Crkve. Po Ciprijanu javna pokora se sastoji od tri različita čina: ispovijed, zadovoljština proporcionalna grijehu i pomirenje. Više od svih svojih prethodnika Ciprijan naglašava važnost ozdraviteljske kreposti i sakramentalno obilježje čina pomirenja. 

  Euharistija
  Svijest da je Crkva otajstvo jedinstva se upotpunjuje u Ciprijanovom promišljanju euharistije, koja je nastavak žrtve Kristove i Kristova stvarna prisutnost, kao hrane u kojoj se Krist daruje svim vjernicima da bi uvećao i zapečatio crkveno jedinstvo. Krist, u sebi ispunjavajući pralik mane koja je dana u pustinji svakom Izraelcu u jednakoj mjeri bez obzira na dob i na spol, postaje hrana svakom vjerniku. Euharistija također daje snagu, štiti od otpada od vjere, izgrađuje mučenike. Kada vjernik u molitvi Gospodnjoj moli „kruh naš svagdanji“, moli, u duhovnom smislu, kruh života, hranu spasenja, da se ne odijeli od tijela Kristova i ne udalji od posvećenja. Njegovo 63. pismo (De sacramento calicis Domini) je jedini prijenicejski spis koji je potpuno posvećen euharistiji.

a) Opće odrednice afričke literature i teologije ovog razdoblja

b) Prvi prijevodi Biblije

c) Tertulijan

d) Minucije Felix

e) Ciprijan

a) Opće odrednice afričke literature i teologije ovog razdoblja

Nakon što su Rimljani zauzeli Grčku (osvajanje dovršeno 147. a.C. padom Korinta), grčki je postao zajednički jezik Carstva (koine dialektos), tako da se i na Zapadu u kršćanskoj književnosti i bogoštovlju rabio grčki. To ne znači ipak da se izvan grčke nisu sačuvali jezici pojedinih naroda.
Na Zapadu latinski je bio jezik birokracije, književnosti i narodni jezik. Tim više što Sjeverna Afrika, za razliku od drugih dijelova Carstva, nikad nije potpala pod utjecaj grčkog jezika i kulture, te je narod (u prvom redu seosko stanovništvo) zadržao svoj materinjski jezik. Uslijed širenja kršćanstva u 2. st., što se ticalo i narodni slojeva društva, već koncem istoga stoljeća rađa se kršćanska literatura na latinskom jeziku, što se podudaralo i s temeljnim tekstovima kršćanskog navještaja i prakse: liturgijskim i biblijskim. Zato je zanimiljivo primijetiti da prva svjedočanstva kršćanske latinske literatura, to jest Acta Scitllitanorum iz 180. i Tertulijanova djela počevši od 197. dolaze upravo iz ovog dijela Afrike.
Na identičan način poput vjernika grčkog jezika i kršćani latinskog jezika su vrlo brzo shvatili da im «klasični» latinski nije potpuno dostatan i prikladan za kršćansku stvar. Tako se počeo razvijati posebni latinski jezik u koji su ušli, ovisno o prevoditelju i onima kojima je tekst bio namijenjen, mnogi narodni liturgijski izrazi, koje je moguće prepoznati i kod kasnijih autora. Tri su bitne značajke:
1) Sa leksikografske točke gledišta nastaju novi pojmovi bilo da se radi o prihvaćanju hebrejskih i grčkih izraza (aleluja, amen, episcopus, euharistija) ili onih iz pučkog jezika, kao i mnoge grčke riječi koje se prevode u latinski jezik.
2) Sa semantičke točke gledišta dolazi do proširivanja ili do sužavanja značenja pojedinih riječi, što aludira na stvaranje tehničkih pojmova (npr. caritas).
3) Glede sintakse dolazi do nove strukture rečenica ili povezivanja među riječima (saecula saeculorum, vanitas vanitatum, itd.)

b) Prvi prijevodi Biblije

Da prvi prijevodi Svetoga pisma na latinski jezik prethode ostalu kršćansku književnost latinskoga jezika jasno je iz prvih spisa (Acta Scillitanorum i Tertulijan) da, kad navode pojedine biblijske retke, koriste već latinski prijevod. U drugoj polovici 2. st. postojali su barem u Sjevernoj Africi latinski prijevodi Novoga zavjeta. Prva svjedočanstva prijevoda na latinski Staroga zavjeta sadržana su pola stoljeća kasnije u djelima svetog Ciprijana, što predstavlja samo terminus ante quem. U svakom slučaju se može zaključiti da je Stari zavjet bio preveden ne s hebrejskog, nego iz Septuaginte.
Prevoditelji nisu pripadali izrazito visokom kulturnom sloju, te su u latinske prijevode Biblije ušli mnogi vrlo neuglađeni izrazi i jezični oblici iz pučke upotrebe, tako grubim stilom da je Augustinu bio odbojan kad se prvi put susreo s Biblijom. Usprkos svega ipak je ovaj latinski izvršio velik utjecaj na stvaranje prvotnog latinsko-kršćanskog jezika.
I Jeronim i Augustin u svojim djelima spominju mnogobrojne latinske prijevode Svetoga pisma. Međutim, danas postoje tek samo fragmenti, redovito u navodima svetih otaca, jer od konca 4. st. Vulgata (izdanje Biblije posvuda rašireno i utemeljeno dobrim dijelom na novom Jeronimovu prijevodu) uspijeva potisnuti ostale. Nastojalo se razlikovati različite prijevode kao što je afrički (Afra), talijanski (Itala), španjolski (Hispana), ali se uočava njihova međuovisnost, a često svi ovi predjeronimovski prijevodi zovu se zajedničkim imenom «Itala».

c) Tertulijan

—Život
Malo je sigurnih podataka o Tertulijanovu životu, bilo onih što se pronalaze u njegovim spisima, bilo onih što ih o njemu daje Jeronim u De viris illustribus. Isto tako datumu rođena i smrti ostaju nepoznati (drži se da je rođen u Kartagi oko 155.-160.) godine od poganskih roditelja. Otac mu je bio centurion u rimskoj vojsci, te je sinu omogućio solidan odgoj, o čemu svjedoči poznavanje retorike, prava i grčkog jezika. Ne zna se točno ni kad se obratio na kršćanstvo (pretpostavlja se 193., a svakako prije 197.) se obratio na kršćanstvo niti koji su bili motivi njegova obraćenja. Lako je moguće da ga je zadivilo i privuklo vjeri neustrašivo svjedočanstvo kršćanskih mučenika. Dva su neprovjerena detalja iz njegova života: Jeronim veli da je bio svećenik, no o tome Tertulijan nigdje ne ostavlja spomena. Neku su također bili mišljenja da ga se može poistovjetiti s istoimenim rimskim pravnikom ali to nije ničim moguće potvrditi, osim što se razaznaje da posjeduje pravničko-odvjetničku formaciju.
Književno je bio aktivan u posljednjoj dekadi 2. st. i u prve dvije 3. st. Prvi spisi kojima se zna točan datum nastanka (Ad nationes i Apologeticum iz 197.) pokazuju zrelost njegova duha i autora koji gospodari raspoloživim sredstvima. U tom desetljeću napisao je još dvadesetak apologetskih djela protiv pogana i židova, dogmatsko-polemičkih traktata protiv gnostika i drugih krivovjeraca, te etičkih i asketskih djela o kazališnim spektaklima, molitvi, pokori, krštenju, itd. Od 207. sve više se približava montanističkom rigorizmu, sve dok nije konačno 213. raskinuo s Katoličkom Crkvom predbacujući joj laksizam u pitanjima pokore. Ova promjena nije bila zapreka njegovj književnoj plodnosti, nego su samo sadržaji bili izmijenjeni. Od 220. ne postoje više nikakve vijesti o njemu. Vjerojatno je umro u Kartagi, Jeronim veli da je živio do staračke dobi (ad decrepitam aetatem), što pretpostavlja dob od barem 63. godine života.
Do Augustina bio je najindividualniji i najorginalniji kršćanski latinski pisac. Borbena narav, bistrouman, neumoljiv dijalektik, spretan govornik umio je vješto spojiti afrički žar i rimski osjećaj za praktično. A uz to savršen poznavalac latinskog jezika. Piše kratkim i odmjerenim stilom i zato je često puta nejasan. Služi se latinskim jezikom obrazovanih krugova, ali kuje nove riječi dodajući već poznatima prefikse ili sufikse ili prevodeći s grčkoga, sve s ciljem da što točnije izrazi kršćanske ideje. Njegova retorika je puna patetičkog gnjeva, podrugljive šake, odvjetničke brbljavosti. Kako je nekada kao katolik s velikom zagrižljivošću pobijao heretike i pogane, tako je poslije kao montanist napadao Katoličku Crkvu. U svakom slučaju njegova djela imaju veliku vrijednost za bolje upoznavanje onoga vremena, društva, kulture, Crkve i sjevernoafričke teologije.
Vezano uz Terttulijana postoje tri velika pitanja koja se postavljaju:

·         Odnos prema društvu i rimskoj kulturi u koju je bio uključen. U mnogim tekstovima se uočava odbacivanje takve kulture, poganskog odgoja, vojne službe do te mjere da mu nije moguće pomiriti kršćanstvo i romanitas. Međutim, neki ga ipak drže pretečom sloge između kršćanstva i rimskog društva. Sjeverna Afrika je uvijek stavljala naglasak na vlastite korijene i predaje, česti i polemizirajući s Rimom, što nije moglo mimoići niti sjkevernoafričko kršćanstvo.
·         Odnos prema filozofiji. Njegovo odbacivanje filozofije je uglavnom verbalno, jer on koristi filozofiju da bi produbio i svoja teološka poimanja.
·         Značajan je njegov doprinos razvoju latinskog jezika, ali premda ga se ne može nazvati «ocem», to jest utemeljiteljem, može ga se smatrati «tvorcem» kršćansko-
teološkog latinskog.

Djela mu se mogu podijeliti u tri skupine, premda uvijek treba imati u vidu razdoblje i okolnosti u kojima je pojedino djelo nastalo:

• apologetska
• dogmatsko-polemička
• moralno-asketska.

—Apologetski spisi

• Ad nationes (197.): traktat u dvije knjige, upravljen poganskoj javnosti. Prva knjiga pokazuje da pravni postupci protiv kršćana vrijeđaju razum i u suprotnosti su s principima pravednosti, što je plod neznanja. Potom pobija najraširenije klevete koje su kružile o kršćanima, te kad bi i bile istinite ne bi smjele biti povod za progone protiv kršćana jer pogani žive mnogo nemoralnije. U drugoj knjizi kritizira pogansku religioznost i vjerovanja glede božanstava. Analizirajući pojam Boga pokazuje da su poganska božanstva ljudske izmišljotine.
• Apologeticum (197.): Najznačajniji je Tertulijanov spis. Upravljen je upraviteljima provincija rimskoga carstva. Razlikuje se od prethodnih apologija po tome što brani kršćane s pravnog stanovišta, dok su se pređašnje zadovoljavale samo protestima. Velikom dijalektičkom sposobnošću dokazuje da je primjenjivanje poganskih zakona na kršćane nepravilno, nepravedno i protuslovno. Kršćane se muči na sve moguće načine samo zbog njihova kršćanskog imena, ne dopušta im se obrana i imputiraju im se razni zločini, bezboštva i veleizdaje. Po njemu pak, kršćanske zajednice su zakonita udruženja jer su kršćani najbolji ljudi i državljani, njihova je nauka istinita i njihov privatni i javni život besprijekoran. Sudbina rimskoga carstva ne ovisi o poganskim bogovima nego o volji Božjoj. Premda ne pobijajući razumsku vrijednost kršćanskog nauka, Tertulijan pobija tezu po kojoj bi kršćanstvo bilo samo jedna nova filozofija, jer je ono mnogo više od spekulacije o ljudskim počelima. Ono je božanska objava, istina koju je Bog očitovao.
• De testimonio animae (Svjedočanstvo duše, 197.): U ovom djelu razvija rečenicu izrečenu u Apologeticumu: testimonium animae naturaliter christianae i dokazuje da pogani već samim time što nesvjesno kažu: Bog vidi, ili za pokojne: neka počivaju u miru, izražavaju svoju vjeru u jednoga Boga i u postojanje duše i nakon smrti.
• Ad Scapulam (211-213.): Pismo upravljeno prokonzulu u Africi Skapuli, u kojem ga upozorava na kazne koje stižu sve progonitelje kršćana. Tertulijan objašnjava Skapuli poštovanje koje se duguje caru i klanjanje koje kršćani duguju samo Bogu. Naglašava da mučeništvo kršćane ne straši, već naprotiv i pogani slijede njihov primjer. Prisiljavati kršćane da žrtvuju poganskim bogovima je nerazumno i protivno temeljnoj slobodi savjesti.
• Adversus Iudaeos: Prigoda u kojoj je napisan ovaj spis bila je jednodnevna rasprava između jednog kršćanina i židovskog prozelita. Dokazuje da je Stari zavjet morao ustupiti mjesto Novome. Proroštvima se dokazuje istinitost kršćanstva.

—Dogmatsko-polemički spisi

• De praescriptione haereticorum (O propisu za heretike, 200.): Među dogmatsko-polemičkim spisima zaslužuje prvo mjesto. Načelno pobija sve hereze. Praescriptio je pravni izraz kojim se označava stjecanje prava nad nekom stvari na temelju dugog posjedovanja ili upotrebljavanja. Prema tome jedino je Katolička Crkva sa svojom starinom i neprekinutom predajom stekla pravo da bude jedino prava Crkva. Ona je jedina, počevši od apostola, u posjedu Svetoga pisma. Heretici nemaju prave vjere, jer se prava vjera nalazi samo u Crkvi koju su osnovali apostoli, koji su vjeru primili od Krista. Heretici nemaju prava prosuđivati smisao Pisma. Tertulijan se slaže s Irenejem, osobito s njegovom trećom knjigom Adversus haereses, i odijeva je u pravničko ruho. Ono što je prvotno u Katoličkoj Crkvi, to je istina (principalitas veritatis), hereza su novotarije nastale kasnije (posteritas mendacitatis).
• Adversus Marcionem (207-212.): traktat u pet knjiga, napisan između 207. i 212., najduži od svih traktata. Dokazuje da se Stvoritelj svijeta ne može razlikovati od dobroga Boga i da Krist nije neki Eon. Naposljetku u 4. i 5. knjizi kritizira Marcionov biblijski tekst, dokazujući da nema proturječja između Staroga i Novoga zavjeta.
• Adversus Hermogenem (200). Hermogen je bio gnostički filozof i slikar, vjerojatno iz Antiohije, koji se kasnije preselio u Kartagu. Zastupao je suvječnost materije i Boga. Tertulijan ga optužuje radi toga da je napustio Crkvu u korist Akademije i Stoe, kršćanstvo u korist filozofije. Pobijajući ga u 45 poglavlja Tertulijan dokazuje da sam pojam Boga isključuje teoriju vječne materije, te da se Bog u stvaranju materije nije služio drugim doli Logosom, što opet potvrđuje da materija nije suvječna Bogu.
• Adversus Valentinianos. Satirički komentar na nauk gnostika velentinovaca. Sadržajem i rasporedom ovisi o prvoj knjizi Adversus haereses, a služi se i Justinom, Milcijadom i Proklom. U 39 poglavlja izlaže ezoterijski karakter valentinovskog gnosticizma
• De baptismo (O krštenju, 198-200.): Ovo kratko djelce od 20 poglavlja najstariji je spis o krštenju, namijenjen katekumenima, te je od iznimne važnosti za povijest liturgije, te sakramenata krštenja i krizme. Ujedno je i jedini prijenicenski traktat o nekom sakramentu. Tertulijan odgovara na dvije objekcije koje je postavila neka Quintinila iz sekte kainita: Kako materijalna voda može očistiti dušu? Ako je točno da je krštenje neophodno, zašto onda apostoli nisu bili kršteni? Ispitujući detaljno krsni obred i njegovo značenje, služi se tradicijom iz koje crpi bogatu tipologiju. Predslika krštenja nalazi se u prijelazu Židova preko Crvenoga mora i u mnogim drugim događajima Staroga zavjeta. Uz krštenje vodom Tertulijan smješta i krštenje krvlju mučenika. Djelo je značajno radi mnoštva podataka koje nam donosi o obredu i načinu krštavanja. Dok smatra nevaljalim krštenje heretika, također se negativno izjašnjava i glede krštenja djece.
• Scorpiace ili lijek protiv škorpionova uboda naslov je traktata od 15 poglavlja. Protiv gnostika koje uspoređuje sa škorpionima brani mučeništvo. Gnostici su tvrdili da nije bila žrtva života, te da to Bog ne traži. Tertulijan veli da je ona, naprotiv, čak dužnost za svakog kršćanina kad ne postoji sredstvo da se izbjegne idolatrija, što je očito još u Starom zavjetu. Blasfemija je radi toga Boga nazvati ubojicom. Mučeništvo je novo rađanje i daje duši postojanje koje nema svršetka.
• De carne Christi (210-212.). Ovaj traktat, kao i De resurrectione carnis djela su kojima Tertulijan dokazuje stvarno Krisrovo čovještvo protiv gnostičkog doketizma.
• De resurrectione carnis. Pokazujući nedosljednost heretičkih (pogani, saduceji, krivovjerci) nauka, tvrdi kako tijelo koje je Bog stvorio zajedno s dušom, treba s njome biti i suđeno. Stvarni argument je uskrsnuće tijela po Starom i Novom zavjetu, da bi potom raspravljao o cjelovitosti tijela i identiteta nakon uskrsnuća u odnosu na ono prijašnje. U pojedinim dijelovima se već otkriva utjecaj montanizma.
• Adversus Praxeam (213.): Najjasnije je prednicijesko izlaganje trojstvenog nauka. Upravljeno je protiv patripasijanca Prakseje koji je oko 180. došao u Rim i odatle svoje krivovjerje proširio i u Kartagi. Oštrina kojom Tertulijan ustaje protiv Prakseje još je naglašenija i stoga što je Prakseja bio antimontanist. U prvom dijelu Tertulijan simplicističkoj monarhiji neznalica, koja uništava subzistenciju Sina, suprotstavlja oikonomiju kojom se izražava monarhijski odnos između Oca i Logosa, i konačno Duha Svetoga: riječ je o razlici a ne diobi triju božanskih osoba unutar jedne naravi. Nakon toga Tertulijan tumači svetopisamske tekstove kako bi pobio protivničke teze i učvrstio svoju. Isto tako jasno precizira postojanje ljudske i božanske naravi u Kristovoj osobi.
  U trojstvenom učenju prihvaća i naglašava slabosti teologije koja se susreće kod apologeta: naglašeni subordinacionizam, povezivanje rađanja Sina sa stvaranjem svijeta i razlikovanje između imanentnog i izvanjskog Logosa. Pa ipak se nazrijeva i neki napredak tamo gdje se trudi utkati i Duha Svetoga u artikulaciju božanskog života. Možda je u tome pod utjecajem montanista koji su silno insistirali na značenju Parakleta. No vrlo je sretna Tertulijanova terminologija: prihvaćanje pojma persona za definiranje subzistencije Oca, Sina i Duha Svetoga unutar Trojstva. Klasičnu formulu una natura in tribus personis Tertulijan je dobrano anticipirao, iako u neodrživoj materijalističkoj postavci.
• De anima (210-213.): Uperen je protiv gnostika. Odgovara na tri pitanja: Što je duša, kakav joj je početak i sudbina poslije smrti. U vidu ima stoičku filozofiju. Ovisi o djelu O duši liječnika Sorana iz Efeza koji raspravlja o tjelesnosti duše. Zastupa traducionizam, to jest da roditelji začećem prenose život duše.

— Moralno-asketski spisi

• Ad martyres (Mučenicima, 202.): Pokazuje veliko udivljenje  prema mučenicima. Neki misle da je mučeništvo bilo glavni motiv njegova obraćenja. U ovom jednom od najstarijih djela Tertulijan se obraća skupini kršćana, vjerojatno katekumenima, koji su u zatvoru čekali trenutak najteže kušnje. Potiče ih na hrabrost u odlučujućoj borbi i pridružuje se njihovoj slavnoj sudbini.
• De corona (O kruni). Suprotstavlja uzvišeni kršćanski život poganskom. Djelo je napisano prilikom mučeništva jednog kršćanskog vojnika koji je odbio staviti na glavu krunu u čast sinova Septimija Severa koji su uzurpirali vlast (211.). Zastupa nespojivost nošenja oružja s kršćanskom vjerom.
• De fuga in persecutione (213.): djelo iz montanističkog razdoblja. Zastupa, protivno od stava dok je bio katolik, da u vrijeme progonstva kršćaninu nije dopušten bijeg pred uhićenjem. Ovaj je stav protivan kršćanskoj tradiciji (Klement Aleksandrijski i Origen su savjetovali bijeg).
• De spectaculis (O priredbama, 197.): Osuđuje kazališne spektakle, zatim igre u amfiteatru, pa čak i atletske igre. To motivira vjerom i moralom.
• De idolatria (211.). Opisuje različita umijeća i zanate nespojive s kršćanskom vjerom, jer su povezani s poganstvom. Ovaj je problem bio veoma važan za kršćane, jer su u stvari mnogi zanati bili usko povezani s idolatrijom. Zato su se općenito osuđivali oni zanati koji su uže povezani s poganskom religijom. Tertulijan je u tome krajnje strog, tako da osuđuje astrologe, numerologe (matemathici), učitelje u školi, trgovce tamjanom, profesore književnosti, trenere gladijatora, čarobnjake, vračeve. Osuđuje potom svaku vrstu slikarstva, crtanja i kiparstva, zabranjuje sudjelovanje u javnim proslavama, pita se o službama koje bi mogao obnašati kršćanin u društvu (odbacuje vojnu službu).
• De cultu feminarum (O oblačenju žena) i  De virginibus velandis (O kopreni djevica, oko 207.). Zalaže se za skromnost koja mora krasiti izvanjski lik žene. Traži da Bogu posvećene djevice budu pokrivene glave i u crkvi, a ne samo na javnim mjestima.
• De oratione (O molitvi, 198-200.); Djelo potječe iz Tertulianova katoličkog razdoblja. Tumači Očenaš katekumenima, mnogo površnije nego što je to učinio Origen. Puno je kazuistike o izvanjskom načinu moljenja.
• Ad uxorem (Ženi, 200-206.): Savjetuje ženi udovici da se ne udaje ponovno, no riječ je samo o savjetu.
• De patientia (O strpljivosti, 200-203.). Veliča ovu krepost za koju kaže da je slabo posjeduje.
• De poenitentia (O pokori, 203.). Značajno za penitencijalnu praksu. Dopušta mogućnost druge pokore nakon krštenja.
• De exhortatione castitatis (Poticanje na čistoću, 204-212.). Drugi brak je gotovo izjednačen s preljubom. Isti argument, ali u čisto montanistčkoj nepopustljivosti tretira u djelu De monogamia (oko 217.).
• De pudicitia (O stidljivosti). Oštro i agresivno napada biskupa – možda je riječ o Agripinu iz Kartage prije nego o papi Kalistu – koji je objavio proglas o otpuštanju grijeha preljuba i bludništva grešnicima koji bi činili javnu pokoru. Tertulijan montanista tumači Pismo po kriteriju da je zabranjeno sve što Pismo izričito ne zapovijeda ili dopušta.
• De ieiunio adversus psychicos (O posto protiv psihika). Čisto montanistički spis. Brani montanistički rigorizam u pitanju posta. Pod psihicima podrazumijeva katolike, deformirajući Pavlovu terminologiju, kao animalne ljude koji nemaju dara Parakleta kao što imaju montanisti.
• De pallio (O plaštu). Brani se zato što je odložio togu rimskog građanina i zamijenio je plaštem (pallium) grčkog filozofa.

—Teološki nauk

• Nije samo tvorac latinske crkvene književnosti, nego i tvorac latinske naučne, praktične i pozitivne teologije. Stil mu je originalan, precizan, reljefan, živahan.
• Nominalno odbacuje grčku filozofiju u korist istina koje se uče iz Objave. Miješanje svjetovne i crkvene nauke drži uzrokom zabluda. No i kod njega se nalazi mnogo elemenata stoicizma. Po njemu filozofi kvare mladež, a hereze su izrasle iz filozofije.
• U teološka pitanja uvodi pravnu terminologiju (praescriptio, instrumentum, meritum, pretium). Ovi neologizmi su imali značajan utjecaj na buduću znanstvenu kršćansku terminologiju.
• Simbol u kojem se sažima pouka Crkve za Tertulijana nije samo pravilo vjere (regula fidei), nego također i zakon vjere.
• Trojstvena teologija: Što se tiče teologije, ima posebnu važnost u trojstvenoj teologiji Zapada jer prvi koristi pojam trinitas, govoreći da se radi o trojstvu jednog božanstva (Trinitas unius divinitatis Pater, Filius et Spiritus Sanctus), a prvi je izradio dogmatsku formulu: Jedna bit u tri osobe. Trojica su iste biti, istih svojstava (stanja) i iste moći (Tresunius supstentiae et unius status et unius potestatis), ili pak tvrdi kako ima samo jedna supstancija u sjedinjenoj trojici (Ubique teneo unam substantiam in tribus cohaerentibus). Njih trojica su unum (jedno), a ne unus (jedan).
• Glede odnosa među osobama Trojstva, Tertulijan tvrdi da je Sin drugi u odnosu na Oca, u smislu razlikovanja osoba, a ne podjele božanske biti (Alium autem quomodo accipere debeas iam professus sum, personae non substantiae nomine, ad distinctionem non ad divisionem). On izlazi od Oca, točnije iz Očeve supstancije (Filium non aliunde deduco, sed de substantia Patris), a Duh izlazi od Oca po Sinu (Spiritum non aliunde deduco quam a Patre per Filium). Tertulijan je, kako vidimo, prvi od crkvenih pisaca koji rabi izraz persona (osoba), primjenjujući je i za Sina i za Duha Svetoga, kojeg naziva „trećom osobom“ („…quia iam adhaerebat illi Filius secunda persona, sermo ipsius et tertia, Spiritus in sermone, ideo pluraliter pronuntiavit ‘faciamus’ et ‘nostram’ et ‘nobis‘).;
• Tertulijan ipak nije izbjegao potpuno zamku subordinacionizma, jer i sam, na tragu apologeta, drži da se rađanje druge božanske osobe iz Očeve biti događalo postupno. Premda je mišljenja da su izrazi Mudrost i Riječ (Logos) identični nazivi za drugu osobu Trojstva, Tertulijan razlikuje rođenje Mudrosti, prvo rođenje, prije stvarenja svijeta, od drugog rođenja u trenutku stvaranja, savršeno rođenje (nativitas perfecta), kad je Logos izišao i postao Riječ. Sin kao takav nije vječan, dakle nije vječan, premda je Logos bio osoba (res et persona) prije postanka svijeta po vlastitostima biti (per substantiae proprietatem). Otac je cijela bit (tota substantia est), dok je Sin tek jedan dio koji istječe iz Očeve biti (derivatio totius et portio). Tertulijanov subordinacionizam potvrđuju i analogije kojima se slikovito izražava: Božja Riječ je izišla iz Boga kao što izdanci izlaze iz korijena, kao što rijeka izlazi iz izvora ili zrake svjetlosti iz sunca. Izdanci, rijeka i zrake su emanacije biti iz koje proizlaze, tako je izdanak sin korijena, rijeka sin izvora i zraka sin sunca, što se onda primjenjuje i na odnos Oca i Sina. U isto vrijeme Tertulijan naglašava da su izdanak i korijen, rijeka i izvor, zraka i sunca u jedinstvu, nedjeljivi premda ih treba razlikovati kao dvoje. Tertulijan u tom smislu proširuje ovu sliku i na Duha Svetoga za kojega kaže da se on odnosi prema Ocu i Sinu kao plod prema izdanku i korijenu, kao korito rijeke prema rijeci i izovru, kao vršak zrake u odnosu prema zraci i suncu. Na taj način želi pokazati da se vjera u Trojstvo, u kojem iz Oca proizlaze u različitom stupnju, ali s njime združeni, ne protivi božanskoj monarhiji, dok u isto vrijeme tumači i povijesno-spasenjski vid. Kartažanin ima pred očima monarhijanske težnje kojima je glavna teološka postavka bila rigidno-monoteistička, uslijed čega su se bojali da bi govor o Logosu unutar Boga podrazumijevao dvoboštvo, te su joj se žestoko opirali. Stoga i sam traži izraze kojima opisuje jedinstvo božanske biti, međutim ne uspijeva obrazložiti božansku monarhiju bez da upadne u subordinacionizam.
• Kristologija: Tertulijan je također dao svoj pečat i kristologiji. On odlučno tvrdi da u Kristu postoje „dvije naravi u jednoj osobi“ (Videmus duplicem statum, non confusum sed coniuctum in una persona, Deum et hominem Iesum – de Christo autem differo – et adeo salva est utriusque proprietas substantiae.). Time želi izraziti dvostrukost stanja koje se primjećuje u Kristu, a sjedinjuje se u jednoj osobi. Naglašavajući Kristovu ljudsku narav protiv doketa ide predaleko te niječe Marijino djevičanstvo in partu i post partum. Na taj način su spašene vlastitosti i obiju naravi, tako da je s jedne strane Duh učini u Isusu sva djela koja su mu vlastita (čudesa, čudesne i moćne stvari), dok je s druge strane tijelo pokazivalo svoje vlastitosti. U Kristu se nije dogodilo miješanje dviju naravi na način da se ne mogu više razlikovati, poput smjese blijedog zlata (electrum = smjesa zlata u kojoj ima 20-25% srebra). Naprotiv, dvije supstancije u Isusu su se ponašale svaka prema vlastitostima svojih obilježja tako da su se njihovo djelovanje i učinci proizvodili na odvojen način.

• ·         Mariologija: Kristološka problematika je nagnala Tertulijana da se upusti u raspravljanje i o mariološkoj problematici. Naime, jasno je ispovijedao stvarnost Kristova ljudskog tijela, za razliku od teoloških mišljenja koja su Kristu pripisivala neku vrstu nebeskog tijela. Stoga tvrdi kako je Isus uzeo tijelo od Marije (ex Maria), međutim u žaru dokazivanja stvarnosti ljudskoga tijela, zanijekao je Marijino djevičanstvo u porodu i nakon poroda (in partu i post partum). Premda je bila djevica kad je začela, bila je žena kad je rodila, drži Kartažanin: Djevica u odnosu na muža, ne u odnosu na rođenje, i ako je kao djevica začela, rađanjem se udala (Virgo quantum a viro: non virgo quantum a partu, et si virgo concepit, in partu suo nupsit). Štoviše, evanđeoski izraz „braća Isusova“ Tertulijan tumači kao da se radi o braći po krvi.
  Nesigurnost prvih kršćanskih autora glede u ovom argumentu ovisi o motivu kojim su vođeni, a radi se o docetističkom krivovjerju koje je nijekalo da je Krist imao stvarno ljudsko tijelo tvrdeći kako su njegovo začeće i rođenje bili prividni.
  Tertulijan povlači paralelu između Marije i Eve, te tvrdi da je Marija druga Eva. Kao što je Eva dopustila da riječ Zavodnika sagradi zgradu smrti, tako je trebalo da u jednu djevicu bude uvedena ona Riječ Božja koja je trebala obnoviti spomenik života. Eva je povjerovala zmiji, Marija Gabrijelu. Nadalje, po Tertulijanu, i Eva je začela po demonskoj riječi, te je rodila u izagnanstvu i bolovima sina koji je postao bratoubojica, dok je Marija nosila onoga koji je trebao zajamčiti spasenje Izraelu. ·         Ekleziologija: Tertulijan je značajan i po svom doprinosu ekleziologiji, premda je doduše  u nekim pitanjima imao dvije faze: katoličku i montanističku. Prvi je koji za Crkvu upotrebljava naziv „majka“. Kada Crkvu naziva gospodaricom majkom (Domina mater ecclesia) želi izraziti njezino dostojanstvo, poštivanje i ljubav koja joj je svojstvena. Također, tumačeći katekumenima riječ „Otac“ kojom započinje Molitva Gospodnja, Tertulijan naglašava da nas ta riječ koja ima izravni odnos prema sinu, po sebi također asocira i na majku, a to je Crkva. Poimanje Crkve kao majke Tertulijan je zadržao cijeloga života. Kao što je Eva stvorena od Adamova rebra, tako Adamov san označava Kristovu smrt, tako da rana njegova otvorenog boka označava Crkvu, pravu majku svih živih.
  U svom katoličkom razdoblju Tertulijan je smatrao da je Crkva čuvarica objave i prihvatiteljica vjere. Jedino je ona naslijedila istinu i spise koji je sadrže. Samo njoj pripadaju Pisma i krivovjerci nemaju nikakvo pravo nad njima. Jedino ona sadržava apostolski nauk i njihov zakoniti slijed, te jedino ona može poučavati bit njihove poruke. Kako se približavao montanizmu, tako je mijenjao svoje stavove, te je naposlijetku držao da je skup vjernika tijelo koje je isključivo i jedino duhovne naravi: „Tamo gdje su Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti, tamo je Crkva koja je tijelo njih trojice“. Potom dolazi do potpuno krivovjerne formulacije: „Gdje su trojica, tamo je Crkva, pa i onda kad se radi samo o laicima“. Vrhunac je bio u tvrdnji da je Crkva u pravom smislu i prvenstveno sam Duh, u kojem se nalazi Trojstvo jedinog božanstva, Otac, Sin i Duh Sveti. Ovu Crkvu organizira Duh, a Gospodin ju je učinio da bude „u troje“. Stoga, od tada, svaki broj osoba koje se okupljaju zajedno u ovoj vjeri, sačinjava Crkvu, u očima Autora i Posvetitelja.
  Sigurno je također da Crkva oprašta grijehe, ali Crkva Duha, posredstvom duhovnog čovjeka, a ne Crkva kao skupština biskupa. Tako je Tertulijan, pod utjecajem montanista, suprotstavio duhovnu i organizirani Crkvu, Crkvu Duha i onu biskupa.

  ·         Tertulijan i pokora: Tertulijan je prvi autor koji opisuje postupak i formule koje je pokornička disciplina s vremenom usvojila. Na tragu Hermina svjedočanstva potvrđuje da je tradicionalno postojalo jedno oproštenje nakon krštenja, što je dopuštala penitentu da se vrati u stanje milosti. Ovaj postupak se sastoji u obraćenju i zadovoljštini. Zadovoljština pak iziskuje, uz one osobne čine okajavanja grijeha, također i javnu ispovijed, to jest priznanje (exomologesis), što je bilo neophodno. Dok traži božansko oproštenje, grešnika podržava posredovanje cijele Crkve, što je bitni element oproštenja. Završni čin je crkveno pomirenje ili odrješenje, koje udjeljuje biskup (De pud. 18, 18; 14, 16) koji također ima vlast izopćenja. Tertulijan donosi svjedočanstvo da je svaki grešnik, pa i onaj najveći (preljubnici, idolopoklonici), imao mogućnost pristupiti drugom oprostu. Tek nakon što je postao montanist, sužava ovu mogućnost tvrdeći da to vrijedi samo za lake grijehe (leviora peccata), a proglašava neoprostivima preljub, ubojstvo i idolopoklonstvo.
  Pod utjecajem montanističkog rigorizma Tertulijan, dakle, pravi razlikovanje između oprostivih i neoprostivih grijeha (peccata remissibilia i irremissibilia), što je novost u odnosu na prvotnu pokorničku crkvenu praksu. Tri glavna spomenuta grijeha po prvi put tvore zasebnu skupinu, ali na temelju nedosljednosti Tertulijanova svjedočanstva ne može se prihvatiti da su bili neoprostivi. Stoga je ovakav stav samo naznaka kako je u nekim zajednicama postojalo usmjerenje prema rigorizmu pod utjecajem montanizma, te je držalo stav da ubojstvo i apostazija ne mogu biti oprošteni nego na času smrti. Crkveni piscu su suprotstavljali montanističkim stavovima lik Krista koji oprašta sve grijehe, pa i preljub, međutim, Tertulijan je odgovarao da je to bila njegova osobna vlast koju nije prenio cjelini Crkve (De pud. 11). Naglašavajući načelo da samo Bog oprašta grijehe (Solus Deus peccata dimittit), Tertulijan tumači i vlast koju Isus daje Petru (Mt 16, 18-19) također kao osobnu Petrovu vlast koja ne pripada drugim biskupima (De pud. 21). Vrhunac montanističkih stavova izražava na navedenome mjestu tvrdnjom da vlast opraštanja grijeha pripada „duhovnom čovjeku“ (homo spiritualis) a ne hijerarhiji.

  ·         Soteriologija: Drži se predaje. posljedica grijeha je damnatio ad mortem čitavoga ljudskog roda. Po grijehu je u narav ljudskog roda usađena sklonost na zlo. Duša čovječja je tako zaražena istočnim grijehom, da ona semen Satanae, tradux damnationis. Zastupa dakle traducionizam. A čovječanstvo je otkupljeno smrću Kristovom.
  ·         Eshatologija: Tertulijan je milenarist. Uči dvostruko uskrsnuće. Najprije će uskrsnuti pravednici i s Kristom vladati tisuću godina. Ostali će uskrsnuti na strašnom sudu. Duše mučenika ulaze odmah u nebo, a ostali moraju čekati ad inferos. Odavde se oslobađaju molitvama živih.

  d) Minucije Felix

  Marko Minucije Felix je apologeta koji je djelovao u Rimu u posljednjim desetljećima 2. st. i početkom 3. Vjerojatno je bio rodom iz Afrike, iz poganske obitelji. U Rimu je vršio svoju službu odvjetnika (nije za isključiti da je bio i magistrat). Od njega je ostalo samo jedno djelo apologetskog karaktera – Octavius (kao osma knjiga Arnobijeva Adversus nationes).
  Radi se o dijalogu između trojice prijatelja koji koriste jesenske praznike i odlaze u Ostiju: poganin Cecilije, te kršćani Oktavije i Minucije. Apologija ima 4 dijela: Uvod, Cecilijev govor, Oktavijev odgovor, Završetak – Cecilije spoznaje svoju zabludu. Nakon uvoda Cecilije drži govor u obranu rimske religije. Držeći kako u ljudskom životu ništa nije sigurno, te da i najveći mudraci ništa nisu mogli spoznati o bogovima i o drugom životu, tvrdi kako ni kršćanski Bog nije nego fantom. A kršćani su lakomisleni i bolesne fantazije, nemoralni zločinci i neprijatelji društva; nadaju se nekoj sreći na drugome svijetu, a odriču se životne radosti, pa tako sebi zagorčuju život. U religioznoj neizvjesnosti najbolje je ostati kod vjere svojih predaka, drži on.
  Njemu odgovara Oktavije tvrdnjom kako je skepsa neopravdana. Osim toga pokazuje postojanje Boga i njegove providnosti, brani uvjerenja kršćana (osobito ona koja se tiču eshatologije) i pobija politeizam (tako da se apologetskom pridodaje i polemički element). Po njemu, čovjek je rođen da spozna istinu i nitko ne može proći mimo istine nezainteresiran. Poganska religija ne može zadovoljiti razum, jer je ona zabluda koju šire demoni među ljudima. Poganski bogovi bili su obični ljudi kojima su se kasnije iskazivale božanske časti. Uzrok veličine Rima nisu bogovi, nego pljačka i nasilje. Optužbe na ponašanje i vjeru kršćana klevete su koje šire demoni. Iz samog razuma može se dokazati temeljno učenje kršćanstva, a za to svjedoče i poganski filozofi. Život vjernika, njihova je najbolja apologija. Ne pričaju velike stvari, nego ih žive. Cecilije potom priznaje da su njegovi pojmovi o Bogu manjkavi i mišljenje o kršćanstvu pogrešno. Zato moli da ga se pouči kako bi mogao primiti kršćanstvo.
  Spis nema velike teološke vrijednosti, ne obrađuje specifično teološka pitanja, kao što su otajstva vjere (Trojstvo, krštenje, otkupljenje). Malo govori o Kristu, a posvema mimoilazi Sveto pismo. Pozornost se posvećuje više moralnim nego doktrinalnim pitanjima. Ograničuje se na osnovna vjerska pitanja o Bogu, providnosti, uskrsnuću, nagradi u drugom životu. Nastoji na temelju zdrave filozofije dokazati premoć kršćanstva i kršćanske etike nad poganstvom. Ova apologija ostavlja dojam teološke površnosti, ali je to razumljivo kad se ima na umu da je bila namijenjena literarno obrazovanijim poganima, s ciljem da kod njih ukloni sve predrasude prema kršćanstvu. Ideje mu nisu originalne, ali zato ima lijepo izražavanje. Na njega imaju utjecaja Senekina i Ciceronova djela. Raspravljajući o vremenu nastanka, primjećuju se mnoge sličnosti s Tertulijanovim Apologeticusom, međutim ne može se konačno reći tko je na koga izvršio utjecaj, tako da se ne zna je li nastalo ovo djelo prije 197. ili poslije.

Origenov utjecaj je bio odlučujući za aleksandrijsku školu i teološku tradiciju. Tek potkraj 3. st. biskup Petar pravi odmak od nekih Origenovih nauka. Uglavnom, Aleksandrija je sačuvala origenovsku bašitnu kako na polju egzegeze, tako i na polju teologije, naročito trojstvene, iako nije uspjela razviti je i produbiti na dostojan način. U kasnijim vremenima Origenova će mistika hraniti duhovnost pustinjskih otaca.

1) SLJEDBENICI

— Dionizije Aleksandrijski 
Dionizijev život u razdoblju koje je prethodilo biskupskom izboru (248.), gotovo je nepoznat. Iz jednog pisma se dade naslutiti da je bio iz imućne obitelji, a da je on sam imao dobru svjetovnu karijeru, prije nego je bio zaređen. Iz spisa se razaznaje da je bio učen. Euzebije tvrdi da je bio Origenov učenik, te da je, prije nego će naslijediti Heraklu na biskupskoj stolici, naslijedio ga je i na čelu katehetske škole.
Iste godine kad je došao na biskupsku stolicu izbio je progon kršćana, nastavljen građanskim ratom 249. i epidemijom, što je on, skriven u Aleksandriji, u nekoliko pisama opisao. Malo nakon toga Decije postaje carem, te objavljuje edikt kojim zapovijeda da svi građani žrtvuju poganskim bogovima. Dionizija onda napušta Aleksandriju skrivajući se najprije u Mareotidi, a potom u Libijskoj pustinji. Ovaj bijeg će mu, kao i Ciprijanu u Kartagi, donijeti mnoga prozivanja i napade. Kad je u ožujku 251. u Rimu nastao razdor između pape Kornelija (optužen da je bio libelatik) i Novacijana (protupape), Dionizije se odmah opredijelio za Kornelija. U sporu koji je izbio između pape Stjepana i kartaškog biskupa Ciprijana glede valjanosti krštenja podijeljenog od heretika, Dionizije je bio na Ciprijanovoj strani.
Paralelno ovim kontroverzijama u libijskom pentapoliju je nastao novi spor koji se ticao poimanja Trojstva. Biskup Tolemaide bio je optužen od kolega da je sabelijanac, pa se sporne strane obratiše biskupu u Aleksandriji, koji se izjasnio protiv biskupa Tolemaide. Ovaj se potom utječe Rimu, Sikstovu nasljedniku Dioniziju (259-268.), koji onda piše pismo protiv svoga aleksandijskog imenjaka. U borbi protiv sabelijanskog monarhijanizma Dionizije Aleksandrijski je bio ponukan zastupati subordinacinostičke tvrdnje o Sinu u odnosu na Oca. Pravda se pišući Pobijanje i apologija u 4 knjige (ostali samo fragmenti). Vidi se da je bio duboko privržen Origenovoj teologiji.
Oko 265. su tražili da ide u Antiohiju da bi sudio biskupu Pavlu Samosatskome, ali je odbacio poziv ispričavajući se starošću. Umro je malo nakon toga (264. ili 265.). Autor je jednog pashalnog kanona i nekih djela koja se nisu sačuvala, od čega i jedno O obećanjima, gdje obrazlaže kako Ivanovo Otkrivenje, na kojem su se gradile milenarističke ideje, nije napisao istoimeni apostol i evanđelist. Prvi je aleksandrijski biskup koji je Crkvama Egipta slavo tzv.  Blagdanska pisma pastoralnog karaktera u kojima je svake godine bio naznačen točan datum slavljenja Uskrsa i početak Korizme. Isto tako je napisao O prirodi protiv epikurskog materijalizma, te dokazuje kršćanski nauk o stvaranju.

—Teognost 
Teognost je bio na čelu škole od 265. do 280. Focije opisuje njegove Hypotyposeis u 7 knjiga (ostao tek jedan fragment) u kojima vjerno slijedi Origenov nauk. Kao čovjek njegovao je osobni dijalog.

— Pierio
Naslijedio je Teognosta u vođenju škole, kako izvještavaju Jeronim i Euzebije. Nakon Dioklecijanova progona sklonio se u Rim. Nadimak Origen Mlađi koji su mu dali, svjedoči koliko je bio privržen svom učitelju. Spominje se jedna njegova propovijed izgovorena na vazmenu uočnicu, a napisao je komentar na Luku i jedno djelo o Djevici Mariji.

— Grgur Čudotvorac (Taumaturg)
Podrijetlom je iz Ponta, iz imućne obitelji. Rođen je oko 213. S kršćanstvom se susreće kao četrnaestogodišnjak, nakon očeve smrti. Ime Teodor mijenja na krštenju uzevši Grgur. Nakon što je studirao pravo i retoriku u svom gradu, odlučuje s bratom Atenodorom u Bejrut u Feniciju s ciljem da završi studij. Upravo tada ga sestra poziva u Cezareju Palestinsku gdje je njen muž imenovan upraviteljem Palestine. Tu sluša neka Origenova predavanja i donosi revolucionarnu odluku: odreći se karijere, a posvetiti studiju pod Origenovim vodstvom. Kao dvadesetogodišnjak, zajedno s bratom, ulazi u Origenovu školu gdje ostaje pet godina (233-238.). Uoči odlaska izgovorio je pozdravni govor koji nam je ostao sačuvan, te je dragocjen izvor informacija o Origenovu privatnom životu i o metodi pouke. Po povratku u domovinu posvetio se evangelizacijskom radu i imao je izuzetan uspjeh. Fedimije, biskup Amazeje, posvećuje ga biskupom u Neocezareji gdje je propovijedao takvom gorljivošću i uvjerenjem obrativši mnoge pogane na vjeru. Sudjelovao je i na koncilu u Antiohiji (265.), a umro je u vrijeme cara Aurelijana (270-275.). Nakon smrti nastaju mnoge legende vezane uza nj, tako da dobiva ima Čudotvorac. Oci Kapadočani u 4. st. časte ga kao utemeljitelja Crkve u Kapadociji, a Grgur iz Nise je napisao i njegov životopis.
Osim Zahvalnog govora Origenu, sačuvano je i jedno Kanonsko pismo koje sadrži norme disciplinskog karaktera o tome kako treba postupati prema onima koji su se ogriješili o kršćanski moral prigodom gotskih provala i pustošenja na Crnom Moru. Od njega je ostala i jedna parafraza na Propovjednika i jedna Ispovijest vjere (Ekthesis tes pisteos) u kojoj se ispravlja origenska postavka odbacujući subordinacijsku tendenciju. Neka su djela nesigurne atribucije (Evagriju ili Filagriju, Traktat o dušu Tacijanu), a ima i neautentičnih koji mu se pripisuju (Vjere po elementima, Dvanaest poglavlja o vjeri, Dijalog s Elijanom).

— Pamfilije iz Cezareje 
Potječe iz ugledne obitelji iz Bejruta, obnašao je čak neke javne službe a zatim u Aleksandijskoj školi postaje Pieriov učenik. Preselivši se u Cezareju da oživi tamošnju origenovsku školu, biva zaređen za svećenika i za biskupa. Njegov stil poučavanja je bio kao i Origenov: podrazumijevao je duhovnu i svetopisamsku impostaciju. Obnovio je i razvio biblioteku koja je bila pri školi, te je organizirao prepisivačaku radionicu. Za Dioklecijanova progona je bio uhvaćen 307., te je proveo dvije godine u zatvoru i pogubljen 16. veljače 310. pod Masiminom Dajom. O njemu su bile napisane i dvije biografije (izgubljene): jednu je napisao učitelj Pierio, a drugu učenik Euzebije (Euzebije se dao zvati Euzebije od Pamfilija). U zatvoru je, uz pomoć Euzebija, napisao Apologiju za Origena u 6. knjiga (posljednju piše Euzebije nakon njegove smrti). Od toga je ostala samo jedna u Rufinovu latinskom prijevodu. Uvod, upućen palestinskim mučenicima osuđenima na rad u rudnicima, pojašnjava metodu koju treba slijediti čitajući Origena i želeći donositi sud o njegovim djelima, podcrtavajući hipotetsko i antitetsko obilježje njegovih spekulacija koje ne treba uzeti kao dogmatske tvrdnje, nego se često postavljaju jedna pored druge. Pamfilije slijedi metodu obrane Origena samim Origenom, najprije iznoseći objekcije protiv, a onda donoseći ulomke iz Origenovih djela koji dokazuju suprotno objekcijama. Na taj način smo upoznati ne samo s kritikama koje su se podizale protiv Origena potkraj 3. st., već su nam se sačuvali i opširni fragmenti, doktrinalno veoma važni, Origenovih djela koja su inače izgubljena. Pamfilije tako pobija optužbe koje se tiču Origenova poimanja Trojstva, utjelovljenja, povijesnosti Pisma, uskrsnuća, kazni, duše, metampsihoze.

2) PROTIVNICI

Nakon Origenove smrti zaredali su se napadi, ne toliko u aleksandrijskom okruženju (uz iznimku biskupa Petra), koliko iz područja koja nisu bila pod utjecajem Aleksandrije. Kritike su se svodile na sljedeće točke: preegzistencija duše, uskrsnuće nematerijalnog tijela a ne onog zemaljskog, itd. Optužbe su često dolazile i iz nedovoljnog poznavanja Origenove misli ne vodeći računa o problematici. Neke kritike koje donosi Pamfilije obiluju nesporazumima (tvrdnja o dva Krista, metempsihoza). Kasnije je započela kritika zbog pretjeranog alegorizma. Kritike glede trinitarne nauke započele su tek poslije arijevske krize.

— Julije Afrikanac (Afričanin)
Sesto Julije Afrikanac rođen je u Jeruzalemu, a borio se je u vojsci Septimija Severa, sudjelujući u kampanjama koje je ovaj proveo protiv prinčevine Edese (195.). vjerojatno je tom prigodom uspostavio odnose s kršćanskom dinastijom tog kraja. U Rimu je organizirao biblioteku za cara Aleksandra Severa. U Aleksandriji je slijedio Heraklina predavanja i postao Origenov prijatelj. Kasnije je živio u Emausu (Nikopolis) u Palestini, a umro je poslije 240.
Polemizirao je s Origenom glede kanoničnosti epizode o Suzani iz Danijelove knjige. U drugim dijelovima nije se protivio Origenovu učenju. Od njega nam je ostala Kronika u kojoj donosi biblijsku, židovsku i grčku povijest od početka (5500 godina prije Krista) sve do 221. poslije Krista. Po njemu zemlja će trajati 6000 godina, što je dužina kozmičkog tjedna nakon kojeg dolazi Subota svijeta, tisućgodišnje Kristovo kraljevstvo. Julije vjerojatno ima milenarističku nakanu. Nedostaje mu kritički odnos prema izvorima. Kronika je prvi pokušaj sinkroniziranja svjetske povijesti.
Od ostalih djela napisao je još Kestoi (Rese) u 24 knjige, posvećene Aleksandru Severu, a ostala su i dva pisma (Origenu i Aristidu). U Origenu govori o povijesti Suzane, a Aristidu (samo fragmenti) pokušava izmiriti različitost genealogija u Mateja i Luke.

— Petar Aleksandrijski 

Petar je postao Aleksandrijskim biskupom oko 300., bez sumnje nakon što je i sam upravljao katehetskom školom. Napustio je biskupiju za vrijeme Dioklecijanova progona, a umro je kao mučenik 311. Za vrijeme njegova odsustva, Melecije, biskup Likopolisa, zauzeo je njegovo sjedište i još četiri druge okolne biskupije, prisvojivši si sva biskupska prava. Na jednoj sinodi koja se održala 305/306. Petar ga je svrgnuo «dokazavši da je krv za mnoga nedjela, posebno da je žrtvovao bogovima». Kao odgovor Melecije je izazvao raskol koji je po njemu nosio i ime, a trajao je nekoliko stoljeća. Predstavljao se prvakom rigorizma i utemeljio je «Crkvu mučenika». Ni Nicejski sabor nije uspio pomiriti suprotstavljene struje. Arije, koji je bio melecijanac, našao je u njihovim redovima najvatrenije pristaše.
Od Petrovih spisa su ostali samo kratki fragmenti: O božanstvu, O dolasku našeg Spasitelja, O duši, O uskrsnuću, O pokori, O Uskrsu, Pismo aleksandrincima o Meleciju. Pisao je protiv origenskog učenja o preegzistenciji duša i o uskrsnuću.

— Lucijan Antiohijski 

Euzebije veli da je bio svećenik, upućen u svete znanosti, mučenik za vrijeme posljednjeg progona. Zna se da je radio na reviziji grčkog teksta Starog zavjeta i da je podnio mučeništvo 7. siječnja 312. u Nikomediji. Smatralo ga se začetnikom antiohijske egzegetske škole, pa ga se svrstavalo među antiorigeniste, no sigurno je samo jedno da je ta škola nastale tek nekoliko desetljeća kasnije s Diodorom iz Tarza. Također je poznato da je bio učitelj Arijev i Arijevih pristaša, koji su se i zvali kolucijanisti, među kojima je bio Euzebije Nikomedijski. U tom smislu Aleksandar Aleksandrijski, u jednoj antiarijanskoj enciklici u kojoj arijevske nauke svodi na judaizantski adopcionizam, veli da je Lucijan bio nasljednik Pavla Samosatskoga i da je bio izopćen od antiohijske zajednice u trajanju tri episkopata. Međutim, teza da je bio učenik Pavla Samosatskoga nije uvjerljiva, već je vjerojatnije da je u Antiohiji poučavao, upravo u suprotnosti prema pavlovskom monarhijanizmu, vrlo radikalni subordinacionizam, anticipirajući Arija i da je vjerojatno za to bio osuđen, uslijed reakcije na Pavlovu osudu, što bi vratilo u Antiohiju monarhijanističke tendencije, samo lišene Pavlovih radikalnih točki (Simonetti).
Kako Jeronim spominje neke knjižice (libelli) o vjeri, tako je moguće da je jedna formula vjeroispovijesti potvrđena kao pravovjerna na saboru u Antiohiji (341.), vrlo jasne origenovske impostacije i nesumnjive pravovjernosti, premda u umjerenom subordinacionizmu.

— Metodije Olimpski
Malo se zna o njegovu životu, osim da je umro kao mučenik u Eubeji 311., a drži se da je bio biskup u Olimpu u Liciji. Odgojio se u origenovskoj egzegetskoj školi, ali nije prihvatio teoriju o beskonačnom slijedu svjetova, niti o preegzistenciji duša i o uskrsnuću tijela. Prihvatio je, naprotiv, tipologiju, ascetizam, mistiku, tumačeći svetu povijest kao postupnu objavu, što se čita iz egzegetskih fragmenata njegovih djela (o Levitiku i o Izrekama), a vjerojatno je to sadržano i u izgubljenim djelima (Komentari o Postanku i Pjesmi nad pjesmama).
U ostalim spisima se otkriva određena totalizirajuća antropologija: uskrsnuće pravednika će biti na sliku uskrslog Krista sa proslavljenim tijelom identičnim onom smrtnome; sloboda je dana čovjeku da bi njegova djela mogla imati zasluge. To su tematike djela koja su se sačuvala u slavenskom prijevodu (Aglaofon ili O uskrsnuću; O slobodnoj volji; O razumskom životu i djelovanju). Jedino djelo koje se sačuvalo u izvorniku je Simpozij/Banket ili O djevičanstvu, dijalog koji raspravlja o temi rabeći različite proročke slike biblijskog tona. Sam naslov svjedoči Metodijevu privrženost Platonu na literarnom planu, ali zato pobija platonizam i spiritualističke tendencije kod Origena: 10 djevica jedna za drugom veličaju djevičanstvo, kao izražaj ljubavi i privrženosti Kristu, kao savršenstvo kršćanskog života i idealni način za nasljedovanje. Iako ima nadahnutih stranica, struktura djela imitira Platona. Djelo završava himnom od 24 četverostopne strofe gdje se ukratko daje sadržaj cijeloga dijaloga.

– Sporni nauk
·         Skup nauka i teoloških tendencija koje se zovu origenizam nije uzet iz cjeline Origenove teologije, nego iz nekih spekulacija zastupanih u Počelima, lišenih hipotetskog karaktera i naknadno teološki sistematiziranih. Jedina jasno dokaziva točka jest preegzistencija duša, uključujući i Kristovu dušu. Bog je, po njemu, na početku stvorio «inteligencije» sve jednake, s nebeskim tijelom i uronjene u božansku kontemplaciju. Iskonski grijeh je sadržan u smanjenju žara, tako da su se na temelju toga razdijelile na anđele, demone i ljude. U tom trenutku «inteligencije» su se ohladile i postale duše (psihé je povezano sa psihos = hladno). Ovaj nauk koji preuzima od Platona poslužio je Origenu kao odgovor na marciontiske napade protiv Boga stvoritelja, jer mu je dopuštao protumačiti različitost ljudi u trenutku rođenja na posljedicu slobodne volje. Također mu je dopuštao izbjeći poteškoću drugih dvaju odgovora na problem izvora duše: traducijanizam i kreacionizam. U odnosu na vrijeme u kojem je živio, ne može biti nazvan krivovjernim, jer Crkva nije imala definiran nauk glede počela duša i njihova stvaranja od Boga.
·         Što se tiče apokatastaze, konačne obnove svega stvorenoga u Kristu, Origen je uzima iz 1 Kor 15,23-26. Neki drže (Crouzel) da ona ona u Aleksandrinčevoj misli nema panteistički karakter (Crouzel), jer dok neki tekstovi govore o konačnom spasenju demona i osuđenih, drugi su im izričito suprotni (npr. Pismo aleksandrijskim prijateljima). Dotle drugi (Prinzivali) drže da je ona neodvojivi dio Origenova teološkog sustava, s time da je treba staviti u kontekst Origenova djelovanja i vremena.
·         Što se tiče drugih zabluda, radi se uglavnom o nerazumijevanju Origenovih tekstova od strane njegovih protivnika ili o naknadnom usavršavanju rječnika. Tako se nije razumjelo da kad govori o svijetu stvorenom od vječnosti, da se radi o svijetu platonskih ideja ili stoičkih «razuma», o nacrtima/planovima ili sjemenjima bića, o svijetu koji je sadržan u Riječi, dakle, stvoren od vijeka Očevim djelovanjem u Sinovu rađanju.
Također se nije razumjelo da je tvrdnja kako Sin ne vidi Oca usmjerena protiv antropomorfista i kako je glagol ‘vidjeti’ tu korišten u svojem osjetilnom značenju, jer u stvari Origen je često spekulirao o Sinovoj spoznaji Oca.
Metodijeve optužbe glede uskrsnulih tijela proizlaze iz nesporazuma, ukoliko je za njega riječ ‘lice’ (eidos, species) uzeta u uobičajenom značenju izvanjske pojavnosti, dok je za Origena riječ o metafizičkom principu.
Isto tako je nemoguće da bi izjavio kako vjeruje u metmpsihozu (seljenje duša), koju smatra apsurdnom i nespojivom s crkvenim naukom.
Neistina bi bila da on vjeruje u obnavljanje Kristove žrtve u nebu, kad u drugim djelima potvrđuje jasno njezinu jedincatost.
Nije se razumjelo da on, pridajući Logosu atribute kao što je rođen, stvoren, ne misli da je Logos doista stvorenje. Njegov subodrinacionizam je motiviran poimanjem počela i «ekonomije», te ostaje u granicama pravovjernoga, usprkos nekih nespretnih izraza.
Pripisati mu apsurdnu teoriju o slavnim nebeskim tjelesima, kako je to učinio Justinijan, značilo bi ne znati da Origen govori o zvijezdama.
Također teorija o kasnijim svjetovima nije ništa drugo nego prolazna hipoteza koja se usklađuje s naukom o apokatastazi.

– Povijesni razvoj

Što se tiče «origenizma» može se razlikovati 6 različitih razdoblja:

a) Prvo je ono Origenovo, to jest njegova misao u svojoj cjelini, s nerazumijevanjem njegovih nasljednika, što će sačinjavati temelj kasnijeg origenizma.

b) Drugo razdoblje je onaj origenizam kako ga vide njegovi napadači između 3. i 4. st. (Metodije Olimpijski, Petar Aleksandrijski, Eustacije Antiohijski). Njima je odgovorio Pamfilije Apologijom za Origena. Osim preegzistencije duša i apokatastaze, sporan je, uslijed nerazumijevanja, i nauk o uskrsnulom tijelu i vječno stvaranje.

c) Treći moment je origenizam egipatskih i palestinskih monaha iz druge polovice 4. st., protumačen prvenstveno u Kepfalaia Gnostica i Pismu Melaniji Evagrija Pontskog. Evagrije je potisnuo interne napetosti u Origenovoj misli i izostavio dobar dio nauka da bi izgradio sustav od onog što je ostalo. Time je, uklanjajući antiteze i razbijajući misao, učinio protuuslugu origenovskoj misli.

d) Četvrto je najznačajnije razdoblje. Radi se o origenizmu kako ga izlažu Epifanije, Jeronim, Teofil Aleksandrijski, dok Origena brane Ivan Jeruzalemski i Rufin iz Akvileje. Tvrdnje Origenovih protivnika moraju proći kroz rešeto kritike, jer im nedostaje povijesnog smisla, što je i sasvim normalno za ono vrijeme. Nisu imali nikakvu predodžbu o razvoju dogme, o čemu je svijest novijeg datuma. Nisu prosuđivali Origena polazeći od situacije njegova vremena, a osim toga nisu su se baš isticali ni u filozofskom ni u teološkom razumijevanju. Nisu dovoljno dobro razumjeli stanje Crkve koja je postala pobjednička od progonjene u Origenovo doba, kad je progonjena manjina činila napore da kristjanizira filozofiju pastoralom intelektualnog svijeta, pri čemu je se razvijala teologija u traženju, u vježbanju (en gimnasia). Oni optužuju Origena polazeći od hereza svoga vremena, osobito arijanizma, i ne pitajući se s kojima se morao suočiti Origen u svoje doba. Nemaju nimalo svijesti o doktrinaranom razvoju u Crkvi, nastalom kao odgovor na arijanizam, za razliku od temeljnog pravila vjere koje izlaže Origen u Počelima, niti imaju svijesti o razvoju pojmovnika, tako da pojmove koje Adamantius koristi u 3. st. oni ih razumijevaju po značenju koje imaju za njih koncem 4. Čitali su Origena projicirajući na njega origenziam njihova vremena (treći moment), protiv kojega su se u stvari borili. Nadalje, nisu studirali sustavno Origenova djela, nego su polazili od izoliranih tekstova, ne obazirući se niti na tumačenja koja daje u drugim pasusima iste knjige. Sve što je Origen pisao u obliku vježbe (gimnastikos), oni uzimaju kao dogmatski izričaj (dogmatikos), s poimanjem pravovjerja i sa sviješću pravila vjere koje je postojalo u njihovo vrijeme.
Borbu je započeo salaminski metropolit Epifanije koji je klasificirao Origenovu herezu u svoja antiheretička djela Ancoratos i Panarion, tražeći od jeruzalemskog biskupa Ivana Origenovu osudu. Tada i neki Atarbije obilazi palestinske samostane skupljajući potpise za Origenovu osudu. Rufin ga odbija, a na čudo, Jeronim prima i od tada, od gorljivog origenista, prelazi u tabor antiorigenista, s čime započinje i sukob između njega i Rufina. Nakon što su se izmirili, Rufin odlazi u Rim, gdje prevodi prvu knjigu Pamfilijeve Apologije za Origena i Počela. Time je rimski Jeronimov krug sablažnjen, te traže od Jeronima da ponovno prevede Počela, s ciljem da iznese na vidjelo Origenove hereze i Rufinove netočnosti u prevođenju, što on i čini, te tima nastaje nova još žešća raspra. U međuvremenu aleksandrijski patrijarh Teofil, u početku sklon Origenu, izabran kao sudac između dviju strana, u interesu patrijarhatske politike mijenja stranu, protjeruje pomoćnog biskupa Izidora i «Dugu Braću», čini sve da svrgne Zlatoustoga koji im je dao azil u Carigradu, te na jednom regionalnom saboru (400.) osuđuje Origena. Jeronimovim posredstvom i Zapad relativno brzo dolazi do saznanja. Ova rasprava se završava 402. Rufinovim ušutkavanjem.

e) Peti moment origenizma ili bolje evagrijanizma palestinskih monaha je u prvoj polovici 6. st. koji su živjeli u samostanima Velika Laura i Nova Laura. Glavni izraz njihova nauka je Knjiga svetog Hijeroteja, djelo sirijskog monaha Stjepana bar Sûdaylêa. On do krajnjih granica dovodi origenističku «skolastiku» Evagrija Pontskoga sve do radikalnog panteizma. Između prvog i drugog Justinijanova interventna ovi se origenisti dijele u dvije skupine. Ekstremisti se zovu izohristi (isoxristoi) jer drže da i na početku i na kraju sve su «inteligencije» jednake Kristu: njegova superiornost nad njima je samo provizorna; on nije imao udjela u prvom grijehu. Umjereni, koje će radi naknadnog saveza s antiorigenistima osuditi izohristi, nazavni su protoctisti (protoktistoi) jer pripisuju Kristu superiornost nad drugim inteligencijama. Protivnici su im dali ime tetraditi, optužujući ih da su trojstvo (trijada) pretvorili u četvorstvo (tetrada), uvodeći u nj i Kristovo čovještvo.

f) Šesti moment se sastoji od takozvanog origenizma protiv kojeg su upravljeni dokumenti osude cara Justinijana 543. i 553. Prvi su izvučeni iz inicijative palestinskih monaha antiorigenista, koje je caru predstavio papin apokrisar Pelagije, sastavljeni su od Liber adversus Origenem ili Pismo Meni, kojima su bili pridodani izvadci iz Počela i iz anatematizama. Potvrđeni su na jednom kućnom carevu koncilu, da bi potom bili dani na potpis papi i patrijarhama. Upereni su protiv samog Origena, promatranog kroz optiku orignenizma onog vremena, te naravno s dosta krivih tumačenja, i u pismu i u anatematizmima. Ostali dokumenti osude su s V. općeg sabora, II. carigradskog, sastavljeni prije i poslije službenog otvaranja. Dokumenti pape Vigilija koji potvrđuju, nakon zatvaranja, ovaj sabor, koji se je okupio protiv njegove volje, ne govore o Origenu. Njegovo ime je posljednje na popisu heretika, vjerojatno dodano nakon rasprave o origenistima. Uglavnom su dokumenti bili usmjereni protiv izohrista, koji su se samo pozivali na Origena, te gledano formalno-pravno Origenova osoba nije bila stvari cilj osude. Posljedica ove osude je bila da su se Origenova djela dobrim dijelom izgubila u svojim izvornim rukopisima.
I ukoliko je Origen bio odbačen na Istoku u Srednjem vijeku, na Zapadu su ga strastveno čitali u latinskim prijevodima.

— Život 
Jedan od najvećih mislilaca kršćanstva uopće i najveći predstavnik katehetske Aleksandrijske škole. Rođen je u kršćanskoj obitelji oko 185. godine kao prvo od brojne djece. Njegov otac Leonida ga je uputio u poznavanje profanih znanosti, ali nadasve u studij Svetoga pisma. Kad Leonida završava u zatvoru 202. godine, za vrijeme progona kršćana koje je pokrenuo rimski car Septimije Sever, Origen, još mladić, i sam imajući želju za mučeništvom, bodri ga s cijelom obitelji da ustraje u vjeri. Leonida umire kao mučenik, a Origne se na čelu obitelji mora suočiti s materijalnim poteškoćama, te počinje raditi kao učitelj. Kad mu je bilo svega 18 godina mjesni biskup Demetrije ga poziva da vodi katehetsku školu poučavajući katekumene, čemu se on zdušno posvećuje, napustivši i prijašnji rad u školi.
Aleksandrijska škola je za kratko vrijeme doživjela svoj procvat. Budući da su je pohađali i pogani, Origen je dijeli na dva stupnja: osnovni, namijenjen katekumenima, i viši koji je bio otvoren svima. Katekumene je vodio Herakla, dok je viši studij (filozofija, teologija i Sveto pismo) preuzeo Origen. Tom reformom Aleksandrijska škola postaje prava škola koja je podrazumijevala viši studij religiozne kulture pod kontrolom mjesne hijerarhije. Uslijed odgovornosti Origen je bio prisiljen produbiti filozofsku kulturu pod vodstvom neoplatoničara Amonija Sake koji je bio i Plotinov učitelj. Tih se godina, ponukan mladenačkim žarom, tumačeći doslovno Mt 19,12, a i da izbjegne ogovaranja, dao kastrirati.
U nekoliko je navrata prekidao poučavanje poradi određenih putovanja. Oko 212. odlazi u Rim da «vidi najstariju Crkvu», gdje susreće Hipolita, jednog od najznačajnijih teologa svoga doba. Malo nakon toga, 215., odlazi u Arabiju, gdje je išao poučiti rimskog upravitelja, a isto tako je i 224. išao odvratiti od monarhijanizma biskupa Berila. Zatim se zna da je bio i u Antiohiji na poziv Julije Mameje (220.), majke kasnijeg cara Severa, koja ga je htjela čuti. Kad je Karakala opljačkao Aleksandriju, zatvorio škole i progonio učitelje, Origen odluči otići u Palestinu (216.). Palestinski biskupi su ga molili da im tumači Pismo i da im propovijeda, premda nije bio svećenik, što je izazvalo reakciju njegova biskupa Demetrija. Poslušan na prijekore i opomene, vratio se u Aleksandriju.
Petnaest godina kasnije, prigodom jednog putovanja prema Grčkoj, gdje ga je poslao biskup da pobija krivovjerce, jeruzalemski biskup Aleksandar i cezarejski Teoktist su ga zaredili za svećenika, što je onda dodatno pogoršalo njegove odnose s mjesnim biskupom (koji je vjerojatno bio zavidan). Demetrije saziva dva sabora u Aleksandrij, te ga najprije izopćio iz aleksandijske zajednice, a potom mu oduzeo i svećeničke ovlasti. Nakon Demtrijeve smrti (232.) Origen se ponadao da će novi biskup Herakla povući spomenute odredbe, ali se to nije dogodilo, tako da je se onda potpuno preselio u Cezareju, gdje osniva školu po uzoru na onu u Aleksandriji i vodi je gotovo dvadeset godina. Škola je praktički «misionarskog» karaktera u odnosu prema poganskoj mladeži koja je simpatizirala kršćanstvo. U pouci je bio cilj predstaviti kršćansku verziju filozofskih problema, ne ulazeći u kršćanske istine u vlastitom smislu riječi. Za vrijeme Decijeva progona (250.) bio je uhvaćen i mučen podnoseći razne muke i kušnje. Tom prigodom Dionizije Aleksandrijski, njegov negdašnji učenik, izmirio ga je s aleksandrijskom Crkvom. Htjelo ga se pod svaku cijenu prisiliti da se odreče vjere, jer bi to imalo ogroman odjek u javnosti, no on ostaje vjeran i u najtežim mukama. Umire vjerojatno 254. u Tiru od posljedica mučenja. Nazvan je Adamantios (čelični) čime se želi označiti jakost njegova rasuđivanja, vječno trajanje njegovih spisa i željezna volja za radom.

— Djela 
Origen je vjerojatno jedan od najplodnijih kršćanskih autora starine. Epifanije veli da je napisao oko 6000 djela, Pamfilije nabraja 2000, a Jeronim 800, no od svega toga sačuvalo se vrlo malo i to najviše u latinskim prijevodima iz 4. i 5. st.
Heksapla: Njegovo je djelo Heksapla – tekst Staroga zavjeta u 6 stupaca (hebrejski tekst na hebrejskom i u grčkoj transkripciji i 4 grčka prijevoda: Akvila, Simah, Septuaginta i Teodocion; za neke dijelove imao je i druge komentare).
Od egzegetskih djela pisao je komentare, propovijedi i sholije.
Komentari: Komentirao je velik dio Svetoga pisma, od čega imamo sačuvanih komentara: Na Matejevo evanđelje 8/23 knjige; na Ivana 9/30. Potom je sačuvano 10 knjiga komentara na poslanicu Rimljanima, 4 na Pjesmu nad pjesmama.
Propovijedi: Sačuvano je također oko 300 propovijedi, a misli se da ih je bilo nekoliko tisuća. Propovijedi su pisane i govorene za puk, dok su komentari pisani za «školske» potrebe.
Scholije: to su kratke egzegetski zapis o svetopisamskim odlomcima, često su bili skupljani u zbirke.
Antologije: Zbirke izabranih tekstova: Apologija za Origena koju je napisao mučenik Panfilije iz Cezareje i Euzebije; Filocalia koju su priredili Grgur Nazijanski i Bazilije Cezarejski.
Ostala značajna djela: Počela, Contra Celsum (apologija), De oratione, Rasprava s Heraklidom, Exhortatio ad martyrium. Postoje fragmenti i drugih djela poput De resurrectione i Stromati. Od korespondencije sačuvana su cjelovito dva pisma.

  — Obilježja Origenove misli:

• Origen se nikad nije trudio «definirati» jasno svoju teološku misao. On mnogo ovisi o biblijskom tekstu koji komentira i slijedi redak po redak, ne brinući se o tome kako uravnotežiti pojedine izjave s onima na drugim mjestima. Često se događa da propituje više dvije ili tri različite varijante vrlo jasno i dosljedno, ali ostavljajući čitatelju da sam zaključuje. Zato ga ne valja nikad suditi na temelju nekog izoliranoga teksta, nego treba tražiti misao u cjelini;
• U cjelom svom opusu Origen je egzegeta, spekulativni teolog i čovjek duhovnosti. Ove tri dimenzije su u uzajamnom odnosu, što nikad ne treba smetnuti s uma.
• Origen poznaje vrlo dobro filozofiju i znanosti svoga vremena, te su u planu pouke u njegovoj školi. Ali nije filozof, već koristi filozofiju kao teolog, dok mu znanosti služe za tumačenje doslovnoga smisla Pisma.

— Egzegeta:

• Zajedno s Jeronimom Origen je najveći kritički egzegeta i najveći egzegeta doslovnoga smisla u starini. Nevjerojatno je radoznao prema različitim varijantama koje pronalazi u manuskriptima Starog i Novog zavjeta;
• Po njemu grčki tekst ima prednost nad židovskim, jer misli da je to tekst koji su apostoli dali Crkvi;
• Svetopisamski tekst ima tri smisla: doslovni, moralni i duhovni, shodno podjeli koja postoji u čovjeku na tijelo, dušu i duh, ili pak kao što postoji razlikovanje vjernika na početnici, napredujući i savršeni
• Literarni smisao je za nj je materijalno značenje slova, a ne, kao za nas, značenje koje je htio dati sveti pisac. Stoga drži da kad Biblija govori figurativnim jezikom, onda ne postoji valjani literarni smisao. No, on vjeruje u povijesnost svetopisamskih tekstova, premda joj ne posvećuje veliku pozornost.
• Origen drži da je Duh Sveti želio duhovno značenje Svetoga pisma, te posvećuje mnogo više vremena njegovu traženju. Taj smisao se pronalazi prvenstveno u Novom zavjetu i u prethodnoj predaji. Dok u egzegezi prevladava alegorizam, ponekad i pretjerani, manje drži do ljudskog autora.
• Stari zavjet je objava utoliko ukoliko je u cjelini proročanstvo o Kristu, te egzegeza treba pokazati da je Krist ključ njegova razumijevanja.
• Što se tiče novozavjetne egzegeze, ona primjenjuje na svakog kršćanina ono što je rečeno o Kristu i pokazuje u Kristovu djelovanju proročanstvo i anticipirano posjedovanje eshatoloških dobara. Prvi Kristov dolazak je istovremeno i ispunjenje vremena koje prethodi eshatonu i proročanstvo budućeg dolaska.

—Duhovni nauk  
·         Duhovni nauk je prisutan u svakom egzegetskom spisu. Njegova asketsko-moralna poimanja su još treba istraživati. Antropologijom i angeologijom dominira duhovni boj.
·         Čovjek je u isto vrijeme duh (pneuma), duša i tijelo: duh je dar Božji svakom čovjeku kojim ga vodi u spoznaji, molitvi i kreposti. Duša je dvostruka: duh odgaja njezin viši dio, razum (nous) ili srce, što je ujedno dio ili sposobnost duše koja prima milost. Niži dio duše, «tijelo» ili «tjelesna misao» odgovara u određenom smislu požudi koja vuče čovjeka prema tijelu. Osim toga, dušu privlače anđeli i demoni koji stoje iza svojih vojskovođa: Krista i Sotone.
·         Origen je tvorac mnogih mističkih tema koje će poslije preuzeti njegovi nasljednici. Tradicionalnoj zajedničarskoj egzegezi koja u zaručnici iz Pjesme nad pjesmama vidi Crkvu, on dodaje i individualnu egzegezu koja se primjenjuje na dušu.
·         Da bi Kristovo utjelovljenje proizvelo plodove u svakome, treba se roditi i rasti u svakoj duši. Duhovno uzdizanje, uz pomoć molitve i kreposti, predstavljena je penjanjem apostola na brdo preobraženja gdje im na vrhu Isus otkriva božanstvo, koje izbija iz čovještva: preobraženje je simbol najviše spoznaje koju čovjek može imati na zemlji o Bogu u njegovu Sinu. Pet duhovnih osjeta koji se razvijaju u onome tko napreduje, dopuštaju mu, analogno tjelesnim osjetima, da spozna intuitivno i naravno (conaturaliter) božanske stvarnosti kojima je u prvi mah dao pristanak pomoću vjere. Ovaj naravni odnos događa se po sudjelovanju na slici Božjoj, Riječi, koju je čovjek primio od trenutka stvaranja i koju uvećava u sebi kršćanskim životom i prakticiranjem kreposti, budući da samo sličan može spoznati sličnoga, sve dok ne dođe do stupnja sličnosti u blaženstvu koje se podudara sa savršenim promatranjem.
·         Predmet spoznaje su otajstva, ona vidljivih i nevidljivih bića, ona trojstvenih odnosa, svi ujedinjeni u osobi Sina, Otajstva na najuzvišeniji način, Slike Očeve, Razumskoga Svijeta: u njemu, Mudrosti Božjoj, nalaze se planovi i klice stvorenja. Otajstvo se razumijeva u svjetlu koje dolazi iz božanskih Osoba, gdje Sin, suobličujući se na različite načine prema sposobnosti pojedinca, postaje hrana koja hrani čovjeka božanskom naravi, koju Sin neprekidno prima od Oca; on je i vino koje razveseljava dušu ispunjavajući je slatkoćom, slašću, zanosom, osjećajima koje doživljava poradi božanske prisutnosti.
·         Spoznaja je susret božanske slobode koja se daruje i ljudske koja prima dar: Bog ne dominira čovjekom protiv njegove volje, u ekstazi koja bi mu oduzela svijest i temeljene slobode, jer samo đavao djeluje tako da sebi podvrgava one koje opsjedne ili u kojima se nastanjuje po strasti.
·         Redovito je polazna točka spoznaje egzegeza Svetoga pisma, razmatrana u odricanju od grijeha i svijeta, te u čistoći srca. Vjera joj je nužno počelo, ali njen predmet je uvijek prisutniji duhovnim osjetima, te se na posljetku spoznaja stapa s ljubavlju.
·         Najveće dobro za čovjeka sastoji se u tome da postane što je moguće više sličan Bogu, što se ostvaruje  osobnim naporima i milošću. Najbolji put kršćanskog savršenstva je nasljedovanje Krista. Nisu svi učenici bilo pozvani da postanu apostoli, ali su svi pozvani na nasljedovanje.
Prva dionica toga puta je upoznati sebe. Neophodno je znati što moramo činiti, izbjegavati, poboljšavati i zadržavati. Učinak ovog upoznavanja će biti svijest da moramo uzeti oružje protiv grijeha, te zapreke koja sprječava postizanje savršenstva. Potreban je potpuni odmaku od svijeta, koji se ostvaruje asketizmom. Origen daje također opis etapa unutarnjeg uspona, koji započinje bijegom od svijeta, nastavlja se borbom protiv đavla i demona dok se ne stekne krepost. Potom se rađa jaka želja za duhovnim stvarnostima i za Kristom, sve dok se ne ostvari mistično jedinstvo s Logosom. Zato govori o Kristovom rađanju u srcima i o njegovu rastu u duši. Ipak najdraža slika kojom izražava odnos duše i Logosa je duhovni brak.

—Spekulativni teolog  

• Njegova teologija je nedjeljiva od egzegeze i duhovnog nauka, te je na njima nadahnuta. Origen ostaje vjeran pravilu vjere svoga vremena koje izlaže u uvodu Počela. Polazeći od njega, uz pomoć Pisma, razuma i vlastitog duhovnog i pastoralnog iskustva, istražuje bez pretenzija dogmatiziranja (De principiis je teologija u traženju – en gimnasia).
• Njegova teologija u dobroj mjeri se razvija kao reakcija na krivovjerja onoga vremena. Protiv marcionita potvrđuje Stvoriteljevu dobrotu i identitet s Ocem Isusa Krista, suglasje Starog i Novog zavjeta, te vrijednost Staroga. Protiv valentinovaca naglašava slobodnu volju, osobnu odgovornost, odbacivanje predodređenja kao da bi to bio zakon prirode. U sporu s docetima govori o Kristovom autentičnom čovještvu kao uvjetu otkupljenja. Isto tako se suprotstavlja dvjema trojstvenim krivovjerjima: u odnosu na modaliste govori o vlastitoj osobnosti svake Osobe, a prema adopcionistima govori o vječnom rođenju Božje Riječi. Struje unutar kršćanstva koje su ispovijedale antropomorfizam, milenarizam i doslovna tumačenja Pisma, daju mu prigodu ispovijedati bestjelesnost Boga, duše i konačnog blaženstva, te dokidanje židovskog zakona Kristovim dolaskom.
• Filozofija kojom se koristi je Srednji platonizam, čija je odlika da je eklektičan, miješan s dosta stoicizma i nešto aristotelizma. Ali Origen nije filozof, jer on koristi svoje filozofske spoznaje kao teolog.
• Što se tiče trojstvene teologije, Origen više nastoji izraziti na dinamički način nego na ontološki jedinstvo osoba i osobnosti svake od njih. Prisan je s pojmom trojstvo (trias). Otac je izvor božanstva koje on saopćava Sinu vječnim i trajnim rađanjem i Duhu Svetome, na način da Sin jest i ostaje u Ocu, kao što je Otac u Sinu. Sin je u Ocu i onda kad je, utjelovljen, na zemlji sa svojom dušom. U Origena se prvi put susreće formula glede vječnog Sinova rađanja: «nije bilo (trenutka) kad ga nije bilo». S druge strana valentinovsko predstavljanje Sinova rođenja kao probolè ili prolatio, to jest predstavljanje koje pretpostavlja, kao u ljudskom ili životinjskom rađanju, dijeljenja supstancije. Sin ne proizlazi iz Oca dijeljenjem supstancije, nego duhovnim činom rađanja, na način na koji volja izlazi iz razuma. A budući da je u Bogu sve vječno, onda je i čin rađanja vječan (aeterna ac sempiterna generatio). Sin nije sin posvojenjem (per adoptionem) nego po naravi (sed natura filius). Otac je prvi u koliko je počelo i jer on daje poslanje Sinu i Duhu: ovdje je središnja točka Origenova «subordinacionizma», iz čega ne proizlazi, uz izuzetak nekoliko neuspjelih izraza, da su manji po moći od Oca.
• U kristologiji Origen prvi rabi pojam Bogočovjek (theantropos). Sin ima, u jedinstvu osobe, mnogostruke nazive (epinoiai):  različita imena koja mu Pismo pridaje izražavaju različite vidove njegova odnosa s Ocem i ljudima. Kao Mudrost on je razumski Svijet koji sadrži principe i sjemena bića i sve poznavanje otajstava; kao Logos on ih objavljuje i izvršava stvaranje. Jedinstvo Logosa s ljudskom dušom se dogodilo prije utjelovljenja, jer je, po njemu, Kristova duša bila stvorena s drugim dušama u preegzistenciji: po njezinu sjedinjenju s Riječju ona je bila «u obličju Božjemu», bezgrešna, a Krist, u svojoj ljudskosti, je dakle zaručnik Crkve koja, u preegzistenciji, bijaše oblikovana s drugim dušama. Da bi otkupio svoju palu zaručnicu, On se je utjelovio u krilu Djevice Marije, a s njime i Riječ. Tijelo u koje je ušla Kristova ljudska duša, sjedinjena s Logosom, je uzeto od neoskvrnjene i čiste Djevice i oblikovano djelovanjem Duha Svetoga (ex incontaminata virgine assumpta et casta sancti spiritus operatione formata). On objavljuje ljudima božanstvo pretvarajući ga u ljudsku osobu (čineći da bude i ljudska osoba). Jedinstvo dviju naravi u Kristu je krajnje snažno tako da Isusova duša i tijelo čine jedno biće s Logosom nakon utjelovljenja (oikonomia). Kristova ljudska duša je u trenutku muke dana sotoni kao otkupnina, da bi, nakon što je sišla u podzemlje, oslobodila duše pravednika izvodeći ih sa sobom. Origen prvi, na svoj način, formulira nauk o hipostatskom jedinstvu i komunikaciji vlastitosti (communicatio idiomatum).
  Duh Sveti dolazi od Oca po Sinu koji mu saopćava svoje nazive: on je Posvetitelj i sačinjava «materiju» ili «narav» karizmi koje odgovaraju aktualnoj milosti skolastičke teologije.
• Origen razrađuje nauk o anđelima i demonima: čuvari pojedinaca i naroda, ili stavljeni na čelo različitih kraljevstva prirode. Čovjek je bio stvoren, kao i anđeo, na sliku Božju, to jest na sliku Riječi: participira na postojanju i božanstvu Očevu, na sinovstvu i na razumnosti Sinovoj, jasno, više u nadnaravnom nego naravnom smislu riječi. Ali grijeh prekriva sliku Božju u čovjeku đavolskim i bestijalnim slikama, koje samo Otkupitelj može otjerati.
  Spekulacije oko uskrsnog tijela idu k tome da u isto vrijeme potvrde njihov identitet i njihovo razlikovanje od zemaljskog tijela.
• Premda Origen ne tvrdi da je Marija potpuno izuzeta od grijeha, prvi je ustvrdio s jasnoćom trajno djevičanstvo. U njoj promatra jednog od velikih tipoloških likova duhovnog čovjeka, a po povjesničaru Sokratu, tvrdio je za nju da je Bogorodica (Theotokos). Premda ovo nije posvjedočeno u spisima koje posjedujemo, ipak se zna da je aleksandrijska škola rabila ovaj naslov za Mariju mnogo prije sporova kojima je predmet bilo njeno bogomajčinstvo početkom 5. st. U svakom slučaju Origen već na neki način formulira sveopće Marijino majčinstvo: Nitko ne može razumjeti Evanđelje ako nije poput Ivana počivao na grudima Isusovim i ako nije poput njega primio Mariju za majku.
• Origen definira Crkvu kao zajednicu kršćanskog naroda (coetus populi christiani) ili zajednicu svih svetih (coetus omnium sanctorum ili credentium plebs). Ali u njoj vidi i mistično tijelo Kristovo. Kao što duša stanuje u tijelu, tako i Logos živi u svojoj Crkvi. Prvi govori o tome da je Crkva grad/država Božji na zemlji. Budući da je država Božja na zemlji, živi pored civilne države. Ima svoje zakone koji su sukladni vlasti u svakoj zemlji. Crkva je danas država u državi, ali će snaga Logosa koji djeluje u njoj učiniti da trijumfira nad svjetovnom vlašću. Prosvijetljena Logosom Crkva postaje svemir svemira (kosmos tou kosmou). Izvan ove Crkve ne može biti spasenja (extra hanc domum, id est ecclesiam, nemo salvatur). Samo u Crkvi se nalazi nauk i zakoni koje je Krist donio čovječanstvu, kao i krv koju je prolio za naše spasenje. Dakle, ne može biti vjere izvan ove Crkve. Vjere krivovjeraca ne zaslužuje ime vjere (fides). Nije ništa drugo nego pristrana lakovjernost (credulitas).
• Krštenje i istočni grijeh: Origen potvrđuje vjeru u istočni grijeh, te praksu krštavanja djece. Svako ljudsko biće se rađa u grijehu, radi čega apostolska predaja određuje da se krštava novorođenčad.
• Pokora i opraštanje grijeha: Origen više puta naglašava da, u striktnom smislu, ne postoji nego  samo jedno oproštenje grijeha, ono koje se zadobiva krštenjem, s time da kršćanska vjera daje moć i milost da se nadvlada zle strasti. Postoje međutim razna sredstva za oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja. Origen ih nabraja 6: mučeništvo, milostinja, oproštenje uvreda, obraćenje nekog grešnika, ljubav (caritas) i oproštenje koje se ostvaruje pokorom i ispovijedanjem grijeha pred svećenikom kao službenikom Crkve. Na svećeniku je da odluči treba li grijehe priznati javno ili ne. Postavljalo se naprotiv pitanje smatra li Origen da su svi grijesi oprostivi, jer jedan tekst iz traktata O molitvi kao da potvrđuje suprotno kad govori o tome kako se neki svećenici hvale da mogu otpustiti grijeh idolatrije, preljuba i bludničenja, kao da bi njihova molitva bila tako jaka da može opraštati smrtne grijehe. Međutim, Origen ne tvrdi u apsolutnom smislu da su neoprostivi, nego da su neoprostivi bez prethodnog okajanja od onog tko ih je počinio, bez javnog izopćenja i dužeg razdoblja. Svećenik samo svojom molitvom nema moć opraštati na takav način, premda ima moć opraštati smrtne grijehe, ali samo nakon što procijeni da je i Bog oprostio grešniku nakon što se ovaj podvrgao javnoj pokori.
• Euharistija: euharistijski kruh Origen naziva «svetim tijelom», ali također i izričitije «tijelom Gospodinovim» koje treba primati s dužnim poštovanjem, pazeći da koja mrvica kruha ne ispadne. Isto tako vjeruje u žrtveni karakter euharistije, tvrdeći kako oltari nisu više škropljeni krvlju životinja, nego posvećeni Kristovom krvlju.
  Postoje također i drugi tekstovi koji govore kako «tijelo i krv» Gospodinova u euharistiji predstavljaju Kristovu riječ kojom se hrane duše. Za Origena Riječ ima soteriološku i «sakramentalnu» ulogu koja je iznad ikakvom liturgijskog obreda. Stoga on teži sustavno premjestiti naglasak s euharistijskog blagovanja na duhovno blagovanje Riječi u razumskom svijetu Duha. «Blagovati tijelo» i «piti krv» idu prema tome da postaju sinonimi za «prihvatiti Kristove riječi». Izričito veli da se Kristovu krv može piti na dva načina: sakramentalno (sacramentorum ritu) i «kad primamo njegove oživljujuće riječi». On prihvaća da postoji doslovni način razumijevanja svete pričesti, što je opće tumačenje, te ga pripisuje jednostavnim dušama. Međutim, simboličko tumačenje mu se čini dostojnijim Boga, i to je ona koju ispovijedaju učeni.
• Eshatologija: najtipičniji primjer Origenove teološke spekulacije je nauk o apokatastazi – sveopća obnova svih stvari u njihovom primitivnom, čisto duhovnom, stanju. Konac svijeta će doći kada svatko bude podvrgnut kaznama prema vlastitim grijesima. Duše onih koji su griješili na zemlji bit će podvrgnute nakon smrti plamenu što pročišćava. On drži da će dobrota Božja po Kristovu djelovanju pozvati sve stvari jednom jedinom cilju/smislu. Kao što podlaganje Sina Ocu označava reintegraciju svega stvorenoga, tako podlaganje neprijatelja Sinu označava spasenje podvrgnutih i reintegraciju izgubljenih. Uništavanje posljednjeg neprijatelja ne znači uništenje supstancije koju je stvorio Bog, nego uništenje sklonosti neprijateljske volje koja nema svoje počelo u Bogu, nego u neprijatelju. Bit će dakle uništen, ne da ne bi više postojao, nego da ne bude više neprijatelj i smrt, veli Origen, što se protumačilo kao potvrda spasenja i samog Đavla. Neće dakle biti uništena đavlova supstancija nego će doći do eshatološkog eliminiranja zla, te je vječno postojanje samo dobra središte nauka o apokatastazi. Treba imati u vidu antignostičku funkciju ove Origenove nauke kojom želi ustvrditi kako postoji Božje gospodstvo nad cijelim stvorenjem, te pobiti tvrdnju onih koji su govorili o kategorijama ljudi kojima je po naravi bilo nemoguće spasiti se (hilici i psihici). Apokatastaza, nakon što se dogodi pročišćavanje stvorenja od krivice koja proizlazi iz aktualiziranja slobodne volje, potvrdit će neraskidivu vezu između Božje dobrote i pravednosti, protiv razdijeljenosti u Bogu i stvorenju koju je propagirao gnosticizam i marcionizam, te uništenje zla kao kontingentne stvarnosti, suprotno ontologizaciji koja je proizlazila iz gnostičke i marcionitske postavke. Apokatastaza je predstavljena također kao univerzalno izliječenje koje čini Logos, najveći liječnik: Logos i njegova iscjeliteljska moć su jači od svih zala koji prebivaju u duši, te zato ne može biti drukčiji zaključak nego da će doći do potpunog uništenja zla. Po njemu Logos će jednoga dana biti gospodar svih razumskih bića, i preobrazit će svaku dušu u savršenstvo koje je njemu vlastito, sve dok svaki pojedinac, koristeći jednostavno vlastitu slobodu, ne bude izabirao ono što želi Logos i naći će se u stanju koje bude izabrao.

Imajući u vidu sve pozitivne rezultate, kao i nedostatke (pretjerani alegorizam, apokatastaza, ovisnost nekih ideja o grčkoj filozofiji) i nedorečenosti Origenove misli, valja podvući da je kršćanska teologija s Origenom postigla zrelost kojom je bila u stanju zadovoljiti najizoštrenije zahtjeve razmišljanja, odstranjujući konačno svaku gnostičku umišljenost o intelektualnoj superiornosti u odnosu na kršćane. Kršćanska se teologija napokon nametnula kao vrijedna pažnje i kod najizobraženije intelektualne klase poganskog svijeta.

a) Aleksandrijska škola

b) Panten i Klement Aleksandrijski

b) Origen: značenje i utjecaj (egzegeta, teolog, mistik)

c) Origen, origenizam i origenističke rasprave (kratki pregled)

d) Origenovi sljedbenici i protivnici u 3. st.: Dionizije Aleksandrijski, Grgur Taumaturg, Metodije Olimpijski  

a) Aleksandrijska škola

Da bi se moglo govoriti o kršćanskim školama u starini, potrebno je shvatiti kakav je uopće bio sustav školstva u doba Antike. Naime, kad se govori o školi treba dobro razlikovati radi li se o školi kao mjestu poučavanja, ili pak o školi u prenesenom smislu, a odnosi se na opće mišljenje ili stav glede nekog nauka. Osnove školske pouke (ludus litterarius) su se davale djeci već od 6. ili 7. godine života, a odnosile su se na elemente pisanja, čitanja i računanja, što je trajalo do 10. ili čak 12. godine. Pouke je davao redovito kućni učitelj ili u osnovnim školama litterator/ludi magister (grammates).
Nakon toga je slijedila pouka koju je davao grammaticus, a trajala je do 18. godine. Sadržajno je podrazumijevala proučavanje prve od sedam slobodnih znanosti (7 artes liberales), a to je gramatika, tj. osnove jezika na temelju najpoznatijih književnih djela starine (Homer, Virgilije). Nakon toga je na scenu stupao rhetor koji bi poučavao u drugih šest disciplina: dijalektika, retorika, aritmetika, muzika, geometrija i astronomija. Sve do ove točke osnove školstva su bile zajedničke svim učenim osobama. U antičko vrijeme nije postojala nijedna kršćanska škola koja bi imala vlastite osnove obrazovanja izvan ovog programa. Ujednačena književna pouka predstavljala je temelj svim zvanjima koja su pretpostavljala izvrsno vladanje jezikom (odvjetnici, govornici, političari).
Iznad ovog temeljnog obrazovanja dolazila je „visoka škola“ misli i razumijevanja svijeta – filozofija, u čemu onda ovaj pojam „škola“ počinje uzimati i jedan drugi smisao. Moglo se tako slušati predavanja nekog filozofa, ili pak, bez slušanja predavanja, prihvatiti određenu filozofsku struju.
Pored ovih službenih škola, već od polovice 2. stoljeća, postojali su slobodni učitelji i „kršćanski filozofi“ (npr. Justin), koji su slijedeći primjer profanih škola okupljali kršćanske učenike da bi razmišljali o značenju i o događanjima svijeta i života, ali i s nakanom da bi obratili one koji nisu bili kršćani, a ojačali vjeru onih koji su već prigrili kršćanstvo. Jer jedna «racionalna» religija kao što je bila kršćanstvo, za ljude u starini je, načelno, predstavljala i filozofiju, to jest misaoni sistem koristan da se pomoću njega tumači svijet i predloži sustav moralnih normi.
U kršćanskom ozračju, već tijekom 2. stoljeća, u nekim većim centrima, gdje se moglo računati na korištenje biblioteka, razvile su se biskupske škole za uvođenje katekumena u osnove kršćanske vjere. Redovito su ih organizirali kršćanski učitelji bez nekog posebnog ovlaštenja mjerodavne crkvene vlasti. Najpoznatija i najutjecajnija kršćanska škola bila je Aleksandrijska u kojoj su djelovali Panten, Klement Aleksandrijski i Origen u razdoblju od 180. do 231. godine. Nakon što je Origen prekinuo odnose sa svojim biskupom u Aleksandriji, nastavio je svoju „školsku“ aktivnost u Cezareji (Palestina) koja je u 4. stoljeću bila poznata po veličini i utjecaju. Pantenu i Klementu treba biti zahvalni za inicijativu da ponude pouku kršćanske kulture na većoj razini ili niz predavanja o različitim argumentima, bilo s ciljem da predstave kršćansku vjeru, bilo da naznače njezin odnos s poganskom kulturom, bilo da produbljuju datosti vjere. Njihov osnovni cilj je bio suprotstaviti se gnosticima i preoteti im prevlast i monopol nad kulturom u očima učenih kršćana, te pokazati da postoji jedinstvo vjere i znanja. Premda se na filozofiju u nekim krugovima gledalo s dozom podozrenja ili čak odbojnosti (Tacijan, Tertulijan), ipak su je učitelji aleksandrijskog kruga držali nezamjenjivim propedeutskim sredstvom za pristup studiju Svetoga pisma. Prvenstveno radi toga jer je nudila razumijevanje temeljnih pojmove, te izvođenje hermenutskih i dokaznih postupaka, što je bilo značajno za razvoj egzegeze i kršćanske teologije.
Vrlo je vjerojatno da su se Panten i Kelement zadovoljili davanjem privatne pouke, a da je tek s Origenom Didaskaleion, aleksandrijska katehetska škola, imao potporu i nadzor mjesnih crkvenih vlasti. Po svoj prilici je tek s Origenom postao škola u pravom smislu riječi oko 220. godine kad on povjerava pouku katekumena svom suradniku Herakli, dok sebi ostavlja pouku na višoj razini. Uz katekizam poučavalo se gramatiku i filozofiju, a, za naprednije, držala su se predavanja iz teologije i biblijske egzegeze.
Aleksandrijska škola, viša škola za pouku katekumena, prerasla je u školu teoloških znanosti i biblijske egzegeze, tako da je postala prvo teološko sveučilište kršćanske starine. Odlika ove škole je da je primjenjivala racionalnu filozofsku metodu za razumijevanje objavljenih istina, a filološku, koja su običavali koristiti poganski i židovski autori, na tumačenje Svetoga pisma. Stvaranjem teološke znanosti crkvena književnost nije više bila jednostavno sredstvo obrane protiv izvanjskog neprijatelja, kao u slučaju apologeta, već postaje sredstva miroljubivog intelektualnog prodora i osvajanja unutar Crkve. Filozofski sistem koji je vršio najviše utjecaja na ovu školu je nedvojbeno platonizam, što je imalo i svoje posljedice na teologiju (nekad pretjerano jak naglasak na Božju transcendenciju) i na biblijsku egezegezu (alegorija).
Što se tiče „Antiohijske škole“ ona u svojoj početnoj fazi (oko 260. god.) nije bila ustanova, nego teološka misao koja se pozivala na Lucijana iz Antiohije, a školu u pravom smislu riječi će osnovati i voditi Diodor iz Tarza. Pripadnici Antiohijske škole su pridavali veći naglasak, u tumačenju Svetoga pisma, književno-povijesnom značenju (ali ne isključivo), dok su se aleksandrinci posvećivali više proučavanju alegorijskog, moralnog i anagoškog smisla Pisma trudeći se otkriti u njemu onaj dublji, skriveni smisao. 

b) Panten i Klement Aleksandrijski

Panten 
Panten je bio prvi učitelj Aleksandrijske katehetske škole. O njemu govore Euzebije Cezarejski i Klement Aleksandrijski. Rođen je u južnoj Italiji (Sicilija), a njegovi spisi nisu se sačuvali. Bio je filozof (stoik), da bi se potom obratio na kršćanstvo. Nakon obraćenja javljala mu se misionarska svijest i želja da ode do Indije. Godine 180. se nastanio u Aleksandriji i tu mu povjeravaju katehetsku školu za katekumene. Panten umire oko 200 godine. Novost ovakve pouke je u tome što su je davali vjernici laici sa filozofskom izobrazbom (prošli su i poganske škole). Naslijedio ga je Klement koji je prije toga bio njegov učenik.

Klement Aleksandrijski

—  Život
Tit Flavije Klement – rođen je 150. godine, vjerojatno u Ateni u poganskoj obitelji, gdje je vjerojatno primio i prvu izobrazbu. Nema podataka o razlozima ni o vremenu kad se obratio na kršćanstvo. Nakon što se obratio, proputovao je Južnu Italiju, Siriju, Palestinu, u želji za što boljom naobrazbom, tražeći poznate učitelje onog vremena, kako sam svjedoči da je imao povlasticu slušati svete i vrlo časne osobe (Strom. 1,1,11). No događaj koji je odredio njegov intelektualni put i smjer, bio je put u Aleksndriju. Pantenova predavanja su ga toliko privukla da je odlučio ostati u tom gradu kao u svojoj novoj domovini.
Postaje najprije Pantenov učenik, pa asistent, da bi ga potom naslijedio na čelu katehetske škole kao učitelj. Nije moguće sa sigurnošću reći kad se to točno dogodilo, ali je vjerojatno da je to bilo oko 200. Dvije tri godine kasnije započinje progon kršćana u vrijeme cara Septimija Severa, što ga je prisililo da napusti Egipat. Potražio je utočište u Kapadociji, kod nekadašnjeg učenika Aleksanda (budućeg jeruzalemskog biskupa), te se više nije vrtio u Aleksandriju. Umro je nešto prije 215.

— Djela
Premda imamo vrlo malo podataka o Klementovu životu, njegova djela nam dopuštaju precizniju ideju o njemu kao osobi. Stječe se dojam da se radi o čovjeku graditelju. Po prvi put kršćanski nauk se suočava s idejama i djelima svoga vremena, te on stoga zaslužuje naziv začetnika crkvene znanosti. Njegov književni opus ocrtava nam čovjeka široke kulture proširene na filozofiju, poeziju, arheologiju, mitologiju i književnost.
Istina je da se ne koristi uvijek djela navodeći po izvorniku (često se utječe antologijama i florilegijima), ali u svakom slučaju dobro poznaje klasične autore (pronalazi se više od 360 navoda). A što se tiče kršćanske literature, vidi se da o njoj ima cjelovita saznanja. Pokazuje da ima jednaku bliskost s Biblijom, kao što pozna i postapostolsku i heretičku književnost. U 1500 redaka aludira na Stari zavjet, a u 2000 na Novi.
Bilo mu je potpuno jasno da Crkva nije mogla izbjeći bitku s filozofijom i kršćanskom književnošću, ako je htjela izvršiti svoju ulogu prema čovječanstvu, te preuzeti ulogu odgojiteljice naroda. Helenistička izobrazba mu je omogućivala da od kršćanske vjere stvori sustav misli, opremljen i znanstvenim temeljima. Ako misao i učeno istraživanje imaju svoje mjeso u Crkvu, treba zahvaliti njemu više nego ikome. On je ponudio dokaz da se vjera i filozofija, evanđelje i profana pouka ne suprotstavljaju, nego nadopunjuju. A svako profano znanje može biti korisno teologiji, te je tako bio pobornik interdisciplinarnosti. Kršćanstvo je kruna i slava svih istina koje se otkrivaju u raznim i različitim filozofijama.
Najpoznatije njegovo djelo je trilogija Protreptik, Pedagog, Stromati (trilogija u kojoj je iznio cjelinu kršćanske teologije: apologetiku, etiku i dogmatiku). Zamislio ga je po pedagosškom planu: Protreptik bi bio poticaj, Pedagog bi bio odgoj, a Stromati pouka. Protreptik se predstavlja, poput istoimenog izgubljenog Aristotelova djela, u obliku proglasa upućenog učenim osobama koje su pokazivale zanimanje za kršćanstvo, shvaćeno kao oblik života, istovjetno onom što je Aristotel učinio za filozofiju. Pedagog je jedna vrsta priručnika kojemu je cilj učvrstiti i produbiti vjeru u krsnoj pouci, ali i on upućen osobama visokih kulturnih krugova. Stromati su pak jedna vrsta spisa za privatnu upotrebu kao pripomoć u pedagoškom radu.
Od drugih djela sačuvana su Quis dives salvetur?,  te Excerpta ex Theodoto i Eclogae propheticae (kao i 8. knjiga Stromata, ovo su izvadci tekstova iz drugih pisaca u perspektivi daljnjeg osobnog  rada). Zna se još za njegovo komentar knjiga Staroga i Novoga zavjeta po nazivom Adumbrationes (Hipotiposis), to jest nacrti ili skice, kao i za mnoga druga djela od kojih su ostali samo ulomci (O Uskrsnu, Crkveni kanon, Protiv judaizanata, O Providnosti, Poticaj na strpljivost ili Novokrštenicima. Euzebije u svom popisu Klementovih djela navodi i Govor o postu i Govor o kleveti. 

Protreptik je poticajni govor apologetskog karaktera kojega upravlja Grcima s ciljem da ih potakne na obraćenje. Želi ih uvjeriti da odbace klanjanje svojim bogovima, nedostojnost i nedostatnost poganske vjere, te da ih privede spoznaji prave vjere, to jest da se otvore pouci božanskog Logosa, koji je se, nakon što je najavljen po prorocima, utjelovio u Kristu. Ovaj Logos obećava život koji ispunja najdublja ljudska očekivanja, te udjeljuje otkupljenje i besmrtnost. Obraćajući se Grcima Klement ih poziva da poslušaju pjesmu Krista, učitelja novoga svijeta, silniju od Orfejeve, pa da napuste poganstvo i njegovu filozofiju, jer je lažno i besmisleno.
Za spoznaju Boga dokazi su mu nezadovoljavajući. Između ostaloga navodi dokaze poganskih pisaca i filozofa za monoteizam, kako bi im dokazao da su i oni dijelom spoznali kako je opravdano vjerovati u jednog Boga.
Po svom sadržaju ovo djelo se smješta među prve kršćanske apologije, ali se ne opaža da Klement brani kršćanstvo od konkretnih napada i klevetničkih optužbi, kao što je to bio slučaj od samog početka 2. st. Tako ovo nije toliko obrana, koliko navještaj i poziv Grcima na obraćenje, u kojem on polemizira protiv antičke mitologije. Argumente koje koristi protiv religije i poganskog štovanja božanstava nerijetko uzima i iz filozofije, koja je također dolazila do zaključka neistinitosti i besmislenosti mitoloških sadržaja. Uz to preuzima i argument starine Staroga zavjeta, tvrdeći da je stariji od  poganskih pisaca i filozofa.
Ovoj polemičkoj noti Klement pridružuje duboko i iskreno uvjerenje o univerzalnoj odgojnoj ulozi koju Logos vrši kroz cijelu ljudsku povijest. Vrlo toplom poezijom i velikom govorničkom vještinom hvali uzvišenost objave Logosa i čudesni dar božanske milosti koja zadovoljava svaku ljudsku želju. Tu istu milost je potrebno crpiti neposredno preko proroka kroz koje je govorio Logos, a ne iz poganskih pisaca, koji su ono dobra što imaju preuzeli od proroka.

Pedagog – je sastavljen od tri knjige, a nastavak je prethodnog djela, s time da, za razliku od Protreptika koji je apologija, Pedagog sadrži kršćansku etiku. Logosnaziva odgojiteljem ili pedagogom. Klement piše ovo djelo za bogate i izobražene čitatelje koji su prihvatili kršćanstvo, ali još imaju poganskog duha. Pedagog je sam Krist (Logos), čija djeca postajemo po krštenju. On poučava obraćenike načinu životom kojem će upraviti vlastiti život. Prva knjiga je općeg karaktera, a u njoj govori o odgojnoj ulozi Logosa kao pedagoga, čiji bi cilj bio «učiniti da duša postane bolja, a ne poučavati je, uvesti je u krepostan život a ne u intelektualni» (Pedag. 1,1,1,4). Po Klementu pedagogija je odgoj djece, ali ne misli da su djeca (paides) oni kršćani koji su na nižoj intelektualnoj razini, kako su tvrdili gnostici držeći samo sebe odraslima, nego su djeca Božja svi oni koji su otkupljeni i preporođeni krštenjem, jer su tako prosvijetljeni i osposobljeni za savršenstvo, a postajući savršeni baštine besmrtnost. Princip odgoja po kojem Krist odgaja je ljubav, za razliku od straha na kojem se temeljio starozavjetni odgoj, ili samog intelektualnog znanja kako su tvrdili gnostici. To ne znači da Otkupitelj koristi samo dobrohotna sredstva, nego primjenjuje i žestinu ako treba. Šiba je simbol milosti, a ne znak osvete. Bog se tako pokazuje kao dobar i pravedan, a kao sposoban odgojitelj zna koristiti dobrotu sa strogošću. Klement veli da se pravednost i ljubav u Bogu ne isključuju, čime je zacijelo aludirao na marcionite (a i gnostike!), koji su nijekali identitet starozavjetnog Boga s novozavjetnim, držeći starozavjetnog zločestim ili neznalicom.
Nakon što je iznio opće principe morala, u drugoj i trećoj knjizi prelazi na konkretne slučajeve iznosi pravila za razna područja života. Tako Klement govori o propisima glede odijevanje, spavanja, jela, glazbe i plesa, slobodnog vremena i zadovoljstava, kupanju i miomirisima, o dobrom vladanju i o bračnom životu. Iz ovih poglavlja se može iščitati kakav je bio svakodnevni život u Aleksandriji (luksuz, pijanke, razvrat). Nastupajući vrlo jasno, Klement upozorava svoje kršćane na opasnosti takvog načina života, dajući im moralni kodeks dobrog kršćanskog ponašanja, prilagođen okolnostima. Ne traži da se kršćani liše svih sastavnica kulture onoga vremena, niti da se odreknu svijeta ili da čine zavjet siromaštva. Temeljni zahtjev je stav duše koji trebaju zauzeti, čuvajući se da se srcem ne naveže na dobra ovoga svijeta. Ali ipak je poželjnije da kršćanski duh prožme kulturni život grada. Djelo se završava molitvom Pedagogu i himnom Kristu otkupitelju, čiju se autentičnost dovodilo u pitanje, ali ipak nema valjanih razloga sumnjati u Klementovo autorstvo jer korištene slike i metafore potpuno odgovaraju onima u Pedagogu. Čak je moguće da se radi o službenoj zahvalnoj molitvi aleksandrijske škole.
Uz Stari i Novi zavjet vrela koja Klement koristi u Pedagogu su spisi grčkih filozofa. Opaža se utjecaj Platovih i Plutarhovih traktata, kao i stoičkog morala, ali je ipak teško definirati djela o kojima ovisi. Velik broj pasusa je skoro identičan nekim stranicama stoičkog mislioca Musonija Rufa, ali su svi ovi elementi, koji pripadaju drugim autorima, usklađeni s kršćanskim idejama, da je rezultat jedna kršćanska teorija života. 

Stromati (ćilimi, fino izvezena tapiserija) – raspravlja o odnosu kršćanske vjere i profane znanosti, a na poseban način između kršćanske vjere i grčke filozofije. Obraća se prije svega široj poganskoj publici zainteresiranoj za filozofiju. Cilj mu je pokazati da kršćanska gnoza nudi ideal koji nadvisuje svaku drugu gnozu. U prvoj knjizi Klement brani grčku filozofiju protiv objekcija onih koji su je smatrali beskorisnom za kršćane. On je smatra Božjim darom, koju je Božja providnost dala Grcima, kao što je židovima dala zakon. Osim što je nekad bila neophodna Grcima za opravdanje, može biti značajna kršćanima za produbljenje znanja (gnosis) vlastite vjere, jer je određena vrsta propedeutike onima koji dolaze do vjere putem racionalnog dokazivanja.
Dok je Justin govorio o sjemenu Logosa raspršenom u grčkoj filozofiji, Klement ide još dalje uspoređujući filozofiju sa samim Starim zavjetom, utoliko što pripravlja čovječanstvo na Kristov dolazak. S druge pak strane se trudi naglasiti apsolutnu nemogućnost da filozofija zamijeni božansku objavu, jer filozofija ne može nego pripraviti pristanak vjere, te stoga brani vjeru protiv kleveta koje dolaze sa strane grka. Po njemu, spoznaja Boga je dostupna samo po vjeri, koja je temelj svake spoznaje. Grci su preuzeli mnoge stvari iz Starog zavjeta, te se zato u raznim filozofskim naukama može pronaći sjemenja božanske istine. U tom smislu se trudi dokazati da je Platon, da bi napisao svoje Zakone, imitirao Mojsija, te se tako vidi da su Grci dužnici barbarima, to jest židovima i kršćanima.
U ostalim knjigama pobija gnozu i njene lažne moralne i religiozne principe, dajući u isto vrijeme izniman okvir prave gnoze i njenih odnosa s vjerom. Samo je kršćanstvo prava gnoza jer joj je ideal moralno usavršavanje koje se sastoji u čistoći i ljubavi Božjoj, čime se apsolutno razlikuje od krivovjerne gnoze. Tri elementa ulaze u narav savršenosti: a) odsutnost strasti (apatheia), b) ljubavi (agape) i c) spoznaja (gnosis). Samo kršćani su pravi gnostici, jer posjeduju pravu sve tri dimenzije koje se traže za savršenstvo. U 3. i 4. knjizi raspravlja o stremljenju k moralnom savršenstvu, o kršćanskom braku i mučeništvu, dok na koncu djela daje sliku savršenog kršćanina, gnostika.
Stromati su ostali nedovršeni, jer nakon sedme knjige najavljuje osmu, jer nije odgovorio na sva pitanja koja mu se čine važnim za kršćanski život i za njihovo religiozno znanje, ali osma knjiga ne odgovora tom planu. U njoj se radi o nekim skicama i nacrtima u drugim sekcijama djela, pa je lako moguće da je umro prije nego je uspio dovršiti zamisao, a nakon njegove smrti to su onda dodali već napisanim knjigama.

Quis dives salvetur? je homilija na evanđeoski tekst Mk 10, 17-31. Insistira na siromaštvu duha, držeći da nije nužno svega se lišiti da bi se spasio. Tvrdi da se i bogataš može spasiti, ako svoje bogatstvo stavi u službu bližnjega. Bitna je nakana Isusovih riječi, tvrdi Klement, sačuvati srce od ljubavi prema novcu i od svakog neurednog navezivanja na nj. Ako bi se svaki kršćanin lišio svega, čime bi onda mogao pomagati sirotinju, kako također sugerira evanđeoski tekst. Stoga treba odložiti strasti, a ne novac i bogatstvo, jer ne isključuje ono iz raja, nego grijeh. Kao dokaz Klement priča legendu o apostolu Ivanu i jednom adolescentu, koji, postavši vođa razbojnika, na koncu se ipak, na apostolov poticaj, obraća i biva primljen u Crkvu. U ovoj homiliji se opaža metoda kojom Klement raspršuje poteškoće svojih slušatelja glede doslovnog tumačenja svetopisamskog teksta. Tako pokazuje da i najveći grešnik može ostvariti spasenje ako čini istinsku pokoru. 

— Teološki nauk

• Poimanje Boga: Klement drži da je Bog istodobno pravedan i dobar, čime se suprotstavlja gnosticima i marcionitima koji su razlikovali Pravednog Boga Starog zavjeta u Dobrog Boga Novog zavjeta. U dublje spekulacije nije ulazio.
• Vjera i filozofija: U određenom smislu pripisuje nadnaravni karakter grčkoj filozofiji, za čije sadržaje misli da su u dobroj mjeri «ukradeni» iz Starog zavjeta. Filozofija pak pomaže vjeri da dođe do dubljih spoznaja vjerskih istina. Precjenjuje filozofiju kad misli da ona opravdava pogano kao što zakon opravdava židove. Isto tako je drži pripravom čovječanstva na Kristov dolazak, međutim ipak pazi da je ne izjednači s vjerom. Stvarna gnoza se sastoji u jedinstvu vjere i filozofije. Zato može reći da kršćanima filozofija pomaže kako bi vjera postala djelotvornije sredstvo spasenja. Kao što je i za Justina, tako je i za Klementa filozofija hermeneutička znanost kojom se ulazi u dublju spoznaju Pisma, te pomaže precizaciji sadržaja dogme vjere i znanstvenoj spoznaji same vjere. Suprotstavlja se time gnostičkoj tezi da su znanost i vjera u protuslovlju.
  Početak filozovije jesu činjenice Pisma i objavljene istine. Nakon toga dolazi osobno istraživanje kako bi došlo do više spoznaje (gnoza). Klement lažnoj gnozi suprotstavlja pravu (Irenej je samo pobijao lažnu). Svaki vjernik zahvaljujući toj spoznaji može postati mudrac, «kršćanski gnostik». Spoznaja je više od vjerovanja. Točno je da svi vjernici mogu postići spasenje, ali spoznaja istina vjere do koje se dolazi dubljim poniranjem u same istine umskim zalaganjem, čini čovjeka vjernika savršenijim. Može se reći da je Klement uspio postaviti temelje teološke metode.
• Logos: Klement je htio izgraditi teološki sustav polazeći od ideje Logosa i stavljajući je u središte. Ovaj pojam dominira cijelom njegovom mišlju i razmišljanjima, do te mjere da ide dalje od Justina. Poimanje Logosa u njegovu slučaju je još mnogo konkretnije i plodnije, do te mjere da postaje najuzvišeniji princip religioznog tumačenja svijeta. Logosje stvoritelj svemira. To je isti Logos koji je objavio Boga u Zakonu Starog zavjeta, u grčkoj filozofiji, te naposljetku, kad je došlo vrijeme, u utjelovljenju. S Ocem i Duhom Svetim čini božansko Trojstvo. Samo zahvaljujući njegovu posredovanju možemo spoznati Boga, budući da Otac ne može imati ime. Sva imena koja mu se daju (Jedan, Dobro, Duh, Bitak, Otac, Bog, Stvoritelj, Gospodin) ne opisuju njegovu vlastitost, nego da pomognu čovjeku da ga razmatra. Nijedno od njih samo za se može ocrtati Boga, nego svi zajedno združeni mogu naznačiti moć Svemogućega.
  Logos je, po svojoj biti, time što je božanski um, učitelj koji poučava svemir i zakonodavac čovječanstva. Klement ga također poznaje i kao Spasitelja ljudskog roda i stvoritelja novog života. Taj život počinje vjerom, napreduje prema znanosti i kontemplaciji i vodi, preko ljubavi i milosrđa, besmrtnosti i pobožanstvenju. Krist, kao utjelovljeni Logos, je Bog i čovjek, i po njemu pristupamo u božanski život.
• Krštenje: je novo rođenje i preporođenje kojim postajemo posvojeni sinovi Božji i braća Kristova.
• Sveto pismo: božanski je nadahnuto. Svjestan je jedinstva dvaju Zavjeta. U komentarima koristi alegorijsku metodu.
• Ekleziologija: čvrsto vjeruje u postojanje samo jedne opće Crkve, kao što je jedan Bog Otac, jedan božanski Logos i jedan Duh Sveti. Ovu Crkvu on zove djevicom-majkom koja daje svojoj djeci mlijeko božanske Riječi. U posljednjem poglavlju Pedagoga Crvku naziva Zaručnicom i Majkom Učiteljevom. Ona je škola gdje Isus, njezin zaručnik, poučava. Ova Crkva se razlikuje od krivovjerja po svom jedinstvu (hereza vodi razdoru) i po tome što je starija od hereza. Drži da je postojanje hereza najveća prepreka obraćenju pogana i židova. Govori o jedinstvu i univerzalnosti Crkve, koje je prihvatilište Pisma, koje je božanski nadahnuto. Crkvena hijerarhija sadržava tri stupnja: biskupstvo, svećeništvo i đakonat, te je s ova tri stupnja slika anđeoske hijerarhije.
• Euharistija: odbacuje poganske krve žrtve, ali poznaje žrtvu Crkve, koja je duhovni prinos Bogu. Osuđuje one koji koriste samo kruh i vodu. Isto tako, Klement u euharistiji prepoznaje hranu za one koji imaju vjeru. Euharistija je nova hrana koja dopušta da se primi Krista i da mu se dadne stanovati u našim dušama. Klement jasno razlikuje između ljudske krvi i euharistijske Kristove. Kristova krv je miješanje pića i Logosa, a u duši čovjeka koji ga pije proizvodi spasonosne učinke.
• Moral: ne traži napuštanje svijeta, nego ispravno korištenje. Moral se sastoji u tome da se živi po zakonu prirode, a to će značiti Logosa.
• Grijeh i pokora: Adamov grijeh se sastoji u nedopuštanju čovjeka da ga vodi i odgaja Bog. On se je prenio na sva ljudska bića ne preko rađanja nego kao loš primjer prvoga oca. Klement drži da samo jedan osobni čin može onečistiti dušu. Vjerojatno je ova ideja kod njega prisutna poradi gnostika koji su pripisivali odgovornost za grijeh zloći materije i ontološkoj konstituciji čovjeka. Božanske kazne imaju samo ulogu pročišćenja duše.
  Njegovo poimanje pokore podudara se s Herminim. Drže da u kršćanskom životu može postojati samo jedna pokora, ona prije krštenja, a da je onda Bog u svojoj dobroti udijelio još jednu, poradi ljudske slabosti. Razlikujući svjesne od nesvjesnih grijeha, Klement drži da se može opraštati samo one koji ne ovise o ljudskoj volji. Kršćani koji bi počinili svjesni grijeh nakon krštenja, moraju se bojati suda Božjega. Svjesni grijeh bi značio da su izdali izvornu kršćansku ideju o nepovredivosti krsnog pečata. Međutim, kad se detaljnije prouči Klementov opus uočava se da on pod neoprostivi svjesni grijeh stavlja samo grijeh čovjeka koji se odvoji od Boga i odbacuje svjesno pomirenje i obraćenje (može se spasiti i bogataš, a u Stromatima moli da se krivovjerci vrate Bogu svemogućemu).
• Brak i djevičanstvo: Branio je brak od svih napada gnostičkih sekti koje su ga ocrnjivale i odbacivale. Nije se zadovoljavao preporučivati ga isključivo poradi moralnih razloga, nego je dolazio do toga da je u njemu vidio dužnost prema domovini, obiteljskoj lozi i savršenstvu svijeta. Cilj braka je rađanje djece, pa je on dužnost svih koji vole domovinu. Međutim to nije jedini cilj, nego postoji i uzajamna ljubav, pomoć i međusobno služenje koji sjedinjuju supružnike vječnom sponom.
  Ali Klement vidi brak i na višoj razini: on je čin suradnje sa Stvoriteljem. On izdiže brak iznad običnog spolnog sjedinjenja, nego je on duhovno i religiozno sjedinjenje muža i žene. Bračno stanje je za njega sveto, te drži da ostaje i nakon smrti, radi čega je protivan drugom braku.
  Suprotstavljajući se tolikim gnostičkom sektama, hvali brak, ali sam se nije ženio, poradi ljubavi prema Gospodinu. Poziva da se hvali djevičanstvo i one kojima ga je Bog dao. Tko je ostao sam da bi mogao tako služiti Gospodinu, dobit će slavu nebesku. Uspoređujući brak s djevičanstvom, ipak će doći do tvrdnje da je oženjen čovjek superiorniji od neoženjenog (opet vjerojatno radi gnostičkih napada na brak).

Apostolsko vjerovanje

Vjerujem u Boga,
Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet umro i pokopan;
sašao nad pakao,
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku,
općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela
i život vječni.
Amen

Symbolum apostolicum

Credo in Deum
Patrem omnipotentem,
Creatorem caeli et terrae,

et in Iesum Christum, Filium Eius unicum,
Dominum nostrum,
qui conceptus est de Spiritu Sancto,
natus ex Maria Virgine,
passus sub Pontio Pilato,
crucifixus, mortuus, et sepultus,
descendit ad inferos,
tertia die resurrexit a mortuis,
ascendit ad caelos,
sedet ad dexteram Patris omnipotentis,
inde venturus est iudicare vivos et mortuos.

Credo in Spiritum Sanctum,
sanctam Ecclesiam catholicam,
sanctorum communionem,
remissionem peccatorum,

carnis resurrectionem,
vitam aeternam.
Amen