23. nedjelja kroz godinu – C
Da danas Gospodin Isus želi koristiti primjere iz života da oslika duhovnu stvarnost na koju nas upozorava, onda bi se poslužio nešto malo drukčijim usporedbama. Vjerojatno bi govorio o velikom broju nepromišljenih koji podižu kredite bez pokrića, a ne izračunaju dobro odakle i kako vratiti. Isto tako bi nas podsjetio na brzopletost onih koji peglaju kartice, ponašajući se tako kao da im ipak neće doći na naplatu, umjesto da budu svjesni da im već idući mjesec stiže naplata kojoj ne mogu izbjeći. Uzimati na leasing, a ne moći platiti, znači mnogo skuplje platiti krivu procjenu, nego da je uopće ulazio u takvu vrstu posla. U društvu zahvaćenom neimaštinom i ograničenim vlastitim moćima, nekad je neophodno ući u kreditiranja i leazing, ali, nema sumnje, treba prije proračunati sposobnost i mogućnost da potom otplatimo takva kapitalna ulaganja.
U svakom slučaju, Isusova poruka nam je ipak dovoljno jasna, jer su njegove prispodobe jednostavne i razumljive, a da ipak ne gube od duhovne snage i dubine. Htio nam je skrenuti pozornost kako ići za njim nije jednostavna ni bezazlena stvar, nego zahtjeva potpuno predanje života, te izlaganje velikom riziku. Svaki onaj tko ide za njim, treba se suočiti sa zahtjevima koje Gospodin stavlja preda nj, jer zahtjevi su preduvjet uspješnog nasljedovanja, a isto tako ostvarenja dobrih duhovnih rezultata. Ići za Gospodinom zahtjevno je i opasno zanimanje, poput odlaska u vojnu gdje će biti izložen napadima protivnika. Ako se nije pripremio ili nije bio sposoban odgovoriti zahtjevima koje vojskovođa postavi preda nj, takav je lak plijen protivniku, te samo dodatni problem i briga vojskovođi. Ako se ne izgradi dovoljno, ako ne dovrši zdanje svoga života, ako ne ustraje u vjernosti, onda je veći opustošenik nego onda kad je krenuo za Učiteljem. Naime, tko ne sagradi kulu do kraja, osim što sebi čini trošak i štetu i postaje na podsmijeh svojoj okolini, svom neprijatelju pravi veliku uslugu, jer će imati dio posla već dovršen. Tko podiže kredit ili uzima stvari na leasing, premda u svom potezu traži dobrobit a ne štetu, poput čovjeka koji gradi kulu ili želi s vojskom izići na svog protivnika, ipak nije izuzet od velikog rizika da mu se dogodi veća šteta u odnosu na stanje u kojem je živio. Zato, prije nego se u nešto upusti, mora dobro isplanirati je li spreman i sposoban za takvo što. Ukoliko nije, onda mu se bolje ne upuštati u nešto što može imati dalekosežne posljedice.
Kao što je u svakodnevnom životu potrebno proračunati je li pametno uzimati kredit ili koristiti mogućnost leazinga, na temelju predviđene mogućnosti otplate računa koji će neminovno doći na naplatu, tako je i u duhovnom životu potrebno proračunati koliko i što sam spreman žrtvovati da bih ostvario željeni cilj. Ni duhovna dobrobit se ne može ostvariti bez dužnih ulaganja, koja da bi bila uspješna, potrebno je napraviti duhovni troškovnik. I duhovni rast ima cijenu svojih ulaganja, jer ni tu ništa ne raste samo po sebi, niti se uopće podrazumijeva ikakav rast bez truda i napora. Duhovni dio bića je kao plodna zemlja u kojoj se jedino korov širi i raste i ukorjenjuje bez dužne ljudske skrbi, dok je za razvoj kreposti potrebna marljiva ruka i mnogo truda i ulaganja da bi došlo do ploda.
Cijena koju Isus zahtijeva za pravi duhovni rast za one koji ga nasljeduju, jest odbacivanje ljudskih ciljeva i prirodnih zakonitosti kojima se inače vodi svaki čovjek. Cijena je to vrlo velika, te je neophodno prije izračunati je li duša sposobna za ovakvo ‘kreditiranje’, to jest za ovakav trošak. Da bismo dobili Isusovo prijateljstvo i status njegova učenika, i da bismo se od prvoga dana mogli koristiti tim titulom na leazing, potrebno je krenuti u ovakav rizik i preuzeti na se takav kredit. Ali taj titul će biti isplativ tek na kraju, ako ustrajemo u svim zahtjevima koje pred nas stavlja, te zadobijemo nadnaravno obilje, kad će se pokazati koliko smo bili dalekovidni i ustrajni u kapitalnim ulaganjima poput toga. No kako stvari stoje, čini se da su mnogi kršćani uzeli kršćansko ime na kredit, primili sakramente na leasing, a nakon toga ne otplaćuju rate kredita povjerenjem živeći dosljedno kršćanskim životom, kako su obećali kad su se zaputili putem Isusa Krista.
Tko, međutim, nije spreman otplaćivati Gospodinov kredit, to jest njegov povjerenje, ne može biti njegov učenik, te bi bilo bolje da ne zavarava ni sebe ni druge zovući se kršćaninom. Da bi zorno predočio takav zahtjev, Isus govori o tome kako treba mrziti oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, te također uzeti svoj križ i ići za njim. Dakle, on ne dopušta da njegov učenik, ukoliko doista želi biti njegov učenik, sebi priušti niti ono što je vrlo zakonito za naravan život i na naravan način, ni obitelj ni život, ukoliko bi ga to odvraćalo od preuzetih duhovnih obveza koje nadvisuju i sam zemaljski život i sve ostale vrijednosti. Onaj, pak, tko shvati što je primio primivši vjeru u Isusa Krista kao početni kapital života, doista neće imati problema da vrlo brzo ‘izračuna’ kako ga pametno uložiti u život, te da tako uzvrati na darovano povjerenje. Jer onoga tko ustraje otplaćivati primljeni kredit, čeka vječna nagrada na nebesima, za koju se isplati ući u ovakvo kapitalno ulaganje, pa i pod cijenu spomenutog rizika, na koji Gospodin već od samog početka upozorava. Amen.

22. nedjelja kroz godinu – C
Postoji uvriježeno mišljenje, a gotovo i izreka, da čovjeka možemo dobro upoznati promatrajući njegovo ponašanje za stolom. Tako je i Isus, promatrajući ponašanje goste na gozbi kod uglednog farizeja, ukazao na sporne elemente ponašanja pojedinih sustolnika, te onda dijelom i na one dublje duhovne uzroke takvom ponašanju, kao i na posljedice koje iz toga proizlaze. Isus je, naime, uočio da uzvanici biraju mjesta koja su procjenjivali boljima, bilo da su s njih imalo bolji pregled, bilo da su očekivali da će tamo biti prije posluženi, te također dobiti bolji komad jela znajući dobro da su mjesta bliže domaćinu namijenjena za časnije goste. Moglo bi se doista pomisliti da jedan takav događaj nije bio vrijedan pažnje da Isus na nj reagira, no nije bilo sporno samo to što neki pojedinac sjeda na mjesto na koje nije pozvan, koliko to odražava i njegov duhovni stav koji ga očituje pred drugima iznoseći na vidjelo njegovu unutarnju duhovnu pustoš. Isus stoga uzima sebi za pravo otvoreno upozoriti prisutne, jer takve „sitne“ naznake ponašanja mogu biti kobne mnogima u svakodnevnom životu u mnogo većim stvarima, te isto tako mogu biti zapreka hodu prema vječnom životu i njegovim vrijednostima. A upozoravao ih govoreći kako ne bi smjeli sjedati na prvo mjestu, jer nikad ne znaju tko još od časnijih može biti pozvan na gozbu. Sjedajući na neprikladno mjesto, samo bi izazvao zabunu među onima koji ravnaju protokolom, te imaju uvid u potpuni broj uzvanika, a sebi bi priskrbio hrpu neugodnosti.
No sjedanje na prva mjesta, to jest na tuđa i ne pripadajuća mjesta, postaje zabrinjavajuće kad se događa u svakodnevnici, u cjelini života, a ne samo tek u jednom djeliću života kao što je gozba. Ponašanje na gozbi postaje samo odraz onoga kako se ljudi ponašaju u ozbiljnijim i važnijim stvarima, kao što je traženje posla i raznih službi u društvu. Ako netko, naime, sebi prisvaja pravo sjesti na tuđe mjesto, takav drugome čini izravnu štetu. Onaj tko prisvaja sebi nešto što mu ne pripada na temelju sposobnosti, takozvani bolji dio kolača, tim istim činom oduzima nešto što pripada nekome drugome. Ako je se netko ubacio na položaj ili na radno mjesto za koje nije osposobljen, služeći se dobrom vezom, kao i dozom drskosti svojstvene onima koji gledaju samo na se i svoj interes, tim istim činom potiskuje nekoga tko je imao na to pravo, na temelju pretpostavke svoga života, sposobnosti i mogućnosti, iskustva i spremnosti da se vodi idejom služenja općemu dobru.
Uzrok takvom ponašanju je oholost proizišla iz gramzivosti, što to mora mnogo više zabrinuti čovjeka nego samo činjenica da je sjeo na prvo mjesto na gozbi. Zbog nje pojedinac nije sposoban pred Bogom vrednovati ni sebe ni druge, čime bi bio sposoban tražiti i za se i za druge prikladno mjesto i ulogu u društvu. Jer što bi bilo prikladno pojedinom čovjeku, najbolje se može spoznati i definirati pred Bogom koji nas može poučiti našim granicama i dužnoj skromnosti i poniznosti. Samo stajući pred njega možemo naučiti odgovarati za sebe i za druge. Samo nas Bog može poučiti da smo braća i da bi društvo trebalo biti jedna zajednica u kojoj nemamo razloga žuriti se da preteknemo drugoga uzimajući bolji komad prije njega, nego, naprotiv, tražiti najprikladnije mjesto s kojeg možemo najbolje služiti drugima. Tražeći za se bolji komad, oduzimamo ga svome bratu, što je velika i tragična istina našega vremena. Uostalom, kako su se i razvilo suvremeno i civiliziran društvo, ono koje zovemo zapadnim, nego otimajući na primitivan i neciviliziran način drugim civilizacijama, kulturama i narodima, ne želeći ih smatrati svojom braćom.
Potraživanje boljih mjesta pokazatelj je, dakle, lošeg stanja duše, što onda ima za posljedice vrlo pogibeljne plodove, kako na razini lokalnih zajednica, tako i na razini globalnih odnosa. Tražeći prva mjesta, podrazumijevamo bolja mjesta prema svojim ljudskim kriterijima, a ne mislimo o onim prikladnim mjestima, sukladno mogućnostima i sposobnostima, te, također, sukladno Božjem planu i volji za svakoga od nas. Tražeći „bolja mjesta“ pokazujemo, dakle, da ne znamo prepoznati ni vrednovati brata pored sebe ni dati mu dužno mjesto. Naprotiv, time pokazujemo da smo spremni beskrupulozno gaziti one oko sebe da dođemo do zacrtanog cilja, ne pitajući se koliko je to moralno i pošteno. Nije niti potrebno nabrajati tolike slučajeve i u novije vrijeme gdje su pogrešni ljudi uzeli kriva mjesta, te tako i sebi i cijelome društvu priskrbili mnoštvo nevolja i štete. Gledati samo na se, znači u isto vrijeme pokazati da ne gledam na drugoga, da ne pazim na ono što njemu treba i na što ima pravo. A isto tako da ne gledam niti prema Bogu, koji nas uči zajedništvu i bratskom životu, koji nam ukazuje da je ljudskom gledanje na život i nazivanje nečega boljim komadom ili mjestom nešto što je njemu vrlo neprimjereno i relativno. Štoviše, smatra to neprikladnim ako je time na bilo koji način ugrožen naš bližnji, što bi bio odraz unutarnje duhovne bijede onoga koji traži „bolje mjesto“ nauštrb drugoga.
Zato nas Gospodin Isus s pravom poučava da se naučimo vrednovati bolja mjesta ne prema zemaljskoj koristi, nego prema nebeskoj dobrobiti koju na njima steknemo, to jest prema vječnom životu koji na svojoj zemaljskoj dužnosti trebamo steći. Potiče nas da svojom kršćanskom dosljednošću i čestitošću težimo prema onoj nagradi koja nas čeka o uskrsnuću mrtvih, gdje će nas Gospodar života pozvati na istinsku gozbu. Blago nama ako budemo tako živjeli da zaslužimo da nas pozove da se primaknemo naviše, na prva mjesta, zato što smo na zemlji bili ponizni i skromni, te trpjeli na lošijim mjestima ne želeći biti beskrupulozni zakidajući svoju braću. Amen

21. nedjelja kroz godinu – C
Uvijek je ljude mučio problem spasenja i budućega života, te je onima koji su slušali Gospodina Isusa dok je poučavao po palestinskim gradovima i selima bila izuzetna prigoda upitati ga nešto o toj gorućoj temi. Pitanje o broju onih koji se spasavaju, koje je netko postavio Gospodinu ukazuje na složenost problema, kao i na mnoštvo drugih upita skrivenih u tom upitu. Jer govor o broju spašenih ukazuje pojedincu na smisao i potrebu spasenjskih nastojanja i čina, jer se mnogi ljudi pitaju što im je činiti da se spase. Također se radi o želji da se dođe do sigurnosti da život prema određenim pravilima i Božjim zakonima neminovno vodi do spasenja. Time se na neki način htjelo tajnu budućega spasenja razglobiti i otkriti već ovdje na zemlji.
Premda znamo da je ovaj znatiželjni čovjek upitao pravu osobu, jer ako itko može davati odgovore o onome što će se zbiti, onda je to Gospodin Isus. Međutim, i sam Isus je odbio dati matematički odgovor na ovo pitanje, koje je bilo tako postavljeno da se očekivao odgovor u brojkama ili postotcima. Gospodin se zadovoljio odgovoriti vrlo uopćeno, pozivajući svoje slušatelje da se bore ući na uska vrata, jer mnogima gospodar kuće neće dopustiti da uđu, ma koliko oni na to polagali pravo. U ovom je tekstu, naime, sadržana i polemička crta protiv židovstva onoga vremena koje je polazilo od pretpostavke da su oni izabrani narod, te kao takvi povlašteni glede spasenja na koje Bog poziva čovjeka. Mnogi su sebi uzimali za pravo vjerovati i širiti ideje kako će biti spašeni samo zato što su bili pripadnici Božjeg naroda. Gospodin također upozorava i one koji su imali prigodu, stjecajem okolnosti, upoznali njega i družiti se s njime na vrlo neposredan način, a da ipak nisu pošli onim uskim putem vjere i križa kojim je on hodio.
Upozoravajući svoje sunarodnjake i naraštaj svoga vremena, Gospodin upozorava i nas kršćane danas. Pred spasenjem nitko ne može zauzeti stav kao da se to pretpostavlja, te kao da se može glatko i lako s Gospodinom srediti račune i ući u kraljevstvo nebesko. Glede spasenja i ulaska u život vječnih, pred Bogom nema povlaštenih, osim onih koji izabiru pravi put života, to jest onaj uski put kako ga on nazva. Uski put je put kojim je i sam Gospodin Isus hodio, te nikom neće biti dovoljno reći da ga je samo upoznao kao usputnog poznanika, nego, ako se netko bude trebao hvaliti poznanstvom s Isusom, onda će se trebati pohvaliti koliko je smatrao životno važnim to poznanstvo. Ako je nekome Isus bio životno važan kao poznanik, onda je to podrazumijevalo da je u život provodio njegove smjernice postavši njegovim iskrenim nasljedovateljem.
A glede današnjeg odnosa prema ovoj Kristovoj riječi, stječe se dojam da smo mi kršćani pretvorili kršćanstvo u široku put, sasvim različit od puta koji je Krist Gospodin propovijedao. Kada kao kršćani slavimo svoja slavlja, onda time iznosimo javno svjedočanstvo o sebi i svome duhovnom životu. Na žalost rijetko se radi o svjedočanstvu vjere, koliko se radi samo o izvanjskoj manifestaciji koja se zaustavlja na onom što je najpovršnije i izvanjskije, bez stvarnog svjedočanstva vjere. Naša slavlja završavaju sukladno prispodobi: S tobom smo Gospodine jeli i pili, bili smo na trgu kad si naučavao. To jest: Gospodine, pravili smo malo bolji ručak da proslavimo neki tvoj blagdan ili slavlje primanja sakramenata u obitelji. Taj dan smo se pojavili u javnosti, na trgu, ulici i procesiji, što će reći da smo te ispovijedali i priznavali za zemaljskog života. No ukoliko smo se samo gostili u ime Gospodnje zemaljskim obiljem, a nismo iskoristili blagdane i sakramente za istinsku duboku povezanost s Gospodinom, kao poticaj da nasljedujemo njegov primjer i da odvažnije hodimo uskim putem koji nam je on zacrtao, onda i sami stvaramo preduvjete za neugodno iznenađenje u onaj dan kad se pojavimo pred njegovim vratima: Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori.
Zato nas Gospodin poziva da svoje kršćanstvo ne ispovijedamo samo izlaskom na ulicu u protokolarnim slavljima, niti obilnim gozbama, nego dobrotvorstvom nasljedovanja svoga Gospodina i Učitelja. Kao što je rekao svojim sunarodnjacima da njihov put ne smije biti široki put, nego mora biti put kojim su hodili patrijarsi i proroci, tako i nas Gospodin poziva da svoju vjeru i djela suobličimo njihovoj vjeri i djelima. Tek tada ćemo biti na ispravnome putu, ma koliko nam se činio uskim, ali samo on nas vodi do otvorenih vrata kraljevstva nebeskoga. Ne bi bilo dobro da mi kršćani svoju vjeru pretvorimo u široki put lagodna života, nego, naprotiv, da postojano i dosljedno svjedočimo da smo na putu Gospodnjem. Živjeti nam je, uistinu, proročkim životom, jer nismo mi gospodari vrata, nego Gospodin, te nas ne može do spasenja dovesti drugi put od onoga koji je on naznačio.

Velika Gospa 2010.
Pred zagonetkom života i pred sudbinom svijeta i čovjeka stojimo često kao pred velikim upitnikom. Pitamo se kuda ide ovaj svijet i mi u njemu. Ako ozbiljno razmišljamo društvenim procesima oko sebe, ozbiljno se pitamo što će biti od svega i koja nam je budućnosti. Svijet ne pruže nikakvu stalnost, te život u isto vrijeme može biti tako pogibeljan kao što može biti pogibeljno stati pred Zmaja koji želi proždrijeti čovjeka i ono što mu je najdraže i najsvetije. Ovaj globalizirani svijet usisava i cijele naroda i države, pa se pred tom činjenicom pitamo što može napraviti tek jedan pojedinac i koja njega može sudbina zadesiti. Koje perspektive i budućnosti može imati?
Nebeska majka Marija i proslava njezina uznesenja na nebo pružaju nam, uz poruku nade, i određeni smjerokaz da znamo kuda nam je ići i što nam je činiti da nas ne pojede globalizirano društvo koje je posljednjih godina izvršilo beskrupuloznu društvenu, političku i gospodarsku revoluciju na cijeloj kugli zemaljskoj. Moćnici ovoga svijeta žele imati kontrolu svih izvora, kao i prihoda kapitala, čega nije pošteđena ni naša zemlja. I ne htijući čovjek se pita gdje bi mogao naći moćnog saveznika da se odupre svemu tome što se oko nas događa, što nam nameće svijet izvana kao neminovnost i standarde kojima se moramo prilagoditi, pa čak kad se radi i o očitim nepravdama i poniženjima koja treba trpjeti ili nemoralu koji smo prisiljeni dopuštati i uvoditi.
Današnja svetkovina Marijina uznesenja na nebo stavlja nam pred oči jedan uzvišen ideal kojem teži čovjek i čovječanstvo tražeći vlastito ostvarenje na zemlji koje bi moglo osmisliti cjelinu njegova postojanja. Gotovo da nam se iz naše ljudske perspektive čini nedostižnim i nedohvatljivim, a time i neprihvatljivim u ovoj našoj dolini suza. Možda nam se čini nestvarnim i neostvarivim, pa onda time i dalekim za običnoga smrtnika, no on je u stvari jedini pravi ideal, za razliku od onih iskrivljenih ideala u koje srlja čovječanstvo i poradi kojih se događaju procesi koji se događaju oko nas.
Ako se pitamo kako se u svemu tome jedan običan mali smrtnik može i treba ponašati, onda nam je Marija odgovor jer je i sama bila običan smrtnik poput bilo koga od nas. Živjela je kao obična mala žena, ponizna i skromna, koja se ničim vidljivim nije isticala u svome narodu. Nije imala ni slave, ni časti, ni vlasti veće od drugih jednostavnih i skromnih žena. Štoviše, koječega se sigurno lišila i do kraja bila neznatna osoba koja je živjela u skrovitosti. Jer za ostvarenje ljudskog života Bog ne traži ljudsku silu, nego traži čovjeka koji će prihvatiti njegovu božansku silu i moć u svoj života.
Zašto je mogla uspjeti? Odgovor na ovo, barem u temeljnom orisu, nudi nam njezin Veliča, jer je on ključ odgovora na njezinu proslavu u nebu, dušom i tijelom. Prije nego će ispjevati svoj Veliča, vidimo da ona odlazi u pohode svojoj rodici Elizabeti u judejsko Gorje. Odlazeći u pohode ona nosi Krista i naviješta nadolazeće spasenje.Mogla je zaslužiti uznesenje na nebo jer nije uznosila ni uznijela sebe, nego je veličala Boga. Njezina moć bila je u Bogu, te je zato svojim životom bez prestanka pjevala Veliča duša moja. To i za nas znači da, tek kad budemo živjeli na zemlji tako da nam jedina moć bude u Bogu, kad budemo svoj život podredili veličanju Boga poput Marije, ostvarit ćemo pretpostavke za uznesenje do kojega je ona prispjela, a nama je ostalo kao trajni cilj pred očima. Ona je Boga veličala na zemlji, zato je Bog nju uzvisio i uzveličao na nebu. Nju koja je poradi njega bila malena na zemlji, Bog ju je učinio velikom na nebu! Ona koja je bila neznatna, postala je uzvišena kao kraljica. To je njezin odgovor, njezino svjedočanstvo i primjer nama kako odgovoriti na izazove trenutka i vremena u kojemu živimo.
Dok razmišljamo o Mariji, nužno moramo sebi postaviti pokoje pitanje i zacrtati dionice našega hoda sukladne njezinu životu. Kakva je naša svakodnevnica u odnosu na njezinu? Što nosimo jedni drugima u pohode i u međusobnim susretima? Uzdižemo li im dušu prema Bogu i obogaćujemo li je navještajem spasenja, ili jedne druge osiromašujemo bezvezarijama i opterećujemo površnostima ljudskoga života?
Marija je živjela isključivo u pobožnosti i bogobojaznosti, a mi? Bojimo li se Boga? Sudeći prema tome kako živimo u našemu društvu, kojim se sve vrijednostima i idealima vodimo, već se nazrijeva odgovor: očito se ne bojimo Boga. Ovaj naraštaj, štoviše, kao da je s Bogom potpuno raskinuo. Kad pogledamo samo koliko vjerskog neznanja i površnosti. Koliko samo uskraćenih prava radnika i preziranja sirotinje! Koliko odbacivanja starijih i nemoćnih, koliko uništenih obitelji, razvrgnutih brakova, koliko preljuba i javnih sablazni! Koliko potiskivanja kršćanskih vrijednosti na svim razinama, od osobne, obiteljske i društvene! Kako i gdje se odgajaju naši mladi? Odgajaju li se poput Marije u ozračju Božje riječi i ozračja obiteljskoga doma? Imaju li sluha za druge oko sebe, kao što Marije ima za svoju staru rođakinju Elizabetu do to mjere da je spremna iz Nazareta poći u Judeju da bi joj pomogla? Imamo li naraštaj mladih koji je spreman cijeloga svoga života i cijelim svojim bićem čuvati riječ Božju?
Ako je Marija, obična jednostavna žena doživjela nebesku proslavu i uzdignuće, onda nam je shvatiti da je ta ista proslava i uzdignuće bila utemeljena na njezinom konkretnom življenju koje je ona sažela u svoj hvalospjev Veliča. Ako potom mi kao pripadnici Božjeg naroda želimo za se istu takvu proslavu, moramo poći njezinim putem i zadovoljiti uvjete koje je ona imala da bi je Gospodin uzeo u nebesku slavu i tijelom i dušom. Nositi nam je Boga drugima, kao što je Marija činila idući u pohode Elizabeti. Štoviše, ako želimo i sadašnju, vremenitu društvenu preobrazbu, nema nam drugoga puta od njezina u svojoj vjerničkog svakodnevnici. I nama je svjedočiti vjernost Bogu i poniznost koju je imala Marija, te proslavljati Boga svojim životom u vremenu, da bi njegov život nama postao proslava u vječnosti.
U Marijinu uznesenju povijest ljudskoga roda dotiče svoj vrhunac, promatra model ostvarenja i prepoznaje smisao postojanja. Na žalost malo je onih koji su spremni biti ubrojeni među one o kojima pjeva Veliča, te svojom neznatnošću, te tihim i postojanim radom u Bogu doprinijeti boljitku društva i naroda. Tražimo radije i prihvaćamo ona drukčija, ljudska rješenja, koja su rješenja bez Boga, pod krilaticom brzo, lako i obilno. No to je uvijek krivi put ako nam cilj nije slava Božja i njegova proslava na zemlji, nego isključivo vlastita dobrobit, jer čovjek onda zastrani od Boga i postaje laka žrtva sila koje se njime poigravaju, a koje sveti Ivan prikaza likom Zmaja.
Marija je dokaz da život određenih pojedinaca određuje sudbinu društva i naroda, te da ne bi smjelo biti obrnuto, premda društva i carstva imaju određenog upliva u to pokušavajući sudbinu pojedinaca uzeti u svoje ruke. Marija je primjer da onaj tko je u Božjim rukama određuje sudbinu i svoga naroda, a, kako znamo iz kasnije povijesti, i cijelog Rimskog carstva i svijeta. Preduvjet da bi se to moglo dogoditi je njezina vjernost Bogu, te je zahvaljujući tome bila jača ne samo od judejskog moćnika Heroda, nego i od velikog Zmaja koji vreba čovjeka i njegovu sudbinu u svijetu. Već je od početka njoj bilo jasno, kao i svetom Luki koji zapisa njezine riječi, da je ona odredila život i sudbinu svijeta, što je izrazila govoreći: Svi će me naraštaji zvati blaženom!
Nazovimo je i mi blaženom i slijedimo njezin primjer, da bismo i sami ostvarili blaženstvo koje je ostvarila ona u trenutku kad ju je tijelom i dušom sam Bog uzdigao na nebo, gdje nam kao majka prethodi čekajući da već na zemlji pođemo njezinom stopama, da bismo onda i u nebu doživjeli istu njezinu sudbinu – uznesenje i proslavu tijelom i dušom u vijeke vjekova. Amen.

19. nedjelja kroz godinu – C
Isus, da bi govorio o nebeskim stvarnostima, koristi se slikama iz života svoga vremena, a mi bismo ih mogli malo preinačiti u kontekst našega. Stoga kad današnji evanđeoski tekst govori o dva upravitelja, mogli bismo reći kao da govori o dva direktora u poduzeću, bilo da se radi o državnom, bilo da se radi o poduzeću stranog vlasnika. Jer kao što nekad nije bilo tvornica i poduzeća pa je Gospodin govorio o gospodarima i upraviteljima imanja, tako danas nema više gazdinskih imanja, pa bismo mogli govoriti o vlasnicima tvornica i direktorima.
Da Gospodin danas ovdje među nama u Hrvatskoj priča prispodobu, sigurno bi njegova prispodoba glasila ovako: Bio jednom jedan pametan i učen čovjek u Hrvatskoj koji se žalio kako nema sreće ni osobitih mogućnosti iskoristiti svoje znanje i darove, pa je bio prilično obeshrabren pred životom. No, uslijed svih događanja, ipak mu se jednom osmjehnula sreća. Bogati inozemni poslodavac otvarao je pogon u Hrvatskoj, te u tražeći sposobne mlade ljude, upravo je njega izabrao za direktora pogona. Uživao je potpuno vlasnikovo povjerenje, te je mogao dati na volju svojoj sposobnosti i kreativnosti da dođu do izražaja. Međutim, opijen iznimnim uspjehom i položajem, nije u sebi otkrio ni zagušio prirođenu pohlepu i bahatost, tako da se uskoro počeo ponašati kao da je on vlasnik i kao da je pogon njegov. Od dobiti je uzimao proizvoljno i trošio na vlastite užitke, ne misleći da bi se pravi vlasnik mogao u jednom trenutku pojaviti i zatražiti izvješće o radu i zaradi, što se na kraju i dogodilo, te je ne samo izgubio sve što je imao, nego je završio i u zatvor.
Ako bismo nekoga, i to s pravom, proglasili ludim što je prokockao takvu životnu prigodu, onda bi to bio takav čovjek koji je imao sve preduvjete da dobro prođe u životu. Na žalost, mnogi naprave baš tako, poput tolikih direktora i odgovornih i rukovodećih osoba, koji se na svom položaju ponašaju kao gazde, umjesto da služe dobrobiti svoga naroda i svojim zaposlenicima. Štoviše, mnogi se od njih busaju u prsa kako su i kršćani, a pali su na ispitu kršćanstva i vjere. Što onda reći za njih koji se kockaju ne samo radnim mjestom, ugledom i položajem, nego kroz to, neodgovorno živeći, proigraju i život vječni. Stoga će nas pitati Gospodin, ne zbog zarade i moguće dobiti u društvu, nego će nas pitati kakvi smo mi to ljudi, koja je naša odgovornost, kakva je naša briga za zajedničko dobro društva i naroda.
Istina je doista, da naš rad potvrđuje u što, kako i koliko vjerujemo. Ako je netko spreman prevariti, ukrasti, pronevjeriti, takav očito ne vjeruje u Boga, pa taman da se u to zaklinje pred cijelom javnošću. Da zbiljski vjeruje u Boga, onda svoj posao i dužnost vršio s mnogo više odgovornosti u društvu. Očito mnoge ljude motivira isključivo strah od čovjeka, a ne vjera u Boga, te žive moralno i savjesno samo ako postoji ljudski mehanizam utjerivanja straha i prijetnje kaznama i sankcijama. No to nam ukazuje na neizgrađeni red vrijednosti u duši. Glede ovoga možda bi bila zanimljiva još jedna primjedba. Očito mi Hrvati mnogo bolje poštujemo strance privatnike, nego sami sebe i svoju državu i narod, barem ako je suditi po odgovornosti prema radu. Mnogo lakše nam je tražiti posao u državnom poduzeću, te unaprijed pravimo računicu kako se ondje može i ne raditi, a usput možda bude i prigoda za pronevjeru i otuđivanje imovine. Onda se čudimo zašto su nam poduzeća u stečaju, ili pak zašto nema državnog poduzeća koje nije u raspadu, a pogotovo zašto na direktorskim mjestima nema čovjeka kojega ne bi trebalo goniti sudom zbog pljačke i pronevjere. Gotovo nitko ne poštuje ono što je zajedničko, vlasništvo naroda, već se ponašamo kao da je to svačije i ničije. No plodove naše neodgovornosti već sada žanjemo, a osjetit će ih i više naraštaji nakon nas. Stanje je nešto bolje kad radimo za strance, onda pokažemo i veću radnu sposobnost i spremnost, a da ne spominjem kako nam rjeđe pada na pamet krasti i varati, jer nam doduše privatni vlasnice neće niti ostaviti dovoljno prostora za takvo što.
To nas onda navodi na zaključak da bi gotovo bilo bolje da nas stranci potpuno pokupuju, jer bismo onda možda manje pljačkali sami sebe. Jer je neshvatljivo da neko državno poduzeće ne može opstati dok ga se ne privatizira, što je fenomen čija matematika, iskreno rečeno, nije baš jasna, osim ukoliko ne priznamo da državna poduzeća opstaju dotle dok se ima još što iz njih opljačkati, nakon čega idu u stečaj i privatizaciju. I, naravno, mnogo bolje prolaze kad ih kupuju stranci, te ostvaruju bolji učinak s manjim boljem ljudi, što bi morao biti razlog da se preispitamo. Poprilično je žalosno što za tuđinca znamo raditi zdušno i svojski, a kad radimo u svojim poduzećima, onda sebi dopuštamo površnost i nemar.
Nas današnje Evanđelje poziva da, promatrajući događanja oko sebe izvlačimo neprolaznu pouku, i u vremenitom redu stvari, a napose u onom vječnom. Bog nam je stavio u ruke svoje duhovno bogatstvo, te nas Isus poziva da se njime ne poigravamo i da ga ne proigravamo. On očekuje od nas da živom željno iščekujući dolazak Boga kao zaručnika, koji će nas uvesti na svadbu života vječnoga, a ne da ga se bojimo kao nepopustljivog i okrutnog gospodara koji nam neće oprostiti naše prijestupe koje počinimo upravljajući tim istim bogatstvom. No ukoliko svoje duhovno blago ne budemo čuvali za taj najsvečaniji trenutak u kojem bi trebalo zablistati, on će sigurno doći i kad mu se ne nadamo, kao gospodar koji će nam zatražiti račun o upravljanju povjerenim blagom. Isus je već jasno naznačio što je za nas bolje, pa nam se toga i držati. Nama vjernicima Gospodin je mnogo dao i ima pravo od nas mnogo tražiti, jer smo primili i duhovno i materijalno blago da obogatimo njime ljudski rod, a ne da osiromašimo sami sebe i cijelu ljudsku zajednicu time što ne želimo zemaljskim blagom raspolagati na duhovan način. Ako smo svjesni da ćemo ne samo mi ići pred lice Gospodnje, nego da Gospodin dolazi k nama, to znači da dolazi provjeriti jesmo li živjeli služeći se materijalnim dobrima za spasenje i dobrobit, ne smijemo smetnuti s uma da ga trebamo čekati budni, da bi nas potom mogao postaviti za svoj stol na gozbi života u kraljevstvu vječnomu. Amen.

18. nedjelja kroz godinu – C

Društvo u kojem živimo, društvo je poput bogataša iz današnje evanđeoske prispodobe. Živimo u mentalitetu koji razvija u nama nezasitnost koja nas ostavlja uvijek gladnima i željnima novih uživanja. A da bi se uživalo željena dobra, takav mentalitet nam sugerira zgrtati bogatstvo i stvarati zalihe, što ljudima postaje glavni imperativ u životu. Da bi pojedinac sebi omogućio lagodan i miran život, valja se pomučiti radom, te zakonito (po mogućnosti!) nagomilati materijalno obilje kao pretpostavku takvog uživanja. Međutim, svatko od nas previđa neke činjenice dok teži prema ovako zadanom cilju i imperativu.
Prvo što previdi jest da se čovjek troši kroz život i radom i svakom drugom aktivnošću, te radeći nerazborito i neproporcionalno u odnosu duhovnoga i materijalnoga, uvijek mu jedna strana trpi. Najčešće je to ona duhovna koja zakržlja dok se posvećuje isključivo zemaljskoj aktivnosti. Kad se u ovom kontekstu misli na zemaljsku aktivnost, ne misli se samo na tjelesnu, na rad, nego se misli na isključivo zemaljsku nakanu i motive. Jer prizemljene nakane i motivi troše čovjekov duhovni i nebeski potencijal. Stoga se može dogoditi da netko bude i zemljoradnik, a da se tom aktivnošću bavi vođen Božjom riječju i Duhom, te da mu takva aktivnost ne bude zemaljska aktivnost, nego izrazito nebeska, jer po njoj ostvaruje spasenje. Isto tako netko se može baviti sasvim misaonom aktivnošću, ali ako je koristi za zemaljske i tjelesne probitke i ugodnosti, ako su mu ciljevi i motivi sasvim niski, onda je ta aktivnost ipak i isključivo ljudska, te ga troši, umjesto da ga izgrađuje stvarajući u njemu duhovne zalihe.
U današnje vrijeme oni koji određuju ritam društva i pojedinca, ne mislim pritom na eventualne tajne organizacije i društva, nego na konkretne ljude i organizacije koje raspolažu kapitalom i moću, uvjetuju i diktiraju ponašanje pojedinca. Oni su vođeni isključivo logikom povećavanja svoga kapitala, te traže načina koko što više ljudi uključiti u svoj sustav, da bi ih upotrijebili za svoje ciljeve. Upravo takvi promiču zgrtanje materijalnog obilja kao ideal, uvjeravajući ljude kako će nakon toga moći uživati. No takva logika pali isključivo za mali broj ljudi, jer taj mali broj ljudi iskorištava naivnost velikog broja koji se dade uvjeriti da je moguće tako živjeti. Doslovno svi previđaju da će se kao ljudi na taj način istrošiti, te kad nešto steknu, ako steknu, neće imati više 20-30 godina, te tako ni mogućnosti uživanja kao što su maštali. Nego će imati znatno više godina, te će biti umorni od svega i bolesni, da bi znali i htjeli uživati. A što je najgore, kao ljudi bit će prazni, jer kroz cijelo zrelo razdoblje života nisu stekli onih duhovnih zaliha, budući da su bili posvećeni stjecanju onih materijalnih.
Drugo što ljudi često previđaju jest nezasitnost pohlepe, na koju upozorava Gospodin u Evanđelju. Onome koji počne stvarati zalihu, nikad nije dosta, te teško pronalazi razumsku mjeru. Ni prema sebi ni prema drugima. Prema drugima, jer zbog zemaljskih dobara i brat bratu postaje neprijateljem, kao što pokazuje bilo današnje evanđelje, bilo toliki slučajevi u svakodnevnici. Prema sebi, jer ne znajući reći kad je vrijeme da stane, upadne u nemilosrdni žrvanj koji ga pritišće da se uvijek nanovo i više nadmeće s drugima, te tako sebi ne ostavlja vremena za uživati. Isto tako, zavaran sigurnostima koje pružaju zemaljska dobra, ne razmišlja ozbiljno o tome da ne može zasititi dušu zemaljskim vrijednostima i sadržajima, dok je u konačnici njegova pohlepa tek samo naznaka koliko je duša gladna. Međutim, ako se ne potrudi zasititi je pravom hranom, ostati će trajno zavaran, te će je pokušati hraniti onim što duši hrana nije. To je isto kao kad bi čovjek pokušao utažiti žeđ slanom vodom, ili glad neprobavljivom hranom. Jer duša, dok žudi, pokazuje da nešto traži, s time da joj onda treba dati pravo zasićenje za sve potrebe. Ona se ne može zadovoljiti samo propadljivim jelom, pićem i zemaljskim počivanjem, premda veliki broj ljudi svoju dušu zavarava time kao što majka zavarava dijete dudom varalicom. U konačnici je to ipak neizvedivo, jer ona traži više od toga u svojoj nezasitnosti.
Riječ Gospodinova nas kršćane stoga poziva na ozbiljno preispitivanje. Kad bismo mi kršćani imali takav žar zasititi dušu Bogom stvarajući nepropadljive zalihe, kao što lakomac ima u tome da je zasiti hranom i materijalnim obiljem, bili bismo doista sretni. Kad bismo mi imali takvu žeđ da je odmorimo u Bogu i da joj priuštimo da u njemu uživa, kao što to čine oni koji su sve uložili u zemaljske užitke, raskoš i razvrat, bili bismo pravi svjedoci Božje prisutnosti u svijetu i čovjeku. Jer hrana duše i istinska njezina zaliha može biti samo Bog jedini, te nas Krist Gospodin poučava da težimo isključivo prema tome, jer samo takvo obilje može biti njezino neprolazno blago koje mu se neće nikada oduzeti. Naš život nije u onome što posjedujemo, nego u Onome koji nas posjeduje kao svoju djecu i ispunja božanskom prisutnošću. Pođimo stoga ovim putem koji nam naznačuje Gospodin Isus, da se Bogom obogaćeni za ovoga života, možemo pojaviti pred njegovim licem i u blaženoj vječnosti. Amen.

17. nedjelja kroz godinu – C
Čovjek, kad se radi o njegovim životnim potrebama, nosi u sebi jednu dozu bezočnosti, to jest neobične drskosti kojom je spreman dosađivati dok mu se ne ispune zahtjevi. Sigurno je i Gospodin Isus imao ispred sebe takve primjere kad je pričao ovu prispodobu o čovjeku koji u pola noći ide do prijatelja i traži da mu posudi tri kruha da može počastiti goste koji su mu iznenada došli. Uporno navaljivanje takvog čovjeka Isus je okarakterizirao riječju bezočnost, pred kojom onaj drugi, pa i protiv volje, popušta i čini uslugu. Upravo takvo bezočno traženje Gospodin stavlja kao primjer kako treba moliti, to jest biti gotovo bezočan pred Bogom, tražeći da nam ispuni što ga molimo.
Malo je čudno da Isus takvog čovjeka koji je spreman bezočnošću ugnjaviti svoga prijatelja stavlja za uzor molitelja. Pogotovo danas kad oko nas ima ljudi bezočnih u svojim zahtjevima, napose kad se radi o zemaljskim interesima i ostvarenju prizemljenih ciljeva i koristi. Zanimljivo je da takvi ne odustaju lako kad namirišu laganu dobit, te su kadri biti bezočni i bezlični, samo da je ostvare. Ima toliko bezočnih ljudi koji su kadri zanemariti poštenje, pogaziti danu riječi, lagati u lice da bi dobili neki posao ili radno mjesto, da bi se progurali u karijeri, pa ne prežu niti od toga da obijaju vrata od moćnika do moćnika, od lokalnih do državnih, da bi ostvarili to što im je palo na pamet. Nije rijedak slučaj da takva bezočnost prijeđe u bezobrazluk i izopačenost koja čovjeka tjera da koristi kriva sredstva do eventualno dobroga cilja, što nikad nije poželjno ni dopustivo. A onda kad se jednom počne odmotavati klupko bezočnosti, mnoštvo je onih što potom završe u zatvore, nakon što su prokockali svoju čast, poštenje i ugled.
No, kad Isus poziva na bezočnost u molitvi, onda poziva na nešto sasvim drugo, nego što je bezočnost ovoga svijeta koja prelazi u bezobrazluk i zlo, kriminal i korupciju. Isus nam govorom o bezočnošću ne želi reći da sadržaji naših zahtjeva trebaju postati bezočni, kako se to najčešće kod ljudi događa, nego upravo suprotno. Sadržaj naših zahtjeva treba biti častan i pošten, a bezočnost se odnosi na stanje duha, to jest na način na koji tražimo. Naša bezočnost u molitvi ipak ne treba biti poput bezočnosti ljudi ovoga svijeta koji jedni drugima upravo bezočno postavljaju svoje molbe i zahtjeve, koji, međutim, nemaju veze s poštenjem i ljudskošću, s moralom i bogobojaznošću. Kakav bi trebao biti sadržaj naših molitava, Isus nas je naučio u molitvi Očenaša, a kad nam želi reći kojim intenzitetom i gorljivošću trebamo moliti, onda nam iznosi primjer ‘bezočnog molitelja’. I ukoliko nas je poučio da tražimo najprije kraljevstvo Božje kao središnji sadržaj svojih molitava, također nam je ukazao na to da Otac zna što nam je potrebno od drugih, zemaljskih zahtjeva, pa je u odnosu na to želio poručiti da je mnogo presudnije moliti pravim osjećajem duše, nego se usredotočiti na naše ljudske zahtjeve.
Molitva je prava molitva ako se dogodi spoj evanđeoskog sadržaja i gorljivog duha koji Isus u današnjem evanđeoskom odlomku uspoređuje s ‘bezočnom zamolbom’. Ako znamo što treba moliti, onda naša gorljivost pokazuje koliko nam je stvarno do toga stalo. Zato molitva mora biti bitno životna aktivnost koja se tiče bitnih zahtjeva našega duha, a nije samo servis za zadovoljenje zemaljskih potreba. Kršćanska molitva i duhovnost trebale bi, po Isusu, biti jedno ‘bezočno’ sredstvo kojim se služimo da dođemo do nebeskog cilja, i to na bezočniji način od onih koji se bave traženjem samo zemaljskih usluga. Molitva nas mora naučiti Božjoj svetosti i traženju Kraljevstva Božjega, tako da ne padnemo nikad u napast i iskušenje koristiti druga sredstva do cilja, osim onih Božjih, koja nam nudi Otac. Stoga u vremenu u kojemu ljudi žele kojekako doći do svojih ciljeva, nama kršćanima je potrebna snaga molitve da ostanemo na zacrtanom putu neporočne moralnosti i gorljive duhovnosti. Mi trebamo većim žarom živjeti za poštena rješenja, nego što prepredenjaci i nepravednici žive za nepravedna. Molitva nas kršćana ne bi smjela biti blijedo naklapanje, nego odraz svesrdnog traženja da nam Bog učini ono što ga molimo, nakon što nas je sam naučio da tražimo ono što nam je stvarno potrebno. Molitva je molitva samo onda kad zdušno, bezočno tražimo ono o čemu nam ovisi život.
Postoji, doduše, i jedna razlika glede ‘bezočnosti’ koja se tiče naše molitve koju upućujemo Bogu i eventualnih bezočnih zahtjeva koje kao ljudi upućujemo jedni drugima. Kad smo bezočno uporni s ljudima, uporni smo radi njih, da im srce smekšamo i da nam se ipak smiluju, te učine što mogu. A kad smo bezočno uporni u molitvi prema Bogu, to činimo radi sebe, a ne radi njega. Jer ne treba njega umilostiviti, nego prije svega trebamo pripremiti svoje srce za darove koje nam on želi dati. U protivnom, uz najbolju volju i njegovo nastojanje, ne možemo primiti ono što on zna da nam treba. Nemati srce spremno za Božje darove bilo bi kao da dobijemo na dar novi auto koji ne može ući u garažu, ili tako veliki ormar koji ne možemo unijeti u kuću. Kao što bi preduvjet takvog dara je onda da se proširi garaža ili ulaz u kuću, tako je i glede Božjih darova potrebna molitva, jer njegovi darovi nadilaze naše ljudske standarde, te se može lako dogoditi da ih ne primijetimo i ne primimo, jer nismo bili za njih spremni. Upornom molitvom pripremamo svoj život za Božje darove, jer njemu i tako ne treba govoriti što nam treba. Isus nam poručuje da trebamo biti bezočni u molitvi, ali ne tražeći što je nepošteno, nezakonito i nemoralno, nego upravo suprotno: ostati dosljedni svjetleći u bezočnom naraštaju svojim neporočnim životom. Trebamo uporno tražiti Kraljevstvo Božje i njegovih vrijednosti, da ne podlegnemo napasti tražiti ljudska bezočna i bezobrazna rješenja u životu, umjesto da svim srcem težimo za Bogom, držeći se puta koji nam je zacrtao naš Gospodin Isus, kojemu svaka časti i slave u sve vijeke vjekova. Amen.

16. nedjelja kroz godinu – C
Današnji evanđeoski odlomak opisuje događaj koji se dogodio u Betaniji u kući Marte i Marije i Isusova prijatelja Lazara. Marta i Marija, su i same bile Gospodinove prijateljice i učenice, te su Isusa primale vrlo rado i srdačno u svoj dom kao Učitelja. Tako je bilo i ovom zgodom, s tim da je Marija ostala do Gospodinovih nogu slušati njegovu riječ, a Marta je bila zauzeta domaćinskim poslovima i posluživanjem, što joj očito nije bilo pravo, pa se potužila samom Gospodinu kako ju je sestra ostavila na cjedilu. No u konačnici, umjesto da prekori Mariju, Isus je prekorio Martu i upozorio je da se ne živi samo od aktivnosti, opterećujući se životnim brigama koje naposljetku i sami sebi namećemo, nego se živi i od drugih životnih sadržaja kao što je slušanja Božje riječi, prijateljstvo i zajedništvo kojim se duša ispunja Bogom.
Zbog ovog događaja mnogi tumači Božje riječi i propovjednici tijekom povijesti tvrdili su da dvije sestre predstavljaju dva modela život. Iz toga su izvlačili pouku da obje ove sastavnice moraju biti prisutne u životu, i djelatnost i meditacija, što na poseban način vrijedi za kršćane. Ne bi smjelo biti kršćanina koji je pokušava ove dvije sastavnice pomiriti u životu, a ne se odnositi prema njima na isključiv način, poput Marte, misleći kako se isključuju. Uslijed toga se govorilo o tome kako kršćansko postojanje mora biti i kontemplativno i operativno, no postavljao se problem mjere. U kojoj mjeri se kršćanin trebao posvetiti molitvi i kontemplaciji, a u kojoj mjeri radu i aktivnosti? Ne postoji li opasnost da se aktivnost duha, pa i kad se radi o molitvi, ne pretvori u lijenost, to jest da joj ne ponudi vrlo svet i pobožan izgovor? To su pitanja koja i danas postavljaju mnogi kršćani, napose oni koji u svakodnevnoj neprekidnoj aktivnosti imaju izgovor tvrdeći kako oni, u stvari, pravo vjeruju, jer vjeru provode u djelo, poput Marte, a da oni koji „ližu oltare“ niti su vjernici koji djeluju, niti svojim radom doprinose društvenoj zajednici.
No u zabuni su i u zabludi svi koji misle da se primjer Marte i Marije može ovako jednostrano primijeniti, praveći računice u postotcima ili pak naravno imajući izgovor djela, kao pokriće za nemar oko duhovnog dobra i napretka. Kršćanski život, doista, ne samo da život treba biti dijelom kontemplativni, a dijelom operativni, kao da bi se radilo o dva odijeljena područja između kojih bi se trebalo opredjeljivati, te bi onda kršćanin jedan dio dana bio Marta, a drugi Marija. Ovo nisu dva područja koja se isključuju ni prostorno ni kronološki, kao da bi molitveni prostor i vrijeme za molitvu bilo samo ono koje provedem u crkvi, a sve ostalo kao da bi bilo profano i privatno, vrijeme za djelovanje udaljeno od Boga. Ne radi se o tome da bi vjernik trebao u nekom postotku slijediti jednu, a u nekom postotku drugu opciju koje se na određen način isključuju, nego se radi o načinu da se ova dva načina života pomire i prožmu, te da čovjek funkcionira kao izmirena jedinka u sebi. To se može dogoditi samo ako njegova kontemplacija potpuno prožima i pokreće akciju, to jest ako je djelovanje plod unutarnjih stavova i života duše. Doista, meditacija i akcija, kontemplativnost i operativnost se prožimaju, te ih samo mi ljudi, ukoliko nismo zreli u duhovnom životu, shvaćamo kao kronološki ili lokalno isključive, kao da se radi o isključivo vremenskoj ili prostornoj aktivnosti, a ne o aktivnostima u kojima duh prožima i oblikuje cijelo biće bez obzira na protjecanje vremena ili prostornu udaljenost.
Ovim događajem Isus nas u biti uči da djelatnost i duhovnost trebaju ići zajedno, te se jedino tako može nadići okvire prostora i vremena, misleći kako za molitvu postoji jedno vrijeme i jedan prostor, a za rad drugo vrijeme i drugi prostor. To bi bila zabluda u kojoj bi čovjek uvijek pronalazio načina da izigra samoga sebe, kao što to i čini danas u svijetu prepoznatljivom isključivo po tjelesnoj aktivnosti, a manje po onoj duhovnoj kao što je duhovna izgradnja, molitva, meditacija i kontemplacija. Isus nas uči da dobro i ispravno djelovati, može samo onaj tko pozorno sluša Božju riječ, jer je izgradio jasne moralne principe, ispred sebe je postavio ispravne ciljeve, što mu omogućuje djelovanje koje prelazi u blagoslov i njemu i drugomu. U protivnom, može biti poput Marte koja se umorila čineći dobro, umjesto da njegov izbor da čini dobro doživi kao Božji poziv i poticaj da služi ne tražeći nadoknadu, niti se uspoređujući s drugima. Ovdje nije pitanje ili ili, koliko jedno a koliko drugo, nego je životni imperativ činiti dobro i obnavljati svijest zauzetim radom za koji nam je poticaj došao ne iz visine plaće, nego iz duhovne svijesti pred Bogom.
Onaj tko nema Božju snagu u svom djelovanju, radi krivo motiviran, priželjkujući nerad i lijenost dok radi, ili pak misli i uporno ponavlja kako u društvu najbolje prolaze lopovi i kriminalci, nema u svom radu stabilnost koju bi trebao imati, jer njegov rad ne proistječe iz susreta s Bogom i iz svijesti da ga Bog poziva i postavlja da radi odgovorno u društvu. Zato čovjek može do dobrog i poštenog rada doći prvenstveno duhovno se izgrađujući, postajući čovjek duhovnosti i molitve, u protivnom materijalni i materijalizirani svijet prijeti da mu ispije dušu i odbaci ga kao iscjedak. Kršćani našega vremena trebaju pokazati izuzetnu sposobnost molitve i duhovnosti, jer onaj tko ne moli i tko trajno nije okrenut Kristu, usmjeren prema njemu kao svome Učitelju, ne može biti niti dobra Marta današnjega vremena, a ovo vrijeme i naše društvo treba i dobrih Marti i dobrih Marija objedinjenih u svakom kršćaninu koji je prihvatio svoju odgovornost i poslanje u spasenju svijeta. Amen.

15. nedjelja kroz godinu – C
Kako nekad tako i danas, postoji više načina na koji različiti profili vjernika pristupaju riječi Božjoj. Događaj opisan u današnjem Evanđelju govori nam napose o onima koji o Božjoj riječi mnogo znaju, te čak i znanstveno obrazlažu i tumače, te smo se pozvani ovim profilom posebno pozabaviti, jer je prisutan i kod mnogih vjernika. Ovakvi ljudi, pa i kad vjeruju i govore da je to Božja riječ, oni se njome služe ne da bi je pobožno prihvatili, nego da bi drugima pokazivali svoje umne sposobnosti ili jezične vratolomije. Takav je bio zakonoznanac koji Isusu postavlja pitanje o tome što mu je činiti da bi baštinio život vječni, ali ne postavlja to pitanje želeći stvarno saznati što bi to bilo, nego je htio iskušati Isusa. Bio je uvjeren da on Božju riječ dovoljno pozna, te da kad je jednom o njoj sve naučio, kad je stekao vještinu njezina tumačenja, onda može koristiti tu istu riječ da bi iskušavao svoga bližnjega, pa i samoga Boga. Za njega je riječ Božja bila samo jedna „znanstvena“ datost iz koje je izvlačio znanstvene činjenice, ili tek umska kategorija koja se ticala neke posebne spoznaje, a ne Božja riječ kroz koju se očituje cjelokupna Božja prisutnost koja čovjeka određuje svojom snagom i zahtjevnošću. Dotični je zakonoznanac vjerojatno bio vrlo vješt iz riječi Božje izvlačiti sofizme, uočavati suprotnosti i nejasnoće, ali ne s ciljem da bolje razumije i razjasni, nego s ciljem da unese zabunu među svoje slušatelje. S tim uvjerenjem i vođen tom nakanom želio je zbuniti i Gospodina Isusa stavljajući ga na kušnju da provjeri njegovo znanje o Pismu.
Međutim, Gospodin Isus nije se dao zbuniti, čime je i nas vjernike zadužio svojim pristupom i riječju. Njemu je odmah bilo jasno da ga zakonoznanac samo iskušava, te da je njegov problem u tome što misli da je dovoljno riječ Božju znati, premda postavlja pitanje: Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim? No kad mu je Isus postavio protupitanje, jasno je pokazao da zna odgovor na postavljano pitanje. Nakon toga ga je Isus poučio dodatnu lekciju, a ta je da nije dovoljno tek poznavati riječi Božje na razini intelektualne spoznaje, nego da treba spoznate sadržaje živjeti u praksi. Tek se praksom pokazuje da smo dobro razumjeli što nam Bog govori. I kao što on svojom riječju ujedno čini, tako i od čovjeka očekuje da spoznajući riječ Božju bude ujedno i njezin vršitelj. Doista, Božju riječ može dobro razumjeti samo onaj tko je vrši, a ne onaj tko je koristi da bi iz nje izvlačio proturječja. Zato Isus ovog zakonoznanca koji ga je ispitivao o najvažnijim zapovijedima Zakona u današnjem odlomku čak dvaput upućuje na vršenje: To čini i živjet ćeš; i: Idi pa i ti čini tako.
Gospodinova pouka je bremenita i danas za nas vjernike koji vjerujemo u njegovu riječ. Nama još manje nego zakonoznacu bi priličilo služiti se riječju Božjom služi da pokazujemo drugima svoje intelektualne domete, kako smo sposobni teoretizirati i voditi učene rasprave glede njezina tumačenja. Gospodin je u dijalogu s zakonoznacom pokazao da je dobra teorija pola posla, ali samo polovica posla, te uvijek treba učiniti i onu drugu polovicu. Naime, prvo što je Gospodin upitao bilo je: U Zakonu što piše? Kako čitaš? Iz toga je razvidno da kao prvi korak treba znati što piše u Božjem Zakonu, da bi nakon toga mogao uslijediti drugi korak prevođenja u praksu spoznate riječi. Doista, nije problem steći teoretsko znanje o određenim sadržajima, jer je dovoljno malo oštroumnosti da se dođe do njega. S druge pak strane mnogo važnije je imati znanje kadro temeljiti praksu i poticati iznutra na vršenje riječi. Bez daljnjega, takvo znanje mora najprije biti ispravno – sigurno, točno, jer ako znanje nije pouzdano točno, onda iz njega proizlazi i kriva praksa. U drugom koraku pravo znanje o Bogu i Božjem Zakonu treba prijeći u uvjerenje koje pokreće život. Pred Bogom treba steći i imati uvjerenje koje, dakako, počiva na istini i sigurnosti Božjeg znanja, ali se tako utka u čovjeka da ga odlučno pokreće prema djelovanju.
Svakome od nas bilo bi lako biti dobar savjetnik, ali bi to bio luksuz nama vjernicima, jer smo u svijetu u kojem živimo pozvani prije svega dati primjer vršenja onoga što smo spoznali, budući da prava i životna spoznaja sigurno obvezuje.
Ma koliko to moglo biti teško i zahtjevno, ne trebamo se toga strašiti niti od toga bježati. Gospodin Isus nije bio samo učitelj, nego je bio i vršitelj riječi Božje na zemlji. On je savršeno vršio riječ Božju na zemlji, jer je savršeno vršio ljubav Božju, što svakom vjerniku ostaje kao kapitalni zahtjev, jer se nitko ne može pohvaliti da je dosegao dužne i moguće vrhunce. Naprotiv, ostaje uvijek više onoga što nismo učinili, nego što ima onoga što smo izvršili. Isus nas je poučio da je isprazno postavljati pitanja o Bogu i njegovoj riječi, ako nismo spremni činiti njegovu riječ provodeći je u život pokazujući dobrotu i milosrđe prema svojim bližnjima.
Isus se to zapredstavlja kao najdivniji poznavatelj Božje riječi i samoga Boga, isto kao što je i najbolji vršitelj, pozivajući i nas kršćane da idemo njegovim stopama. Spoznaja Boga nas apsolutno obvezuje i dužni smo je svjedočiti svojim djelima poput milosrdnih Samaritanaca. Spoznati ljubav Božju obvezuje nas na ljubav, spoznati Zakon Božji, obvezuje nas na vršenje, spoznati dobrotu Božju obvezuje nas na nasljedovanje, spoznati istinu o Bogu obvezuje nas na djelovanje. Onaj koji nas je poučio riječju i primjerom, neka nas osnaži i svojom milošću da ga vjerno slijedimo svjedočeći spasenjsku moć riječi Božje.

14. nedjelja kroz godinu – C
Nema toga čovjeka koji se ne veseli uspjehu i dobro obavljenom poslu, pogotovo ako se radi o specijalnosti i specifičnosti posla kojim se bavi. Kao što se profesor veseli dobrom predavanju i objavljivanju nove knjige, a kirurg dobro obavljenoj operaciji, ili pak građevinar dobro izvedenom građevinskom zahvatu i pothvatu, isto tako i navjestitelj Božje riječi se veseli svojim pastoralnim uspjesima. S pravom, valja reći. Bilo bi doista neuviđavno to ne primijetiti i ne veseliti se poslovnim i profesionalnim uspjesima i pothvatima.
Činjenica je, međutim, da danas treba pozorno razmotriti i razborito promisliti što su to stvarni pastoralni uspjesi. Nekada se nama svećenicima, Kristovim poslanicima, zna potkrasti previd ili kratkovidnost, pa se veselimo samo izvanjskim događanjima poput gradnje i obnove, te isključivo to smatramo pastoralnim uspjesima, dok ne uočavamo ili zanemarujemo mnogo bitnije sadržaje. Bez daljnjega da župa i župni pastoral satkan i od izvanjskog i od unutarnjeg, no, bez daljnjega, sve bi trebalo biti podređeno duhovnoj izgradnji pojedinaca i zajednice. Ukoliko nema pojedinačne izgradnje vjernika u Crkvi, to jest izgradnje unutarnjeg duhovnog čovjeka, sve drugo je uzaludno.
Isto tako kad u pastoralnom radu baratamo brojkama i statistikama koliko je bilo pričesnika i pričesti, koliko krizmanika a koliko krštenja i vjenčanja, sve to može nešto značiti, a može biti i velika opsjena. Sigurno u to se ulaže mnogo energije i snage u pastoralnom djelovanju, ali teško da bi se to samo po sebi moglo nazvati pravim uspjehom, koliko bi bio uspjeh kad bismo mogli znati koliko je onih kojima smo stvarno usadili u srce Božje vrijednosti i oživjeli ga Božjim životom. Stvarni uspjeh bi bio kad bismo mogli izmjeriti koliko je stvarnog milosnog djelovanja u srcima onih koji su prošli pastoralne pouke i pripreme. Uspjeh bi bio onda kad bismo znali kolike smo oduševili za sakramentalni život Crkve, koje smo oduševili da komuniciraju s Bogom otvoreno i radosno.
U današnjem Evanđelju sam Gospodin Isus upozorava stoga svoje učenike da se ne zavaravaju izvanjskim uspjesima koje su postigli, ma koliko takvi uspjesi mogli biti sveti, jer, kako smo čuli, čak su im se i zlodusi pokoravali na spomen imena Isusova. Naprotiv, on ih poziva da usmjere svoja srca prema onoj nebeskoj stvarnosti gdje se nalazi pravo ostvarenje, što bi onda moralo biti izvor njihove apostolske motivacije. Radost zbog uspjeha može prijeći u samodivljenje i samohvalu, te time i skrenuti pogled s bitnoga. A bio bi krupan previd i odmak od bitnoga ukoliko bi se zaboravilo da je sve što apostol čini i sve što ima kao moć i sposobnost, dano kao dar odozgor. Bio bi ogroman propust skrenuti pogled s vječnih vrijednosti, to jest s vrijednosti vječnoga života i spasenja.
Isus ih stoga upozorava da se moraju radije veseliti što su im imena upisana u nebu, što znači shvatiti da ih je Gospodin tamo upisao kao gospodar neba i vječnosti. Isto tako to znači trajno usmjeravati pogled prema nebu i znači biti svjestan da je najdivnije i najveće djelo koje možemo učiniti za života odrediti se prema vječnom spasenju i životu koji nam daje Bog.
Jer jedino svijest da smo svoje vjernike priveli i primakli bliže Bogu, da smo ih nahranili milošću, da smo ih potaknuli na dublje i iskrenije življenje vjere, da smo im umanjili boli i pomogli zaliječiti rane na duši i tijelu Kristovom snagom, samo to može biti razlog i uzrok obilne radosti, te smatrano autentičnim pastoralnim uspjehom. Zato Krist Gospodin poziva svoje apostole da se ne dive samima sebi, pa niti onome što može biti privid kao izvanjski uspjeh. Potiče ih, naprotiv da promatraju sve događaje pod prizmom spasenja, te se vesele isključivo onda kad su sami napravili duhovni korak prema kraljevstvu Božjemu, a isto tako kad su učvrstili zajedništvo zajednice vjernika potičući svakog da se trudi iz dana u dan biti bliže spasenju.