1. korizmena nedjelja – B
Nijedan čovjek po spontanom zakonu prirode ne voli ljude koji se izdvajaju, koji na neki način strše iznad drugih, koji se nečim ističu, te ih doživljava kao bolje od sebe. To jest, precizacije radi, voli on i promatra takve ljude koji mu znače kao svojevrsni idoli u isključivo ljudskim kategorijama, te se tako opija kojekakvim ljudskim veličinama koje stavlja sebi za uzor u pojedinim segmentima života, ili im se divi u okviru onih ljudskih dometa, bilo da se radi o ljudima znanosti, kulture, politike ili pak onima iz svijeta zabave. S mnogo simpatije se piše i govori o njihovom životu, pa i onda kad se radi o čistom i skrajnjem nemoralu kojim se pokazuju ili dokazuju. Na žalost takvima se posvećuje nevjerojatno mnogo prostora i takvi onda imponiraju drugim ljudima, pa i neizravno, već samim time što su teme javnog mnijenja.
Iz tog se zaključuje da čovjek, premda ne voli ljude koji se izdvajaju, koji strše iznad drugih, ipak voli i promatra sve kategorije ljudi koji su iznad drugih, ali u domeni isključivo ljudskoga. Tako se pokazuje da voli poznate i slavne, ili one koji su na neki način posebni, o njima priča i prati njihov život, te mu oni ne smetaju, premda bi sam htio biti na njihovu mjestu. Nisu mu sporni niti onda kad se ti isti ljudi ponašaju više životinjski,nego ljudski, kad žive po zakonu nagona a ne razuma, već i tada pobiru simpatije svojih obožavatelja.
Ali je ljudski je stav sasvim suprotan prema onima koji „strše“ i ističu se po svom neporočnom ponašanju. Njih baš ne cijeni previše, te jedva čeka da im nađe kakvu zamjerku. Dolazimo time do zaključka da čovjek i društvo u cjelini najmanje voli one ljude koji ga upućuju na autentično ljudsko, te ne želi da se takvi izdvajaju. Zato im najradije traži mane i lijepi etikete, samo da se ne bi osjetio obveznim biti poput njih, samo da ne bi morao napraviti zaokret u životu, ili da bi mogao imati izgovor za svoj krivudavi hod. A dobro mu dođe kad može reći „tako svi ponašaju“, te nema razloga on biti drukčiji. Onima koji žive drukčije, čovječnije i božanskije, najradije pronalazi mane, proziva ih i omalovažava želeći dokazati kako su i oni poput ostali, kako se samo „prave sveci“, a to nisu. Međutim, on u stvarnosti ne želi da oni budu sveci, jer bi to bila nasušna potreba, već ne želi da budu, da ne bi on sam morao napraviti neki pomak prema svetosti.
to je kontekst u kojem možemo razumjeti i današnje Evanđelje u kojem Marko samo kratko izvještava kako Isus nakon krštenja na Jordanu odlazi u pustinju, gdje ga je kušao Sotona. Na neki način se Isus distancira, udaljuje iz konkretnog života i udaljuje od ljudske zajednice. Upravo radi toga ga Sotona kuša, jer Sotona ne želi nikoga tko bi se isticao od svijeta i od ljudi, nikoga tko bi odudarao, nikoga tko se ne bi htio u potpunosti poistovjetiti s ljudskim, do te mjere da i slobost i grijeh proglase ljudskim. Sotona ne želi nikoga tko bi se među ljudima isticao po božanskim darovima, te prednjačio svojim primjerom u bogosinovstvu,te zato kuša Isusa želeći ga vratiti, bolje reći sunovratiti, u takvu „stvarnost“.
Isus kao veliki svećenik ljudskoga roda i do tog trenutka je bio od ljudi uzet i za ljude postavljen, ali se još, u konačnici, mora izdvojiti iz svijeta u kojemu živi, jer svijet živi samo svjetski, a on je donio božanski život svijetu. On se morao izdvojiti i stati sam nasuprot svijeta, da bi započeo stvarati novi svijet i da bi ljude poučio živjeti božanskim životom, a to Sotona ne odgovara te ga kuša u pustinji, jer je odlazak u pustinju bio prvi korak izdvajanja.
No pustinja za Isusa ne znači bijeg od čovjeka i svijeta, niti bijeg od ljudske stvarnosti. Pustinja označava distanciranje od našeg skrivanja iza paravana ljudskosti, od našeg bijega od osobnosti i pretapanja u masu. Zato Isus smeta Sotoni, jer diže glavu prema Bogu, a ne zadovoljava se živjeti samo ljudskim životom. A to čitamo u evanđeoskom izvještaju gdje stoji da ga Duh odvede u pustinju, jer je neophodno da se izdvoji, da bi se suočio sa Sotonom koji ljude vrti u krug oko samih sebe i svoje ljudskosti. Do te mjere je čovjeka doveo da se zaokupira samim sobom, da više i nema potrebu napastvovati ga, jer u svijetu u kojem nemamo vremena, mogućnosti i želje stati pred Boga, tu nas Sotona i ne treba kušati, jer jednostavno i ne primijetimo njegovo djelovanje. Međutim, u pustinji, prostoru i načinu života gdje smo jedino pred Bogom i gdje želimo stati pred Boga, te postati autentični ljudi, tu nas kuša i tu smo mu na meti. On ne želi da živimo od te svijesti i od tog odnosa, te je to jedino što mu smeta i što bi htio spriječiti. U društvu mase on se ne pojavljuje tako očito, jer iza kulisa vuče sve konce, a da čovjek to ne primijeti, te se i nesvjesno ravna po njegovim naputcima i htijenjima. U takvom društvu čovjek sam od sebe stvara takav život bez autentičnog odnosa prema Bogu,te Sotona tu ne treba ulaziti otvoreno, nego se samo licemjerno smije iz prikrajka. Ali tamo gdje se pojedinac izdvaja, gdje ne pristaje na bezličan odnos i tajni plan, već želi život uzdignut prema Bogu i po Bogu, gdje se želi sjediniti s Bogom, tu je Sotona prisiljen razotkriti se, doći osobno i učiniti sve da takav pokušaj uguši.
A sveto korizmeno vrijeme nas osnažuje Isusovim primjerom da se odupremo toj napasti. Pozvani smo biti izdvojeni iz ovog svijeta i biti pred Bogom i za Boga. Isus nas danas uči da se odupremo temeljnoj napasti, a to je da budemo poput drugih ljudi. Odupirući se toj napasti, pozvani smo biti poput njega, Bogočovjeka, živeći u svojoj ljudskosti božanski plan i ostvarujući vječne domete života. Amen.

7. nedjelja kroz godinu – B
Kad se oko nas nešto događa, pozvani smo kritički rasuđivati i vrednovati svaki pojedini događaj i čin. No prilikom vrednovanja čina i događaja, ne držimo se svi istih kriterija. Netko je sklon više prosuđivati ono izvanjsko, netko unutarnje, netko vrednuje ponajviše ono što smatra da je veliko, zabacujući i ne primjećujući ono što smatra malenim, netko promatra uglavnom cjelinu zanemarujući detalje, dok netko drugi budno prati i sitne detalja jer je sposoban i iz detalja procjenjivati cjelinu. Tako se razlikujemo u prosuđivanju događaja i osoba, jer promatramo i procjenjujemo ono što držimo važnim prema vlastitim kriterijima. Često nam se zna dogoditi da vidimo u drugome ono što mi hoćemo ili što bismo htjeli vidjeti, a ne ono što u stvari jest. Zato se dogodi da često vidimo ono što smo mi sami u sebi i u svojoj duši, a ne ono što je onaj kojega promatramo.
U današnjem evanđeoskom odlomku imamo prigodu vidjeti Isusa koji pokazuje da promatra ono bitno u čovjeku, te je sposoban prosuđivati određene detalje koje je držao značajnima, a koje drugi nisu lako zamjecivali. Upravo po detaljima imamo pristup u unutarnji svijet koji ostaje oku skriven, jer nitko, tko god je svjestan ljepote i veličine onoga što nosi u sebi, ne izlaže to kao na tržnici, već iznosi na vidjelo malo po malo, diskretno po svojim djelima.
U činu četvorice ljudi koji nose jednog uzetog želeći ga donijeti pred Gospodina, možda su neki vidjeli dosadne gnjavatore, kojima, usprkos tako plemenite nakane, nisu omogućili pristup pred Učitelja. Netko je možda promislio da se radi o nepromišljenim ljudima koji ugrožavaju i svoju i tuđu sigurnost, a eventualno i nanose štetu domaćinu koju je ponudo Isusu gostoprimstvo. Isus, naprotiv, iz njihove požrtvovnosti čita nešto mnogo dublje, a to je njihova vjera, te na temelju toga i reagira obraćajući se uzetome. No u tom trenutku i on čini nešto neobično, mnogo neobičnije od njihove intervencije spuštanja bolesnika s krova. On ne ozdravlja dotičnog bolesnika, kako su odmah svi pomislili da će na praviti, već mu veli: Otpuštaju ti se grijesi.
Pismoznanci koji stajahu okolo, počeše mudrovati u sebi pitajući se što to on govori. Oni su vrlo dobro znali da grijehe može otpuštati jedino Bog.Njihova prisutnost u ovom trenutku govori da je i nekada bilo oko Gospodina onih koji bi zauzimali svoja mjesta, ali ne dobronamjerno, već da bi u sebi mudrovali protiv njega i njegova djelovanja, da bi prosuđivali i osuđivali, da bi pokazivali kako su sposobni izreći o svemu svoje mišljenje, ali nisu tu bili iz uvjerenja. Oni ne čitaju u dubinu ljudsku. Oni su zapreka da k Isusu dođu oni koji ga stvarno trebaju i žele. Četvrica koja su nosila bolesnika pokazali su da su sposobni nadići takvu zapreku i pronaći rješenje donoseći svoga prijatelja preko krova pred Gospodina.
Upravo radi njihove domišljatosti Isus je s jedne strane držao providonosnim njihov dar sposobnost da budu na usluzi ovom bolesniku, te mu je zato najprije otpustio grijehe, što je držao mnogo primarnijim od iscjeliteljskog zahvata. Isus je tim činom pokazao da gleda u dušu, da gleda stvarne ljudske potrebe koje se ne mjere izvanjskim uslugama ni dobročinstvima, već onim cjelovitim ljudskim, potrebama koje u prvi trenutak nitko ne zamjećuje. On čita u dušu i daje najprije ozdravljenje duši otpuštajući grijehe, da bi pokazao da čovjeka treba čitati u dušu, te potom učiniti i drugo što treba. Isus međutim nije poput farizeja koji čitaju u dušu da bi iz nečije duše izvlačili prljave detalje, s time se rugali i podcjenjivali, već on čita dušu da bi je izloiječio i očistio. On ne promatra u čovjeku bolest da bi osuđivao govoreći kako je nešto sagriješio kad je tako kažnjen, nego čita ljudsku bolest kao providonsnu prigodu da ga njegovi prijatelji dovedu k njemu da ga ozdravi i na duši i na tijelu.
Riječi koje Isus izgovara o oproštenju grijeha, detalji su iz kojih pismoznanci ne znaju i ne žele čitati da je Isus Mesija, već ih koriste da tumačeći ih prema svojim predrasudama. Možda su i oni imali o ovom bolesnom čovjeku svoj stav, te su držali da ga je Bog kaznio zbog nekog grijeha. Možda su mislili da je samo zato i bolestan, ali nisu čitali detalj koji je Isus želio istaknuti kad je upušivao na sebe kao onoga koji može opraštati grijehe, a ne samo iscjelljivati. Pismoznanci ne čitaju iz Isusovih riječi ono bitno, ne žele razumjeti da je on Mesija, da ima božansku moć, već samo čitaju i vide što sami žele vidjeti sukladno svojim okvirima. Tako pokazuju da ne znaju pravo čitati ni čovjeka ni Boga, da ne znaju prepoznati u čovjeku ono bitno, a to je ono stvoreno na sliku Božju koje je bilo grijehom zaraženo, te ga je trebalo osloboditi te bolesti, zaraze i nemoći.
U konačnici, Isus u drugome vidi sebe, te sve čini da čovjeka uzdigne do te vizije, da ga uzdigne da prepozna u sebi bogolikost, a u Isusu onoga koji je savršena slika Očeva, onoga kojemu mora sve više sličiti kao starijem bratu. I kao što Isus ne osuđuje, nego najprije ozdravlja ono što treba sličiti Bogu, tako i nas poziva da se ne sablažnjavamo poput pismoznanaca zbog njegova spasiteljskog djelovanja kojm oprašta grijehe, te da ne budemo zapreka onima koji Boga stvarno trebaju, nego da radije budemo nesebični poput one četvorice koja donesoše ovog bolesnika. Dopustimo Kristu da nas prve potpuno izliječi od naše nemoći, predrasuda i pogrešnog gledanja, da bismo radosno služili spasenju i oproštenju grijeha braći s kojima živimo. Amen.

6. nedjelja kroz godinu – B
Kao ljudi nađemo se često u proturječnim ili bezizlaznim situacijama u kojima dolazi do izražaja naša ljudska nemoć pred određenim stvarnostima. Može nam se tako dogoditi da znamo što treba činiti, a da nemamo volje, ili pak obrnuto da imamo volju, a da ne znamo što bismo trebali napraviti. Može se čak dogoditi da imamo i volju i da znamo što treba, a da opet stvar izmiče našoj moći, te moramo tražiti druga rješenja koja ne ovise samo o nama. U tom slučaju upućeni smo na druge koji imaju i znanje i htjenje i mogu napraviti ono što od njih očekujemo. A doista, da bi se ostvario cilj neophodni su svi ovi spomenuti elementi.
Svima nam je kristalno jasno da samo znanje ili sama volja nisu dovoljni, niti su jamci dobrobiti osobe i društva. S pravom se pitamo ima li koristi ako neki liječnik zna svoj posao, a ne želi učiniti prije nego primi plavu kuvertu. Ima li koristi ako sveučilišni profesor zna svoju struku, ako ne želi svoje znanje prenijeti bez „dodatnog poticaja“? Ima li koristi ako političar ili gospodarstvenik može učiniti nešto od općeg dobra ili značaja, a odbija dok u tom ne dobije vlastitu korist? Koja koristi od takvog znanja, gdje nema prave i dobro motivirane volje?
Zato nije čudo da u društvu, kao suprotnost spomenutim naznakama, cvjetaju alternativni pokreti, udruge ili inicijative koji stavljaju naglasak upravo na važnost vježbanja volje i htjenja, koji govore o tome kako treba pozitivno misliti pred životom i problemima. u tom duhu se promiče govor o bolesti kao posljedici bolesnih stanja psihe, stresa i opterećenja, te se nude savjeti kako nadići ili izbjeći takva štetna i opasna stanja. Mnogi su stoga uvjereni da se snagom ljudskog htjenja i volje može zadržati zdrav duh i zdravo tijelo, dok bi ljudska zlovolja i malodušje bili izvorom mnogih nevolja i zala. No, uvijek se postavlja pitanje, može li samo htjenje bez prikladnih znanja proizvesti željene učinke u životu? Može li ljudski duh biti toliko moćan sam se brinuti o svome dobru i zdravlju, bez pomoći sa strane i dužne skrbi koju nam mogu pružiti osposobljene osobe?
Iz svega rečenoga jasno je da mora postojati međusobno prožimanje znanja i htjenja. Koja korist znati i moći, ako volja nije motivirana uopće ili ako je krivo motivirana? A koja korist htjeti, ako nema potrebnog znanja i moći da se ostvari ono što se hoće? Očevidno je da je između znati i htjeti velik jaz koji može premostiti samo ispravna motivacija, jer su znanje i htjenje kao dvije obale rijeke koje treba povezati mostom. A upravo toga je danas vrlo malo među ljudima, koji najčešće svoju volju, a potom i znanje, motiviraju i potiču korupcijom, mitom, obećanjima vlastite koristi ili nagrada, željom za vlašću i vladanjem nad čovjekom.
Današnje Evanđelje opisuje jedan događaj koji nam omogućuje bolje shvatiti ove odnose, te nas uputiti na pravi put, jer se i svim mi nalazimo često u raskoraku glede znanja i htjenja. Pred Isusa dolazi čovjek zaražen gubom, bolešću protiv koje mu ne može pomoći ni znanje ni htjenje, jer sam od sebe nije sposoban izliječiti se. Njemu je neophodan zahvat izvana. On se stoga odlučuje na drugi korak – potražiti onoga tko ima znanja i sposobnosti to pomoći mu i osloboditi ga te opake bolesti. Stajući pred Isusa svjestan je da Isus ima znanje i moć to izvesti, ali je pitanje hoće li to učiniti. Zato on jednostavno veli: Ako hoćeš, možeš me očistiti. Znao on da Isus ima moć, ali on ovisi i o Isusovu htijenju, jer pravo je pitanje ima li Isus dovoljno motiva i razloga učiniti to što se od njega traži.
Evanđelist otkriva odgovor na ovu dvojbu. On veli da Isus bi ganut zahtjevom ovog gubavca, bi ganut vidjevši čovjeka i njegove patnje, te jednostavno odvrati: Hoću, budu čist! Tako vidimo da onaj veliki jaz između znati i htjeti, između moći i htjeti može premostiti samo ispravna motivacija, a to je ljubav prema čovjeku, kao što to Isus i pokazuje. Znati i htjeti dva su pola između kojih treba uspostaviti vezu, pa da prostruji životna struja, a njihovo međusobno povezivanje i prožimanje događa se ljubavlju. U protivnom, znati i htjeti u čovjeku, koje ne bi povezala prava motivacija, ostali bi sterilni ili nastrani i razorni. Ono naše htjeti, ljudsku volju, treba pokrenuti da dođe do učinka, kao što se okretom ključa pokreće stroj ili kao što se pritiskom na prekidač pali svjetlo u kući. Da bismo nešto htjeli, hoće se motiv, razlog koji pokreće volju na djelovanje, jer taj razlog je pokretač cijelog ljudskog sklopa koji se ne pokreće slučajno niti sam od sebe. Za Isusa taj razlog i pokretački motiv je ljubav prema čovjeku i ganuće koje prema njemu osjeća. Ganuti Isus – Isus je koji voli čovjeka i dobro čovječje, što ga jedino može nagnati da intervenira. To ganuće koje osjeća i kao čovjek, navelo je njega, pravog Boga, da se utjelovi i da postane čovjekom, da bi onda postao liječnik ljudskih sudbina i putokaz svima ljudima, jer svaki od nas, bez obzira u kolikoj mjeri, ima moć liječiti druge čineći im dobro. A da pokaže gubavcu da ne čini to radi sebe i svoje slave, radi probitka i interesa, zabranjuje mu o tome govoriti.
Kao što je njegova i ljudska i božanska volja bila ispunjana ljubavlju prema čovjeku, te mu nije bilo teško učiniti ono što ga je gubavac molio, Isus poziva i nas na taj put, da motiv našega djelovanja – našega „hoću“ ne bude prizemljeni motiv, već ganuće prema ljudskim potrebama i ljubav prema dobrobiti svake osobe. Učinimo stoga mi prvi korak poput gubavca, zatražimo ozdravljenje, da bismo onda ozdravljeni mogli druge liječiti. Nama je samo htjeti da nas ozdravi on, liječnik i bolesnih znanja i htijenja, a sve ostalo je njegova briga, jer je došao izliječiti nas i osposobiti da svakom potrebnom čovjeku služimo u njegovu duhu – htijenjem motiviranim ljubavlju. Amen.

5. nedjelja kroz godinu – B
Danas nije rijetkost susresti mnoge nadobudne mlade ljude, napose na početku karijere, koji od zadanog cilja ispred sebe ne vide ništa drugo i, što je još gore, ne vide nikog drugog. Takvi postaju neuviđavni za žrtvu i doprinos drugih oko sebe, pa čak i onih najbližih, kao što su to djedovi i bake ili čak i sami roditelji, koji su im u stvari i omogućili da mogu razmišljati o budućnosti i o eventualnoj karijeri. A onda ljudska umišljenost nema mjere, te čak počnu sebe držati većima od drugih samim time što su se iz sela preselili u grad, ili što je iz određene neimaštine došao u uvjete sigurnijeg i gospodarski naprednijeg života, ili pak što imaju nekoliko razreda škole i određene znanstvena saznanja koja nisu postojala prije nekoliko desetljeća. U ime toga mnogi su spremni odreći se pa i svojih najbližih, jer bi to moglo zasmetati njihovu ugledu i veličini, te onda pažljivo biraju društvo u kojem će se kretati, te vrijeme i način susretanja s njima i sa svima koji ne bi pridonosili njihovoj veličini.
Kad čovjek počne graditi karijeru, onda pored sebe ne primjećuje drugoga, osim ukoliko mu taj drugi ne treba u nečemu poslužiti, pa tek kad mu to počne nedostajati, onda uočava odsutnost i osobe koja je mogla nadomjestiti nedostatke i biti pri ruci u potrebama. Kad čovjek počne graditi karijeru, zna biti beskrupulozan, gaziti preko ljudi. A i onda kad ne gazi izričito i s namjerom nekoga pogaziti i poniziti, gazi ih se na način da ih se zanemaruje. Mnogi tako dolaze u svoje obitelji dolaze puni bahatosti, zaboravljajući biti zahvalni onima koji su im dali život i koji im trajno stoje na raspolaganju smjernim služenjem. I ne sjete se upitati svoje stare roditelje treba li im išta, nego drže da je najprirodnije doći doma te se najesti i napiti, kao da to nikoga nije koštalo i odricanja i ulaganja ove ili one vrste. I ne primijete koliko im roditelji pomažu ili znače dok ih ne izgube ili dok im ne zatrebaju. A koliko se puta samo događa da ukućani shvate da postoji domaćica koja o njima skrbi tek kad je zaboli te im nema tko služiti, shvaćajući da i ona postoji tek na temelju svojih potreba.
Dolazeći sada na današnji evanđeoski odlomak, povući nam je neke paralele. Isus je na početku karijere, to jest svoga djelovanja. Pitati nam se je li i on bio uobražen poput tolikih uobraženih ljudi, da je vidio i htio isključivo svoj uspjeh zanemarujući ljude oko sebe. Je li shvatio da je Petrova punica bolesna tek kad je trebao sjesti za stol da mu se poslužuje i da ga pogoste, kako se to događa nama ljudima? Je li onda i on intervenirao isključivo iz sebičnih razloga, da mu ne propadne dužna čast i čašćenje?
Da je Isus na takav način reagirao misleći isključivo na svoju karijeru i gradeći svoju veličinu, onda zacijelo nikad ne bi ni svratio u Petrovu i Andrijinu kuću, u kuću običnih ribara, kad je mogao mnogo bolje proći u kući kakve imućne gospode koja bi mu se uz to i dodvoravala. Nakon nastupa gdje su mu se divili da naučava kao onaj koji ima vlast, te čudesnom snagom izgoni zloduhe, mogao je poželjeti u koju kuću ući da ga počaste. Mogao je tražiti da mu plješću i da mu se dive, da ga hvale i uzdižu, a on ne čini ništa od svega toga, već ide u kuću skromnih prijatelja ribara. Nije mu udarila slava u glavu, niti je bio u karijerističkoj ognjici da ne bi primijetio njihove potrebe, da ne bi uočio da nedostaje domaćica, koju najčešće svi previde. I nije primijetio da je nema jer je htio imati bolju poslugu, već jednostavno nije mogao ne uočiti ljudske potrebe i stanja, a da sam ne učini što može da ih zacijeli. Zato je u svoj svojoj jednostavnosti i osjećaju za ljude pristupio bolesnoj ženi i izliječio je od ognjice, dajući ovom činu ne samo medicinsku dimenziju, nego prije svega onu ljudsku.
Nije on bio sebičan i neuviđavan, nije mislio samo na se, pogotovo nije promatrao ljude oko sebe s visoka, kao one koji su mu trebali biti podčinjeni, ili u nekom služinskom odnosu prema njemu. On je došao služiti ljudima, a da mu je bilo do slave ne bi se bio ni utjelovio. Htio je ljude poučiti kako će skrbiti jedni za druge, kako se ophoditi jedni prema drugima, kako graditi humaniji svijet ne stavljajući sebe i svoju karijeru na prvo mjesto, nego stavljajući dobrobit osoba s kojima živimo. Htio je poučiti da ne treba graditi karijeru i veličinu preko tuđih leđa, nego podmećući svoja leđa za njihovo dobro, kao što je i sam činio taj isti dan liječeći i druge bolesne i opsjednute. Svijet u kojemu živimo idealna je prigoda u kojem možemo primijeniti spoznaje i vještine koje nam je posvjedočio i kojima nas je poučio naš Gospodin, pa se dajmo na posao poput njega. Amen.

4. nedjelja kroz godinu – B
I u današnjem svijetu i kulturi koja je prožete tehničkim dostignućima i u kojoj prevladava više osjećaj za praktično nego za dubinsko promišljanje stvarnosti oko sebe, nije rijetkost susresti ljude koji vješto barataju jezikom i posjeduju moć uvjeravanja, bilo da govore o onom što znaju, bilo da govore o onom što ne znaju. Tako ima onih kojima je dužnost i cilj uvjeravati svijet oko sebe u kakvoću svojih proizvoda, ispravnost ideja, opravdanost političkih stavova, domet znanstvenih otkrića ili religioznih izbora. Nepristrani slušatelj, koji sluša budnim uhom, lako može otkriti tko je taj tko govori iz uvjerenja, tko je taj tko zna što govori, a tko govori samo da ostavi dobar dojam, da zavede na krivi trag, tko barata materijom a tko je nedosljedan i nedorečen, tko govori da obmane javnost, a tko govori s nekim svojim posebnim ciljem, tko je stručan i iskusan, a tko nestručan i priučen u svom znanju i zvanju.
Pa kad su takve razlike u situaciji kad se govori o opipljivim sadržajima i stvarima koje je moguće provjeriti, kako je tek u slučaju kad se govori o Bogu nevidljivome i neizrecivome. Tako je bilo i rabinima onoga vremena, koji su govorili svake subote praktički o onom što ne znaju, to jest o Onome kojega ne poznaju dobro.
I kao što je teško bilo rabinima svake subote govoriti o Bogu, a onima koji su ih slušali moralo je biti mučno, jer su ovi govorili bez autoriteta i sigurnosti, tako je teško i svakome onom tko danas govori o Bogu ako o Bogu govori iz svoga neznanja i neupućenosti. A pozvani smo, međutim, svi mi vjernici o njemu govoriti, od najmanjega do najvećega, ne samo svake subote ili nedjelje, već svaki dan. A svatko od nas, ne samo svećenik na oltaru, sigurno je doživio nedoumicu, a nekad i nesigurnost govoreći o Bogu, isto kao što je mogao doživjeti radost i Božju prisutnost onda kad je osjetio da mu Bog iz duše progovara. Svatko tko je govorio zna kako je lako govoriti kad si uvjeren, kad te prožima vjera i ljubav Božja, kao i onda kako je mučno kad te mori sumnja i nedoumica, kad te ne zanima ni poruka ni pouka, ili kad slabo vjeruješ u to o čemu bi trebao uvjerljivo govoriti. Štoviše, radosno svjedočiti! Svatko od nas se prepao dubine ili se zaprepastio veličinom Božjeg otajstva, koje je tako lijepo, neizrecivo da djeluje nestvarno, koje je tako čudesno da se bojimo bezrezervno ga prihvatiti, jer u konačnici uvijek se pitamo je li to baš tako! Pa nam se dogodimo da govorimo sputani, neuvjereni i neuvjerljivi, kao da vozimo auto, te u strahu od velike brzine držimo podignutu ručnu kočnicu.
Zato nam je danas dano i upućeno ovo Evanđelje koje opisuje kako Isus, nakon što okuplja svoje učenike, započinje svoje djelovanje naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu. Bez obzira što ne znamo točan sadržaj njegove prve propovijedi, znamo da su je ljudi dugo pamtili, a osim toga pamtili su dugo dojam koji je ostavio propovijedajući tom zgodom. Marko nas izvještava da Isus nije imao nedoumica, jer je govorio kao onaj tko zna što govori. On se nije morao stidjeti ni bježati od sebe, jer nije bio u situaciji da jedno govori po dužnosti, a drugo misli u sebi, a treće čini u praksi. Ne znamo o čemu je govorio, jer Evanđelist to ne spominje, ali ne zaboravlja spomenuti dojam koji je ostavio na svoje slušatelje, koji su osjetili da ih poučava na drukčiji način od njihovih rabina. A ostavio je dojam jer ih je poučavao kao netko tko ima vlast, a ne kao osoba koja bi htjela pošto poto ostaviti dojam. Govorio je kao netko tko ih želi obogatiti svojim spoznajama, a ne kao zavodnik koji bi ih htio namamiti svojim trikovima. Govorio je kao učitelj istine, a ne kao demagog koji ih zavarava lijepim riječima i ispraznim obećanjima. Zato Marku gotovo i nije bio bitan sadržaj onog što je u tom trenutku govorio, nego način kako je izgovorio.
Iz onog što možemo razaznati iz ovih nekoliko crta, pravi dojam na slušatelje može se ostaviti tek jasnom riječju iza koje stoji životno iskustvo, te čisto srce bez primisli zle nakane i interesa, isključivo zainteresirano za dobrobit svojih slušatelja koja se može ostvariti samo dubljom spoznajom Boga. A tko želi samo ostaviti dojam na drugoga, taj će biti kao bljesak koji zasljepljuje, kao kozmetički dotjerana vanjština bez unutarnjeg sadržaja. Isus radije svjedoči i predaje nauk, umjesto da ostavlja dojam, jer samo nauk Božji može u konačnici ispuniti slušatelje da u njima ostane trajni dojam koji nije poput prolaznog bljeska, nego poput trajnog svjetla u duši. Dojam može i mora biti posljedica iskustvenog nauka, a ne omotnica bez sadržaja, ukrasni papir bez dara. Isusov nastup, jer je bio poučavanje, a ne jeftino moraliziranje, iskreni i duboki nauk, a ne priučeno dogmatiziranje, poziv na slobodu pred Bogom i u Bogu, a ne stroga zakonska kazuistika, govor vjere, a ne dnevnopolitičko strančarenje, mogao se je duboko dojmiti njegovih slušatelja. Isus se nije imao potrebu s nikim dokazivati, ni prepirati, već je znao svoje znanje i iznosio iskustvo. Ono što je govorio bilo je dio njega, dio njegova svijeta i života.
Stoga dok se danas i propovjednici i vjernici pitaju kako treba govoriti o Bogu, Isus nam svojim primjerom daje odgovor. Štoviše, on na nas prenosi svoje iskustvo i svoj život, i ovlast da govorimo o Bogu, ne više kao neznalice, nego kao svjedoci. U protivnom, da nije bilo njega i objave koju nam daje, o Bogu bi bilo najdosljednije šutjeti. Prihvatimo bez zadrške riječi i djela svoga Gospodina, dopustimo da nas preporode, prosvijetle i nadahnu, da bismo svakom čovjeku, snagom njegova nauka, govorili o Bogu naviještajući život vječni u Kraljevstvu Božjemu. Amen.

3. nedjelja kroz godinu – B
Poštivanje vremena i zadanih rokova značajan je čimbenik učinkovitosti pojedinca u današnjem svijetu i vremenu u kojem živimo. Sve što činimo zadano je rokovima unutar kojih trebamo završiti određeni posao, te znamo dobro koliko je naporno kad moramo voditi rat s vremenom, jer neispunjavanje obveza u roku može biti pogubno i kobno. Nerijetko smo i sami krivi, jer dok imamo vremena, ponašamo se opušteno i tratimo ga na nebitno, ne radeći ništa ili vrlo malo, da bismo, kad nas pritisnu rokovi, u posljednji čas požurivali i preko mjere se naprezali samo da izbjegnemo probleme i kazne koje bi uslijedile za neurađeni posao. Uslijed toga, kad vidimo da nam ne ostaje previše vremena, skloni smo površnosti, zbog čega često loše napravimo posao, u želji da zadovoljimo izvanjsku formu, nadajući se da se ne će odmah ili čak nikako otkriti koliko smo loše odradili zadani posao. Do čega može dovesti brzopletost i nedostatak vremena uslijed rokova koji neumoljivo pritišću, najbolje znaju oni koji su u zadanom roku morali vraćati kredite bankama ili posuđene svote novca zelenašima, koji su morali u određenom roku priskrbiti novac za liječenje. U takvim situacijama ulažu se sve sile, traže se načini i sredstva, traže se veze i prijateljska pomoć da se ispuni zadana obveza i ispoštuje rok. A kad se ne uspije niti to, događa se da pojedince brzopletost i očaj odvedu čak dotle da se posluže i neprimjerenim i nedopuštenim sredstvima, bilo da otuđuju tuđu imovinu, bilo da sebi čine zlo.
Pitamo se, na temelju današnjeg Evanđelja, je li se isto dogodilo i Gospodinu? Je li i on shvatio, nakon uhićenja Ivana Krstitelja, da mu je ostalo još malo vremena da učini što je planirao? Je li zbog toga govorio kako se ispunilo vrijeme? Što je uopće trebalo značiti da se ispunilo vrijeme? Je li onda zbog nedostatka vremena bio brzoplet, te, vidjevši da mu ga je ostalo tek malo, odlučio potražiti pomoć, a u nemogućnosti da prikupi stručne i osposobljene suradnike, odlučio pozvati s brda s dola, prve na koje je naišao, točnije neuke ribare? Je li Isus odlučio pozvati učenike, jer mu je vrijeme bilo kratko, te mu je trebala njihova pomoć za posao koji zbog pritiska vremena više nije uspijevao sam izvršiti? Je li i on bio podložan trci vremena koje ga je sililo da žurno privodi kraju svoje obveze i izvršava zadaće?
Međutim, u svemu tome Isusa ne možemo usporediti s nama ljudima. On je gospodar vremena koje ima na raspolaganju i vrijeme kao takvo ga ne može tjerati na djelovanje. Kad kaže „približilo se vrijeme“, ne znači da vrijeme tjera njega, nego da je on odlučio „pogurati“ tijek događanja i tijek vremena onom vječnom cilju koji je njemu bio dobro poznat. Njega vrijeme nije zateklo nespremnim, nego, naprotiv, vrlo spremnim, te nije vukao brzoplete poteze niti je odluke donosio nepromišljeno. Njegovo djelovanje je bilo jedinstveno i neponovljivo, te je za svaki svoj čin birao pravi trenutak, iz čega je razvidno da nije dopuštao da vrijeme gospodari njegovim odlukama, nego da sam bude gospodar i upravitelj, i svoga vremena i svojih odluka. Štoviše, svojom božanskom odlukom upravljao je vremenom.
To što nam se iz evanđeoskog opisa čini da Isus bira suradnike gotovo kao slučajne prolaznike ili kao da se sve događa usput, moglo bi nas navesti na krivi trag. Mogli bismo pomisliti da mu nedostaje kriterij izbora, te da ga na neki način vrijeme što izmiče pritiska i požuruje na djelovanje. Međutim, to je samo privid, jer prilikom izbora učenika Isus ne izabire brzopleto, pritisnut obzirom, žurbom i vremenom. Ne izabire prve na koje je naišao, nego izabire po vrlo određenim kriterijima, dobro poznajući što je u čovjeku. Kao jezgru oko koje je okupio zbor apostola, a potom i druge učenike, izabire najprije četvoricu ribara, Andriju i Petra, Ivana i Jakova, ljude koji su se već prije zanimali za dolazak kraljevstva u školi Ivana Krstitelja, te su na neki način i do neke mjere bili pripravni čuti i njegov poziv, te postati vrijedni djelatnici njegova kraljevstva, to jest ribari ljudi. Drugo što razaznajemo iz ovog teksta je da se radi o ljudima koji u znoju lica svoga rade i kruh svoj jedu, što je opet dobra preporuka iskusnih, čestitih ljudi, sposobnih zasukati rukave radeći nesebično.
Stoga, kad kaže da se ispunilo vrijeme, onda to ima dvostruko značenje. Kao prvo time želi reći da je došao njegov čas, vrijeme da on započne svoje javno djelovanje ispunjavajući time svoje poslanje, ali ne pritisnut silom vremena, nago slobodnom odlukom da se preda za spas čovjeka. Drugo značenje ove rečenice se odnosi na one koji ga slušaju: ispunilo se vrijeme za njih da porade na svom spasenju. S time da njih ovog puta tjera vrijeme, tjera ih rok da rade na svom spasenju. Ne mogu i ne smiju više odgađati svoj pristup spasenju. Vremena je malo onima koji odgađaju, jer, ako se ne trgnu, ne će doživjeti važnost Božje prisutnosti u svome životu.
To je poziv i svima nama koji u vremenu imamo vremena za sve osim za vječnost, da se trgnemo i da shvatimo kako ne smijemo gubiti vrijeme na sporedne stvari, jer bi nam se moglo dogoditi da nam ne ostane dovoljno vremena za vječnost i spasenje, što bi onda bila prava nesreća. Krajnje je vrijeme da sve vrijeme koje imamo na raspolaganju uložimo u vlastitu izgradnju, a potom, vjerujući u evanđelje, u ugradnju u kraljevstvo Božje. Zato je vrijeme da, poput apostola, ne odgađamo odgovoriti na Kristov poziv, već da ostavimo sve i pođemo za njim, prateći ga u njegovu djelovanju i poučavanju, da bismo i sami postali sposobni naviještati kraljevstvo Božje koje je došlo među nas po njemu, uvodeći nas u otajstvo života vječnoga. Amen.

2. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom odlomku Ivan i Andrija svjedoče svojim ponašanjem kako je židovstvo onoga vremena razmišljalo o Mesijinu dolasku, kako ga je iščekivalo i tražilo. Dovoljan je bio jedan mig Ivana Krstitelja pa da na to reagiraju pozitivno odlazeći za Isusom. Vjerojatno je to bio i razlog da su se i okupljali oko Ivana, te da su ga slijedili i slušali kao učenici, jer su uz njega gajili mesijanske ideje. Krstitelj je za njih bio čestit, iskren i duboko religiozan čovjek za kojeg su možda u prvi mah pomislili, kao i mnogi njihovi sunarodnjaci, da je Mesija. No kako je on za sebe izričito tvrdio da nije, oni su ipak ostali uz njega vjerojatno očekujući kako će ih uputit u otajstvo Mesije. Jer židovstvo je onoga vremena gajilo iskrene i žarke nade u Mesijin dolazak, te ih je Ivan, kao Božji čovjek, mogao mnogočemu poučiti upućujući ih i potičući odlučnim riječima da se obrate i priprave put Gospodinu.
I kad je vidio Isusa kako prolazi, znao je da se ispunilo vrijeme i sve ono o čemu je on govorio, te je stoga svojim učenicima pokazao njega koji je bio smisao i njegova poslanja. No isto tako, vrlo dobro je znao da biti Mesija nije ljudsko poslanja. Štoviše, ako je bio svjestan da je preteča, te da ima nebeski poziv, da ga je Bog podigao da bude glas koji viče u pustinji, tim više je znao koliko je Mesija uzvišeniji, što je postojano naglašavao svima. Razumjeti Mesijino poslanje može samo onaj tko se trudi i tko ponire u Božje dubine, jer je Mesijino poslanje istinsko otajstvo koje treba vjerom razumijevati, a ne samo očekivati da se očituje na ljudski način.
Stoga u trenutku kad im ukazuje na Isusa veleći: Evo Jaganjca Božjega, oni bez razmišljanja idu za njim. Ivan je možda i ne poznajući dubinu Mesijina otajstva ipak u dnu duše znao da je to žrtveno otajstvo onoga koji će svojom krvlju osloboditi Izraela. Zato ove riječi ukazuju na bit Isusova mesijanskog poslanja, koje nije društveno-političko, već spasenjsko. Na te Ivanove riječi dvojica učenika polaze za Isusom želeći ga podrobnije upoznati. Ne znamo što su oni točno razumjeli kad je Ivan rekao: Evo Jaganjca Božjega, ali sigurno su osjetili da taj čovjek na kojeg je Ivan ukazao ima u sebi nešto posebno, da je učitelj koji ih je također mogao nečemu poučiti.
Nakon što su proboravili s njime jedan dan, oduševljeni se vraćaju. Shvatili su da Isus nije običan učitelj, već da je on Mesija kojeg su iščekivali i čiji je dolazak pripravljao Ivan. Upitati se je li ishitrena Andrijina oduševljena izjava: Našli smo Mesiju!, kojom bratu Šimunu nosi veliku novost. Je li Andrija mogao samo za jednu noć spoznati ovako veliku stvar? Je li imao dovoljno razloga povjeravati sve što je Isus rekao, a ne ostavljajući vremena niti provjeriti? I premda je u sebi točna, ipak valja zaključiti kako je, kao plod oduševljenja, dijelom ishitrena. Isus je doista bio Mesija, te se pokazalo kako su njih dvojica imali dobar predosjećaj kad su pošli za njim, te su tijekom noći provedene kod Isusa znali da onaj izraz Jaganjac Božji trebaju zamijeniti riječju Mesija. Ali Andrijina je izjava dijelom ishitrena, jer su o Mesiji mnogo toga još trebali naučiti. I dok su ovom zgodom naučili da uzvišeni izraz Jaganjac Božji koji Ivan koristi za Isusa trebaju protumačiti kao Mesija, kasnije će morati naučiti, u Isusovoj školi, da njihovo poimanje Mesije ne može biti točno dok ne shvate u potpunosti da je on Jaganjac Božji. I kao što su iz Ivanovih riječi „evo Jaganjca Božjeg“ mogli razaznati Mesiju, tako će kasnije iz Mesijina djelovanja i naučavanja poći obrnutim putem zaključivanja, dok po muci, smrti i uskrsnuću ne shvate da taj naslov skriva otajstvo Mesijina poslanja. Dok su bili s Ivanom u trenutku kad je blizu prolazio Isus, nosili su u srcu određeni predosjećaj, a nakon boravka s Isusom, njihov se predosjećaj pokazao točnim. Dok su u početku samo predosjećali da je tim riječima Ivan htio izraziti nešto veliko, nešto što su oni u sebi nosili i postojano tražili, nakon razgovora s Isusom bilo im je jasno da su našli.
Pa ipak njihova spoznaja o Isusu bila je ishitrena i nedovoljna, jer još nisu razumijevali dubinu značenja izraza Jaganjac Božji, te im je time izmicalo pravo otajstvo Mesije, koji nije bio samo jedan uzvišeni učitelj religioznosti, nego mnogo više od toga. Ostalo im je razumjeti da biti Mesija ne znači drugo nego biti Jaganjac, iz čega postaje razvidno kako je biti Mesija značilo umrijeti za spas svijeta. Za tu školu trebat će im tri godine pouke i jedna velika životna škola, škola umiranja i smrti. Bit će neophodna Mesijina smrt na križu da im prodre u svijest što je Ivan nagovijestio od samog početka izjavom o Jaganjcu Božjem.
Neka nama barem škola ove dvojice učenika, koji u Isusu prepoznaju Mesiju još prije nego je počeo javno djelovati, bude poticaj da ga i mi intenzivno tražimo i sve bolje spoznajemo njegovo otajstvo kao Jaganjca koji je oduzeo i naše grijehe, da bi nam podario vječni život. Amen.

Krštenje Gospodinovo – 2009.
Već snagom prirodnog simbolizma voda je imala posebno značenje za ljudski život. O njoj je ovisio život i smrt, te je stoga njeno značenje išlo u tom rasponu. Ona je značila život suhoj zemlji, jer je nosila blagodat života, ali isto tako u velikim količinama nepogoda ili u snazi morskih valova označavalo je opasnost i smrt, te je trebalo imati dužnog opreza prema vodi. Osim što je voda nositeljica života, ona je sredstvo čišćenja i čistoće, te je drugi osnovni njen simbolizam bio na tragu ovog značenja. Takvo značenje voda poprima i u Božjem spasenjskom planu, premda nije uvijek i svima bilo jednako jasno što će sve biti njena uloga u svemu tome. Bog je htio da vode bude nositeljica i izvor života, ali isto tako, za one koji ne bi prihvaćali Božje naume, postajala je kobna zamka u kojoj su završavali potopljeni, kao što je bio slučaj voda potopnih ili Egipćana na Crvenom moru. Zbog ljudske zloće i opakosti, češće je tako bila simbol smrti nego života, premda je bila predodređena da bude nositeljica ovog prvog.
No, kako se približavalo vrijeme Isusova javnog djelovanja, a Ivan Krstitelj započeo svoje djelovanje, i ovaj simbolizam i stvarnost vode poprimaju mnogo jasnije konture. Ivan je počeo krstiti narod vodom, svjestan simbolike čišćenja koju je imala voda, a koju su židovi redovito koristili za svoja obredna pranja. Stoga Ivan, potaknut Duhom Božjim, uspostavlja dodatni obred krštenja na rijeci Jordanu, pozivajući narod da se kaje za svoje grijehe i da živi obraćenje. Ako su se Izraelci prali prije svakog jela i prije svakog vjerskog obreda, onda su se morali i oprati za najveći događaj svoje povijesti i iščekivanja – Mesijin dolazak. Kao što nam svjedoči današnji evanđeoski odlomak, Ivan je znao da je njegovo krštenje samo krštenje čišćenja, da je to ustvari obično krštenje vodom, tek priprema pokajanja i nagovještaj onog velikog događaja koji će se sastojati u drugom i sasvim novom krštenju. To novo krštenje ne će biti samo krštenje vodom, nego krštenjem Duhom Svetim. Tako Ivan sluti i najavljuje to novo krštenje, koje ne će više biti samo krštenje očišćenja i prirave, nego krštenje života koji se rađa iz vode, te će time ta nova voda ostvariti puni simbolizam koje po Božjem naumu ima voda u sebi.
A presudan događaj, prekretnica i ispunjenje Božjeg plana s krsnom vodom dogodio se ne po Ivanovu djelovanju, već Kristovim ulaskom u vode Jordana. Isus dođe da primi krštenje od Ivana na Jordanu, a kad je izlazio iz vode, ugledao je nebesa otvorena i Duha poput goluba, gdje silazi na nj. Time je postalo razvidno da je Isus onaj kojega je Ivan najavljivao kao donositelja novog krštenja, koji će krstiti upravo Duhom Svetim. Otkako je Isus ušao u vodu, voda je dobila veće značenje i sadržajnost, jer više nije bila ista, to jest nije bila samo voda, već je počela primati otajstvenu prisutnost Duha. Od tog trenutka Ivan mora padati, a Isus rasti, to jest Ivan više ne treba krštavati jer se pojavio onaj koji će krstiti stvarnim krštenjem, budući da je Ivanovo krštenje postalo nedostatno pored onoga što krštenje mora biti u Isusovom planu.
Snagom ovog događaja tko nakon Krista uđe u vodu, iz nje izlazi osnažen djelovanjem koje joj je dao On, a dao joj je moć da tko se u nju uroni u njegovo ime, snagom Duha postane dijete Božje. Otkako je Krist ušao u vodu, voda nije samo voda očišćenja i pokore, nego i naznaka novoga života koji će se dogoditi njegovim uskrsnućem, te se od tada daje svim krštenicima, strujeći u život vječni. Otkako je Isus ušao u vodu tražeći od Ivana Krštenje, voda je zadobila snagu Duha Svetoga, te je krštenje vodom nakon toga postalo krštenjem djece Božje, krštenjem kojim Duh za nas svjedoči da smo postali novo stvorenje po onome koji je izišao pobjednik iz valova smrti. Od tog trenutka svaki krštenik, primajući život po Duhu, ima čast čuti Očeve riječi koje su odjeknule i prilikom Isusova krštenja: Ti si sin moj, u tebi mi sva milina.
I dok mi kršćani razmišljamo o ovom velikom otajstvu Kristova života, obnovimo i svijest svoga krštenja, radi kojega je Isus sišao u vode Jordana, te nastojmo živjeti dosljedno života koji smo primili po Duhu životvorcu, koji se na nas izlio krsnim polijevanjem. Živimo radosni i ponosno što smo djeca Božja ljubljena i što je u nama Božja milina, te širimo oko sebe radost sinovskog predanja, da svojim životom i drugima omogućimo pristup u trojstveno zajedništvo i život vječni. Amen.

Bogojavljenje – 2009.
Možda bi netko i danas htio događaj Isusa Krista, njegova utjelovljenja i rođenja, promatrati u skučenim okvirima jednog naroda ili jedne religije, kao da bi se on ticao samo povijesti spasenja židovskog naroda i Božje objave koja se dogodila u tom narodu, dok za druge ljude ne bi imao značenje, ni poruke ni sadržaja. Međutim, današnja svetkovina Bogojavljenja, kojom Crkva slavi dolazak ove trojice nežidova u Betlehem, da se poklone židovskom kralju, jasno upućuje na to da događaj Isusa Krista, počevši već od njegova rođenja, ima značenje širih razmjera, nego bi se to u prvi mah moglo činiti.
Premda je Krist Gospodin došao u skrovitosti betlehemske noći i u ozračju jedne skromne obitelji, premda je došao kao onaj koji ne buči i ne razglašava svoj dolazak kao nekakav iznimni pompozni događaj, to ipak ne znači da je došao samo za mali broj ljudi. Time što se rodio u židovskom narodu, to ne znači da nije došao i za sve ostale narode. Time što je bio Židov, ne znači da nije želio pristupiti svakom čovjeku, bez obzira iz kojeg plemena, puka i naroda, te ući u njegov život, običaje i kulturu uzdižući ih i oplemenjujući. Time što je njegovo utjelovljenje i rođenje bilo jedan konkretni događaj u povijest čovječanstva, koji se zbio u točno danom trenutku, ne znači da nema i svoje sveopće značenje za svako vrijeme. Time što se zbilo na malom pedlju zemlje između Betlehema i Nazaret, ne znači da nema značenje za svaki prostor, cijeli svijet i svemir.
Dolazak trojice mudraca u Betlehem mnogostruko je značajan i znakovit. Nije to bilo samo pitanje kurtoazije, nego je odraz istinske potrebe i traženja. I premda Riječ još bijaše nijema kao čovjek, u malom Betlehemskom Dječaku, u njoj je prebivala punina božanstva. Premda još nije izgovarala riječi u ljudskim kategorijama, oko sebe je širila sjaj svoga spoznanja rječito govoreći svima oko sebe koji su joj se klanjali. Mudraci su osjetili i prepoznali taj govor Riječi i poklonili su joj se dajući svoje darove.
Tako su ovi kraljevi – mudraci postali i simbol potrebe da ljudski um, koji je i danas kao i nekada sklon proizvoljnom gomilanju riječi, krene ususret Božjoj Riječi, da joj se pokloni, da je primi kao kriterij i preduvjet snage vlastite riječi. Zato je poruka ovih ljudi da otajstvo Božjeg utjelovljenja od prvog trena ne ostaje skriveno čovjeku kao takvom, te stoga nijedan čovjek ne može živjeti kao da ga se to otajstvo ne tiče. Tko živi život, ali ne na običan način, već želi živjeti spoznajući mudrost koja od Boga dolazi, svjestan da je svaka istinska mudrost od Boga, te da upućuje na Božju Mudrost što se utjelovljuje, ne može zanemariti to otajstvo i ne može ga smatrati nebitnim u životu.
Ljudska riječ i mudrost tek kad se poklone Božjoj utjelovljenoj Riječi i Mudrosti zadobivaju iskonsku snagu i pravo ostvarenje. Jer čovjeku riječ nije dana da bi se zadovoljio blebetanjem, a razum da bi živio nerazumno i u mudrovanjima, nego mu je dan razum da spozna mudrost i istinu Božju. Ljudskim razumskim moćima dana je moć da spoznaju i uriječe Božji Logos u vlastiti život i da ga izreknu vlastitom riječju. To je ono što su u konačnici učinili kraljevi mudraci kad su izdaleka došli u Betlehem pokloniti se Kristu Gospodinu. Preko njih je ljudski razum prihvatio činjenicu da mu je Božja Riječ došla ususret, te se više nikad nije odrekao te plodonosne suradnje i takvog . A prema njihovu trudu i naporu može se zaključiti da je razum pozvan dolaziti ususret Riječi Božjoj preko svojih životnih traženja, ako želi pronaći ispunjenje svoga smisla.
Od nas kršćana, na prostoru naše zapadne civilizacije koja se hvali svojim razumskim dometima, očekuje se da poput mudraca trajno upućujemo razum prema izvoru istinske mudrosti koja se utjelovila u Betlehemskom Dječaku. Ujedno se od nas očekuje da mu budemo svjedoci, jer njegov dolazak, kao njegova poruka i djelovanje, ne tiču se samo nas, u nekoj ograničenoj kulturi, civilizaciji ili narodu, nego se tiču svakog čovjeka koji ima potrebu u Kristu pronaći ispunjenje svojih razumskih traženja, to jest dubinu istinske Mudrosti. Dao Bog da im ponudimo takvo svjedočanstvo, da im budemo zvijezde repatice koje ih vode k betlehemskoj štali na poklon Kristu Gospodinu, da nas svih obdari spasenjem života vječnoga. Amen.

Druga božićna nedjelja – B
Ljudski odnos prema Bogu sigurno je svojevrsna tajna koja se provlači kroz cijelu ljudsku povijest. Ivan to opisuje u svome Prologu sljedećim riječima: Svojima dođe, njegovi ga ne primiše. Cijela povijest Božje objave obilježena je ljudskim odbijanjem, koje je onda došlo do vrhunca u odnosu prema Isusu, Sinu Božjemu. Čovjek lakše prihvaća religije koje ga očituju kao biće u traženju Boga ili nekog božanstva, božanskog počela ili modela, nego što prihvaća da ne treba ništa drugo činiti nego iščekivati Božji dolazak, jer Bog, uostalom, čini sve što treba da dođe k čovjeku. I nije Bog to oduzeo čovjeku s ciljem da mu oduzme mogućnost hvastanja do kojih je dometa došao, nego radi toga što čovjek ne može nikad tako dobro Boga spoznati svojim nastojanjem, koliko može Bog učiniti da ga čovjek upozna svojim silaženjem u svijet ljudi, koje utjelovljenjem zadobiva puninu.
Ali kao što je ponašanje čovjeka prema Bogu svojevrsna tajna, isto tako je i Božje ponašanje prema čovjeku tajna. Štoviše, još veća od one ljudske. To je Bog koji svojom upornošću ne odustaje i ne daje se zbuniti stavljanjem u zapećak i ponižavanjem koja mu priskrbljuje čovjek. Nije se utjelovio i rodio da bi se dao ustrašiti, premda prebiva u krhkom ljudskom tijelu poput svih drugih ljudi. To je Bog koji se utjelovljenjem tako ukorijenio među ljudima, da se ne da iskorijeniti iz ljudskog okruženja. On je tako ljubio čovjeka da je na sve bio spreman, te se ne daje tek tako lako razvlastiti niti razdružiti od ljudske naravi koju je uzeo.
Opisujući Boga koji ne može dopustiti da ga čovjek iseli iz svijeta, sveti Ivan u današnjem Evanđelju: Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. I nije se obazirao što ga njegovi ne primiše, već i pod cijenu progona i života, ostao je među svojima. I kad su ga protjerivali i izbacivali iz svijeta živih, on nije mogao ne posvjedočiti da među ljudima uživa stanarsko pravo kojeg se ne će odreći ni po koju cijenu. Sam Bog je na razne načine nastanjen u čovjeku, podlažući se onda ljudskoj volji ili samovolji da ga čak i iseli iz sebe, to jest da mu zapriječi dolazak u svoje biće, no tražio je Čovjeka po kojem će njegova prisutnost biti trajna i nedokinuta u svijetu. Nije se Bog zadovoljio da je prisutan u svijetu kao Stvoritelj i Uzdržavatelj svega, nego je htio da ga i njegova slobodna bića prime u svoju sredinu kao središte svoga života, kao onoga tko bi imao posebne povlastice i stanarska prava. I kad se već pomislilo da mu ne će poći za rukom, umjesto da osudi čovječanstvo, dodatno se ponizio šaljući svoga Sina na svijet, da bi onda u njemu, pravom Čovjeku, Bog mogao biti trajno i nepovratno nastanjen među ljudima, na način da se više ne može niti dokinuti njegova prisutnost u njihovoj sredini. I premda i za nj vrijedi da ga njegovi ne primiše, ali nisu ga više mogli udaljiti iz svijeta u kojem će on uvijek naći i onih koji će ga primiti da bi postali djeca Božja.
Zato nas ovaj evanđeoski odlomak koji se čita i na sam dan Božića potiče da promatramo Kristovo utjelovljenje i božićni događaj ne samo kao jedan trenutak povijesti, nego kao nepovratni događaj Božje nazočnosti u svijetu koju čovjek više ne može spriječiti. Božić onda nosi snažnu poruku po kojoj nije samo događaj kratkoročnog Božjeg nastanjenja od prije 2000 godina, nego upravo po tom događaju Božje prisutnosti s punopravnim i trajnim stanarskim pravom u čovječanstvu. Isus, ma kako se morao mučiti i toliko trpjeti zbog toga, ovim događajem dokazuje da nije nikakav podstanar niti prosjak kojega može bilo tko otjerati s kućnoga praga, nego pravi kućedomaćin koji je svoju nastambu postavio među ljudima. Jer on nije samo došao nastaniti se u ljudsko tijelo, nego je Riječ postala tijelo. Od tada on ima svoje vlastito tijelo i trajni dom prebivanja u čovječanstvu, bez obzira na ono vjekovno opiranje svih onih koji ne žele prihvatiti da je došao među svoje.
Zato se mi, koji ga primamo, ne strašimo prihvatiti ga kao svoga i po njemu primiti darove njegove punine, koje nam je svojim rođenjem, kao onaj tko je pun milosti i istine, donio i udijelio. Ne oprimo mu se, jer ne samo da od toga nemamo koristi budući da ga ne možemo izbaciti, nego imamo izravnu štetu kad ga odbijamo. On se trajno nastanio među nama, da bismo se mi nastanili kod njega u nebu. Uzeo je naše stanarsko pravo, da bismo mi primili ono nebesko. Stoga, njega koji se među nama nastanio primimo i u svoj dom i u svoje srce! Dopustimo mu i u svome životu puno stanarsko pravo, da događaj Božića ne bude samo kratkotrajni događaj liturgijske crkvene godine, nego da nam bude trajnost života koji se iz dana u dan napaja na njegovoj punini, dok ne prispijemo u blaženu vječnost, gdje ćemo ga uzvišena, u njegovu vječnom domu, slaviti po sve vijeke vjekova. Amen