Svetkovina Svih svetih
Danas na svetkovinu svih svetih liturgija svete Crkve nudi nam na razmišljanje neobičan odlomak u kojem se uopće ne govori o svetosti na način na koji smo navikli razumijevati svetost na koju Bog poziva svoj narod još od Staroga saveza. Istina, u evanđeoskom tekstu koji smo čuli Isus poučava svoje učenike blaženome životu, to jest prije svega tješi i hrabri pojedince koji na ovoj zemlji trpe, te mi tek u svjetlu današnje svetkovine zaključujemo da je njegov navještaj blaženstava poziv na put svetosti dostupan svim ljudima, a po kojem se jedinom dolazi do istinske sreće. Kao što je ovaj tekst o blaženstvima početak Isusova Govora na gori kojim naviješta novi život, tako je govor o blaženstvima početak svetosti i uvod u pravi život već ovdje na zemlji, a koji će biti okrunjen puninom u njegovu kraljevstvu.
Međutim, malo tko bi se, ne samo od Isusovih suvremenika, nego i od naših, složio s tim načinom koji Isus promiče kao put svetosti, to jest blažena života, jer malo tko smatra da bi se moglo u situacijama koje je Isus naveo govoriti o ikakvome blaženstvu. Čak štoviše, po sili svoje naravi većina ljudi bježi iz odnosa i situacija koje je Isus nazvao blaženima, a mi bismo ih nazvali situacijama svetosti. Prema kategorijama ovoga svijeta, svet, to jest blažen život kojemu ljudi teže, sastojao bi se u ljudskim i zemaljskim sadržajima koji čovjeku pružaju sreću i zadovoljstvo, te ga kao takvoga čine ispunjenim. Zato danas, sukladno tome, jedni obećavaju čovjeku blažen ili sretan život u razvijanju razumske spoznaje i određene vrste znanja, dok drugi čovjeka žele usrećiti i obdariti blaženstvom time što mu nude zemaljska dobra i užitke. No sreća koja se ostvaruje na taj ljudski način, a čega smo svi svjesni, ipak je prolazna i kratkotrajna, te nas ne ispunja istinskim osjećajem zadovoljstva, blaženstva i punine, kao što nas može ispuniti život utemeljen na vrijednostima koje nam je ponudio naš Gospodin.
Doista, istinski nas može ispuniti i dovesti u potpuno blaženstvo samo život koji ne zanemaruje bitno, to jest ne prezire stvarne međuljudske vrijednosti kao što su dobrota, sućut, pravednost, milosrđe, istinoljubivost. Da nije onih koji su spremni na evanđeoski način darivati se drugima, staviti u prvi plan dobro čovjeka kao takvoga, misleći na dobro osobe a ne poistovjećujući dobro s materijalnim interesom, ljudski život bi doista bio lišen najvećeg bogatstva. Zato je Isusova riječ s jedne strane kritika onih koji su uvjereni da se sreća i bolja budućnost ostvaruje uvećavanjem bogatstva, moći, zemaljskih posjeda i zemaljske radosti, a s druge strane je poticaj onima koji vide da se prava sreća i budućnost društva, pojedinca i naroda, ostvaruje uvećanjem čistoće srca, dobrote, pravednosti i milosrđa.
Danas dok slavimo svetkovinu Svih svetih držimo da su mnoga naša bezimena braća živjela sukladno Isusovoj riječi, te su nam svojim životom do sada namrli i prenijeli iste evanđeoske vrijednosti za koje se danas mi trebamo boriti. Čvrstom vjerom znamo da ih je Gospodin obdario slavom nebeskom jer su na zemlji slijedili put njegovih blaženstava, a ne ljudske blagodati. I nama danas koji se nalazimo pred istim izazovom oni su nam poticaj i primjer, jer uvijek ostaju iste okolnosti života i isti izazovi pred svakim čovjekom i naraštajem. Njihov život nam je svjedočanstvo i jamstvo da se može izabirati evanđeoske vrijednosti i da se može u njima pronaći smisao već za ovoga života, ma kako bilo teško i zahtjevno živjeti prema njima. Oni su svjedoci da nas vjernosti Isusovoj neprolaznoj i neponovljivoj riječi čini blaženima, te nam jamči i onaj vječni i neprolazni život. Iz njihova primjera iščitavamo da Bog nikome ne uskraćuje blaženstvo i puninu života, nego naprotiv nudi ga i velikima i malima, i učenima i neukima. Jednom riječju Bog poziva svakoga da se odazove na put svetosti kako bismo zemlju pretvorili u dom istinskog zajedništva u kojemu ima smisla živjeti u međusobnom poštovanju i ljubavi. A to se događa samo onda kad smo na zemlji otvoreni Božjim darovima i istini života, nakon čega nas Bog nagrađuje i svojim blaženstvom za svu vječnost.
Isusove riječi nas, doista, pozivaju na svetost svakodnevnoga života koja se ne mjeri akademskim stupnjem i titulom, nego spremnošću duha da se otvori kraljevstvu Božjemu. Ne mjeri se veseljem i užicima ovoga života, nego sposobnošću da se nosimo sa žalostima u ovoj dolini suza u kojoj nam je proživjeti određeni broj godina i dana. Riječ je o svetosti koja se ne mjeri vrijednostima zemaljskih posjeda, nego krotkošću života kojom primamo Boga za svoju baštinu. Štoviše, svetost na koju nas poziva Bog ne mjeri se zasićenošću ukusne hrane i zadovoljstvom opojnih pića u kojima ljudi uživaju, nego glađu i žeđu za Božjim neprolaznim vrijednostima. Svetost na koju nas Isus poziva nije bezobzirnost koja nas gura da mislimo najprije i isključivo na sebe, nego se očituje u dobroti kojom iskazujemo milosrđe svome bližnjemu. Jer svetost se ne sastoji u briljantnom razumu i tečnom govorništvu, nego prije svega u čistoći srca koje je pogledom duha kadro zaviriti u srce Božje. Svetost nije ni u tome da tražimo za sebe prostor i vrijeme u kojem nas nitko ne ometa da se nesmetano bavimo svojim poslovima, nego u tome da izdvojimo vremena i ostavimo prostora za one kojima je potrebno donijeti mir u nemirnu dušu objavljujući im da su djeca Božja. Svetost se ne poistovjećuje niti sa zemaljskim vrijednostima pravne države, nego se prepoznaje po borbi za obespravljene i zanemarene do mjere da se i sami izložimo progonu i prozivanju onih kojima nije stalo do istinske pravednosti u društvu.
U tom smislu put svetosti koji nam naznači Isus, put je kojim su prošla mnoga naša braća i sestre, te sada uživaju slavu nebesku, a mi im ovim slavljem zahvaljujemo i častimo ih. Oni su Božju riječ primali i od nje živjeli, spremni i na nerazumijevanje i progone od onih koji nisu htjeli da oni čovjeku i svijetu navijeste i dadnu Boga. Jer su živjeli su sa svom jednostavnošću u svojim obiteljima držeći se čvrsto evanđeoskog nauka, potvrđuju nam da svetost nije egzibicija niti zvanje za vjerske čudake, nego stil života za sve ljude koji iskreno traže Boga i vječno spasenje. O tome koliko ćemo se svi mi opredjeljivati za put svetosti, ovisi i budućnost našega naroda. Što nas bude više spremnih prihvatiti Isusova mjerila svetosti, to će nam društvo biti stabilnije i čvršće. Imat ćemo unutarnju snagu i vitalnost za ovaj život, kao i nagradu života vječnoga. Sveti koji su išli ispred nas pokazali su nam da je jedini ispravni put biti svet sukladno Isusovu pozivu, pa se stoga ne izvlačimo ni mi od ove odgovornosti, nego idimo odvažno putem svetosti za dobrobit i spasenje svoje i svojih najbližih, kao što učiniše mnogi sveci koji nam danas u ovom slavlju svijetle svojim primjerom.