8. nedjelja kroz godinu – C
U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo nekoliko Isusovih preporuka za duhovni život, koje je sveti Luka stavio zajedno u svom Evanđelju. Svaka od ovih preporuka je rečena vrlo jasnim i upečatljivim slikama koje Isus uzima iz svakodnevnoga života tako da mogu biti razumljive svima koji ga slušaju. Jedna od tih usporedbi je i slika slijepe osobe koja nije u stanju voditi drugu osobu, jer obojici onda prijeti opasnost da ne završe u jamu i tako naude samima sebi: Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Valja nam se upitati zašto je Isus izgovorio te riječi, te što je htio s njima. Jasno je, naime, kako Isus nije imao namjeru govoriti o tjelesnoj sljepoći, nego je samo uočio zakonitosti svakodnevnoga života kojih se svi drže, te ih je primijenio na duhovni život. Očito je primijetio kako se svi ne drže dosljedne logike kad je u pitanju duhovni život, kao što se nje drže kad je riječ o tjelesnom životu i svakodnevnoj razboritosti.
No isto tako, valja odgovoriti i na neke druge upite, upravo znajući kako Isus ima namjeru upozoriti svoje slušatelje na duhovnu sljepoću. Pitanje je vrijede li te riječi za nas u današnje vrijeme kada čovjek sebe drži samosvjesnim i odraslim, to jest dobrovidnim do te mjere da je uvjeren kako mu ne treba nikakvo pomagalo, pa niti kakav pomoćnik za hod na putu života. te s tog naslova odbacuje Boga i njegovu pomoć kao suvišnu, pa čak i previše ograničavajuću. U vrijeme kad se čovjek osjeća dovoljno prosvjetljenima u odnosu na neka vremena, vrlo lako odbacuje svaki pokušaj pouke i svakoga tko mu se nudi kao učitelj božanskoga života.
Upravo jer to tako u današnjem društvu, onda je tim više aktualnija Isusova riječ. Jer je on prepoznao ljudske tendencije koje nisu bile samo sklonosti ljudi onoga vremena, već su na neki način uvijek prisutne u ljudskoj slaboj naravi. To nam i tumači zašto je Isus o tome razmišljao i zašto je smatrao potrebnim ostaviti trajno vrijednu pouku. Njemu je sasvim jasno kako mi na našemu životnom putu, ako ga shvaćamo kao put do neba i vječnosti, ne možemo hoditi sami, već nam treba pomoć. Samo je veliko pitanje koga izabiremo sebi za pomoć, jer su činjenice svakako da mi ljudi nemamo tako dobar pogled koji može sam po sebi doprijeti do nebesa i prodrijeti kroz nebesa. U tom smislu svi smo doista slijepi i treba nam pomoć. Ali ako nam pomoć ne dođe od Boga, od onoga koji jedini može vidjeti ono što je ljudskome oku skriveno i nepoznato, onda ostajemo zarobljeni u ovozemnu stvarnost i bez mogućnosti da nam netko priskoči u pomoć.
Upravo pred svime rečenim čovjek ipak u dnu bića osjeća i priznaje slabost, pogotovo što je u taj proces ušao odbacujući Boga. On vrlo dobro zna kako mu treba pomoć, što se osjeća upravo onda kad se želi prikazati velikim i snažnim. Dovoljno je pogledati samo koliko nesigurnosti pokazuje u suvremenom svijetu, gdje nije kadar ništa ostvariti bez hrpe menadžera i savjetnika koji mu se nude kao pomoćnici i dobročinitelji, a čije usluge vrlo skupo plaća. Nekada čak i samim životom. Na poseban način na duhovnim obzorjima života mnoštvo je duhovnih gurua i vračeva koji čekaju svoju prigodu ući u tuđe živote i zagospodariti njima nudeći svoje usluge i kojekakve tehnike za našu dobrobit. A čovjek, nesiguran kakav je, daje se uvjeriti kako to dotični čine za njegovo dobro, te postaje korisnikom njihovih usluga. I ne samo to, već jer je pošao u te procese bez Boga, čovjek stvara neku vrstu ovisnosti i prema onima koji mu se predstavljaju kao vođe u sasvim zemaljskim stvarima, te mu oni tako postaju učitelji tehnika i uzori života, skrbi za zdravlje, prehrane, zabave i koječega drugoga. Od svega toga današnji je čovjek stvorio nedodirljivu religiju, premda ta religija sa svim svojim tehnikama uopće ne stavlja naglasak na vječni život i spasenje.
Zato se može reći da je Isusova analiza savršeno ispravna, te da je naš naraštaj i ovo društvo puno slijepaca i slijepih vođa čiji su putovi samo kratke staze ovoga svijeta, a čije se vodstvo svodi na vremenite ciljeve i zemaljske probitke. Isus nas želi osloboditi nesigurnosti na putu duhovnoga hoda prema nebu, jer je taj put prevažan da bismo riskirali dopuštajući duhovnim slijepcima da nas vode, a sam se Bog ponudio biti nam vođa. Poradi toga nemamo pravo biti slijepci na put, jer ćemo završiti pored puta, već, umjesto ljudskoga, prihvatiti Božje vodstvo. Tim više što ni u zemaljskim stvarima ne uspijevamo ništa napraviti bez vođa i bez učitelja, dok, kad je riječ o nebeskim, onda svi samouvjereno idemo svojim putem, odbacujući onaj Božji, te ne želeći priznati kako postajemo žrtve slijepaca koji iskorištavaju našu kratkovidnost i sljepoću.
Ovo je stoga prigoda priznati svoju sljepoću, jer doista u pitanjima vječnoga života nijedan se čovjek ne može pohvaliti kako dobro i jasno vidi. Nakon toga, pružimo ruku Isusu i dopustimo mu da nas on povede, jer je on kao pravi čovjek s nama u svemu jednak, osim u grijehu, to jest sljepoći. Jer ima našu ljudsku narav, nema drugoga cilja nego voditi je putem spasenja, a jer ima božansku, onda zna kamo nam je ići i ima snage dovesti nas do odredišta. Ako smo već slijepci na putu, onda to budimo s Gospodinom i dopustimo mu da nas vodi kao Bog ljubavi kojemu je stalo do našega spasenja.