3. korizmena nedjelja – C
U svim vremenima bilo je zala, nedaća i tragedija koje su pogađale ljude. Počesto su ostajali nerazjašnjeni i neprotumačivi uzroci istih. Ljudi su se pitali nekada, kao i danas, odakle takva zla. Isusovi sunarodnjaci u njegovo vrijeme, a i tijekom svoje povijesti, znali su da je Bog dobar i pravedan, te kao takav nije odgovoran za zla koja se ljudima događaju. U traženju odgovora o uzrocima zla, pomišljali su onda da su za to krivi ljudi koji svojim grijesima na se navlače stradanja u katastrofama. Bili su uvjerenja da dotični imaju pojedini skriveni grijeh koji onda Bog kažnjava puštajući na njih zla i druge vrste kazni.
Drugi pak ljudi su, kao i mnogi naši suvremenici, bili mišljenja kako je Bog u svojoj pristranosti odgovoran za takva zla, te da proizvoljno izabire nedužne ljude i podvrgava ih takvim zlima. Zato su i živjeli udaljeni od Boga, ili su eventualno pristajali uz obrede kojima ga je trebalo umilostiviti, jer je ipak bio moćniji od ljudi, da poštedi one koji zadovolje njegova potraživanja svojim prinosima. Tako ga i danas mnogi ljudi smatraju izravnim krivcem i uzročnikom zala koja se događaju oko nas, te pogađaju pojedince, skupine i narode. Mnogi ljudi su prikraćena pogleda duha te ne primjećuju uronjenost ljudi u zlo i slabost, a olako i nepromišljeno se dižu protiv Boga i svega što od njega dolazi. Živimo u naraštaju koji se ponaša kao da smo mi ljudi zaslužni što svijet postoji i što se održava u postojanju, a Boga držimo odgovornim za katastrofe i nedaće.
Kad se dogodi neka katastrofa ili zlo, kad se dogodi neki zločin ili nedaća viših razmjera, svi se ponašamo kao nevinašca, jer i ne mislimo da bi netko od nas bio osobno odgovoran za poplave i suše, potrese i ratove, patnje i stradanja. Kao da mi ljudi nemamo veze sa zlom koje oko nas događa, a gotovo smo uronjeni u zlo ovoga društva i navikavamo se na zlo koji se čini oko nas kao da je najnormalnije da ljudi imaju pravo na zlo koje čine. Osporavamo Božji zakon i nauk, dovodimo u pitanje istine koje nam je Bog objavio, dajemo si za pravo prekrajati Božje ćudoređe i prekrajamo Božje odredbe prema svojim prohtjevima, te onda još imamo hrpu izgovora za udaljenost od Boga, za nevjeru i odbacivanje njegove prisutnosti. A nisu to sitnice u životu, već pravo bezboštvo i odbacivanje Boga. Riječ je o velikim nevjernostima i grijesima koji vape u nebo, a koji su u našoj izopačenoj uljudbi postali sasvim svakodnevni i uobičajeni. Pogotovo što nisu počinjeni uvijek u slabosti, već počesto i u obijesti prema Bogu. Stoga smo svjedoci kako je i u našem narodu posljednjih godina došlo do ćudorednog osipanja i rasula. Mnogi, doista, sustavno odbacuju istinu o sebi i svome životu, o svome pozivu na vječnost, i to u ime pozivanja na lažnu slobodu i iskrivljena prava.
Pa ako i neće nadoći nedaće i prirodne katastrofe, nedaće i pošasti, valja nam se otrijezniti i sebi posvijestiti koliko je dobar što nas uopće podnosi ovako slabe i grješne. Valja mu zahvaliti što nas već do sada nije uništio, već nas je odlučio u svime strpljenju spašavati. Korizma je vrijeme ozbiljnosti kada sebi posvješćujemo koliko je veliko Božje strpljenje s nama ljudima. Jer jedan dio ljudi to zaboravlja, kao što uopće zaboravlja na Boga prisutnoga u životu i povijesti ljudi. S druge pak strane se ponašamo kao da je naše pravo, a Božja dužnost, da se on pojavi kad nama zatreba, kad nas pritisnu razne nedaće i patnje, a ne postavljamo sebi kao problem niti pomišljamo da je mogući izvor svih zala u ljudskome rodu to što živimo u zaboravu na Boga, pa čak i u otvorenom odbacivanju.
A sve to što se događa izvana, samo je znak onih duhovnih opasnosti na koje nas upozorava Isus. Njemu je jasno kojoj se pogibelji izlažemo ako se ne obratimo. Svjestan je propasti koja nam visi nad glavom ako se ozbiljno ne okrenemo k Bogu i prionemo uz njegov nauk, zapovijedi i volju. Prava propast na nas vreba iznutra, ako se iskreno ne pokajemo za grijehe i ne dopustimo Bogu u naše srce i život. Zato su izvanjske nedaće samo poticaj da budemo duhovno spremni stati pred lice Božje. Štoviše, to je poticaj da budemo svjesni njegove prisutnosti u svakom trenutku života, umjesto da se tješimo kako smo bili sretni što nas nisu zadesile slične nevolje ili katastrofe u životu.
Zato je Isus, jer je promatrao ljude svoga naraštaja kakav stav zauzimaju prema Bogu, našao shodnim poučiti ih obraćenju, što vrijedi i za nas. Samo obraćen čovjek može uočiti veličinu Božje prisutnosti i ljepotu te iste prisutnosti u životu. A obraćenje nam donosi ispravan pogled na Boga i na život, te nas naknadno učvršćuje u ispravnom promatranju stvarnosti oko sebe. Obraćen čovjek uočava bitne stvari, koje je i sam previđao dok je bio udaljen od Boga. A najbitnije je uočiti veliku Božju ljubav i strpljenje koje Bog ima s nama ljudima, što je Isus izrazio prispodobom o smokvi. Budimo stoga zahvalni Bogu za strpljenje koje ima sa svakim od nas, te se iskreno dajmo na posao oko obraćenja i duhovne izgradnje, potičući i sve ostale ljude da se obrate, jer samo tako mogu izbjeći vječnoj propasti.