5. vazmena nedjelja – C
Odlomak današnjeg Evanđelja po Ivanu jedan je djelić svega što je sveti Ivan zapisao opisujući događaje na Isusovoj Posljednjoj večeri. Zanimljivo je i znakovito kako je Ivan opazio da se dogodila određena promjena u Isusovu pristupu nakon što je Juda izišao iz dvorane u kojoj su blagovali pashu, te stoga ovaj odlomak i započinje riječima: Pošto Juda iziđe. A nakon što je Juda izišao Isus je svojim učenicima počeo tumačiti najvažnija otajstva svoga života, to jest počeo im je objašnjavati kako će uskoro uslijediti njegova proslava. Pri tome je jasno mislio na muku, smrt i uskrsnuće. Osim toga, otvoreno je i njima otkrivao otajstva vjerničkoga života, to jest njihova međusobnog zajedništva kojim dokazuju da su njegovi istinski učenici.
Doista je korisno produbiti ovu misao i zapitati se zašto je Gospodin ove velike i svete istine izgovorio u prisnom zajedništvu sa svojim učenicima tek nakon što je Juda izišao. Juda je, naime, u Evanđelju opisan i obilježen kao Isusov izdajica. Bio je dvoličan čovjek i vrlo upitnog ponašanja, jer je u prvom redu tražio vlastite probitke, poradi čega je se i nametnuo kao učenik, ali ne s iskrenom željom nasljedovanja svoga Učitelja. Prisutnost takvog proračunatog čovjeka bila je počesto razorna, jer je samo unosio nemir među ljude, napose kad bi mu izmicao izračunati dobitak. Kao takav u mnogočemu sputavao je iskreno zajedništvo, te je kvario međusobne odnose i komunikaciju. Nije prezao niti od spletki i tajnih zavjera, te je i Isusa predao upravo na takav način, a opet pod krinkom prijateljstva. Bio je tako zatvoren i opor čovjek da Isus nije uspijevao doći do njegova srca, premda se trudio dati mu do znanja kako pozna i njegovo srce, te čita i njegove namjere. A kad ni to nije pomoglo da Juda učini zaokret, Isus je jedino imao čekati da počne provoditi svoje naume, to jest da iziđe iz dvorane kad su napokon bili lišeni ‘teške’ prisutnosti koja je nad njima visjela kao mač. Baš zato što Isus nije mogao pred takvog čovjeka u tom trenutku baciti biserje svoje ljubavi, radije je čekao da iziđe, nakon čega je učenike pozvao da ljube jedni druge kao što je i on ljubio njih. Tek nakon što ih je Juda poštedio svoje prisutnosti koje je unosila nemir u duše i nagrizala zajedništvo, Isus im je otvorio do kraja dušu.
Probleme koje je tada imao Gospodin i pred kojima se našla apostolska zajednica, i danas ih susreće sveta Crkva. Problem Crkve je uvijek veći iznutra, nego izvana. Problem je kada unutra ima onih koji izdaju Gospodina i kad su im važniji materijalni probitci od bratskog zajedništva. Problem kad više vole spletke i zakulisne igre, nego Božju istinu. U tom slučaju dolazi do rastakanja darova koje je Gospodin dao Crkvi, a u prvom redu ljubavi na koju je pozvao učenike nakon što je Juda izišao. Mrzovoljni ljudi koji su netrpeljivi prema svakome tko im ne daje prostora za probitke, redovito razgrađuju sve što je Gospodin mukotrpno stvarao. Osim toga, problem je što se ‘Juda’ u Crkvi vješto prikriva i grčevito drži, jer je naišao na najjednostavniji način kako riješiti svoj egzistencijalni problem. Jednako tako je problem što u svakome od nas čuči neki ‘mali Juda’ koji u manjoj ili većoj mjeri traži svoje probitke nauštrb Crkve, drži svoj položaj nauštrb crkvenoga zajedništva. I među nama ima onih kojima vjera i vjernost Gospodinu nisu prioritet, već oni imaju prioritete koje Gospodin nije definirao.
Baš zato sve ovo što se dogodilo s Judom, treba biti poticaj i nama, jer tek nakon ‘što Juda iziđe’ možemo se ostvarivati kao Crkva i kao Isusovi učenici. To znači da samo pozvani iz sebe samih odstranjivati sve ono što je izdajničko i grješno, a doista razorno djeluje na crkveno zajedništvo i na bratske odnose u Crkvi. Ne preostaje nam nego se oslobađati Judina sindroma netrpeljivosti i podlosti, nemira i razdora, probitaka i strančarenja, čega i danas ima u Crkvi i crkvenim ustanovama. Samo tako možemo biti prava Gospodinova zajednica – Crkva koja uživa prisnu prisutnost svoga Učitelja i živi u radosti njegova svetoga Duha. Samo tada možemo postati uvjerljiva zajednica sposobna naviještati i svjedočiti, ne samo riječima uskrsnuće svoga Gospodina, već ponajprije živom međusobnom ljubavlju. Jer, bez daljnjega, upravo međusobno ljubav je najbolje svjedočanstvo Gospodinova uskrsnuća i njegove prisutnosti u Crkvi, sukladno onome što on reče: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. Isusove riječi nisu šala, pa se stoga potrudimo provesti ih u djelo primajući njegovu ljubav i potom svjedočeći međusobnom ljubavlju.