Uzašašće Gospodinovo – Spasovo
Otajstvo Gospodinova uzašašća jedno je od važnih otajstava njegova života kojem su nazočili Apostoli i kojem su trebali biti svjedoci u svom kasnijem navještaju. Doista je nedvojbeno kako su oni bili dosta zbunjeni i izgubljeni nakon uskrsnuća, te nisu znali što bi činili i kuda bi krenuli. Očekivali su od Gospodina upute glede toga ili eventualno neki jasni znak koji bi im bio smjerokaz od tog trenutka pa nadalje. Jer dok je Gospodin bio s njima, bilo im je lako: on je znao kamo ide i što hoće, pa je, shodno tome, i njih mogao upućivati dajući im posebne zadaće. Tako im je, dok su bili s njime, bilo vrlo lako znati koje im je poslanje. Ali nakon uskrsnuća su se našli u novim okolnostima. Nije bilo Gospodina koji bi im svaki dan govorio što im je činiti. Oni nisu znali niti da li ostati u Jeruzalemu ili ići u Galileju svojim domovima. U tom smislu im se Isus nekoliko puta ukazuje i upućuje ih u otajstvo svoga uskrsnuća. Objavljuje im se i u Jeruzalemu i u Galileji na jezeru. Ali naposljetku ih upućuje da se vrate u Jeruzalem gdje im je planirao dati konačne upute. O tome nam svjedoči današnji odlomak iz Djela apostolskih: I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo. Evanđelje također popunjava uz malo drukčije nijanse: I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor.
Stoga i u današnjim misnim čitanjima uočavamo najprije to: Apostoli traže jasnije upute što činiti i kako se postaviti. Oni očekuju ostvarenje kraljevstvo Božjega u Izraelu, a Isus im obećava Silu Duha Svetoga – to Obećanje Božje. Njegovo uzašašće k Ocu završetak je i kruna ovog novog procesa koji je Isus započeo nakon uskrsnuća u svojim učenicima. Cilj toga procesa bio je skrenuti im pozornost na istinsko značenje i mjesto koje uskrsnuće treba imati u njihovu životu, ali isto tako i na način na koji mogu ispravno razumjeti. Tako je Isus napokon uspio dovesti u ravnotežu njihova očekivanja i potraživanja s onim što je on imao namjeru objaviti i učiniti. Uspio im je ukazati i pokazati kojim se smjerom trebaju kretati oni sami i prema čemu upraviti sva svoja nastojanja ako žele osjetiti ostvarenje svega što im je on obećavao. A uputio ih je na snagu Duha Svetoga, jer ih on nije želio snažiti za njihove ciljeve i probitke, ideje i vizije, već ih je htio osnažiti za ostvarenje svojih ciljeva na zemlji. Zato su se u ovom razdoblju od uskrsnuća do uzašašća i Pedesetnice trebali osloboditi opsjena o zemaljskom kraljevstvu i kraljevanju na zemlji, a otvoriti se za djelovanje Duha Svetoga u njihovim dušama. Svojim pouskrsnim poukama svoje kraljevstvo je smjestiti u njihove duše, a nije ga osnovao u nekom kutku zemlje. A oni će malo po malo otkrivati uzvišenost tog njegova dara.
I danas bi za nas kršćane trebalo vrijediti nešto slično što je vrijedilo za apostole. Jer i mi počesto gradimo kule u oblacima, od Boga imamo neka svoja očekivanja, umjesto da otkrivamo koji je njegov plan s nama. I sami se usredotočujemo na zemaljsko kraljevstvo, raspravljamo i zalažemo se za ‘kvalitetu života’ na zemlji, a previđamo kako nam Bog želi obogatiti dušu i dati da ona bude njegovo kraljevstvo. Zato se i nama događa da se borimo za kojekakve zemaljske vrijednosti, a zaboravljamo ‘propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima’, te ‘biti svjedocima’ uskrsloga Gospodina koji je uznesen u nebo. Dopustimo da nas Gospodin kao i apostole preobrazi, te da otkrijemo blago neba u svojim srcima u kojima se ćuti njegova sveta prisutnost i snaga uskrsnuća. Otvorimo se stoga Božjem naumu i Obećanju, kako bismo s velikom radošću svjedočili u našem Jeruzalemu – društvu u kojemu živimo – sve što nam je Krist učinio i čemu nas je učio.