22. nedjelja kroz godinu – C
U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o jednoj svakodnevnoj situaciji koja je Isusu bila prigoda uputiti duhovnu pouku svojim slušateljima. Naime, nema ništa jednostavnije od svakodnevnoga druženja koje se obavljalo redovito uz obiteljski stol i prigodne gozbe. No i u tim svakodnevnim situacijama ljudi su pokazivali vlastitu razinu duhovnosti obojene probitcima umjesto da uživaju u jednostavnom zajedništvu, pa Isus nije mogao a da ih ne pouči ispravnoj duhovnosti i ispravnom stavu i u svakodnevnom životu. Primijetio je naime kako određeni ljudi biraju prva mjesta na gozbama, te mu je bilo jasno da su ljudi i takve prigode za zajedništvo pretvorili u sredstva vlastitih dokazivanja i pokazivanja vlastite veličine koja izvire iz mora taštine u kojoj žive.
No ovo na što je Isus upozorio svoje suvremenike i sugovornike da ne biraju prva mjesta i da se ne uzvisuju pred drugima, nije bio samo njihov problem, već je pomalo to problem svih nas i ljudi u svakome vremenu. Jer svakome od nas se događa da sebe visoko cijenimo, te uz to očekujemo da nas drugi jednako tako cijene. I sami već znamo gdje je naše mjesto u tuđemu životu, već prema mjeri veličine kojom smo sami sebe izmjerili. A onaj tko se tako postavi u životu, pokazuje kako ima očekivanja od drugih ljudi, te je time napravio najveći previd. Znači da je stupio u komunikaciju s drugima ne bez primisli, kao što bi trebao, već s jasnom i preciznom nakanom kako bi izgradio vlastiti položaj, poboljšao ugled i pokazao svoju veličinu. Umjesto da služimo drugima i činili sve da ih obogatimo svojom prisutnošću i iskustvom, mi usiljeno tražimo ‘pravo’ mjesto koje nam oni trebaju dati u svome životu. U biti tražimo priznanje za vlastitu veličinu i apetite, umjesto da budemo jednostavni i dopustimo da se dogodi život, pa i razmjena životnih vrijednosti. Neupitno je da svatko od nas nekome može i treba značiti, ali da mi polažemo pravo na to da budemo netko u tuđemu životu, pokazuje nedostatan osjećaj za ljude oko nas, pa i za ono što drugi trebaju biti u našemu životu.
Doista, takvim stavom pokazujemo da ne znamo koje mjesto imamo u tuđemu životu, niti kako se stječe određeno mjesto ili pravo da budemo netko nekome drugome. Takvo mjesto ne stječe se umjetnim nametanjem, niti izvanjskim ugledom i bogatstvom, već isključivo vrijednošću duše. Onaj tko izgrađuje svoju dušu kako bi njome bio svjedok Božje dobrote može zauzeti pravo mjesto u tuđemu životu, ali doista tada se neće dogoditi da on zauzme mjesto ili da tuđi život popunjava svojom ljudskošću, već isključivo Božjim darom iznutra. I samo onaj tko ne donosi sebe u tuđi život, već donosi Boga, taj zna koje mu je mjesto u nečijemu životu i neće nikada pokušati na nametljiv način uzeti prostor u duši onih koje poznaje i s kojima živi. Doista, nikada neće stavljati sebe u tuđi život, već će u svaku poru prostora u nečijoj duši nastojati donijeti Boga.
Upravo to je činio Gospodin Isus, koji i kad je dolazio na ljudske gozbe i bio dio njihove svakodnevnice, ali ne s ciljem da poveća svoj ugled, već je u svakom trenutku naviještao Boga, te je znao kako svi trebaju biti svjesni Božje prisutnosti, a ne da svojataju pravo na svoju veličinu i priznanje vlastitoga dostojanstva. Ali čovjek bez skromnosti i koji ima očekivanja od drugih, izgradio je krivu sliku o sebi i o svome životu, a da toga u prvi mah nije ni svjestan. On uvijek drugima donose sebe, a ne Boga, te se mora dogoditi neki neuspjeh ili neugodna situacija kako bi to shvatio. A tada, umjesto da se popravi, on se uvrijedi na ponašanje onih oko sebe kad ogole njegovu veličinu.
Tako mi ljudi, osim što imamo krivu sliku o sebi, ujedno je teško ispravljamo, dok smo skloni olako suditi druge i ‘popravljati’ ih onda kad imaju nedostanu sliku o našoj veličini. A mi se ne znamo spustit na zemlju, dok bismo rado druge spuštali kako bismo mi bili veći uz njih ponižene. Zato nas Isus govorom o poniznosti uči steći pravu sliku o sebi. A kad nam govori da na gozbe pozivamo one koji nam ne mogu uzvratiti, uči nas voditi brigu o onima koji se redovito zapostavljani i zabačeni. Praveći gozbu za njih i skrbeći o njima, učimo se poniznosti zahvaljujući kojoj stječemo pravu sliku o sebi i pokazujemo pravo lice koje valja pokazati pred drugima. Nastojmo stoga naučiti od Gospodina koje nam je mjesto u tuđemu životu, te učeći se poniznosti ispraviti krivu sliku koju imamo o sebi, kao i krive nakane koje nosimo sa sobom kad je riječ o drugim ljudima. Sve čemu nas uči on nam je pokazao svojim primjerom, pa stoga prihvatimo školu poniznosti u kojoj ćemo ispraviti krivu sliku o sebi, te ćemo pomoći drugima da dođu do spoznaje Božje.