Svi sveti
Slavimo danas svetkovinu Svih svetih kojom nam Crkva želi posvijestiti najprije kako svetost nije samo za izabrane, već je svetost za svakoga čovjeka. Kad je Bog pozivao ljude na život i kad im je davao konkretne zadaće i iznosi pred njih svoja očekivanja, onda je jasno htio da hode putem svetosti slijedeći primjer njegove svetosti. No time što je Bog stvorio ljude za svetost i pozvao ih da idu putem svetosti, on je ujedno i naznačio koji je to konkretni put, tako da nije čovjeka ostavio neupućena i u neznanju glede toga što je istinska svetost i kako je postići. U tom smislu nam i danas odjekuju riječi evanđeoskih blaženstava u kojima Isus iznosi put svetosti, ali ne samo za neku izabranu elitu, već za sve one koji njega doživljavaju kao Učitelja i slušaju njegov glas.
Doista, Isus je u blaženstvima naznačio koji je to put kojim trebaju stupati oni koji žele postati sveti. To je put kojim se dolazi do kraljevstva nebeskoga, bez obzira što tko o njemu mislio. Premda može zvučati neobično, pa čak i odbojno, međutim Isus dobro zna, a i životom je potvrdio, da je put svetosti put strpljivosti, patnje, predanja i vjernosti evanđeoskim vrijednostima. Svetost se ne postiže naprečac, niti stihijski, već strpljivim i marljivim radom na sebi, te podnoseći nedaće života poradi kraljevstva Božjega. Ako Gospodin nije izbjegao taj put, već je njime hodio, a isto tako i svi sveti njegovi, onda i nama danas treba biti jasno kako nema drugoga puta do poniznog posvećenja i predanja u njegove ruke i volju, kao što to čine oni koji prihvaćaju put blaženstava.
Koliko je to istinito i ispravno možemo lako vidjeti u kontekstu šire društvene zajednice. Ako je svetost put za pojedince, onda je ona put i za društvo u cjelini, te se ne može govoriti o kvalitetnom i stabilnom društvu ako se ne izgrađuje na svetosti i ako svetost nije ideal i imperativ ljudima. Ljudi sačinjavaju i izgrađuju društvo, a društvo se izgrađuje ustrajnim i marljivim radom, tihom patnjom i naporom, podmetanjem leđa za istinske vrijednosti, kako nas uči Gospodin. Zato su Isusova blaženstva i put društva koje se želi izgraditi na pouzdanim temeljima, a ne na izvanjskim, zamamnim i prolaznim vrijednostima. Danas na žalost, ni pojedinci ni društvo u cjelini, kao da otvoreno odbacuju put koji je Isus naznačio u blaženstvima. Malo tko ozbiljno uzima u obzir da je put takve svetosti istinsko rješenje za društvo i njegove probleme. Uglavnom se danas nude brza rješenja koja nisu duhovne naravi, već tehničke i izvanjske. No takva rješenja nikada nisu dostatna za istinski napredak društva, jer napredak društva mjeri se svetošću ljudi, a ne njihovom zaradom. Ljudska i zemaljska rješenja su samo varka na kojoj ne bi trebalo graditi budućnost, jer vode prema zaboravu čovjeka i odbacivanju istinskih vrijednosti koje je Bog utkao u njegovo biće od trenutka stvaranja. Sav napredak koji se ne ide za izgradnjom i učvršćenjem njegova duha, doista su kratkoga daha. Zato je nama u našim prilikama danas poruka svetosti od iznimne važnosti, jer se samo duhom svetosti može se izgrađivati život društva, a sve drugo je zamamna, ali prozirna obmana.
Trenutak je da i ozbiljno mi koji vjerujemo Gospodinu prihvatimo put blaženstava kao put svetosti i napretka, te da tim putem vodimo svoj narod. Jer kao da smo se i mi umorili svjedočiti ovaj zahtjevni Gospodinov put i kao da zaboravljamo da se duša ne izgrađuje laganim i lagodnim sadržajima, već patnjom i žrtvom. To isto vrijedi i za društvo kao takva, koje se osipa i urušava onda kad nema svetaca koji bi izgrađivali njegov tkivo i svojom duhovnošću bili okosnica života. Zato i za nas danas vrijedi poziv da se vratimo iskonskom životu svetosti, kako nam je naznačio Gospodin u blaženstvima, a to znači da se trebamo suočavati s poteškoćama, te podnositi strpljivo sve nedaće, kako nas poučava i potiče Božja riječ. Ako ne budemo imali onih koji će postojano ići naprijed, pogleda uprtoga u Gospodina, noseći breme povijesne odgovornosti, nećemo izgraditi svoje društvo niti narod učiniti stabilnim. Na nama vjernicima je u prvom redu ovo breme odgovornosti, jer sveci su kruna čovječanstva i kruna života jednoga naroda. Živimo sveto i time izgrađujmo narod koji nam Bog povjerava da o njemu skrbimo i da mu budemo primjer kako se samo blaženim životom može izgrađivati budućnost. Neka nas u tome zagovaraju svi sveti, oni koji su u skromnosti i anonimnosti živjeli tako sveto i blaženo, usprkos nerazumijevanja i odbacivanja, ali su čvrsto vjerovali u Božja obećanja. Živjeli su od nebeskih vizija, te su razmatrajući nebo izgrađivali zemlji. Trpjeli su na zemlji jer su vjerovali u nebesku domovinu, no nisu odustajali jer su dobro znali da bez vjere u nebesku, nestaje ova zemaljska.
Budimo poput njih i sebi jasno definirajmo cilj, ali i pravi put kojim nam je ići. Cilj je vječnost, a put kojim se dolazi do cilja je svetost. Ne zavaravajmo se pojavnošću, jer prolazi ovaj svijet i njegov sjaj, a mi postojano kročimo putem svetosti i izgrađujmo svojim svjedočenjem trajno i neprolazno prebivalište na nebesima uređujući mjesto ovozemaljskog boravka mjerom svetosti koju nam je Gospodin dao u blaženstvima.