4. nedjelja došašća – A
Ove četvrte nedjelje došašća u središtu promišljanja je lik svetoga Josipa. Evanđelist sveti Matej opisuje njegovo stanje i promišljanje pred događajem utjelovljenja Sina Božjega čije otajstvo nije odmah znao u potpunosti. No prije nego je uopće došao do spoznaje Kristova utjelovljenja zatekla ga je jedna neugodna situacija. Naime, kako je bio zaručen s Marijom otkrio je da je trudna, te je se našao u velikoj nedoumici glede toga što sada napraviti. Sveti Matej prenosi njegovu dvojbu, te donosi i rješenje u duhu pravednosti koju je živio pred Bogom: A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.
Ova rečenica je toliko jasna da ocrtava dušu ovog iznimnog sveca koji će zahvaljujući svojoj čestitosti otkriti puninu Božjih nauma na zemlji postati jamac njihova ostvarenja. Ono temeljno što kao pravednik osjeća je da ne smije nikoga izvrgavati sramoti i ruglu, bez obzira što se dogodilo. Njegovo nije bilo da sudi i osuđuje, da kritizira, ogovara ili kleveće ljude oko sebe, pa niti tada kada je on sam mogao biti povrijeđen Marijinim eventualnim grijehom. On je bio čovjek kojem je bilo neugodno ako je morao izložiti drugu osobu pogibelji lošega glasa ili ako je morao u javnosti prokazati nečije pogreške, propuste ili slabosti. Kako je bio muž pravedan, za njega je pravednost prema ljudima bila stav koji zauzima nadahnut Bogom, izvorom pravednosti. Pravednost nije bila plod ljudskim promišljanja i uvjerenja, već je bila plod zajedništva s Bogom. Njegove riječi i ponašanje je bilo nadahnuto zajedništvom s Bogom i osjećajem za njegovu svetu prisutnost. Zato u duhu pravednosti nikada ne bi podnio da netko bude izvrgnut sramoti, to jest stavljen na stup srama, već je vrlo jasno znao da je temeljni zahtjev pravednosti jest obraćenje i spasenje svakoga čovjeka. Pravednost je za njega bila dar Boga koji opravdava, a ne ljudsko dijeljenje pravde koja ljude izlaže ljudskim osudama i porugama.
Upravo zato je sveti Josip bio veliki znak priprave za Kristov dolazak jer je od Boga upijao pravednost, svjestan kako treba posredovati tu istu pravednost i Božjem narodu kao poruku Božju, a ne dijeliti ljudsku pravednost koja nije tako dalekosežna poput one Božje, jer nema iste ciljeve ni iste metode. Upravo time što nije želio Mariju izvrgnuti sramoti pokazao je svoju dušu opravdanu zajedništvom s Bogom, te mu je onda Bog mogao upravo po Mariji povjeriti svoga Sina koji je bio istinski dar pravednosti svim ljudima. Samo tko napravi ovaj prvi korak pravednosti pred Bogom, to jest shvati da je pravednik onaj koji živi i razmišlja po Božju, može nakon toga otkriti i otajstvo Božjega utjelovljenja među ljudima, jer mu tada Bog nije više dalek, već blizak i neposredan.
Josipov primjer treba i nas danas potaknuti da razmislimo o sebi i svojoj pravednosti, čemu je prva naznaka spremnost ne izvrgavati sramoti. Na žalost, i danas je mnogo onih koji žive od toga da mogu iznositi u javnost i komentirati tuđu sramotu, pa čak i sramotiti druge klevetama, lažima i neistinama. Danas se malo drži do tuđega dobrog glasa i ne pokušava ga se ničim zaštititi, bez obzira bila riječ o istini ili neistini. A još manje se vodi brigu o vječnom dobru i spasenju takvih ljudi koji su se okaljali o čast i poštenje te su upali u sramotno djelovanje. Tuđa sramota je hrana kojom se hrane mnoge duše koje uživaju u tome da imaju što prepričavati, dok je za pravednika to bol i muka što se uopće događa ono što je sramotno.
A da stvar bude gore, osim što ono što je sramotno služi za prepričavanje, komentiranje i obračunavanje, u današnjem smo društvu došli do proturječja: postoje sramotne stvari kojih se više nitko ne stidi, a oni koji ih počinjavaju postaju junaci i zvijezde u društvu, bilo da je riječ npr. o prostitucijskim ili homoseksualnim činima. Danas se takve stvari promiču na način da se pravednici stide što se moraju s time suočiti, a normalnim ljudima je nametnut kompleks nazadnih samo zato što sramotne stvari proglašavaju sramotnima. Zato nije nerijetko da se vjernike izvrgava poruzi radi njihovih uvjerenja, to jest nazadnima samo zato što još uvijek vjeruju da postoje stvari grešne i nedostojne čovjeka. I danas se događa to da ono čega se čovjek pošten i pravedan stidi, bezbožnik se time ponosi i diči, te štoviše svoje ponašanje želi zaštiti pravnim mehanizmima, a svaki pokušaj da se to sagleda kritički, proglašava se neprijateljskim i netrpeljivim.
Upravo u takvim kontekstu svijeta u kojemu se nalazimo Josipov primjer nam rječito svjedoči kako se trebamo držati Boga i svih vrijednosti i kreposti kojima nas je zadao i obdario, te svake riječi kojom nas vodi i nadahnjuje. Dok se izokreću vrijednosti, a beskrupulozni i bezobzirni ljudi dominiraju javnim prostorom i mnijenjem sustavno osporavajući i progoneći stavove i osjećaje pravednika, dotle nam Josipov primjer tim jasnije blista pred očima upozoravajući nas kako ni svoju ni tuđu ljudskost nismo pozvani izvrgavati sramoti, već je poticati da bude bliža Bogu. Tek ako se Bogu otvori, onda iz sramote prelazi k pravednosti, od grijeha dolazi do opravdanja, od propasti ide k spasenju, te od žrtve sotonskih spletki dolazi do stanja djece Božje. Neka i nas sveti Josip pouči da se odvraćamo od sramote ovoga svijeta a postajemo pravednici Božji, te da, primimo dodatni milosni dar u i po presvetoj Djevici. Nakon toga u zajedništvu s nebeskom Majkom Marijom također i druge spašavajmo od sramotnog ponašanja i grešnoga života, privodeći ih na put pravednosti na kojem nam ususret dolazi sam Sin Božji.