2. nedjelja po Božiću
Misaoni život je središte ljudskoga života. Čovjek se razlikuje od sve ostale stvarnosti po tome što mu je dana sposobnost riječi, to jest što može misliti. A o tome što i kako mislimo ovisi cijeli naš život. Jer od misli počinje svaka inicijativa, odluka i djelo. Da nema mislim ništa ne bismo mogli raditi na sustavan i planski način. Ali često zaboravimo kako nam misao nije dana tek usputno, za organizaciju zemaljskog života, koji je i tako privremen, koji druga bića imaju zadan na instinktivan i nagonski način, te se svako stvorenje u okviru svoje vrste brine za preživljavanje. Sposobnost riječi i misli nam je dana kao uzvišeni dar naše naravi, te treba služiti i najuzivišenijemu smislu života. Naravno da treba poslužiti i organiziranju i zemaljskih sadržaja, ali upravo time što je upućena prema uzvišenome, onda ima mogućnost svemu svakodnevnome dati uzvišeni smisao i privesti sve nebeskome cilju.
Dok danas razmišljamo o Prologu Ivanova Evanđelja, Ivanovo razmatranje o Božjem Sinu – Logosu, Riječi i Mudrosti, dozivana nam u svijest iskonski smisao naše ljudske mudrosti, riječi i misli. Kao što čitamo da je Božja Riječ bila jedno s Bogom, tako i zaključujemo da nam je misao dana prije svega da uspostavimo skladno jedinstvo s Bogom. Darovana nam je prvenstveno da misli Boga, da bude uronjena u njega kao što je njegova Misao i Riječ, njegov Sin, potpuno uronjen u njegovu ljubav. Zato je pravi smisao koji ostvaruje naša misao onda kada se uzdiže do božanskih visina te misli Božje misli i usmjerava cijeli život da bude sukladan Božjem životu.
Mi smo na žalost kao ljudi toliko rastreseni i naše misli lutaju kojekuda, što je izvor svih naših poteškoća i neprilika. Zato je Božji Sin došao pomoći nam da ih opet usredotočiti na Boga, jer je to nasušna potreba za zdrav ljudski život. I kad se bavimo misaonim radom i kad težimo k zemaljskim ostvarenjima, nismo ni svjesni kako bismo sve to lakše ostvarili ako bi naša misao bila čista i neopterećena, ako bi mislila Boga i k njemu bila usmjerena. Tada bi naša svijest bila kadra sa svom snagom biti usmjerena k onom bitnim, a sam Bog bio bi njezino nadahnuće i za zemaljska ostvarenja. Kad naša misao luta prema životnom komoditetu, kad je privlači zemaljska lagodnost, ona gubi svoju snagu i usredotočenost, te ne uspijeva niti u ljudskim okvirima biti prodorna niti voditi autentičnom ljudskom ostvarenju.
Krist, Božji Logos, Božja Riječ i Misao, jedno je s onim što misli i izriče kao svjedočanstvo sukladno unutarnjoj misli. I kad je izgovorena Riječ, to jest i kada dolazi na zemlju i kada mislim i ljudskim sposobnostima On je jedno s Ocem i ništa ne može ugroziti to jedinstvo. On nas uči kako živjeti na zemlji, a biti u punom zajedništvu s Bogom. On po ničemu nije udaljen od Oca, nego čak i nas poučava kako biti savršeno jedno s njime. Doista, savršeno jedinstvo je najprije jedinstvo misli i duha, ljubavi i srca, što se potom prenosi i na ono izvanjsko jedinstvo vidljivo i oku, to jest savršen sklad govora i djelovanja s mišlju. Krist je zato i došao kako bi nam omogućio ostvariti upravo to jedinstvo. Upravo zato jer je za ljude vrijedilo ono što prorok Izaija naviješta u ime Božje: Moje misli nisu vaše misli ni moji puti nisu vaši puti, morao je doći Sin Božji da uskladi naše misli i pute s Božjima.
Isus je zato došao da naše misli vrati prema Bogu, te da nam pomogne da donesemo riječ, to jest plod dostojan Boga. Danas smo, međutim, rastreseni tolikim privlačnostima svijeta tako da naš um nema vremena za mirnu sabranost kojom se usredotočuje na Boga. Misao suvremenog čovjeka je razdijeljena, rastresena, razlomljena, rastrojena tako da ne uspijeva misliti ono što je bitno. U konačnici vidimo kako se i danas misao posvećuje tolikim stvarima samo da ne bi mislila to bitno, to što je stvarno, što jest. Rastegnuta je i razvučena na tolike strane samo da ne ide pravim putem. Koristimo misa, ali na žalost ne kako bismo pronašli smisao, već kako bismo pali u besmisao, ne kako bismo mislili Mudrost Božju, već kako bismo činili ludosti.
Okrenimo se stoga razmatranju Božje riječi koja je postala čovjekom, te saberimo svoje misli usredotočujući ih na njega. Zamolimo ga da nas oslobodi svih napasti kojima je podložna naša misao, te mu dopustimo da nam očisti nutrinu i dadne joj pravo nadahnuće za život. A nadasve molimo da možemo biti jedno s njime kako što je on s Ocem, kako na zemlji, tako i u vječnosti.