Prikazanje Gospodinovo – Svijećnica
Slaveći blagdan Gospodinovog prikazanja u Hramu, valja nam razmišljati ne samo o Gospodinu koji je prikazan, već i o Marijinoj aktivnoj ulozi koju je ona imala u tom činu. Na koji će način, naime, Gospodin biti prikazan u Hramu, ovisilo je u dobroj mjeri o njoj i o Josipu. Jer njih dvoje su u svojoj revnosti prema Bogu donijeli Isusa iz Betlehema u Jeruzalem kako bi ga prikazali, te kako bi se i tim činom ispunio Zakon Gospodnji u svim neophodnim odredbama koje su se u tom trenutku tražile. No, nije Marija prikazala svoga Sina samo iz pukog formalizma ili potreba da izvrši odredbe, već sve što je činila, ona je činila sa sviješću da stoji pred živim Bogom kojemu služi, te je smisao svega što je činila pronalazila upravo u živome zajedništvu s njime. Kao ona koja zna što znači biti prikazan u Hramu, što znači biti Bogu posvećen na njegovu svetome mjestu, ona nosi svoga Sina najprije kako bi izvršila smisao odredbe, a ne samo izvanjsku normu. Ona je svjesna da svako biće Bogu pripada, te bi svima trebala biti nasušna potreba izraziti svoju pripadnost i povezanost s Bogom njemu se prikazujući.
Marija stoga dolazi u Hram kao ona koja služi da se ostvari susret s Bogom, kao što se i dogodilo. Premda je njezin Sin bio posvećen puninom dara Duha Svetoga jer je bio i Božji Sin, te mu nije trebalo toga čina, ali on je bio i njezin Sin, te je trebala i ona pokazati posvemašnje predanje u volju Božju i predati ga ispunjenju Očeva plana, kako je već to Otac naumio u svom vječnom naumu, pa i učinio. Doista, Isus je i s jedne i druge strane trebao biti prikazan i predan da se ispuni Božji plan. Nije bilo dovoljno da ga je Otac poslao na svijet, već je bilo neophodno da na svijetu živi u svetom ozračju, te da ga i Marija koja ga je prihvatila u svoje krilo potpuno vrati na službu vječnih Božjih nauma. Prikazujući svog Sina u Hramu Marija ne čini drugo već slijedi gestu koju je već prije učinio Otac nebeski, što je doista dragocjeno otkriće.
Isto tako valja znati, Marija je u činu Isusova prikazanja obnavljala i svoje osobno prikazanje, te ga na još sadržajniji način obnovila. Jer sve što čini, ona čini u zajedništvu sa svojim Sinom, te nema sumnje da je još jednom svoju sudbinu pridružila njegovoj i na izuzetan način se još jednom potpuno stavila Bogu na raspolaganje, kao što je i njega stavljala na službu za spas ljudskoga roda. A to što je činila, Marija je činila s oduševljenjem i radošću. Štoviše, bila joj je čast da se može Bogu posvetiti u tako uskom zajedništvu sa svojim Sinom koji je trebao biti magnet koji privlači ljude da se posvećuju Bogu. Tako je ona ponizno služeći njegovu prikazanju u Hramu, služila djelu spasenja kojim je on pokazivao put svima koji su tražili zajedništvo s Bogom i u Bogu.
Kad je Marija donijela Isusa u Hram, a starac ga Šimun primio u naručje, rekao je za njega da postavljen na propast i na uzdignuće mnogima u Izraelu, i za znak osporavan. A kolikogod je on znak osporavan, time je postavljen za jasan znak svima koji žele čitati Božje znakove, te otkriti u posveti Bogu smisao vlastitoga života i poziva. Tko to ne želi uočiti, osporavati će Isusa, ali će sebi time nanijeti veliku štetu, jer će život potrošiti na druge sadržaje, umjesto da živi za ono što je bitno i od presudne važnosti.
Ako je Isus bio znak osporavan, onda je i Marija postala isto takvim osporavanim znakom. Znakovita je jer je nosila onoga koji je veliki Božji znak ljudima i narodima. Ali i ona je ostala osporavana od svih onih koji se suprotstavljaju Isusu i njegovu programu posvećenja koji je on donio za ljudski rod. Ali onaj tko se drži Marije ima s lakoćom najbolji smjerokaz i prejasno svjetlo koje mu obasjava pravi smjer duha kojim je ići prema konačnome cilju. Zato Marija svijetli i sjaji i Crkvi našega vremena da se vrati izvorima. Samo živeći za iskonski Božji plan možemo pronaći svjetlost i radost, mir i sreću, te Marija služi ostvarenju te duhovne jasnoće. Koliko prihvaćamo Mariju, toliko se Bogu posvećujemo, jer ona nam nosi u naručju Boga. Jednako tako vrijedi i obrnuto: koliko prihvaćamo Mariju, toliko pokazujemo da idemo putem posvećenja.
Danas se, na žalost, u nama pronalazi tako malo oduševljenja za posvetu Bogu, to jest za Bogu posvećen život. Kao da su mladi ljudi u strahu da će im Bog nešto oduzeti ako mu se odazovu, ako ih pozove bliže. Najveća i najvažnija stvar u životu je oduševljeno opredjeljenje za Boga, to jest za potpunu posvetu njemu. Nema žurnije stvari koju treba u Crkvi promicati i obnavljati od toga, što Marija svojim primjerom i čini kao zagovornica posvećenika i promicateljica posvećenja. Posveta je istinski smisao života svakoga krštenika, kao što je to velika radost za one koji se posvećuju. Danas je pred Crkvom veliki izazov i osjeća se svojevrsno kolebanje mnogih. Tolikima se čini u ovom materijalističkom ozračju kako je najveći problem za Crkvu tehničke naravi, te se ide logikom traženja strukturalnih i tehničkih rješenja kakva nudi svijetu. Ako se Crkva opredijeli ići tim putem, onda je previdjela ono bitno što svjedoči Marija i čin prikazanja Isusa u Hramu. Marije pred svim izazovima i željama za spasenjem koje je imala nije posezala za brzim rješenjima, već je sve činila da u sebi i oko sebe pripremi teren dostojan Gospodina, to jest da se svijet okrene k Gospodinu i posvećenju života. Zato je i blagdan prikazanja Gospodinova put koji nam i Marija naznačuje, jer nas vodi da se i sami prikazujemo i tako posvećujemo Gospodinu, nakon čega nema straha za budućnost Crkve i čovječanstva.