2. vazmena nedjelja – A
Iz događanja vezanih uz muku i smrt našega Gospodina poznato je da je apostolski zbor Dvanaestorice bio načet i okrnjen. Pokazala se sva njihova krhkost i ranjivost. Juda je izdao Isusa i potom se objesio. Petar ga je zatajio, a i svi ostali su se razbježali tražeći sigurnost one noći nakon što su blagovali posebnu pashalnu večeru – Isusa našu Pashu. Oni pojedinačno bili su na velikim iskušenjima, a kao zbor bili su u raspadu. No na dan uskrsnuća Isus ponovno okuplja kao svoju braću, poučava ih, obdaruje svojim mirom i želi učvrstiti i zaštiti od raspada. A najsnažnije zaštitno sredstvo kojim se učvršćuje i štiti zajedništvo njihova zbora je vjera u uskrsnuće. Štoviše, vjera u njega Uskrsloga! Jer vjera u uskrsnuće nije apstraktni pojam, već konkretni živi događaj u Isusu. Isus im daje snagu svoga Duha, te očekuje da nastave ispunjavati svoje poslanje u svijetu.
Ali ne mogu poći u svijet ako ne zacijele zajedništvo koje je Gospodin za njih htio, to jest ako ne postanu složni i snažni svjedoci njegova uskrsnuća. Za snagu i slogu im je dan dar vjere i Duha Svetoga. Čitamo u današnjem odlomku kako je Isus na dan uskrsnuća dahnuo u apostole dar Duha Svetoga, a isto tako razaznajemo da su oni u međuvremenu, vjerujući da je njihov Učitelj uskrsnuo i živ, to pokušali prenijeti ‘Tomi – jednome od dvanaestorice’ koji nije bio s njima na dan uskrsnuća. No Toma je odbio vjerovati u navještaj, te je tako još uvijek bio izvan pravoga zajedništva na kojem je Isus gradio svoju Crkvu. Toma je bio pomalo tvrdoglav čovjek koji nije vjerovao svojoj braći. No nevjerom je sebe učinio beskorisnim za Isusov plan, to jest za izgradnju Crkve koja je trebala počivati na njihovoj vjeri i svjedočanstvu, na njihovoj slozi i međusobnoj ljubavi. Treba ga razumjeti i ispričati utoliko što je događaj o kojemu su pričali bio nevjerojatan, teško prihvatljiv. Htio je da sve bude po njegovu, ako je želio da se i njega ubroji u zajedništvo onih koji će vjerovati, a opet nije ga se moglo uzeti u zajedništvo ako ne vjeruje u Isusovo uskrsnuće. On svoj pristanak uvjetuje stavljanjem prsta u rane mjesto čavala i stavljanjem ruke u Isusov bok.
Ali jer je i sam Gospodin kao začetnik apostolskoga zajedništva znao koliko je neophodno, nije propustio priliku ‘udovoljiti’ Tominu zahtjevu. Nakon osam dana kada je i Toma bio s drugim apostolima, Gospodin se ponovno ukazao i pozvao nevjernoga učenika da se osvjedoči da je to zaista on. Kad je i Toma povjerovao i rekao: Gospodin moj i Bog moj, time je zdanje apostolskog zajedništva ponovno bilo ocjelovljeno i učvršćeno. Istina, još će kasnije trebati nekoga izabrati na Judino mjesto, ali je Isus zaustavio proces osipanja nakon čega su oni mogli ne samo pojedinačno, već sada i zajednički kao zbor posvjedočiti da su vidjeli uskrslog Gospodina.
Ta ista potreba apostolskog zajedništva nasušna je potreba Crkve i našega vremena. Naime, Crkva je velika zajednica vjere, zajednica onih koji vjeruju na temelju apostolskoga svjedočanstva i zajedništva njihove vjere koja je složno posvjedočila ključne događaje Gospodinova života kojima su oni bili očevitci i svjedoci. A njihovo zajedništvo stoga nije neko dogovorno ili ugovorno, nije nategnuto ili isforsirano, nije spletkarsko ni politikantsko, nego je zajedništvo vjere u Uskrsloga. Njihovo zajedništvo nije sagrađeno na ljudskim temeljima, nego na božanskoj istini nadnaravnog događaja uskrsnuća Isusova. Zato njihovo zajedništvo traje i danas u Crkvi katoličkoj koja čuva ne samo neprekinuti apostolski niz, nego i neokrnjenu apostolsku vjeru. A da nije bilo njihova čvrstog zajedništva izgrađena na uskrsnuću, danas ni mi bilo vjere u Uskrsloga. Stoga, ma kako bili slabi ljudi koji su prošli svoje krize na veliki petak, valja im priznati zaslugu za dar vjere koji su nam složno prenijeli.
Njihovo zajedništvo danas zadužuje i Crkvu našega vremena na isto zajedništvu u Duhu Svetom i u istoj vjeri koju su nam prenijeli. I dok se nalazimo u uvjetima u kojima su se našli apostoli u četvrtak i petak muke Gospodinove, kao u nekom izbjeglištvu i pred osipanjem, bez slavljenja euharistije u zajedništvu Božjega naroda, svrnuti nam je pogled na Uskrsloga. On koji je obnovio zajedništvo apostolskoga zbora obnovit će i obnavlja svojim uskrsnućem zajedništvo cijele Crkve. Promatrajmo njega i klanjajmo mu se, tražimo njegove svete rane i on će nas po vjeri obdariti boljim razumijevanjem otajstava spasenja, ali isto tako učvrstiti u zajedništvu svoga Svetoga Duha. Pa i dok bismo mogli do iznemoglosti tražiti pogreške svojih pastira, našli bismo ih dosta, ali pitanje je bismo li bili na dobrom putu. Isus nije pošao tom logikom. Nije im zamjerao, niti ih je na prvu kaznio, već je skrbio oko njihova zajedništva koje je uvijek dinamičan proces i kojemu ponekad treba vremena. I kao što je on dao svojim apostolima vremena da povjeruju u njega, tražimo i mi svi dublje, cijela Crkva, i pastiri i vjerenici, što bolje razumjeti otajstvo uskrsnuća, jer bez vjere u Uskrsloga naše zajedništvo bi ostalo na razini neke ljudske organizacije, a ne zajedništva Kristova Tijela. Isus hoće da budemo zajednica, a ne privatnici i slobodni strijelci, pa se držimo čvrsto svete vjere i u pobožnosti se odnosimo prema svome Gospodinu kako bismo i sami po vjeri koju nam predadoše apostoli primili život vječni.