3. vazmena nedjelja – C
Kao vjernicima može nam se dogoditi da ne znamo čemu nam ‘služi’ vjera. To jest da ne znamo zašto nas je Gospodin pozvao ili što od nas hoće. Često se može susresti vjernike koji ne znaju koje poslanje imaju pred Bogom, to jest što bi trebali u njegovo ime činiti za ljude. Stoga bi se moglo reći da u našoj vjerničkoj stvarnosti ima mnogo nesnalaženja i zbunjenosti. Promatrajući u današnjem Evanđelju kako se osjećaju i ponašaju apostoli nakon uskrsnuća Gospodinova, može se doći do zaključka da su i oni jednako zbunjeni i pogubljeni. Naime, Gospodin je uskrsnuo i ukazao im se u nekoliko navrata u Jeruzalemu, ali oni se još uvijek ne snalaze. Poručio im je da idu u Galileu gdje će ga dodatno vidjeti, ali nisu znali što još očekuje od njih. Još nisu otkrili što njegovo uskrsnuće znači ne samo za njega, već i za njih. Nije im bilo jasno da je uskrsnuće bile doista vrlo bitno, važno i snažno za cijeli ljudski rod. Još im nije dopiralo do svijesti da je događaj uskrsnuća bio središnji događaj ljudske povijesti, vrlo konkretan i poticajan za svakog čovjeka.
Umjesto toga oni su bili sasvim zbunjeni i izgubljeni do mjere da nisu znali što im je činiti. Vrtjeli su se oko sebe, nesposobni znati što bi uskrsnuće trebalo značiti u njihovoj svakodnevnici. U svom nesnalaženju nisu otkrivali pravi smisao Gospodinove uskrsne prisutnosti, koje očito još nije prodrlo do dubine njihove svijesti i spoznaje, nije prodrlo do dubine srca i nije proželo svaku poru njihova bića. Zato im se Gospodin odlučio još jednom ukazati i poučiti ih više znakovima nego riječima, više stvarnošću svoga života, nego intelektualnim znanjem. Svojim ukazanjima im je htio ostaviti utisnutu istinu da je on došao k nama ljudima kako bi s nama podijelio našu ljudsku stvarnost, što je pretpostavljalo da će ispiti i kalež muke kako bi nas obdario darom uskrsnuća. Došao je k nama kako bi s nama podijelio svoje božanske radove. Ali to još nije bilo sve, jer je nakon uskrsnuća želio učiniti još nešto, što je znakovito pokazao ukazanjem na Galilejskom moru, opisanom u današnjem evanđeoskom odlomku.
Doista, ne samo da je nama ljudima nešto htio dati, već je želio uspostaviti suradnju s nama očekujući da se svi mi koji spoznamo i osjetimo snagu uskrsnuća otvorimo suradnji s njim. Bez obzira što mi nemamo njemu bez njega što ponuditi, Isus nam skreće pozornost da nas treba. Vidimo to i iz dinamike ukazanja na jezeru, kako nam zapisa sveti Ivan. Vrlo je znakovito da je Isus pitao svoje učenike imaju li što za jelo: ”Dječice, imate li što za prismok?” Pitanje je bilo takvo kao da je od njih tražio da mu dadnu nešto za jelo, ako su već cijelu noć bili u ribolovu. Jednako je znakovito što im potom ne daje za doručak samo od riba i kruha koji je on imao uza se na žeravi, već traži da mu donesu i riba koje tek uloviše. Premda im je on pomogao uloviti te iste ribe, ali one su bile i plod njihovih napora i ruku, razvidno je bilo da mu je stalo i do njihova doprinosa. I jednom i drugom gestom izrazio je želju za njihovom suradnjom, bez obzira što oni nisu imali riba za dati njemu, već on njima, i što oni nisu bez njega ulovili dobra ulov od sto pedeset tri velike ribe.
Sve što je Isus učinio doprinijelo je da ga učenici prepoznaju i da budu sigurni u njegovu prisutnost, a nadasve da im se ureže u svijest što im je činiti nakon što su postali svjesni da je uskrsnuo. Zadaća im je, dakle, bila da surađuju u njegovu poslanju. A to su mogli ako su se hranili njegovom prisutnošću, te jelom njegova tijela koje im je nudio kao blagoslov tijelu i duši. On je trebao njihov trud i napor, njihovo zalaganje oko dobrog ulova, koji neće biti više ribe, kao što je Petru obećao na početku već će biti ljudi i njihovo spasenje. Isto danas Isus očekuje od svakoga od nas. Nakon što je on uskrsnuo, nemamo pravo živjeti malaksalo, bezvoljno i zbunjeno, kao da njegova uskrsna snaga nije u nama, već nam je poslanje sudjelovati u svemu što je on činio. A on je jasno dao do znanja da je došao spasiti ljude svojim uskrsnućem. Za to poslanje trebali su mu vrijedni poslanici koji će nesebično svoj trud pridružiti njegovu naviještajući odvažno i neustrašivo istinu uskrsnuća. Jer nas nije obdario vjerom da bude samo za nas, već nas je obdario vjerom da drugima naviještamo spasenje i život vječni. Dopustimo mu da nas nahrani svojim božanskim životom, te budimo njegovi odvažni suradnici na njivi spasenja svih ljudi, jer i o našem kršćanskom svjedočanstvu ovisi koliko će riba biti u Kristovoj mreži, to jest koliko će veliko biti stado koje će on uvesti na pašnjake života vječnoga.