14. nedjelja kroz godinu – C
Čini se da je tema današnjeg Evanđelja promašena za Crkvu našega vremena, jer situacija o kojoj govori Isus svojim učenicima više nije aktualna. Ne samo da nije aktualna posljednjih desetljeća, već se pouzdano može reći da je bila aktualna samo u prvome stoljeću, a gotovo već 20 stoljeća nema veza sa životom Crkve. Riječ je, dakako, o itineranciji, to jest o putujućim navjestiteljima kakvi su bili Gospodinovi apostoli i prvi učenici koje je slao pred sobom u mjesta u koja je kanio doći. Osim već spomenutog vremenskog ograničenja, ova pojava je bila uglavnom omeđena i prostorno uglavnom na prostor Palestine i Sirije. Zato se s pravom pitamo što nam može Isusov govor iz prvoga stoljeća poručiti u dvadesetprvom kad je već davno nadiđena situacija o kojoj on govori. Jer ako već dvadeset stoljeća Crkva u biti ne živi i ne funkcionira na način itinerancije, već je organizirana teritorijalno, onda je možda i ovaj odlomak suvišan, nepotreban i bez ikakvoga značenja, bez obzira koliko onda bio znakovit i važan kad ga je Isus izgovorio. Jednako je važan upit: ako je Crkva od putujuće poprimila teritorijalni ustroj, nije li onda i ona kao takva promijenila svoju bit te postala nešto što Isus od nje nije htio? Je li on htio opušteniju i ležerniju zajednicu koja nije ovisna o teritoriju, već je spremna hoditi ne vežući se za zemlju i zemaljska dobra? Upravo zato što ovo Evanđelje izaziva više pitanja i potiče na određene dvojbe, neophodno je razjasniti ih odgovarajući na ta pitanja.
Ne dovodeći u pitanje činjenicu da je Isus svoje učenike poslao da budu putujući navjestitelji, ipak valja reći da ne znači da je predvidio da putujući navjestitelji budu jedini i povlašteni oblik naviještanja radosne vijesti. Itinerancija kao pripravljanje puta Isusu bila je pitanje konkretnih okolnosti, jer je Isus slao svoje učenike u svaki grad i svako mjesto kamo je kanio doći. To će vrijediti i kasnije kada krenu svijetom kako bi svakome stvorenju navijestili radost spasenja. S druge pak strane, trebalo je kod onih kojima je naviješteno ostati i držati upaljenom luč vjere, to jest posvješćivati navještaj koji su primili, te se malo po malo Crkva organizirala i teritorijalno da je ostavljala pastire da nadgledaju stado Božje kako napreduje i kako putuje u duhu i vjeri put kraljevstvo Božjega. Zato ‘ići pred Gospodinom’ ne označava samo hodanje pred Gospodinom, jednako kao što se ne odnosi samo ono vrijeme kada je Gospodin hodao Palestinom. ‘Ići pred Gospodinom’, naprotiv, označava putovanje duha koje nadilazi kategorije prostora i vremena, premda se ostvaruje u određenom prostoru i vremenu. Ovaj pojam pretpostavlja pripravu ljudskog srca za dolazak Gospodnji, bez obzira u kojem stoljeću živimo i na koji način djeluje Crkva. Jer i u vrijeme i na prostorima na kojima nema putujućih navjestitelja, uvijek ima srca do kojih Isusovu poslanici trebaju doći, te kojima trebaju navijestiti radost njegova dolaska i uskrsnuća. Taj navještaj nije vezan na okolnosti vremena, već je trajna obveza Kristovih misionara, te po tome koliko je kadra dolaziti do ljudskih srca, Crkva pokazuje svoju misionarsku sposobnost koju od nje iziskuje Gospodin, bilo da pastiri putuju od mjesta do mjesta, bilo da žive u jednom određenom mjestu.
To dokazuju i Gospodinove preporuke pastirima koja ima dvije dimenzije. Oni ne samo da ne trebaju sa sobom ništa nositi, već ne trebaju ništa na putu stjecati. Time što očekuje da ne nose sa sobom ništa, znači da očekuje da se ne oslanjaju na dobra kao da bi o njima ovisio navještaj vjere. Osim toga, kako bi pokazali vjerodostojnosti, te ispravnu motivaciju, ne smije sa sobom ništa uzimati, te tamo gdje borave trebaju skromno živjeti. Jer on ih nije poslao da stječu sebi zemaljska dobra, već da služe ljudima i navješćuju spasenje. A koliko će biti vjerni ne ovisi o tome jesu li putujući navjestitelji ili su pastiri mjesne zajednice vjernika, već koliko je njihovo srce vjerno Gospodinu, a slobodno od zemaljskih interesa. Nadalje, kvaliteta njihova navještaja nije ovisila o činjenici da su putujući propovjednici, koliko o svijesti da idu ili da stoje pred Gospodinom, to jest da sve što čine, čine u ime živoga Boga. Takva svijest je u njima trebala biti žarka, te je ona od njih činila prave misionare koji su bili u stanju privoditi ljudska srca Gospodinu. Zahvaljujući takvima Crkva, i kada nije putovala zemljom, nikada nije gubila osjećaj da je narod Božji koji putuje prema nebeskoj domovini. To jest, nikada nije gubila svijest da je hodočasnica na zemlji na putu prema vječnosti. Zato treba moliti Gospodina da pošalje svojoj Crkvi takvih pastira koji će u potpunosti vjerno i revno vršiti svoje sveto poslanje u njegovu narodu pripremajući njegov dolazak, to jest pripremajući ljude za njegovu svetu prisutnost.