5. korizmena nedjelja – A
Istina da je korizma vrijeme ozbiljnog truda i nastojanja na zemlji, ali jer je usmjerena prema nebeskoj slavi, tako je razumljivo da je jedna korizmena nedjelja posvećena razmišljanju o uskrsnuću i životu vječnome. Korizma je i podsjetnik na sve ono što nas čeka nakon ovoga života, te nas motivira da ozbiljno nastavimo hod koji smo započeli s Gospodinom. Upravo zato Crkva danas nudi čitanje iz Ivanova Evanđelja o Lazarovu uskrišenju kao svojevrsnoj pripravi na uskrsne blagdane i poticaju na razmišljanje o nagradi života vječnoga prema kojoj i sami težimo za ovog zemaljskog hoda. A sam događaj Lazarova uskrsnuća zbio se na veoma neobičan način. Naime, dok je Isus bio u Galileji javili su mu da mu je bolestan prijatelj Lazar iz Betanije. No on, ne pokazujući namjeru da će nešto poduzeti, nije odmah požurio put Judeje, već je ostao još dva dana u mjestu gdje ga je zatekla vijest o Lazarovoj bolesti. No kada je napokon odlučio krenuti put Betanije, rekao je svojim učenicima sljedeće: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.“
Tim riječima Isus kao da je htio opravdati svoje oklijevanje nakon što je čuo vijest, jer ako je samo spavao, onda nije bilo nikakve žurbe da se što prije upute u Judeju. Upravo to su i zaključili učenici nakon što im je rekao da Lazar samo spava, no Evanđelist potom sam bilježi opasku govoreći da „Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše o spavanju, o snu“. Isus je, dakle, Lazarovu smrt usporedio sa spavanjem. No budući da je on bio gospodar života i smrti, smrt za njega nije drugo doli običan san iz kojega je on moćan probuditi one koje smatra dostojnima tog ‘buđenja’, zato je i mogao ustvrditi da Lazar nije umro, nego je tek zaspao. Kako je iz svega očito, Isus je imao i vrlo konkretan plan kad je čuo za Lazarovu bolest, te sveti Ivan zabilježi da im je onda rekao posve otvoreno: „Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu.“
Teško je pretpostaviti da su oni razumjeli ove njegove riječi do kraja. Mogli su se samo čuditi što im kaže da je Lazar umro, a on da se veseli što nije u tom trenutku bio kod njega. No zato kada nakon svega sada o tome razmišljamo, vidimo da je svojim učenicima htio ostaviti ne samo poruku o Lazarovu umiranju, već i o životu svakoga čovjeka, pa tako i njih samih. A poruka je bila sljedeća: Svaki čovjek živio kao u snu, kao da spava, dok ne uzvjeruje i počne živjeti u stvarnosti. Jer stanje sna je stanje nesvijesti ili polusvijesti, slično nekom beživotnom mrtvilu u kojem čovjek posjeduje sva osjetila, ali mu u tom trenutku nisu u funkciji. Tek kad se razbudi, onda i cijeli organizam, a tako i svijest, nastave normalno raditi sukladno svojim sposobnostima. Slično tome, s obzirom na svjesni duhovni život i duhovne sposobnosti, kada čovjek živi bez vjere, on je u snu i u nekoj vrsti mrtvila. Njegove najvažnije sposobnosti su onemoćale, te on živi, ali kao da ne živi stvarno, jer ne posjeduje istinsku dubinsku svijest o sebi, svojim darovima i poslanju. Tek kad se otvori daru vjere, onda se budi iz mrtvila i smrti, onda dolazi na pravi život. Samo po vjeri živi potpuno, odvažno i odgovorno. Na tragu toga otkrivamo zašto je Isus rekao da je radostan što nije bio uz Lazara dok je umro, ali je radostan poradi učenika – da uzvjeruju. Bilo mu je jasno da će ih razbuditi na vjeru u trenutku kada vide čudo Lazarova uskrišenja.
Doista, ovo čudo je prodrmalo i razbudilo ne samo apostole, već i mnoge druge. Na žalost to nije slučaj u današnjemu svijetu kada mnogi ljudi traže različite ljudske metode i tehnike razbuđivanja kako bi došli do svijesti, no toliko su prikraćeni da ne vide da to o čemu pričaju nije prava svijest. Doista, u današnje vrijeme se nudi čovjeku da se oslobodi svih granica, da bude svjestan sebe i svoga života, da ne dopusti da ga išta sputava, ali sve to što mu ljudi nude ne oslobađa ga od spona smrti i od zakona umiranja. Nijedna ljudska razina svijesti nije dovoljno uzvišena i visoka da ga izvadi iz tame groba, a on ipak slijedi mnoge zavodljive ponude koje mu obećavaju brda i doline, ali nijedna ga ne izbavlja iz okrilja i zagrljaja smrti.
Evo zašto Gospodin htjede pokazati veliko čudo Lazarova uskrišenja svojim učenicima, da u njima razbudi vjeru. A tko ima stvarnu vjeru, doista ne živi umrtvljeno i uljuljano bez svijesti, nije pospan i beživotan, već sam razbuđen spoznajom o samome sebe. Ali spoznajom do koje nas vodi Gospodin darom vjere i darom uskrsnuća. Zato istinsku svijest o sebi kao čovjeku i svome smislu ima onaj tko je već sada iskusio snagu Krista Gospodina koja nam otvara viziju vječnosti i uskrsloga života, kao što je se dogodilo s učenicima nakon što je Isusu uskrisio Lazara. Neka stoga ovaj događaj bude i nama poticaj na buđenje svijesti o svome dostojanstvu, o svojim darovima i dometima, koji ne završavaju u grobu, već su otvoreni vječnosti. Dopustimo stoga da nas Gospodin razbudi vjerom i da nam u biće utisne snagu svoga uskrsnuća i neumrloga života već sada na zemlji, kako bismo je jedom uživali u punini u vječnosti u nebesima.