Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje
Danas na nedjelju Cvjetnicu spominjemo se Gospodinova javnog i svečanog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije nego će podnijeti svoju muku. Dok je u svim svojim prethodnim dolascima dolazio otvoreno, ali ne i svečani i službeno, za ovaj dolazak on se priprema na poseban način. Jer je odlučio dovršiti djelo spasenja, sada ulazi svečano i želi pokazati da dolazi s poslanjem. A to poslanje je kraljevski ulazak najavljen po prorocima koji su prorokovali da će doći krotki kralj jašući na mladom magarcu. Zato je Isus i poslao učenike pred sobom da mu pronađu i dovedu to magare na kojemu je ušao svečano i javno u Jeruzalem. I doista, mnoštvo mu je mahalo, klicalo i pozdravljalo ga kao Sina Davidova koji dolazi u ime Gospodnje. Dakle, pozdravljali su ga kao potomka iz kraljevske loze Davidove koji će sjesti na prijestolje Davidovo, kako je anđeo svojedobno rekao presvetoj Djevici, s obećanjem da će kraljevati nad domom Jakovljevim uvijeke i da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Tako je on došao kao kralj i prorok naočigled cijeloga naroda, jer poslanje koje je imao izvršiti bilo je javno mesijansko poslanje i javno proročko-kraljevsko služenje narodu.
Iz njegova javnog poslanja pred Bogom i ljudima, proizlazi i potreba da ga i narod javno prepozna i počasti kao svoga Mesiju, kralja i proroka. Zato mu je mnoštvo klicalo i slavilo ga, a on je primio kao krotki kralj to iskazivanje počasti jer je znao da je došao njegov čas da preda život za spasenje ljudi. No iz njegovog javnog služenja i poslanja koje ostaje trajno, ostaje trajna obveza i naroda da ga javno slavi i časti kao Mesiju. To javno čašćenje i slavljenje događa se danas u ophodu i svečanim pjevanjem i ulaskom u crkvu kao što je on ušao svečano u Jeruzalem. Ali to nije sve, jer samo izvanjsko slavljenje nije dovoljno, jer Isusa slaviti znači slaviti ga vlastitim životom živeći kreposno i sveto. Javno slaviti Isusa pretpostavlja unutarnji duhovni život i unutarnju svjedočanstvo vjere i zajedništva, te prisni odnos s Isusom. Jer samo iz takvog odnosa s Gospodinom može proizići i ono izvanjsko svjedočanstvo, to jest bogoštovlje kao najveći javni čin slavljenja Gospodina, jednako kao što iz odnosa s Gospodinom trebaju proizići naša kreposna djela u svakodnevnom životu. Zato javno slaviti Isusa ne znači busati se u prsa i hvastati se da smo njegovi, jer time više pokazujemo na sebe nego na njega. Javno slaviti Isusa znači dopustiti mu da nas prožme potpuno i da nas osposobi za krepostan život i izvršavanje njegove volje u životu. Samo tada može naš život zasjati kao svjetlost, jer nećemo biti usredotočeni na sebe, pa niti opterećeni time da moramo drugima nešto dokazivati, nego će naše svjedočanstvo biti snažan život osobne vjere i miran osobni stava koji izvire iz Isusove božanske snage, a koji ne može proći nezapaženo kao što ne može ne biti uočljiv grad koji je na gori.
Kao što Isusov ulazak u Jeruzalem nije mogao ostati nezapažen, a nisu ga prepoznali po magarcu već po osobnoj snazi duha koju je posjedovao, tako i nama ostavlja zadaću da ga kao kršćani svjedočimo, ali ne kao jahači magaradi, već nasljedovatelji njegova duha. Jer mnogo je onih koji će se možda potom pitati: A tko su ovi?, kao što su se pitali mnogi kad je Krist ušao u Jeruzalem. Kamo sreće da se tada može i za nas odgovoriti: To su proroci, oni koji proročki slijede svoga Učitelja i Mesiju – Isusa Sina Davidova i Sina Božjega.