7. vazmena nedjelja – A
Nakon proslave Gospodinova uzašašća nalazimo se u danima kada intenzivno razmišljamo o apostolima koji se nalaze kao u nekom raskoraku ili zrakopraznom prostoru. Jer Gospodin je otišao u nebesku slavu s desne Očeve, a oni još nisu primili snagu Duha Svetoga da bi mogli odvažno propovijedati svijetu slavu njegova uskrsnuća. Doduše, oni još nisu znali što ih sve čeka, što će se sve dogoditi, što trebaju činiti, to jest što će im Isus povjeriti i na koji način će trebati vršiti poslanje. No to je znao Gospodin. Zato osim što je on dovršio svoje poslanje smrću, uskrsnućem i uzašašćem, znao je da to nije dovoljno. Jer njegovo poslanje nije bilo samo u tome da on nešto učini za njih i za spas čovječanstva, već da njih osposobi da oni nastave dalje činiti što je on činio.
Zato je njegova uloga bila posebna, kao što je u životu mnogih ljudi koji nose odgovornosti u životu, jer nije bila uloga ni zadaća koja se tiče samo njegova osobnog života, već je bila važna i za širu zajednicu. Doista, nije svejedno kakvo će stanje ostaviti iza sebe netko tko je upravljao nekim poduzećem ili društvenom ustanovom. Nije nebitno koga će ostaviti iza sebe netko tko je glava u obitelji, predsjednik neke udruge ili čelnik neke ustanove. Jednako kao što može napraviti mnogo dobra, ali ako iza sebe ne ostavi dobrog i sposobnog nasljednika, nije učinio ništa, već riskira da sve što je dobro učinio propadne s njime. A Isus nije htio da njegovo djelo propadne, već da se nastavi s onima koje je postavio da iza njega nastave. Štoviše, to je bio dio njegova iskonskog plana. On je trebao izvršiti poslanje koje mu je dao Otac, ali dio njegova poslanje bio da njih osposobi za djelo služenja narodu Božjemu, to jest da nastave naviještati i propovijedati sve što je on učinio za spasenje ljudi.
I to jasno čitamo u sva tri današnja čitanja, ali na poseban način to odražavaju Isusove riječi u evanđeoskom tekstu. Vidimo da on zahvaljuje Ocu i prije svoje muke kao da daje neki sažetak svega što napravio prije svoga prijelaza u nebesku slavu. Jedna od bitnih stvari je da im je objavio ime Očevo i da su oni spoznali tko je on: „Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao.“ Njima je, dakle, predao bit svoga nauka po čemu su postali osposobljeni nastaviti njegovo djelo spasenja u svijetu. A bit je u tome da im je predao istinu o trojstvenom Božjem životu, čime im je ujedno prenio pravo poslanje da tako žive i da taj život prenose na druge. Tek nakon toga mogao je biti miran da je ispunio volju Očevu, te da može biti proslavljen onom istom slavom koju je već prije imao kod Oca.
S druge pak strane ta ista obveza ostaje sada na njegovim učenicima. Oni ostaju u svijetu, te uživaju njegovu potporu i blizinu ukoliko su vjerni istini koju im je on otkrio i ukoliko naviještaju otajstva koja im je on ostavio da ih žive. Ukoliko žive od njegova života i od spoznaje koje je on utisnuo u njih, postaju vjerodostojni svjedoci i pravi navjestitelji povjerenog im života. Od tada posjeduju i istu vlast da daju život ljudima, te da čuvaju sebe i druge u imenu Očevu. Ta ista obveza koju je Isus prenio na apostole, ostaje danas na svetoj Crkvi, da kao zajednica okuplja Božje stado i da ga čuva u imenu Gospodinovu. A da bi se to moglo, cijela Crkva, pastiri i vjernici, trebaju steći isto iskustvo koje je Isus dao da njegovu učenici steknu, a to je iskustvo Očeva imena i njegove riječi, iskustvo prave spoznaje i istine koja ih prožima i oblikuje, iskustvo neustrašive duhovne snage kojom se daje život i blagoslov svijetu.
Zato u ovom razdoblju liturgijske godine koje je razdoblje iščekivanja duhovskoga događanja, svima nama treba biti jasno da nas Isus priprema da nastavimo Isusovo poslanje u svijetu. Zato trebamo ražariti svijest o svom pozivu i poslanju. Biti kršćanin, vjernik, ne znači biti neki pasivni član ili korisnik određenih crkvenih usluga, već aktivni svjedok Isusa Krista spreman svojim životom proslavljati Boga na zemlji. Zato se moramo i preispitivati s obzirom na Isusove riječi, a napose izvidjeti koliko stvarno poznamo sve što nam je Isus objavio, koliko se držimo njegova imena i koliko spoznajemo otajstva Božjega života i njegove ljubavi. Trebamo se preispitivati koliko njegovu riječ čuvamo i od nje živimo. Neka nam, stoga, njegove riječi budu poticaj da se sve žarče usmjeravamo prema svome poslanju, te da, kad vidimo koliko je zahtjevna naša zadaća, sve više molimo Isusovu pomoć i dar Duha Svetoga da je možemo ispuniti proslavljajući Boga svojim životom, te zdušnim zajedništvom u ljubavi. Molimo da ovdje na zemlji možemo kao Crkva biti složni i jedinstveni, te zavrijediti i na nebesima vječno zajedništvo s presvetim Trojstvom.