23. nedjelja kroz godinu – A
Naš Gospodin je osnovao zajednicu vjernika – Crkvu sa željom da bude jedna obitelj u kojoj je on Učitelj i Glava, a svi međusobno braća. No pri tome Isus nije idealizirao, već je računao da među nama ljudima ima kojekakvih čudaka, te svojeglavih i izopačenih pojedinaca koji ne slušaju njega i ne žive po njegovoj volji, već provode samovolju, te mračni i izopačeni život. Štoviše, živimo u vremenu kada se više nikome ne smije reći da je u zabludi, da čini grijeh i zlo, već se treba tolerirati njegov izbor kao nešto što je sasvim ispravno. I onda kad se uz to zna da upravo takvi prave pritisak na Crkvu tvrdeći da je ona netolerantna jer im uskraćuje pravo na vlastiti izbor i na vlastito poimanje ispravnoga i grešnoga, onda možemo vidjeti koliko su doveli u pitanje mogućnost bratskog prijekora kojemu je Isus poučavao svoje apostole. Ako se više ne može govoriti o ispravnom i krivom stavu, uvjerenju, izboru, misli ili djelu, onda je bespredmetno nekoga nečemu poučavati. No problem postaje kada takva suvremena ideologija ne tolerira da službenici Crkve iznesu svoje mišljenje, već ih prisiljava da i oni prave zaokret, da imaju kompleks krivnje jer su navodno kroz stoljeća uskraćivali dati svoj blagoslov na određeni stil života okarakteriziran kao grešan. Oni bi navodno htjeli biti u Crkvi, ali da žive grešno, čine što ih volje, te očekujući da im se službenici Crkve ispričavaju jer su se nekada izjašnjavali glede određenih čina kao grešnih.
Isto tako, vjerujem da su mnogi od nas osjetili gorak okus na ustima kad su čak i nekome od svojih najbližih pokušali ukazati na ispravan život i na poštivanje Božjega zakona. Jer ljudi nerado žele čuti da im se ukaže na neki propust ili da im se napravi opomena. Zato vrlo agresivno odgovore na svaki pokušaj pouke i poticaja na obraćenje, pozivajući se na pravo na vlastita uvjerenja i na privatnost kao jedno od najvećih pravila današnjega svijeta. Danas više nikome ne možete ništa reći kada žive nevjenčani, kada se rastavljaju i sastavljaju kako ih volja, kada žive s istospolnim partnerima, itd. Sve to ubrajaju u svoja zakonita ljudska prava koja bi i Crkva trebala poštivati i nikada ih zbog toga ne prekoravati.
I doista, Crkva se ne može miješati u život nevjernika, ‘pogana i carinika’ kako kaže Gospodin u Evanđelju. Ali ako netko želi biti i jest član Crkve, onda bi taj isti morao znati da je norma po kojoj se Crkva ravna, Isusova volja i njegov nauk. A taj nauk je motiviran potrebom da se svim ljudima navijesti spasenje, te da se ljude oslobodi o njihovih grijeha kako bi mogli doći do neba. No ako netko misli da može otvorno živjeti protiv Božjeg Zakona i zvati se kršćaninom, onda je u velikoj zabludi, jer će jednom sam Gospodin biti sudac svačijih djela.
Ali ne samo da će on u vječnosti biti sudac svačijih djela, već je dao zadaću svojoj Crkvi da naviješta ispravni put života kao nešto što je bitno za spasenje. U ovome vremenu agresivnog neopoganstva Crkva je kao zbunjene pred tom činjenicom, te kao da izbjegava sučeljavanje s kulturom lažne tolerancije koja čovjeka ne vodi spasenju već propasti. To je kultura koje ne priznaje svijet izvan onoga što se vidi tjelesnim očima i koji ima samo svoje zemaljske domete. Takvi čovjeka svode na prolaznu i vremenitu stvarnost, dok je Gospodin svojoj Crkvi ostavio odredbe i zapovijedi upravo radi toga što neizmjerno cijeni čovjeka i skrbi za njegovo spasenje. Upravo zato nije svejedno kako svaki od nas živa, a napose ako se priznajemo vjernicima. Ako uistinu vjerujemo i skrbimo oko života vječnoga, onda bismo trebali slušati glas svoga Gospodina i priznavati nauk Crkve kao pastirski nauk za spasenje duše. Štoviše, po zakonu ljubavi trebala bi nas izjedati revnost za spasenje svojih bližnjih, što se danas ne osjeti previše među nama koji imamo potrebu dokazivati svoju dobrotu tolerirajući ono što se tolerirati ne može, a to je grešan život. Zato nas Isus današnjim Evanđeljem poziva da budemo stvarna, a ne lažna braća jedni drugima. A to znači da nas poziva da se upustimo u odgovornost za spasenje, te da uime toga ne želimo truda i napora da vlastitom bratu navijestimo spasenje i pozovemo ga da se odrekne zablude, poštujući dužnu logiku opomene.
Ali ako netko tko živeći grešno ne prihvati prijekor i opomenu, onda je sam Gospodin rekao da ga treba tretirati kao poganina i carinika, to jest udaljiti iz zajedništva Crkve i punine sakramentalnog života. Kad bi Crkva našega vremena bila malo jasnija i odlučnija, sigurno bi zavrijedila i više poštovanja, kako od onih koji vjeruju, tako isto i od onih koji se ponašaju sasvim suprotno od Božjeg nauka i Zakona. Ako se pak stječe dojam da je u Crkvi sve moguće i dopušteno, pa onda spojiti nespojivo, to jest živjeti u otvorenom grijehu i zvati se kršćaninom, onda je očito da takva zajednica gubi snagu, pouzdanje, ali i povjerenje i poštivanje. Zato je poželjeti da Crkva djeluje s više ljubavi, ali one autentične, koja prepoznaje važnost djelovanja za spasenje, a ne koja se dodvorava svijetu, te da tako sačuva mnoge za vječni život, pa taman ako sada i treba biti oštrija i iskrenija prema njima.