29. nedjelja kroz godinu – A
Središnji događaj i poruka današnjeg evanđeoskog odlomka vezana je uz pitanje oko zakonitosti plaćanja poreza caru koje su farizeji postavili Isusu. Znamo kako je Isus na ovaj upit odgovorio na izuzetan način, služeći se poreznim novčićem i konačnom poukom: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ No u ovom događaju vrlo je zanimljiva pozadina koju bi trebalo bolje propitati da se jasnije razumiju okolnosti ovog događaja, te također i odlučnost i snaga Isusova odgovora. Sveti Matej opisujući ovaj događaj napominje kako je svemu prethodilo vijećanje farizeja koji su smišljali kako da Isusa uhvate u riječi. No njihove nakane nisu bile nepoznate Isusu, pa ih je onda, ‘znajući njihovu opakost’, najprije raskrinkao i prekorio govoreći: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“ Kako vidimo, htio je biti potpuno iskren i ne praviti se da ne zna što oni smjeraju i planiraju. Htio im je odmah pokazati da svi znaju na čemu su: on im je pokazao da zna njihove namjere, a oni su trebali shvatiti da njihova dvoličnost i gluma kod njega ne prolazi. Njihove laskave i neiskrene riječi „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjemu učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran“ nisu ga mogle zavarati, pa je zato prije odgovora najprije odlučio raskrinkati njihovu prijetvornost.
A kada se dublje pođe propitivati njihovu prijetvornost, a i zloću, uoči se da je u pozadini bilo veliko otajstvo zla koje ih je pokretalo da djeluju protiv njega i da traže načina kako da ga uhvate u riječi. To su zločesti ljudi koji ne znaju saslušati poruku, promisliti o argumentima, a napose nisu bili kadri promatrati pred sobom osobu, čovjeka i Boga. Nije ih zanimalo što on u sebi nije imao nimalo zloće, već je naviještao obraćenje i ljubav, na dobro i spasenje svih. Njima je bilo draže i slađe istraživati i optuživati bilo kakav njegov previd i mogući krivi korak ili krivu riječ, nego da se drže činjenice da je on ‘istinit i da po istini uči putu Božjemu’, što su mu u svom prijetvornom laskanju rekli, ali nisu htjeli usvojiti i život prema tome uskladiti. Naprotiv, da bi uspjeli u svojim tužiteljskim naumima, čak su se udružili s herodovcima s kojima nisu bili prirodni saveznici niti su dijelili iste političke stavove i ideje. Herodovci su kao podanici kralja Heroda, rimskog vazala, otvoreno priznavali i zagovarali autoritet rimskoga cara i države, dok su farizeji kao revni vršitelji Zakona ipak sanjali vjersku slobodu i neovisnost. Protiv Isusa nastupaju zajedno, jer ako odgovori na način da se svidi jednima, drugi će ga lako napasti i prozvati za nevjernost i nedosljednost. Da se on izjasnio u prilog plaćanja poraza caru, farizeji bi ga prozvali da je protivnik naroda i nacionalne samostalnosti, a da se izjasnio kao protivnik poreza, herodovci bi ga prozvali kao protivnika društvenoga poretka u kojem su tada živjeli.
Iz priloženoga vidimo kako se zlo udružuje pa i onda kada je riječ o nespojivim savezima. No budući da svima koji su nečasni i dvojbene čestitosti smeta Bog i što je Božji, onda je zlo spremno se udružiti i tužiti ga za moguće izjave i stavove. Zli ljudi su spremni hvatati u riječi, radije nego prihvatiti riječ istine kojom Bog poučava i obogaćuje čovjeka. No ovo što se dogodilo nekada u ovom izazovnom događaju, dio je strategija zla i danas. A zlu ništa tako ne smeta kao Bog i njegov plan spasenja, te se grčevito bori da Bog ne dobije svoje mjesto u društvu i javnosti. Pa i kada se radi o različitim društvenim grupacijama koje nemaju iste ciljeve ni identične planove, ali jer ne mogu podnijeti Božju istinu i njegovo djelovanje u društvu, spremi su se udružiti da Boga uklone iz svoje sredine, nakon čega sebi ostavljaju prostora za manipulaciju. Kao nekada tako i danas, lako se udruže oni koji sebe smatraju rigoroznim vršiteljima Zakona, poput farizeja, s drugima koji su vrlo popustljivi glede opsluživanja Zakona i poštivanja savjesti kao što su bili herodovci. I jedni i drugi, jer sebi dopuste da ih vodi njihova pristranost, mržnja i interes, a ne istina koja dolazi od Boga, spremni su onda i na neprirodna udruživanja samo da bi potisnuli Boga i njegov vječni i neupitni nauk kojim se ne može manipulirati. Takve struje i stavovi i danas postoje među onima koji navodno dosljedno i neporočno vrše i slušaju zakon, ali su spremni uklanjati Boga i zametnuti bezbožne svađe protiv Crkve i njezinih pastira u ime svojih probitaka motiviranih zasljepljujućom mržnjom i zloćom koja ih izjeda i ne da im mira dok ne ostvare svoje paklene planove u društvu.
Doista, to je i danas veliko licemjerje, koje se pod krinkom vjernosti zakonima suprotstavlja Božjoj istini. Jer mnogo je onih koji ne rade ništa, nego traže kako uhvatiti u riječi, previdu ili prekršaju službenike Crkve, jednako kao što su htjeli uhvatiti Gospodina. Tom suvremenom licemjerju nije stalo do istine, već do rasprave i svađe, do prozivanja i optuživanja, pa i onda kada se stvaraju neprirodni savezi i udruživanja kojima je zajednički nazivnik činiti zlo. Tako se zna dogoditi da se čak i članovi Crkve udruže s ljudima bezbožnog svjetonazora, te pod krinkom traženja istine, siju oko sebe zlo tražeći kako nanijeti štetu onima koji im nisu po volji.
Zato nas Gospodin svojim primjerom poziva na dosljednost, jer to je najbolja zaštita od takvih licemjera koji su poput farizeja i herodovaca koji jedno govore, drugo misle, a traće čine. Nama je živjeti u dosljednosti Božje istine kojoj je jamac upravo Gospodin koji nam daje snagu da se ne bojimo naviještati njegovu poruku spasenja bez obzira na zle saveze i protivnike u društvu, jer ništa nije tako jako kao njegova istina. Tko je od njega prima i od nje živi postaje nepobjediv i neslomiv, te u svoju društvenu zajednicu donosi istinsku dobrobit i uvode dužni društveni red koji je neophodan i danas kao što je bio i nekada u Gospodinovo vrijeme, a temelji se na prihvaćanju Boga i njegove istine od koje živi čovjek i cijelo društvo.