31. nedjelja kroz godinu – A
Dok je Isus bio sa svojim učenicima prije dvije tisuće godina u tjelesnom obličju na zemlji, mogao je izreći riječi koje su nam naviještene: „Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.“ No sada kad njega nema među nama u zemaljskom obličju, postavlja se pitanje vrijede li još uvijek ove njegove riječi, to jest, ako vrijede, onda na koji način i u kojem opsegu vrijede danas nakon toliko vremena i toliko društvenih i drugih promjena među ljudima. Danas u vremenu znanja i tehnologija, može li još uvijek značiti njegova riječ da nam je samo on učitelj, a mi svi braća jedni drugima? Osim toga vrlo je zanimljivo pitanje, što danas u suvremenom svijetu u kojem su razvijene znanosti i znanja, instituti i sveučilišta, znači govoriti o njegovu učiteljstvu među ljudima?
Odgovoriti na ova pitanja možemo polazeći samo od nauka i stava njegove zajednice kojoj je on povjerio svoj nauk. Valja vidjeti što je zajednica onih koji su bili svjedoci ovih riječi vjerovala kada je iz naraštaja u naraštaj prenosila njegove riječi propovijedajući ih drugima. Njegovi učenici na čelu s apostolima bili su uvjereni da se ove riječi nisu ticale samo nekolicine njih, već da vrijede za Crkvu do konca vremena, što znači i do danas. Doista bili su uvjereni da je jedini i jedinstveni učitelj Crkve i u Crkvi samo on – Krist Gospodin. Crkva stoji na njegovu vječnom i neopozivom nauku koji donosi slobodu i spasenje svim ljudima, te je ujedno taj nauk temelj i jamstvo života vječnoga. Štoviše, njegovi učenici i Crkva koja je čitala i naviještala njegove riječi bili su uvjerenja da je on Učitelj cijeloga čovječanstva, jer njegov nauk je bio neprolazni nauk spasenja za sva vremena i za sve ljude koji traže istinski život.
No na žalost i danas se događa da ljudi ne prihvaćaju Krista kao učitelja cijeloga čovječanstva. A najžalosnije je od svega ako se to događa u Crkvi, da vjernici i svećenici, teolozi i biskupi ne doživljavaju ozbiljno Kristov učiteljski autoritet, već se poigravaju njegovim naukom do mjere da ga razvodne i učine blijedim i neprepoznatljivim onoj njegovoj iskonskoj vjerodostojnosti. Na žalost i danas je mnogo natezanja oko toga što je Isus poučavao, te se onda mnogi u svojoj nesigurnosti pitaju može li se uopće znati koje su bile njegove autentične riječi i koje je pak njihovo značenje. Neki se pitaju da li je on baš tako mislio kao što je zapisano ili kao što tumači Učiteljstvo Crkve? Ima onih koji misle da je on u nekim situacijama bio uvjetovan društvenim uvjetovanostima, te da bi možda danas rekao ili napravio nešto drukčije, u duhu našega vremena. A onda, osim toga, u duhu današnje zbrke, postavlja se i pitanje tko je vjerodostojni jamac i tumač tog istog božanskog nauka. Osim toga ima u Crkvi pojedinaca i vjerničkih skupina koje ne razmatraju Kristov nauk u sebi kao nauk koji naučava i prenosi njegova Crkva, već se drže samo određenih svetaca i svećenika koje se smatra autentičnima, te se prihvaća samo njih, njihove riječi i tumačenja, dok se sve ostale deklasira smatrajući tumačenje Crkve nedovoljno dobrim. Pri tome se zaboravlja staviti u središte sam nauk i njegovu snagu, jer on nije pitanje pojedinca u Crkvi, već cijele svete Crkve koja mu je jamac i čuvar kao zajednica i Tijelo samoga Učitelja Krista.
Doista, ne može nitko uzeti sebi za pravo tumačiti njegov nauk onako kako mu padne na pamet, već postoji zakonitost po kojoj se vjerodostojno tumači Učiteljeva misao, riječ i nakana. A ta zakonitost je Crkva i njezino Učiteljstvo koje od samih početaka čuvaju njegovu riječ i vjerodostojno je prenose i tumače. No na žalost, zbog nepovjerenja koje vlada prema Crkvi, danas se gubi osjećaj za Kristov nauk koji, unatoč svemu, živi u Crkvi koja ga čuva od svake zablude i iskrivljenja. Osim toga, počesto se i mi u Crkvi ponašamo prema Božjemu nauku kao pismoznanci i farizeji, umjesto da se ponašamo kao Mojsije i proroci, ili pak kao sami apostoli. Događa se da o evanđeoskom nauku i istini naklapamo i raspravljamo, da ga dovodimo u sumnju i da ga tretiramo s nepovjerenjem, kao da je riječ o ljudskim mišljenjima, a ne o Božjoj istini. Tom nauku, doista, nisu jamstvo neki pojedinci, jer ga nisu oni ni oblikovali ni čuvali, već mu je jamstvo apostolska zajednica koju je Krist utemeljio i kojoj je dao poslanje da vrši njegovu učiteljsku službu čuvanja i naviještanja njegova nauk ne kao ljudskoga mišljenja, već kao božanske istine o životu. Zato nam i danas treba više svijesti koju moramo crpiti iz njegovih riječi, te s uvjerenjem živjeti istinu i nauk koji nam je povjerio, jer nam ga je dao da postane, po našem svjedočanstvu, blagoslov cijelom čovječanstvu. Time jedno možemo dokazati da je on onaj jedinstveni Učitelj cijeloga čovječanstva koji poučava čovjeka i svijet nepogrešivoj božanskoj istini koju primamo i ispovijedamo za vlastito spasenje.
Zato njegov nauk nikada nije bio nauk u duhu vremena, kako pomišljaju neki, već nauk u duhu vječnosti koju je donio u naše vrijeme, čime je postao vječni nauk za svako vrijeme. Njegov nauk je neprolazan i nepogrešiv, vjerno prenesen u svetim Evanđeljima i jednako tako vjerno prenošen u predaji svete Crkve. Zato je on jedan i jedinstven Učitelj nekoć i danas i uvijeke, kako nama vjernicima, ali isto tako za dobrobit i spasenje svakoga čovjeka. Što više mi budemo u to vjerovali i od toga živjeli, to ćemo više spasenja donositi na zemlju ljudima kojima je potreban istinski učitelj i vođa do života vječnoga.