Velika subota – vazmeno bdijenje
U Evanđelju ove svete noći čitamo kako su tri žene, Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma, rano ujutro prvoga dana u tjednu išle na Gospodinov grob da pomažu njegove mrtvo tijelo. Osim žalosti, tjeskobe i tuge koja i je ispunjavala, bile se zabrinute i radi svoje nemoći. To otkriva njihov razgovor u kojem su se pitale: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ Poštovanje i ljubav prema Učitelju ih vodi k grobu, ali one su pune konkretnih briga koje su nadilazile njihove snage. Jer i uz najbolju volju, nedostajala im je tjelesna snaga za takvo što, no one su svejedno išle na njegov grob s nadom da će na ovaj ili onaj način već nešto riješiti. Jer za otkotrljati kamen s grobnih vrata trebalo je nešto alata i par snažnih muških ruku, ali nijedan od apostola iz straha nije se usudio poći s njima.
No ovaj njihov upit: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ nije samo njihov, već se tiče svakoga čovjeka, premda na nešto malo drukčiji način. Jer nema toga čovjeka tko ne postavlja ovo pitanje samome sebi: „Tko će mi otkotrljati kamen s vrata grobnih moga groba?“ i kolikogod se čovjek trudio, nikada ne može od sebe odagnati ovo pitanje, jer je ono utkano u njegovu bit i njegov smisao. Od trenutak kada osjeća da je primio život, ne može se ne pitati od koga je dobio život i na koji vremenski rok. Ne može se ne upitati što će biti s njime kada prođe taj vremenski rok, a ova zemaljska dionica života prođe ili se sruši kao kula od karata. Ne može se ne upitati ima li šanse da netko otkotrlja kamen s vrata grobnih i pusti u mračnu grobnicu onaj neumrli dašak života, da mu kosti ožive i iz praha se vrate u novo postojanje. Ne možemo ne poželjeti barem da nas netko pusti iz groba na konačnu slobodu i nepovratni život.
Na žalost, današnji čovjek ovo veliko pitanje gura pod tepih ili ga naziva utopijskim pitanjem ili pak ga smatra iluzijom. No ono je prevažno i nema tog tepiha pod koji ga možemo prekriti, niti ima tog kamena koji ga može zatomiti. A opet s druge strane je svima jasno da nema tog čovjeka koji može otkotrljati grobni kamen s vrata svoga groba. Štoviše, nema ni nekog drugog čovjeka niti alata koji može otkotrljati kamen s vrata našega groba i da nas pusti vani iz njega, to jest da nam prije vrati život. Mogao bi netko i otvoriti izvana naš grob, ali samo da nam razaspe prah našega bića na vjetru, ali ne i da mu vrati život. Zato je svaki takav pokušaj beznadan i unaprijed osuđen na propast. Pa ipak, Gospodin ne želi da živimo bez nade i da gušimo u sebi želju da otkotrljamo kamen s grobnih vrata, to jest želju za vječnošću i besmrtnošću. A toliko je dobar da je u svojoj dobroti htio nas poštedjeti uzaludnog napora otvaranja svojih i tuđih grobova. Došao nam je ususret svojom božanskom snagom i kao svjedočanstvo svima nama odgurnuo je kamen s grobnih vrata. U protivnom bismo se zaludu mučili i naprezali snagu bez Božje pomoći, kao što je već davno prije prorokovao prorok Izaija: „A ja rekoh: ‘Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu.’ Ipak, kod Gospodina je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja.“ Te se riječi odnose na Mesiju koji se nije zaludu mučio i uzalud naprezao snagu, jer nije računao na ljudsku, već na Božju moć i snagu. I kada mu je bilo preteško u vrijeme svete muke i umiranja na križu, sve je povjeravao u ruke Očeve, što mu je bilo jamstvo da smrt neće nad njime nadvladati.
U ovoj svetoj noći mi se susrećemo sa živim Kristom našom nadom. Jer vjerujemo u njega, naša je nada puna besmrtnosti, te se mi više ne pokapamo sami, jer i ne živimo i ne umiremo sami. Ako živimo, Kristu živim, ako umiremo, s njime razapinjemo staroga čovjeka da onemoća ovo grešno tijelo, reći će sveti Pavao. I ako umiremo i umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime, to jest da će on biti s nama u našem grobu i biti onaj koji će otkotrljati kamen s grobnih vrata našega groba, na isti način kao što je to učinio otkotrljavši ga s vrata svoga groba. Nas koji s iskustvom vjere svetih žena i Kristovih apostola dolazimo u ovoj svetoj noći na Kristov grob, ne bi veše trebale moriti tjeskobe, niti bi nam tuge trebale ispunjati dušu. Nama je jasno da se naš Gospodin zauzima za nas i da nas svojom uskrsnom snagom oslobađa iz naših grobova, kao i iz svake vrste skučenosti i ograničenosti. On je uskrsnuo i svojim uskrsnućem je prožeo naš život da doista od sada s njime živimo samo Bogu, a umiremo grijehu. On koji „uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt više njime ne gospoduje“, i nas obdaruje istim milosnim darom. Neka noćas s našega srca otkotrlja svaki kamen sumnje i nevjere, očaja i beznađa, te neka nas obdari svojom snagom koja pobjeđuje smrt i otvara nam put u vječni život.