10. nedjelja kroz godinu – B
Današnji evanđeoski odlomak je jedan od neobičnijih i složenijih odlomaka pri čemu veliku poteškoću stvaraju riječi našega Gospodina. Dok je s jedne strane očita nelogičnost onih koji ga optužuju da po Beelzebulu izgoni đavle, te je tako i njegov odgovor na tu optužbu jednako jasan i razumljiv: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati.“ Jasno je, dakle, da Sotoni nije u interesu izgoniti Sotonu, te je tako Isus zdravom logikom odbacio njihovu optužbu koja je bila tako nelogična i smiješna. No kad su ljudi puni bijesa, gorčine i zavisti, oni druge optužuju svim snagama, te im se poremeti razum do mjere da ne vide niti najobičnije nelogičnosti u svojim izjavama. A oni su bili toliko kivni na Isusa da nisu niti promislili da Sotona ne bi radio protiv sebe. Jer i Sotoni je jasno ono što Isus potom reče kao ilustraciju svojih riječi da propada kraljevstvo koje se u sebi razdijeli, jednako kao i kuća u kojoj nema sloge i zajedništva. I ovo vrijedi kao opće pravilo, bilo da se radi o dobrima ili zlima: čim dođe do nesloge i razdvajanja, dolazi propast.
No ono što zbunjuje je nastavak Isusove pouke. On naime, nastavlja izvodeći zaključak: „Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj.“ I ovaj zaključak stoji, ako su ispravno postavljene premise i ako se sve događa sukladno tim premisama. No u ovom slučaju se to nije dogodilo. Barem ne vidimo da je Sotona ustao sam na sebe. To bi se dogodilo da je Isus u ime Beelzebula izgonio đavle. Ali on to nije činio u ime poglavice đavolskoga, već je to činio u svoje ime i u ime Božje, te je stoga jasno da Sotona nije usto sam na sebe, niti je došlo do podjele u njegovu kraljevstvu. Zato se ne može reći da je time što je Isus izgonio đavle ujedno i naznačio kraj Sotoni i doveo u pitanje njegov ostanak i opstanak. I upravo tu je ovo proturječje i velika nejasnoća Isusove slikovite pouke, jer se stječe dojam da je ustvrdio da je Sotona u sebi cjelovit i siguran, te da nije došao kraj njegovoj strahovladi nad ljudskim rodom, a što bi se inače dogodilo da se u sebi razdijelio i da je sam protiv sebe ustao. Iz ovih riječi se zaključuje da je Sotona siguran jer u sebi nije razdijeljen, te njegovo kraljevstvo opstaje i ostaje, unatoč tome što Isus, ne samo nije po Beelzebulu izgonio đavle, već je i došao boriti se protiv Sotone kao takvoga.
Ipak to nije sve, jer je Isus ipak došao pobijediti đavla svojom božanskom moću, te u tom duhu treba sagledati i ove njegove riječi. On se samo čudio da pismoznanci i drugi mudrijaši ne prihvaćaju to što on čini, to jest da izgoni đavle snagom Božjom. Jer ako on ne pobijedi Sotonu, onda ga nema tko pobijediti. Tada se može čekati jedino da dođe do podjele u samome Sotoni, te da počne Sotona Sotonu izgoniti, da sam na sebe ustane i razdijeli se, što je nemoguće. Jer bez obzira što je zlo takvo da ono dijeli ljude, no ono samo se u sebi ne razdjeljuje, već, to možemo vidjeti i u konkretnom životu i društvu, da vrlo složno zli ljudi staju jedni uz druge, bez obzira što mogu pripadati različitim ideološkim provenijencijama. Tu crtu su naslijedili od Sotone, te uvijek jedni druge štite, pa čak i tamo gdje je otvoreno i vidljivo da bi se trebali jedni drugima suprotstaviti. Uostalom, davno je narodan poslovica rekla: Vrana vrani oči ne vadi. Dakle, ako pismoznanci odbijaju vidjeti iz Isusovih djela da je došao suprotstaviti se Sotoni, onda ostaju prepušteni samima sebi i svojoj ljudskoj moći da mu se suprotstave ili da čekaju da se Sotona sam od sebe uruši i propadne. A nijedna od tih kombinacija nije izgledna i ne može polučiti uspjeh.
Upravo zato je neophodno prihvatiti drugu činjenicu da Sotoni kraj dolazi samo po Isusovu djelovanju, po njegovoj božanskoj moći i snazi. Zato im je jasno ustvrdio da njihova tumačenja ne samo da nisu ispravna, već su i bogohulna, te dovode u pitanje same temelje spasenja. Isusove riječi možemo ispravno razumjeti samo s ovom pretpostavkom koja nije do kraja izrečena. Jer ako su bili uvjereni da on u ime Beelzebula izgoni đavle, to jest da ‘ima duha nečistoga’, onda su vrijeđali ne samo zdrav razum, nego i samoga Boga koji je svojim Svetim Duhom čistio i štitio ljude od utjecaja Sotone, zla i grijeha. U tom duhu se može razumjeti i njegova usporedba kad veli: „Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!“ Primjenjujući to što je rekao na sve što se dogodilo, postaje jasno da je upravo on došao svezati tog ‘jakog’ – Sotonu i onemogućiti njegovo djelovanje, to jest oplijeniti mu sve što je stekao za vrijeme svoje tiranije. Ljudi to ne mogu napraviti, već samo Bog koji je poslao svoga Sina da snagom Duha Svetoga izgoni zloduhe. I po tome se prepoznaje da je došao kraj sotonskom kraljevstvu i njegovoj vladavini među ljudima. Samo Božje djelovanje može biti tako snažno da uništi Sotonu, te ljudi griješe ako ne prihvaćaju snagu Duha Svetoga kojom nas Sin Božji oslobađa od sotonskog djelovanja i robovanja Sotoni. Dopustimo stoga da se to dogodi i za svakoga od nas, to jest da nas Sin Božji oslobodi od svakog utjecaja Sotone, jer svojim silama se ne možemo dovoljno zaštititi, te bismo i sami neoprostivo hulili protiv Boga ako bismo odbili njegovu ruku spasiteljicu koja nam dolazi u pomoć. Dopustimo da nam već ovdje na zemlji Isus udijeli vječno oproštenje i da nas oslobodi krivice grijeha vječnoga, kako bismo jednom uživali puninu života i u njegovu svetom kraljevstvu.