16. nedjelja kroz godinu – B
Vrijeme i način života kojim ljudi inače žive je vrlo stresan. Bilo istinske potrebe, bilo težnje i ambicije tjeraju ih da uvijek više rade i zarađuju, te se događa da se do iznemoglosti bore za svaki novčić više, pri čemu često nemaju ni mjere ni zdrave duhovne procjene. Često njihovi izbori i odluke da više rade ne ovise samo o njima, već i onima koji su im nadređeni kao poslodavci, koji od njih ne samo očekuju da rade više, već ih na to i tjeraju. Izlike mogu biti mnoge, kao i načini, ali je cilj samo jedan: veća zarada. Tom cilju počesto služi i cijelo društvo, pa i oni koji ga vode s društvenih i političkih funkcija. Dovoljno je samo vidjeti koliko je polemika izdavalo pitanje (ne)radne nedjelje u našem društvu, pri čemu je borba protiv nedjelje je bila nesmiljena. Mediji i medijska prašina je služila da se ne vidi dobro koji je pravi cilj i smisao neradne nedjelje, kao da je pravo na tjedni odmor i jedno od temeljnih ljudskih prava koje je proglašeno zahvaljujući kršćanskoj vjeri. Umjesto da se to shvati kao civilizacijska stečevina, danas je na udaru pod izlikom zarade, većih plaća i navodno boljeg života. Sve u svemu, uočljivo je da vrlo mali broj poslodavaca, pa i samih radnika, razumije bit samoga rada i zarade, pa se daju uvući u mreže velikih interesnih skupina i lanaca koji najviše zarađuju i zlorabe svoj položaj iskorištavajući radnike. No ti je i velika odgovornost odgovornih u društvu koji bi morali znati regulirati odnose, te ne dopustiti zloporabe uvodeći prikladne zakone. No najčešće se dogodi da oni neradnu nedjelju shvate kao neku vjerničku aktivnost kršćana koji idu na svetu misu, pa se onda, kao protivnici vjere i Crkve, nesmiljeno bore da desakraliziraju nedjelju.
Međutim, i rezultat je daleko pogubniji nego što oni to mogu i zamisliti, te o tome gotovo nitko ne vodi računa, niti za to odgovara. A današnje društvo je društvo umornih ljudi, koji i nisu toliko umorni na tjelesnoj razini, koliko su umorni na duhovnoj razini. Osjećaju se umornima od posla i od života, ali ne odustaju od svakodnevne logike iscrpljujućega rada koji im pruža naknadu u zaradi. Ne odustaju od zarade ni pod cijenu da sebe iscrpe, da izgube duhovnu ravnotežu i stabilnost, da poremete obiteljsko zajedništvo, da postanu ljudi koji drugima ne mogu dati sebe već poneki predmet, koji mogu izvaditi nešto iz novčanika, ali ne i iz duše. I onda mnogi, na žalost, misle da će zabavama i drugim sitnim životnim užicima nadomjestiti te i takve potrebe, ali u biti samo još dublje u njih padaju. Na taj način ljudi doživljavaju i godišnji odmor kao grčeviti pokušaj da nadomjeste ono što im tijekom godine nedostaje, da vrate sebi svježinu i stabilnost, ali to godišnji odmor ne može dati, već možda samo dodatno biti samo dio ovakve društvene logike. A jer brzo prođe par tjedana odmora, ljude se vrlo brzo vrate na isto, zaboravljajući da su uopće i bili na odmoru, te možemo i mi za svoj naraštaj reći ono što je Gospodin rekao za svoj, da su ovce bez pastira.
No s druge strane važan je još jedan drugi detalj kojim nam Isus pokazuje putokaz za uravnotežen život svojih učenika. Kada su se apostoli skupili oko njega i izvijestila o svemu što su činili i naučavali, oni ih potiče da odu na zasluženi odmor: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Time ih potiče da potraže mir duše, a ne da traže prenapučena i bučna mjesta na kojima ne mogu doživjeti Boga ni same sebe. On kao njihov ‘poslodavac’ zna da je svaki posao iscrpljujuću i da se svatko tko radi čestito i revno isto tako i zamara, pa ih zato poziva na odmor. Ali taj odmor je povlačenje u osamu zajedno s njime, jer im samo njegovo zajedništvo može uliti nove svježine i stabilnosti, mira i radosti. Upravo to je ono što nedostaje i našem naraštaju, koji sigurno ima i dovoljno rada i zarade, i dovoljno zabave i užitaka, ali nema dovoljno zajedništva s Bogom i nema dovoljno odmora duše. A duša se može odmarati samo s Isusom, u njegovoj blizini i zagrljaju. Samo on joj može dati potrebnu snagu i okrepu da se nosi sa životnim izazovima pravilno se postavljajući i prema svakodnevnome poslu. I kao što je sveti Pavao rekao da je on mir naš, tako su apostoli iskusili da je on i odmor naš. I to ne samo ovaj ljetni, kada na žalost većina ljudi zaboravi na Boga i kršćanski život, već onaj svakodnevni i cjeloživotni koji nam iz dana u dan krijepi i odmara dušu.
A budući da je on istinski ‘poslodavac’ koji zna što treba onima koji su u njegovoj službi, držimo se njegovih preporuka i uputa, te idimo na zasluženi odmor, to jest potražimo intenzivnije zajedništvo s njime, jer samo on može dati odmor našoj duši. A tome koliko nam je odmorena i svježa duša, ovisi i kvalitetan odmor tijela. Ne propustimo stoga ovaj svakodnevni i cjelogodišnji odmor s Gospodinom, jer je naša svježina potrebna mnogima kojima trebamo naviještati radosnu vijest i voditi ih put nebeskog kraljevstva i života vječnoga.