25. nedjelja kroz godinu – B
Dok nam odzvanjaju u ušima riječi današnjeg evanđeoskog odlomka, ne možemo ne uočiti na prvi pogled veliki raskorak između između ponašanja našega Gospodina i onoga njegovih učenika. Za njega sveti Marko zapisa da, nakon što je prošao kroz sela Cezareje Filipove, imao je potom proći kroz Galileju. No zanimljivo je bilo da on nije htio da to itko sazna, već je htio u miru i diskreciji vršiti svoje poslanje koje je bilo u više razdoblja od kojih je svako imalo svojih razloga. A to je činio jer je smatrao vrlo važnim poslanjem u miru poučavati svoje učenike otajstvima Božjega života. Pa niti u svojoj rodnoj Galileji nije htio da itko ometa tu važnu zadaću koju je sebi zadao. Poradi toga nije htio da itko sazna da prolazi kroz svoju rodnu Galileju, jer bi ga sigurno mnogi tražili i nahrupili bi njemu. A on je očito imao dobar razlog kada je htio biti u potpunom miru sa svojim učenicima, jer im je mir bio potreban da ga bolje čuju i razumiju. Jer ih je poučavao vrlo važnim temama koje se ne mogu razumjeti u buci i strci. Dapače, bile su tako zahtijevna te teme da ga nisu ni tako razumjeli, a možemo misliti što bi tek bilo da nije bio sam u tišini, povučen sa svojim učenicima.
Doista, oni su, premda sami u osami s njime, bili toliko zaokupljeni svojim planovima i idejama, da gotovo nisu ni slušali što im govori. Dok je on naglašavao važnost mira, pouke i razmatranja o njegovim riječima, oni su se bavili planovima tko će od njih biti najveći i na povlaštenom mjestu uz njega. Dok je on naviještao svoju muku, smrt i uskrsnuće, oni su odustali od pokušaja da shvate što im želi reći, te su se posvetili svojim ambicijama za moću i čašću. Njegov neposredni boravka s njime trebao im je omogućiti da bolje upoznaju i shvate njegovu volju i da po njoj žive, a oni se posvetiše provođenju vlastite volje i vlastitih ciljeva. Umjesto da se uče zajedništvu, imali su u glavi samo svoj interes koji ih je vodio međusobnom nadmetanju i sukobljavanju. Tako se pokazalo da ni boravak s njime u samoći nije im bio dostatno jamstvo da će sve biti kako je on želio, što je pokazao njihov stav i ponašanje. Slušali su ga što govori, ali njegove se riječi nisu zadržavale u njihovim dušama, jer su oni bili puni sebe i svojih planova. A možemo misliti što bi sve bilo da je oko njih bila masa u ljudi pred kojom su se htjeli pokazati i dokazati.
No Isus ni tada ne odustaje od njih, već ih dodatno poučava dodatnim riječima i konkretnim primjerom. Ako i nisu razumjeli da trebaju slijediti njegov život dok im je govorio o svojoj muci i umiranju, sada im je pak rekao kako se trebaju međusobno postaviti da bi bili braća: Ako tko želi biti prvi, neka bude posljednji i svima poslužitelj! A da bi to lakše uspjeli provesti u praksu, daje im primjer djeteta: I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.” Isus ih, dakle, tim neobičnim riječima potiče da primaju djecu u njegovo ime, što bi trebalo biti ljekovito za njihovu međusobnu umišljenost i suparništvo, pa je zato dobro vidjeti pobliže što znači ‘primiti dijete u njegovo ime’.
Isus ih tim riječima potiče da se usmjere u životu primati one jednostavne i malene, a to su djeca. Upozorava ih da trebaju živjeti u iskrenosti i nevinosti jedni prema drugima, kao što žive djeca. Štoviše, htio je da se njemu kao Gospodinu približe čistim djetinjim srcem, a ne srcem punim svojih ljudskih planova. Jer djeca su neopterećena ljudskim planovima i ambicijama, te žive u čistoći i nevinosti duše, što bi trebalo biti zarazno učenicima. Isus želi da ih dječja duša zarazi do te mjere da postani i sami nevini, jednostavni, neiskvareni, neposredni i neopterećeni ljudskim ostvarenjima. U protivnom, ako se vode logikom nadmetanja, ono vodi u dodatno nadimanje, te je pokazatelj pustoši i praznine u duši koja je zaražena ohološću i željom za probitkom. Time što se nadmeću, pokazuju da se odmeću od njegove riječi i svega što ih je poučavao o samome sebi. Zato ih usmjerava da ‘primaju dijete u njegovo ime’, to jest da time provjere i pokažu koliko su uistinu njegovi. Ako su kadri usmjeriti srce prema iskrenom primanju malenih i nevinih, pokazuju da su sami postali takvi, da su preobrazili srca i oslobodili ih bilo kojeg interesa, osim da primaju one malene, čiste i nevine.
Nadalje, primati djecu u Isusovo ime znači biti osposobljeni i odvažni braniti život nevinih, te sve činiti da odrastu u nevinosti i čistoći. Pogotovo što živimo u svijetu u kojemu se i sami borimo i nadmećemo s drugima za zemaljske dobrobiti, a zaboravili da je najveće blago živjeti život u neposrednosti, jednostavnosti i čistoći, bez primjesa i zaraza zlih i štetnih želja i ambicija. Zato je ovaj Isusov poziv apostolima, a i nama, poziv da se odvažimo biti kao djeca, te da kao odrasli sanjamo kako živjeti kao djeca. Na to smo pozvani, jer od našega primjera se odgajaju mladi naraštaji, koje ne smijemo zaraziti svojom ljudskom ambicioznošću, već im pokazati da je ono najvažnije prema čemu smo okrenuti i u što ulažemo svoj život je da budemo s Isusom i da budemo Isusovi. Tako ćemo ispuniti život smislom, dušu ljubavlju, te svoje poslanje da druge privodimo punini života, kako ovdje na zemlji, tako i u vječnosti.