1. nedjelja došašća – C
Današnjom nedjeljom započinjemo došašće i novu liturgijsku godinu u koju nas uvodi evanđelje po Luku na vrlo neobičan način. Naime, ovaj tekst je dio Isusove najave njegova drugoga dolaska, a u današnjem misnom slavlju je u funkciji boljeg razumijevanja došašća kao priprave za proslavu Božića, to jest njegova prvoga dolaska na zemlju. Tekst je neobičan i radi toga što Isusove riječi zvuče gotovo prijeteće, kao da bi njegov dolazak sadržavao prijetnju za čovječanstvo, dok znamo da s njegovim dolaskom među nas dolazi nam utjeha i spasenje, sukladno proročanskim navještajima njegova dolaska.
No kad malo dublje razmotrimo Isusove riječi, onda shvaćamo da je stvarnost sasvim drukčija. On naime nigdje ne prijeti svojim dolaskom kao da će njegov dolazak biti uzrok zala koja će zadesiti ovaj svijet. On je samo izrekao tvrdnju o nečemu što će se dogoditi, to jest zadesiti čovječanstvo, a možemo reći da je to stalni povijesni scenarij koji se obnavlja iz naraštaja u naraštaj. Zato je čovječanstvo zahvaćano tjeskobama i nevoljama koje nastaju poradi nas i naše ljudske ograničenosti. Naša narav je krhka i ranjiva, te je nedaće ovoga svijeta lako ugroze i dovedu u pitanje, te je poljuljaju nevolje i prirodne pojave kako na zemlji tako i na nebeskim tijelima. U svakom slučaju, ništa od toga nas neće mimoići, kao što nas neće mimoići niti trenutak presude nad našim ponašanjem i životom kao takvim. No ako iz tog gledišta sagledamo Isusove riječi, onda postaje jasno da njegove riječi nisu bile prijeteće. Točnije, da nije prijetio nikome svojim dolaskom, već je svojim riječima donosio utjehu i usmjeravao na pravi put koji je mogao zajamčiti da nam se unatoč svemu što se događa oko nas, ne može dogoditi ništa zloga pred vječnošću prema kojoj smo kao ljudi usmjereni i pred čijim ćemo se vratima jednom naći, htjeli mi to ili ne. Zato razumijemo zašto veli: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.“
Doista, sve što se ima dogoditi, i tako će se dogoditi silom same prirode. Jer svima nam je umrijeti, pa i doživjeti određene poteškoće i tragedije. Nije Bog onaj koji straši da će dovući na svijet zla i nevolje, već će biti onaj koji tješi uslijed zala i nevolja koje se događaju ili same od sebe ili da ih mi jedni drugima priskrbljujemo. Kada bude najteže, on se pojavi na našem obzoru i donosi utjehu i izlaz iz bezizlazne situacije i tjeskobe naroda koja pogađa ovaj svijet. Upravo je njegov prvi dolazak najjasniji dokaz da Bog nije onaj koji straši, već koji tješi ljude. Naime, došao je među nas u našem obličju da nam iskaže Očevu ljubav i da pokaže koliko je bila velika njegova briga za nas. No za nas postoji opasnost da ne uočimo njegov dolazak među nas ako nam srca i duše nisu dovoljno spremne promatrati njegovu duhovnu prisutnost.
A da bismo bili spremni uočiti njegovu prisutnost, on nas ujedno i poučava dajući preporuke i upute koja nam trebaju biti nit vodilja upravo u ovo vrijeme došašća: “Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.” Isus je jasno znao da nas naslade ovoga svijeta mogu zavesti i oslijepiti do mjere da ne prepoznajemo ono duhovno, te da zanemarimo krepost. A duša bez kreposti je nesposobna prepoznati dolazak Sina Božjega, te ostati zarobljena u svojoj sljepoći i pospanosti umjesto da se razbudi i živi u skladu s Božjim naputcima i njegovom svetom voljom. U tom smislu njegov dolazak je ne samo utješan, već i poučan i poticajan, jer nam daje pravi okvir djelovanja u vjernosti Bogu i njegovoj riječi.
Jednom riječju, preporučio nam je budnost i neprestanu molitvu da bismo mogli umaći pospanosti, sljepoći i duhovnoj obamrlosti, te stati pred njega. Jer doista smisao došašće je obnoviti se živeći evanđeoskim životom, da možemo stati pred Sina Čovječjega, bilo kada dolazi među nas u vrijeme, bilo kada mi idemo njemu ususret u vječnost. Što se njega tiči i jedan i drugi susret su utješni i ohrabrujući, ali kakvi će nama biti ovisi od našega življenja. Ako živimo prema njegovoj riječi, stajući u budnosti i molitvi pred njega svaki dan, moći ćemo mirno stati i u vječnosti. Zato je budnost i molitva nezaobilazna duhovna aktivnost u vremenu došašća kojom se pripremamo da možemo radosno stati pred Sina Božjega koji nam dolazi. Budnosti i molitva nam ujedno pomažu da izbjegnemo zamke ovoga svijeta koje nas hvataju i zadržavaju prizemljene u nasladama i brigama, pijanstvu i proždrljivosti. A budemo li budni u molitvi vidjet ćemo već sada da Isus dolazi s velikom moći i slavom u naš svijet i naše srce kojem nismo dopustili da oteža u zemaljskim radostima, pa ćemo se tako radovati njemu i njegovoj svetoj prisutnosti u našem svijetu i životu. Vrijeme nam je da se uspravimo i podignemo glave, jer se približuje dolazak našega Spasitelja.