8. nedjelja kroz godinu – C
U današnjem evanđeoskom tekstu čitamo nekoliko Gospodinovih kratkih pouka za duhovni život njegovih učenika i svih onih koji su ga dolazili slušati i od njegove riječi živjeti. No premda je riječ o kratkim poukama, ne znači da su manje važne i duboke. Naprotiv, od izuzetne su važnosti za duhovni život i za međusobne odnose s drugim ljudima. No da bi ih se razumjelo u svem opsegu i dubini, neophodno je razumjeti njihovu pozadinu i kontekst u kojem su nastale.
Otajstvo ljudske nutrine
Isus na poseban način dotiče tri različite teme služeći se slikovitim govorom iz svakodnevnoga života, a sve tri teme dotiču važnost ljudske nutrine. Riječ je o prispodobama o slijepcu koji vodi slijepca, o trunu i brvnu u oku, te o dobrim i lošim stablima. Ali Isus ne priča samo neke lijepe pričice, već upućuje svakoga od nas na bitni realizam na tragu koje smo dužni suočiti se sa sobom i s onim što nosimo u svojoj nutrini. Jer u našoj nutrini su skrivene i tjelesnom vidu nevidljive nakane i motivacije, stavovi i vrijednosti. Doista, često djelujemo potaknuti onime što nosimo u duši, a da drugim ljudima ne dajemo na uvid vlastitu motivaciju, cilj i nakanu. Ali to što skrivamo pred drugima, ne može tajno ostati skriveno, jer nas prije ili poslije razotkriju riječi i djela koja očituju koliko smo u stvari (ne)sposobni. Upravo o tome Isus želi govoriti i poučiti nas.
Kao i nekada u Isusovo doba, i danas je ljudima vrlo važno dobro prikriti mane, to jest razinu svoje ograničenosti. A jedna od najvažnijih mana je oholost koja je rak rana ljudske nutrine. Ona razara dušu iznutra i unosi nemir, a da nitko ne vidi koliko je razorna niti koliki je velik nemir u duši. Osim toga oholost je podla, te za sve što čini ima izgovor, počesto i vrlo pobožan. Nije stoga rijetkost da se pojavljuje i u čovjekoljubivu ruhu, da ostavi lijep vanjski dojam, dok su njezine nakane potpuno drukčije. Do te mjere je neuviđavna da ne želi vidjeti svoj grijeh, propuste i mane, ali kod drugih ga bez problema stavlja pod povećalo. Oholost rado umanjuje tuđe zasluge i važnost na račun svoje važnosti i svojih mogućih zasluga. Rado voli vodeću ulogu, ali ne priznaje svoje ograničenosti i nesposobnosti, sve dok na to nije prisiljena. Ohola osoba se neprestano natječe s drugima, želeći se dokazati i biti bolja od ostalih, pa čak i od onih koji su je poučavali i prenosili joj znanje. Osim toga, oholica je slijep i želi biti vođa drugima svojim ljudskim sposobnostima, a da nije svjestan sebe i ljudske ograničenosti u sebi. I da stvar bude gore, na oholost se često nadovezuje bahatost, pa je ohol čovjek i vrlo neuviđavan prema drugima, a napose prema njihovim slabostima. On je dežurni istražitelj njihovih pogrešaka, spreman zamjeriti i kritizirati i najmanji propust, te drugima pripisati zloću i tamo gdje je na stvari samo slabost.
Upravo u tom kontekstu možemo sagledati ove tri Isusove prispodobe. Oholost je najveća moguća sljepoća do mjere da ohol čovjek sebi uzima za pravo smatrati se učiteljem drugima. Zato Isus veli da kad slijepac slijepca vodi, obojica padnu u jamu. Jednako kao što pokazuje da je velika dvoličnost ‘vaditi trun iz tuđeg oka, a ne vidjeti brvna u svome oku’. A korijen svega je u dobroti ili zloći naše naravi, koja može biti poput dobrog ili lošeg stabla. Ona je kao takva zaražene grijehom, ali može od njega biti očišćena, ovisno o tome koliko dopuštamo Božjeg djelovanja u svome životu. S time da valja znati da ohol čovjek ne pušta rado Bogu pristup u svoj život, te ostaje kao nevaljalo stablo nesposobno donijeti dobre plodove, to jest ostaje kao u nekom začaranom krugu – svijetu skrivenih mana.
Biti poput Učitelja
No iz tog začaranog kruga, to jest svijeta skrivenih mana oslobađa nas naš Gospodin najprije svojim naukom jer nam ulazi u dušu u kojoj razrješava i najsloženije probleme i razmotava i najzamršenija stanja. Upravo on koji nas uči da se ne trudimo biti bolji od zemaljskih učitelja, niti da se nadmećemo s njima dokazujući da smo bolji od njih, potiče da težimo biti poput njega, svoga božanskog Učitelja. Želja da budemo poput njega oslobađa nas ljudske oholosti i umišljenosti, te potrebe da se natječemo s drugima. Naprotiv, potiče nas da služimo drugima otvorenih i zdravih očiju, to jest da vodimo brigu o drugima ali ne kao slijepac koji vodi slijepca, već kao ponizni sluga koji prati stope svoga Učitelja dok druge vodi putem života. Štoviše, iziskuje da iskreno skrbimo oko čistoće svoje duše, ali ne kao čistunci koji u ime svoje čistoće druge smatraju prljavima i grešnima, već kao oni koji su svjesni da su čisti samo onda kad su dopustili Bogu da ih očisti svojom ljubavlju.
U tom smislu može se izbjeći oholost i bahatost, koje su dvije vrlo česte ljudske odlike, samo ako se trudimo oko sebe i svoga duhovnoga vida dopuštajući Isusu da iz našega oka izvadi i trun i brvno oholosti. Jer ukoliko ne vidimo da smo u životu sve primili od Boga, to jest da Bogu dugujemo duhovni vid, tada se nepromišljeno u nezahvalnosti uzdižemo iznad drugih. Previdi prema ljudima dokaz su da smo već prije toga napravili previd prema Bogu i njegovoj prisutnosti u svome životu. Neuviđavnost prema ljudima pokazuju da Boga ne vidimo ili ga previđamo stavljajući ga u drugi plan u svome životu. Zato nas naš Gospodin poziva da se oslobodimo grijeha, to jest da očistimo dušu od oholosti i svih drugih natruha, jer samo kao dobro stablo možemo rađati dobre plodove, te iz dobra blaga srca svoga iznositi dobro. On je onaj koji nas izvodi iz svijeta skrivenih mana čineći nas vjerodostojnima i iskrenima, bez potrebe da pred drugima glumimo ono što nismo, da se pretvaramo i natječemo. Njegova je želja da najprije otvorimo svoje srce njemu, da ga on izliječi i učini dobrim i plodnim, te onda možemo iz obilja srca i drugima govorit, poučavati ih i voditi.