27. nedjelja kroz godinu – C
Živeći u Isusovoj blizini apostoli su osjetili da nisu dorasli onome čemu ih je on poučavao, a niti načinu života na koji ih je poticao. Promatrajući njegov primjer i slušajući njegove pouke, primijetili su da im nedostaje vjere, to jest da nemaju sasvim pouzdan i čvrst odnos prema Gospodinu. U odnosu na ono čemu ih je učio i što im je pokazivao Isus, njihov je odnos bio površan i formalan, pun slabosti i propusta, ma koliko oni sebi mogli umišljati da su vjerni i revni, dobri i pobožni Izraelci. No kad su stali pred njega koji ih je učio živom odnosu prema Bogu, bilo im je jasno da njihova vjera nije tako snažna i savršena kako su sami sebi pripisivali. Unatoč svemu, međutim, bili su toliko iskreni da su u svojoj iskrenosti zavapili: „Umnoži nam vjeru!“ Bilo im je jasno da im nedostaje vjere u Boga, ali ne samo kao izvanjskog stava ili formalne pripadnost, već kao unutarnje kreposti i pouzdanog odnosa s njime.
Poput apostola, ako ćemo biti iskreni, svi se mi mučimo sa svojom nevjerom ili s nedostatkom vjere. I nama teško pada ili teško uspijeva živjeti iskren odnos i biti u dubokom unutarnjem zajedništvu s njime. I nama teško polazi za rukom biti potpuno uronjen u ljubav njegova srca, i u svemu imati njegovu misao i njegovati njegove osjećaje. Jer mi ljudi, nasuprot tome, doživljavamo vjeru kao neku nagodbu s njime, pri čemu više vidimo sebe nego njega. Kada i napravimo neki čin pobožnosti ili neku drugu gestu motivirani vjerom ili nekom vrste odnosa s njima, redovito smatramo da on mora odgovoriti uzvratnim darom na svaki naš pomak duha ili dobru volju u duhovnom životu. Ponašamo se prema njemu kao što se ponašamo u našim međuljudskim odnosima u kojima tražimo uzvrat i paritet, u protivnom ih prekidamo i proglašavamo stanje nepovjerenja nakon čega se udaljavamo od takvih osoba. U tom duhu ne znamo izbjeći napast proračunatosti i osobne računice u odnosu s Bogom, ne misleći da upravo to guši svaki mogući iskorak istinske vjere i vjerodostojnog zajedništva s njime.
Jer vjera je prostor živog odnosa s Bogom, te se očituje u svakodnevnom nastojanju da mu što više i bolje pripadamo. A u taj proces možemo ući ako nam sve više dolazi do svijesti njegova uzvišena veličina i neopisiva svemoć pred kojom se osjećamo maleni i koje se osjećamo beskrajno potrebni. Upravo zato što im vjeru nije predstavio kao formalni ili pogodbeni odnos s Bogom, već suobličavanje onome u koga vjerujemo, Isus je napravio revoluciju među svojim učenicima. A jer im je sam svjedočio životom koliko je takav odnos izuzetno lijep i životvoran, to je u njima stvorilo želju i potrebu da ga i sami dožive, pa su zato zavapili da im umnoži vjeru.
Doista, vjera nije samo neka ideja ili poznavanje nekih teorija o Boga, već živi odnos koji dotiče srce i zahvaća dušu do mjere da je u stanju preobraziti je. Ona nije samo znanje, već je životni stav pred Bogom kojega doživljavamo Stvoriteljem i Ocem, koji nas beskrajno nadilazi, ali, nadasve, neizmjerno ljubi. Zato vjera u nama rađa potrebu da posluhom i vršenjem njegove volje pokažemo koliko smo povjerovali. A jer se rađa u nama kao plod njegova djelovanja i odgovor na to djelovanje, ona nije usiljena već spontana. Ona postaje tako naravna i sukladna svim našim darovima i sposobnostima, poradi čega Isus priča prispodobu o gospodaru i slugama koji imaju svoj spontan, prirodni odnos. Tako je i u vjeri: Tko osjeća Božju veličinu, moć i snagu, ne može se stavljati na njegovu razinu, već samo ponizno služiti njegovoj veličini koja nas ispunja svojom uzvišenošću.
Takva vjera je spremna potom progovoriti kroz djela i svjedočanstvo života. Ona postaje iskaz i iskaznica vjernosti prema onome od koga primamo tolika dobra, bez kojih nas ne bi bilo. U protivnom ne bi Isus poučavao svoje učenike govoreći: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“
Vjera je služenje, ali ne robovsko, već sinovsko. Ona je služenje u kojem se očituje ponos što služimo svome stvoritelju, te sve što činimo, činimo zdušno i radosno, jer sinovsko služenje izrasta iz vjere i živog osjećaja za njegovu uzvišenost i dobrotu. Samo taj osjećaj nas nuka na služenje i braći, te iz njega izrasta naša aktivnost vjere. Tada djelujemo ne iz potrebe za probitkom, niti iz straha i prisile, već oduševljeni zajedništvom s njim osjećamo ponos i čast da možemo služiti svome Stvoritelju i Ocu koji nas motivira na služenje bližnjemu do kojega on dolazi preko nas. Takva djela koja činimo iz žive vjere dodatno učvršćuju našu spremnost služenja i stvaranja još snažnijeg odnosa odnos s njime i još veće životne radosti i ponosa da služimo njegovu djelu spasenja. Zato ne bojmo se vjerovati ni djelovati sukladno snazi vjere, jer otvoreni za Božje darove činit ćemo čuda u životima drugih, a sami ćemo se još više osjećati presađeni iz ovog uskog i škrtog zemaljskog okruženja u more njegove ljubavi.