4. vazmena nedjelja – A
Naš Gospodin je svojim učenicima i drugim slušateljima govorio jednostavnim jezikom i služio se prispodobama iz svakodnevnoga života. No oni nisu uvijek razumjeli na što se odnosila pojedina od njegovih prispodoba i nisu znali kako bi je primijenili na vlastiti život. To je slučaj i s njegovim govorom o pastiru i kradljivcima ovaca, o ovcama i ovčinjaku, o vratima i vrataru iz današnjeg Evanđelja. Ovih nekoliko redaka je doista bogato značenjem, ali je činjenica da Isusovi sugovornici nisu razumjeli što je on time htio kazati, pa im je morao objašnjavati govoreći sasvim otvoreno. Jer prispodoba koju je ispričao govorila je načelno o pravilu života i međuljudskim odnosima. Oni nisu razumjeli da on govori o duhovnom utjecaju koje vršimo jedni na druge, a koji može biti pozitivan ili negativan, zakonit ili nezakonit, primjeren ili neprimjeren, pa im je to u duhu iste prispodobe morao dodatno pojašnjavati da nije svaki onaj koji se pravi pastirom uistinu pastir.
Doista, ovo što je Isus iznio kao pravilo života očito je u svakodnevnici, bilo da to želimo vidjeti ili ne, priznati ili ne. On nam je htio ukazati da nas svi ljudi ne promatraju s dužnim poštovanjem kao osobe koje imaju svoje dostojanstvo. Ima onih koji ulaze u naše živote svjesni naše osobnosti i dostojanstva, naše ljudskosti i njene ograničene, ranjive i osjetljive krhkosti koja treba mir i zaštitu ovčinjaka, vratara i pastira. Takvi ulaze u živote ljudi ‘kroz vrata’, to jest zakonito i otvoreno, nudeći pomoć i zaštitu. Oni dolaze kao pastiri da bi služili, a ne iskoristili ovce i ovčinjak za svoje osobne namjere i interese. Ali ima i onih koji nas nerijetko promatraju kao kradljivci i razbojnici koji u naše živote ne ulaze s časnim nakanama, jer im je cilj samo da pogube i zakolju, kako reče Isus u Evanđelju. To su oni koji ulaze nasilno ili podmuklo u ljudske živote, te ljude zavode i odvode daleko od istine i vrednota koje dolaze od Boga. Oni provaljuju u tuđe živote, to jest preskaču preko ograde nasilno ili polunasilno, pod krinkom dobrote i laskavih obećanja slobode. Oni nam mnogo toga obećavaju i navodno nas žele osloboditi od plota iza kojega ne vidimo svu stvarnost života, te nam otvoriti vrata koja nas ograničavaju i zaključavaju unutar ovčinjaka, učeći nas da smo kao ljudi stvoreni da slobodno idemo na ispašu. No u konačnici ne gledaju naše dostojanstvo i ne idu za tim da žive i rade za našu dobrobit, nego da nas pretvore u moguće kupce i klijente, korisnike svojih usluga i dobara, u ovisnike njihovih stavova i ideja, u podupiratelje ili pak političku ili ideološku mašineriju. To su ljudi nečasnih namjera koji u ‘ovčinjak ne ulaze na vrata’, te se ponašaju kao kradljivci i razbojnici, kao varalice i lešinari kojima je nakana ostvariti vlastitu dobit bez obzira što će time drugima nanijeti štetu. Dapače, nekada im je i isključivi cilj praviti štetu drugima.
Zato Isus svojim slušateljima predstavlja sebe kao pravoga pastira koji ulazi u živote svojih ovaca to jest svoga stada jasno i snažno, ali ne nasilno. Njegovo slavno uskrsnuće je najbolji dokaz za to. Svojim uskrsnućem ušao je u život svakoga čovjeka tako snažno da je svakoga oslobodio od grijeha i zla, od propasti i smrti. Svima je dao život, a ničijim životom nije manipulirao niti je zlorabio svoj položaj kao pastira. Sve što je učinio, učinio je za dobrobit svojih ovaca, pa je zato bio jedini pravi i zakoniti pastir koji poznaje svoje ovce, zove ih imenom i izvodi na pašu. On svojim ovcama nudi nove vidike života, te odvažno ide pred njima jamčeći im sigurnost. Upravo zato želi i da s obzirom na današnje pastire ostane zajamčen isti odnos koji on uspostavlja sa svojim ovcama. Kao što on donosi ljudima Boga, tako očekuje da i njegovi pastiri, ali i svaki drugi član njegove Crkve, imaju to kao isključivi cilj i zadaću: drugima donositi Boga i željeti da svaki čovjek živi zaštićen Božjom prisutnošću u njegovu ovčinjaku. A kada njegovi vjernici izlazi vani iz ovčinjaka, da idu za pravim pastirom koji ih neće odvesti na otrovne pašnjake, nego na sočne pašnjake života vječnoga.
Upravo je uskrsli Gospodin svojim uskrsnućem mjera nastojanja i djelovanja i sadašnjih pastira Crkve. Ako ljudima donose nešto što im nije donio uskrsli Krist, onda su kradljivci i razbojnici. Ako im ne donose sve što je donio Krist, onda su nemarni i lijeni pastiri kojima nije stalo do dobrobiti ovaca. Točnije, tko ovcama ne otvara vrata života kao vrata božanskog uskrsnuća, nego im obećava ljudska ostvarenja i ljudske vizije života, taj ih vodi u propast i smrt. Ljudi se mogu nahraniti životom samo ako se hrane uskrsnućem koje im nudi pravi pastir Krist Gospodin u svome ovčinjaku koji je njegova sveta Crkva. Pastiri Crkva imaju onda tu zadaću da budu pastiri uskrsnuća i uskrslog Gospodina, jer samo tako mogu povjerenom stadu prenijeti život i to život u izobilju koji nam je dan i zadan Gospodinovim uskrsnućem.