20. nedjelja kroz godinu – C
Isusove riječi u današnjem Evanđelju zvuče kao da su u suprotnosti s događajima vezanim uz proroka Jeremiju o kojem smo čitali u prvom čitanju. Naime, Isus kao da zagovara posvemašnji radikalizam i vrlo neobičnim slikama govori o učincima svoga dolaska na zemlju. U tom duhu reče da je došao oganj baciti na zemlju, svjestan da je taj oganj već planuo i on se veseli toj činjenici. Osim toga, istaknuo je da nije došao donijeti mir, već podjele među ljudima: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! (…) Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“
Obiteljske podjele poradi Isusa
Ovom pak razdjeljenju uzrok je Isus, te se podjele po svoj prilici događaju jer netko od njih prihvaća dosljedno Isusov navještaj i provodi ga u život, a drugima on postaje sporan. Ako netko prihvaća radikalno i dosljedno Isusovu riječ, često izaziva protivljenja, te zato Isus naznači slikovito: „Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” Za pretpostaviti je da razdor nastaje zbog toga što netko ima beskompromisnu vjeru u Isusa, dok drugi tu istu vjeru relativiziraju i žive po svome, pa među njima dolazi do nesporazuma i razilaženja. Isus ne govori ništa o tome tko inicira podjelu i zbog čega nastaje, pa se ne zna započinju li podjelu oni koji pristaju uz Isusa ili oni koji mu se protive. Možemo samo nagađati tko od njih stvara razdjeljenja, premda nas njegova riječ navodi na pomisao da su to oni koji beskompromisno prianjaju uz njegovu riječ i nauk, jer on sam reče da je došao donijeti razdjeljenje među ljude.
Doista, on svojim riječima poziva na beskompromisan život, to jest na dosljednost poradi koje trebamo biti spremni i na kidanje i najčvršćih veza. Takve čvrste veze poput onih obiteljskih postaju suvišne i kompromitirane u trenutku kad se izgubi zajednički nazivnik vjere u Boga i životnih uvjerenja koji proizlaze iz vjere. Jer najveće i najsvetije što obitelj može živjeti i međusobno izmjenjivati su duhovna dobra. U trenutku kada počnu izostajati, onda je prestao postojati i bitni smisao obiteljskoga života i obiteljskih veza. Vjerujem međutim, da Isus one koji u njega vjeruju ne potiče da razbijaju obiteljsko jedinstvo, već da potiču na jedinstvo u vjeri, što je najčvršći oblik obiteljskoga jedinstva. No isto tako očekuje od svojih učenika i sljedbenika da budu odvažni i dosljedni ukoliko dođe do pucanja zajedništva u vjeri. Ako itko onda bi on htio da obitelji budu čvrste i povezane neraskidivim vezama, ali s druge pak strane zna da je bolje prekinuti nezdravu vezu i ne srljati nepotrebno u kompromis, u protivnom oni koji razgrađuju jedinstvo samo će dodatno zlorabiti svoj položaj i iskorištavat će situaciju isključivo poradi zemaljskih interesa.
Kakav radikalizam za krašćane?
Zanimljivo je da mnogi kršćani, pogotovo oni gorljiviji i dosljedniji tumače ove Isusove riječi kao poticaj za beskompromisno društveno življenje i odbacivanje svih mlakih stavova. Takvi počesto kritiziraju krugove moći i pojedine političara tražeći javno njihovu ekskomunikaciju i udaljavanje od pričesti. Neupitno je da bi mnogi od spomenutih i zaslužili takav tretman, no to su uvijek one krajnje mjere koje se primjenjuju u posebnim situacijama. Zanimljivo je, međutim, da Isus nigdje u Evanđelju nije poticao učenike na beskompromisnost kad je riječ o društvenom okruženju i o onima drugima. Njegov naglasak je uvijek bio na osobni duhovni život i život obitelji kao ključa i temelja svakog društva i društvenih vrednota. Mnogi bi pak kršćani i danas u svom radikalizmu htjeli da političari žive ćudoredno i da donose ćudoredne odredbe na razini društva onako kako se njima sviđa, a da sami nisu kadri zapovijedati svojoj djeci ni dovesti ih do toga da idu u Crkvu i poštuju Boga. Umjesto da se bave time što im je vitalnije i primarnije, oni sanjaju neko idealno društvo gdje će netko sa strane donositi odluke i svakoga tjerati da po zakonu živi kreposno.
Time što Isus ne ističe da će se događati podjele i sučeljavanja u društvu, već ukazuje na ona koja se događaju u obiteljima, Isus nam skreće pozornost na taj ambijent koji je važniji. Daleko je važnije živjeti dosljedan i krepostan obiteljski život, nego svoju borbu usmjeriti samo u društvenom smjeru. Jer društvo ne može ugroziti našu vjeru svojim zakonima, bez obzira koliko loši bili, ako mi prianjamo uz Krista i njegov zakon. Ali da imamo i najbolje zakone, ako nam obitelji grcaju u nemoralu i lošem životu, to nikakvo zakonodavstvo ne može ispraviti. A Isus bi nas htio poštedjeti raslojavanja obitelji koje je tako jako prisutno i u naše vrijeme. Zato od kršćana očekuje radikalizam i beskompromisnost. Ali da budu radikalni i beskompromisni u svom življenju vjere i u odnosu prema Gospodinu. Time trebaju hraniti svoje obitelji, jer on ih ne poziva prvotno da razjedine obitelji, već da ih izgrade vjerom i ljubavlju. Ali ukoliko se događa da ukućani ne prihvaćaju vjeru i ljubav kao sredstvo zajedništva, onda Isus samo ističe da je bolje da se ne zavaravaju lažnim kompromisima, jer će biti uvijek izigrani i neće doći do željenih učinaka. Oni koji vjeruju u njega trebaju radikalno i beskompromisno ljubiti i graditi jedinstvo, ali ukoliko oni drugi nisu svjesni te potrebe, onda je smiješno zavaravati sami sebe da obiteljski život može ići dalje kao da se ništa nije dogodilo, jer bez prisutnosti Boga u obiteljskom životu, obiteljsko zajedništvo je krhko i ranjivo. Zato nam je moliti za razbor i dosljednost pred takvim izazovima da bismo izgradili čvrste obitelji i ostavili svjedočanstvo vjere u Boga na kojoj počiva kvalitetan obiteljski život.