21. nedjelja kroz godinu – C
Jedan od sastavnih elemenata ljudskoga života je borba. Ljudi su stvoreni kao ‘borbena’ bića, jer su njihove životne okolnosti i uvjeti takvi da iziskuju borbu, to jest trud i napor da bi ostvarili vlastite ciljeve. A koliko je njihova borba i borbenost ispravna i opravdana, to jest koliko su pogođeni načini borbe, ovisi o tome koliko su dobro definirali ciljeve. Ali, bez daljnjega, čovjek je pozvan živjeti život boreći se i konačnici pozvan je boriti se živeći kako svakodnevnicu, tako i mnoge druge posebne i zahtjevne trenutke života. U tom duhu čuli smo i današnje Isusove riječi: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.” A vidjevši da nas Isus poziva da se ‘borimo’, jasno je da postoji određeni način borbe koji je ne samo zakonit, već i poželjan. No, na žalost, ljudi danas ne znaju za što se treba, a za što se ne treba boriti. Ne znaju niti dozirati, za što se treba i koliko boriti, a protiv kakve bi se borbe trebali sami u sebi boriti.
Doista, kad pogledamo u društvu oko sebe, vidimo da se ljudi bore za mnogo toga u životu. Dapače, tako ih se odgaja i potiče da budu borbeni i da budu borci, upravo videći da ima ljudi koji se prepuštaju lijenosti i nemaru, te se ne bore ni za što. Odgajanje ljudi za borbu, danas se pretvorilo u psihološko savjetovanje kako ih motivirati da budu uključeni u društvenu borbu osvajanja novog prostora i novih područja djelovanja, što je najpovezanije s ekonomskim ciljevima. No problem je što se s toliko upornosti i odlučnosti ljudi pretvore u borce za krive stvari u životu. Lako se pretvore u one koji se bore za vlastiti probitak i užitak, bore se za svoj komoditet, za svoje povlastice i za svoju životnu sigurnost. No najčešće njihova borba pretpostavlja borbu za sebe, a potiskivanje ili ugrožavanje drugih, što nije tek bezazleno ostvarivanje vlastitih ciljeva. Nije rijetkost da se bore za vlastitu veličinu, ali gazeći po tužim pravima i osjećajima, po tuđim sposobnostima i dometima, pa nerijetko i po životima.
Mnogi će nas u društvu, od vrtića do radnog mjesta, poticati da se borimo i da nikad ne odustajemo od zacrtanih ciljeva. No to ne znači da nas potiču oko istih stvari o kojima govori Isus, to jest oko ispravnih ciljeva i vrijednosti. On nas potiče da se borimo oko vlastitog spasenja, oko duhovne izgradnje i skrbi, a mi to često i ne vidimo, već prihvaćamo kad nas ljudi potiču da se borimo u sportu i u poslu, i sličnim stvarima koje imaju neku ulogu u životu, ali uopće nisu presudne za spasenje, već počesto samo za društveni prestiž. Ali često upravo zbog tih društvenih ciljeva prijeđemo u suparništvo, te se s drugima borimo za prestiž i prevlast, a ne da im služimo i da zajedno putujemo k istom odredištu. Tada u ime te borbenosti i potrebe da se dokažemo, ne mislimo na one oko nas, te ne biramo za sebe onaj teži, ali sigurniji put, već biramo onaj lakši koji nas dovodi do toga da se uzdižemo iznad drugih.
Međutim, kada Isus kaže ‘borite se da uđete na uska vrata’, time sugerira da se borimo za dobrobit svih, a ne da se borimo protiv drugih i da im budemo konkurentni, da ih doživljamo kao prijatelje , a ne kao protivnike koji su nam konkurenti. Kad nas potiče da se borimo, želi da se borimo protiv svojih niskih strasti, poriva i neodgovornosti kojima ugrožavamo one pored nas. Jer kad idemo širokom stazom ili idemo na široka vrata, znači da gledamo da nama bude u životu prohodno to želimo, a da pri tome ne marimo za ljude koji su oko nas. To znači boriti se da uđemo na uska vrata, jer sebe prve reguliramo preko Isusa koji je naša vrata. Naše je da živimo kao što je on živio, a sve drugo će doći na svoje mjesto. Ako tražimo obilje, sigurnost, probitak, jednostavno ne možemo ući na vrata skromnosti, jednostavnosti, žrtve i predanja kojima je on odredio mjeru svojim životom.
Prema toj borbi će nas i Gospodin u onaj don procjenjivati. Neće nas procjenjivati po izvanjskom uspjehu, već po unutarnjem rastu i prihvaćanju njegova kraljevstvo u naše živote. Na temelju toga će reći da nas pozna kao svoje učenike, a ne na temelju toga koliko smo drugima propovijedali, govorili, držali lekcije i ostalo. Lako je druge poticati na ‘borbu’, a da ništa od toga ne bude onako kako je on zamislio u svome božanskom planu u kojem je predvidio da im primjerom pokažemo kako se bori za svetost i krepost. Jer one društvene borbe, napredovanja, usponi, ako im pristupimo na kriv način, mogu nam zamagliti pogled. Može nam se dogoditi da kažemo Isusu: Nismo li o tebi govorili drugima na društvenim mrežama, nismo li poraditi tebe raspravljali, prepirali se i svađali. Nismo li dokazivali da si ti bio u pravu kad si govorio ljudima? No sve to što smo govorili može biti prazno ako mi u tome nismo otkrili onaj osobni korak koji smo trebali napraviti: da živimo Evanđelje koje nam je naviješteno i dano kao središnju motivaciju vlastitih čina. A dano nam je ne da se svađamo, već nam je dano da nama bude život. Nije nam dano da drugima dijelimo lekcije, već da svojim životom potvrđujemo njegovu istinitost. Trudimo se stoga živjeti evanđeoskom životom da nas Isus jednom prepozna i prizna kao svoje borce, kao one koji su drugima pružili primjer i bili putokaza spasenja i života vječnoga u koji se ulazi na uska vrata koja nam je on otvorio svojim životom.