Premda sama riječ karneval
označava razdoblje kad nastupa
uzdržavanje od mesa,
danas se pod tom riječi pretpostavlja
manifestacije maskiranja.
Još su se nekada maškare okupljale
pod okriljem narodnih običaja,
kojima se iskazivala svijest
da je karneval ovisio o nastupajućem
liturgijskom vremenu korizme.
Danas međutim, prevladavaju
prilično vulgarne poganizirajuće
i vrelo neukusne manifestacije
koja svoje pokriće traže u izgovoru
da je potreba da se čovjek
odrekne vlastitog identiteta
i skrije ispod maske barem
nekoliko dana u godini.
A sve se čini pod krinkom
iznimnog kulturnog događaja
i čuvanja starih običaja!
Ali kako se čovjek može ili treba
dodatno skrivati iza maske,
kad to i tako čini svakodnevno
površnim i grešnim življenjem?
Grijeh je takvo maskiranje naravi
koje izobliči osobnost do granice
prepoznatljivosti i opstojnosti.
Kao da smo malo namaškarni,
i to tijekom cijele godine,
pa nam trebaju i pokladne maškare!
Kao da je malo razuzdanosti,
pa treba tražiti i još koju prigodu
da se ljudi bez mjere raspuste,
umjesto da ponizno dođu do mesopusta
– svetog uzdržavanja od mesa.
A koliko smo namaškarani,
malo nam je i korizma da skinemo
sve neljudske naslage zlih namaza
s vlastite ljudskosti i savjesti
i vratimo joj autentičan izgled
određen voljom Božjom.

Navesti nekoga na tanak led
znači dovesti ga lukavstvom u tešku
i gotovo bezizlaznu situaciju.
Jer kad govorimo o ledu,
osim što je riječ o skliskom terenu,
riječ je i životnoj opasnosti.
Ukoliko dođemo na tanak led,
vlastita nam težina postaje uteg
koji je uzrok pucanja leda
i potom neminovne propasti.
Tako svoju naivnost i neopreznost
plaćamo cijenom života.

U takvom suodnosu za nas ljude
stoje slabost i grijeh.
Zli nas slabošću mami
na sklizak i opasan teren
uvjeravajući nas da imamo pravo
ići upravo tim izazovnim putem,
te da nam se ništa neće dogoditi.
A kad previše odmaknemo
pogrešnom i skliskom stazom,
onda prije ili poslije dođe
vrijeme pucanja leda – grijeh
u koji potonemo bez snage
i mogućnosti izvući se
sami iz takve situacije.
No ipak, valja zahvaliti Bogu
što nas nikad ne napušta
niti kad nas led grijeha
okuje u smrtonosni zagrljaj.
On ga svojom ljubavlju rastapa
kako bi nas oslobodio
smrtonosnog stiska
kojim smo sami sebe
stavili na put propasti.

Oni koji su nekada radili
s tovarnim životinjama
poput konja ili magarca,
te su koristili samare,
dobro znaju što je to antrešelj
– mjesto između dva dijela
natovarenoga samara.
U taj slobodan prostor
na sredini samara moglo se
još ponešto staviti,
neki dodatni teret.
Zato staviti u antrešelj znači
staviti još nešto povrh svega,
to jest povrh ostalog bremena.
U tom duhu nas je Božji Sin,
došavši k nama kao Spasitelj,
obdario obiljem milosti koju
primamo iz njegove punine.
A kad nam je povjerio
dragocjeno breme darova
stavio nam je milosti
u izobilju i u antrešelj,
te zato sveti Ivan zapisa:
Od punine njegove
svi mi primismo,
i to milost na milost.

Postoji rašireno vjerovanje
koje je dovelo i do izreke,
da noj kad se prestraši
gura glavu u pijesak.
Stoga i postoji izreka:
Gurati glavu u pijesak kao noj.
Pa onda kad znamo da
to ne odgovara istini,
barem što se tiče nojeva,
vidimo, međutim, da nije
sasvim isključeno za ljude.
Oni zabijaju glavu u pijesak
kada ne žele sagledati
bolnu istinu koja bi ih
morala dovesti do preispitivanja
stavova i postupaka.
Bijegom od činjenica i istine,
jer ne žele i ne mogu
pogledati stvarnost u oči,
guraju glavu u pijesak.
Kao da će se problemi riješiti
ili pogreške popraviti
samo time što se od njih
skrivamo ili bježimo.
Zato nas Gospodin poziva
da radije podignemo
glavu prema nebu,
nego da je zabijamo u zemlju,
jer nam od Neba može doći,
po svjetlu Božje istine,
ne samo veća jasnoća
o stanju vlastitog života,
već i pravo rješenje svih
problema i poteškoća.

Tko se bavi građevinarstvom
dobro zna kolika je važnost
nosivoga zida u građevini
u odnosu na one druge
nenosive, pregradne zidove.
Nosivi preuzima opterećenje
i drugih elemenata konstrukcije,
za razliku od nenosivog zida
koji preuzima samo svoje.
U zdanju ljudskoga roda
Božji Sin je se utjelovio
kako bi svojim čovještvom
bio jedinstveni nosivi zid
na koji ljudi oslanjaju
sve svoje brige i bremena.
On je zid na koji se mogu
s pouzdanjem nasloniti
u svakoj potrebi i poteškoći.
Štoviše, srušio je
one pregradne zidove
koji su ljude razdvajali,
a svoju ljudskost je dao
za nosivi zid budućnosti
i spasenja čovječanstva.

Deložiranje je najprije pravni,
a potom i fizički postupak
iseljavanja pojedinaca i obitelji
koje žive bespravno
u prostoru koji im ne pripada.
I ma koliko može biti bolan
ili bešćutan takav postupak
prema deložiranim osobama,
ali ako je pravno utemeljen,
onda nema pomoći ni lijeka
da ga se ospori i onemogući.
Mnogo je primjera onih
koji su završili na ulici
kao deložirani beskućnici.
Čovječanstvu se pak dogodilo
duhovno deložiranje iz raja
nakon što je sagriješio prvi čovjek.
Sotona ga je prevario
navukavši ga na zlo
kako bi ga bio deložiran
i izgubio zajedništvo s Bogom
i pravo na prijateljstvo.
No ni nakon grijeha
Bog ga nije napustio
već je sve činio da ga vrati
u zajedništvo života i ljubavi.
Poradi toga se i Božji Sin
svojevoljno ‘deložirao’
iz nebeskog prebivališta,
te došao među nas ljude
pozivajući nas da se vratimo
u kuću Očevu u kojoj nam je
pripravio vječne stanove.
A dok smo mu mi i na zemlji
priječili stanarsko pravo,
on je tražio prikladan smještaj
u našim srcima učeći nas
da i mi po njemu tražimo
istovjetan smještaj u srcu Očevu
s punim stanarskim pravom
u vječnom prebivalištu u nebesima.

Sukladno društvenim običajima,
svečanom državnom protokolu
i službenim ceremonijama
crveni tepih se koristi
kad se označava put
kojim se kreće državni poglavar
ili određena znamenita osoba
kojoj se priređuje dobrodošlica.
Tako s pravom činimo
kad je riječ o ljudima
i njihovim službama.
Ali što je s Kristom?
On dolazi kao Kralj kraljeva,
kao najveći Gost kojeg je
ikad zemlja vidjela.
Čekamo li mi njega
i častimo li ga na isti način
prostirući mu ponizno
crveni tepih u srcu.
Došašće je prigoda da ga
spremno svečana prostremo
i radosno dočekamo
dolazak svoga Kralja
u našem ljudskom tijelu.

Kako bismo primali pisma
i pošiljke druge vrste,
neophodno je imati sandučić
u koji će nam ih poštar odlagati.
A kako bismo imali sandučić,
neophodno je imati adresu
uz koju je vezan sandučić.
Adresa, naime, svjedoči
o našoj dostupnosti vezanoj
uz točno određeno mjesto.

Na sličan način i sam Gospodin
šalje nama ljudima poruke:
objave očinske volje
i znakove beskrajne ljubavi.
Naše srce je poštanski sandučić
u koji on odlaže poruke
putem svojih glasnika,
od anđela, proroka, apostola
i nadasve po svome Sinu.
Ali pred Bogom valja imati
i adresu na zemlji,
kako bi njegova riječ
došla do našega srca.
A to je spremnosti duha
i potpuna dostupnost
na našoj zemaljskoj lokaciji,
u protivnom pošta i poruke
koje nam s ljubavlju šalje,
ne dolaze do nas.
Zato nas je Isus poučio
kako biti dostupni Bogu srcem –
poštanskim sandučićem
njegove riječi i ljubavi.

Ramena su simbol
ljudske snage i jačine.
Tko ima široka ramena,
izdržljiv je i sposoban
nositi velika bremena.
I to ne samo tuđa bremena,
već i druge ljude
na svojim ramenima.
Snažna su ramena jamstvo
da će nas onaj koji nam
priskoči u pomoć
moći iznijeti iz svih
poteškoća i opasnosti.
Zato i Isus kao dobri pastir
nosi izgubljenu ovcu
na svojim ramenima,
slijedeći vjerno primjer
nebeskoga Oca koji
na istovjetan način
nosi svako svoje dijete.

Kad se nađete u tuđemu svijetu,
a niste do kraja vični njihovu jeziku,
dobro vam dođe pomoć prevoditelja
koji vam pomogne prevoditi,
a i snalaziti se u svakodnevnici.
Jer u govornom jeziku nije dovoljno
samo teoretsko znanje,
već treba i živa komunikacija
kojom se dođe do željenih rezultata.
I u duhovnom životu vrijede
slična ‘prevoditeljska’ pravila.
Mnogi ljudi poznaju samo
duhovnu teoriju i principe,
ali to ne znaju prevesti
u praksu za vlastiti život.
Za tuđi bi ponekada i mogli,
ali najteže je primijenit na sebi
na vrlo konkretan način.
Zato nam je i došao Gospodin,
jer smo mi ljudi skloni živjeti
kao da ne razumijemo Božji jezik.
On pravi Bog i pravi čovjek
govorio je savršeno tečno
i našim ljudskim jezikom,
te je uspijevao prevesti
u konkretnost ljudskoga života
svu ljubav zapisanu u Božjemu srcu.
Tako je na naš ljudski jezik
preveo savršeno jasno
i Božje odredbe i Božju volju,
tako da više nemamo izgovora
kako nismo razumjeli
što je Bog uopće htio reći
ili eventualno što se odnosi na nas.
Uz njegovu pomoć možemo
dobro razumjeti što nam Bog govori,
a ujedno smo mogli poboljšati
vlastito znanje Božjega jezika.