Zvrk ili čigra u fizici je
svako tijelo određene mase
koje se vrti oko svoje osi,
te se zbog svoje tromosti
održava u vrtnji.
Poput zvraka koji se
bez zaustavljanja vrti
oko svoje pojave i lika
je i svaki čovjek uronjen
u zemaljsku narcisoidnost
ili je opterećen težinom
materijalnih dobara.
Takav se kao obezglavljen
vrti oko sebe samoga
podređujući sve sebi.
Najgore od svega je
da misli kako se svijet
vrti oko njega,
što je svojstveno mišljenje
ljudi koji se vrte oko svijeta,
svjetske moći i slave,
te svjetovnih užitaka.
Samo ako smo usredotočeni
na Boga i na vječnost
tada naš život nije
poput nestalnog zvrka,
već nezaustavljivo ide
prema blaženom odredištu.

Svi iz iskustva dobro znamo da,
kad se neka prostorija ili kuća
ne otvaraju često
i ne provjetravaju redovito,
u njima se ‘čuje’ ustajali zrak
i izbija neugodan miris.
Zato je potrebno prozračiti ih
i unijeti svježinu mirisima
za osvježavanje prostora.
To se na razini duha
događa i pojedincima,
ali i društvu u cjelini.
Sve više i više se zatvaramo
u zemaljsko i ovostrano,
zaboravljajući provjetravati dušu
pravom duhovnom svježinom.
Zatvaramo se u ljudskost
i u ime vlastite autonomije
ne dopuštamo pristup Višnjemu
da uđe u naš prostor i vrijeme.
U sebi i oko sebe stvorili smo
ustajalost, pa i trulež,
jer ljudskost bez Boga
vrlo je kvarljiva roba,
podložna truleži i grijehu,
iz čega se širi zadah smrti.
Dolaskom u naš svijet
Bog širom rastvara
prostore našega življenja
i osvježava svježinom ljubavi.
No očekuje da se i sami
otvorimo njegovu djelovanju
određujući se odlučno
protiv ustajalog načina života
kojim isključujemo iz sebe
njegovu svetu prisutnost.
Pogotovo što nam pruža
istinski osvježivač prostora
– miomiris utjelovljenoga Sina
koji se širi na sve koji ga
primaju s vjerom i ljubavlju.

Medicinska znanost nas uči
da u ljudskom mozgu postoji
centar za ravnotežu
o kojem ovisi naše kretanje,
stabilnost i sigurnost.
Ako taj centar zakaže
ne možemo se kretati
ni ispravno ni uspravno
te gubimo sigurnost u hodu
i pouzdanje za svaki drugi
pokret i radnju.
No ne smijemo zaboraviti da
pravi centar za ravnotežu
nije onaj biološki već duhovni.
Duh usmjeren prema Bogu
i srce puno ljubavi
prema njemu i bližnjemu
najbolje je jamstvo ravnoteže
i uravnotežena života.
Zato nam se čuvati grijeha
koji nas slabi iznutra
i izbacuje iz ravnoteže.
Izgrađivati nam se pak
u posvemašnjoj vjernosti
i nesebičnoj ljubavi
koja učvršćuje naše korake
na putu vječnosti.

Kao djeci, jedna od najčešći
ali i najjednostavnijih igara
bila je poznata igra skrivača.
Skrivali bismo se jedni od drugih
po neobičnim i zaklonjenim mjestima,
no nije bila samo bit igre
da se samo dobro skrijemo,
već je trebalo znati neopaženo
doći do cilja i ‘spasiti se’
prije nego nas uoči tražitelj.
Neku sličnu igru napravili su
ljudi sa svojim Stvoriteljem
u trenutku kad je čovjek sagriješio.
Odlučili su se skriti od njega,
misleći da je moguće izbjeći
njegovu svevidećem pogledu
i iz prikrajka se neopaženo
dovući do mjesta spasenja.
Ali ne samo da je to nemoguće,
već je se i sam čovjek
tako ‘dobro’ skrio u bespuću
da se zagubio i od sama sebe.
Ali velika mu je sreća
da ga Bog tražitelj ljudi
ne traži da bi ga osudio
već da bi ga spasio,
te je tako s Gospodinom
njegova igra skrivača
ipak došla do sretnoga cilja.

Stvorivši čovjeka u ljubavi,
Bog mu je povjerio da radi
i uzdržava svijet i sebe.
Imao je izuzetan dar i zadaću
oblikovati svijet prema uzoru
na vrelo božanske ljubavi.
Ali je grijehom odlutao
od čudesnog Božjega plana,
te više nije bio u stanju
oblikovati povjereni mu svijet
prema ispravnom modelu,
premda mu je i dalje ostao naziv:
homo faber – čovjek je kovač.
Na žalost izgubio je mnogo
od onog pravog duhovnog
kovačkog znanja i sposobnosti,
te je u prvom redu iskrivio sebe,
te više nije bio u stanju niti
oblikovati ostalu stvarnost.
No Bog ga ni toj situaciji,
kao pravi i istinski kovač,
ne ostavlja iskrivljenoga
pod bremenom grijeha,
već šalje svoga Sina
da ga spasi od osude.
Zato će nebeski Otac
kao vješti i iskusni Kovač
uskrsnućem svoga Sina
skovati i otisnuti čvrsti model
novoga čovjeka i čovječanstva,
koji više neće moći ništa
ni iskriviti ni iskvariti.
A u duše vjernih Krist će,
kao otisak bića Očeva,
utiskivati savršenu sliku
Božjega života i ljubavi,
privodeći ljude kao njegovu djecu
u zajedništvo iste obitelji.

Postoji narodna poslovica
što izriče životnu mudrost
o smislu ljudskih djela:
Konac djelo kruni
ili Konac djelo krasi.
Doista, tko god bi nešto radio,
a ne bi vodio računa
o konačnom cilju i svrsi,
doveo bi u pitanje
sve što je napravljeno.
Zato se ljudi grčevito trude
za života ostvariti uspjehe
i dobiti ljudska priznanja.
To doživljavaju krunom
svih svojih napora kao i
smislom života na zemlji.
A ima i onih koji u znak toga
primaju i nose krune,
kao što su carevi i kraljevi,
kraljice i princeze,
misice i kojekakve zvijezde.
Ali nijedna od tih kruna
ne očituje neprolaznost života,
već propadaju u vremenu
zajedno s onima koji ih nose
i koji su život podređivali
kratkotrajnoj zemaljskoj slavi.
Samo oni koji se poput
nebeske Majke Marije
posvećuju do kraja Bogu
i slavi neprolaznog života,
primaju krunu besmrtnosti.
Njezin je život bio okrunjen
uzdizanjem u nebesku slavu,
jer je znala i svjedočila,
da je dar vječnoga života
istinska nebeska kruna
kojoj jedinoj treba težiti
naš ljudski život na zemlji.

Zanimljivo je promatrati
djecu na ljuljačkama
kad ih roditelj sjedne
i lagano zanjiše.
Ljuljačka je za dijete,
premda je to vesela igra,
trenutak nesigurnosti,
jer se zaljuljano odvaja
od sigurne roditeljske ruke
ostajući bez čvrstog oslonca.
U cijeloj toj jednostavnoj igri
sigurnost im ipak ulijeva
tiha prisutnost roditelja
koji stoji sa strane,
te kad smatra potrebnim,
vlastitom rukom prati
ili ispravi kretanje ljuljačke.

Poput dječje ljuljačke,
gdje smo i sami neprekidno
u nesigurnosti i strahu,
je i ljudski život na zemlji.
S time da ljudi u naivnosti,
tražeći sigurnost življenja
i bježeći od neizvjesnosti,
napuštaju Očev zagrljaj,
a penju se na svoje krhke
nesigurne ljudske ljuljačke.
I dok se ukopavaju
u materijalnu sigurnost,
uvjereni da su čvrsto na zemlji,
zaboravljaju da su tek tada
na ljuljački nesigurnosti.
Uistinu prolazna dobra,
u koja se najčešće uljuljaju,
ne pružaju nikakvu stalnost
niti zemaljskom životu.
Zato nas poučak ljuljačke
potiče da ne bježimo
od sigurnosti Očeva zagrljaja,
jer je on jedino uporište,
gdje po vjeri možemo pronaći
stabilnost i sigurnost življenja
u našoj ljudskoj nestalnosti.
 

Postoje biljke koje nemaju
čvrsto nosivo deblo
za oslonac i za uspravan rast
put nebeskih visina.
No zato se služe lukavstvom
da dođu do svoga cilja.
Riječ je o lažnoj umilnosti
koja prelazi u ljigavost.
One se naime, prijetvorno,
uhvate svih onih naivnih
koji izraze spremnost
priskočiti im u pomoći,
te ih onda obuhvate
i postupno iscrpljuju,
zavlačeći im se pod kožu
i u svaku poru bića.
Tako im ispijaju snagu
i dovode u pitanje sam život
ne ostavljajući im prostora
ni da dišu ni da se suncu izlažu.
Na žalost i među ljudima
ima takvih podlih puzavaca
koji nikad ne izgrade
čvrsta karaktera i osobnosti,
već se umiljavaju do iznemoglosti,
pokazujući blago lice
i dobroćudno srce
iz kojeg se dobro skrivaju
opake i opasne namjere.
Kad se domognu žrtve
onda je isisaju i iscrpe
kao pravi nametnici
uvlačeći joj se u njedra
i u svaku poru bića.
Glede toga nitko od nas
se nema pravo zanositi.
Po grijehu i grješnoj naravi
svi smo i uvijek samo puzavci,
a uspravno možemo stajati
samo kad nas Bog uspravi.
Kad u poniznosti i vjeri
stanemo preda nj,
on nas tada pridiže
ugrađujući u naše biće
potporanj svoga križa.

Kad se s dužnom pozornošću,
a i potrebnom preciznošću
želimo posvetiti slušanju
glazbenog ili nekog drugog komada,
onda tražimo ozračje šutnje,
i korisna tehnička pomagala
koja nam dovode zvuk ravno u uši
da se ne raspline u okruženju.
Tako i najmanji zvuk ili ton
ima svoje mjesto i jasni izražaj.
A naprave koje to omogućuju
zovu se slušalice, jer našem uhu,
u redovitim okolnostima,
povećavaju slušnu sposobnost.
Imajući sve to u vidu,
bilo bi nam vrlo korisno
imati duhovne slušalice
– one za slušanje Božje riječi.
Tada bi neizreciva Božja riječ
bez zvukovnih primjesa
ovoga svijeta i njegove buke
dolazila jasno i razgovjetno
u naše uši i natapala dušu
do nesagledivih dubina.
Prepoznavali bismo je
kao riječ ljubavi Očeve
upravljenu osobno nama
i po kojoj nam se daje
blagoslov duhovne plodnosti.
Tako bi nam postala sjeme
posijano Rukom Očevom
u vremenu zemaljskoga života
s plodovima koji dozrijevaju
u blaženoj vječnosti
božanskoga zajedništva.

Kao redovita zaštita na radu,
u svim javnim ustanovama
i prometnim sredstvima
propisani su kao obvezatni
ispravni vatrogasni aparati.
S njima valja računati
napose u ljetnim vrućinama
kad je povećana opasnost
od zapaljenja i požara.
Upravo slično tome
i ljudski život je u opasnosti
da bude zahvaćen vatrom,
ali onim duhovnim požarom
neurednih žudnja i strasti.
On nastaje onda kada nas
Zli pogodi ognjenom strijelom
svojih zavođenja i zala.
Zato sveti Pavao, poučavajući,
preporuča svojim vjernicima
da nabave neku vrstu
duhovnog vatrogasnog aparata:
U svemu uza se imajte štit vjere:
njime ćete moći ugasiti
ognjene strijele Zloga.