Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Dok danas slavimo Gospodinov svečani ulazak u Jeruzalem gdje će podnijeti svoju muku i smrti, ali i slavno uskrsnuti. Današnjim obredima pripremamo se na ova velika otajstva vjere, te Isusa pratimo na njegovom putu u Jeruzalem, da bismo ga potom pratili i na križnome putu kojim će hoditi po Jeruzalemu. Prilazeći Jeruzalemu od Betfage i Betanije preko Maslinske gore, narod ga je pozdravljao kličući: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!“ Iz njihova klicanja razabiremo da je puk iščekivao dolazak Mesije – onoga koji dolazi u ime Božje i koji će kao potomak Davidov uspostaviti Davidovo kraljevstvo u Božjem narodu. Štoviše, to kraljevstvo je trebalo biti uspostavljeno u izraelskom narodu, ali ticalo se cijele zemlje. Zato narod kliče, moli i iščekuje da Isus kao Mesija uđe u Jeruzalem i dovrši ostvarenje Božjega nauma sa svojim narodom.

Danas dok sa sličnim osjećajima pratimo Gospodina pri njegovu ulasku u Jeruzalem, i sami poput židovskoga puka molimo s istim osjećajima za svoj narod, društvo i državu. Jer moliti za ostvarenje ‘kraljevstva Davidova’, znači moliti za svoje društvo, za svoj narod i državu. Željeti da se ostvari i za nas kraljevstvo Davidovo znači željeti svojoj domovini slobodu, neovisnost, stabilnost i svako drugo dobro i pravo na zemlji. Moliti znači moliti za pravo na opstojnost, za dobrobit i svaki Božji blagoslov. Moliti znači suprotstaviti se destrukciji, samouništenju i svim krivim stavovima i lošim izborima koji nam se nude, a da nisu prosijani kroz sito ćudorednih vrednota, ma kako se promicali kao napredni i moderni među ljudima.

5. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sv. Ivan je opisao susret nekih Grka s Isusom koji su došli u Jeruzalem za blagdan Pashe. Riječ je bila o Židovima iz dijaspore koji su došli na hodočašće u Jeruzalem, te su od drugih hodočasnika čuli za Isusa i njegovo djelovanje u Palestini. Bili su radoznali saznati više o njemu, te su svoju zamolbu iznijeli Filipu iz Betsaide govoreći: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.“ No kada je Filip zajedno s Andrijom iznio njihovu zamolbu Isusu, Isus je odgovorio na vrlo neobičan način. Naime, kao odgovor na njihovo traženje Isus je uzvratio govoreći o svojoj proslavi kao o pšeničnom zrnu koje umire da bi dalo veći urod: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ Potom je uslijedila pouka o tome kako treba mrziti ili ljubiti svoj život na ovome svijetu: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“

Ovakav Isusov odgovor kao da nema ništa s traženjem spomenutih Grka, no vjerojatno on pretpostavlja neka njihova očekivanja od tog susreta, pa je stoga i odgovorio na ovaj način. Po svoj prilici njihova očekivanja od ovog susreta i upoznavanja bila su mesijanska, no na drugačiji način nego je to pretpostavljao Isus. Oni su od mnogih ljudi koji su slušali i vidjeli Isusa bili uvjereni da bi on mogao biti Mesija, pa je to bio razlog da ga žele susresti. Jer pobožni Židovi su dolazili u jeruzalemski Hram s mesijanskim očekivanjima uvjereni da će jednom doći željena Pasha oslobođenja njihova naroda i tako konačno ostvarenje svih težnji i molitava. Vjerovali su u slavnoga i proslavljenoga Mesiju koji je svojom moću trebao uzvisiti i svoj narod.

4. korizmena nedjelja – B

Po nekom spontanom osjećaju za vjersku praksu, znamo da je korizma vrijeme ozbiljnosti. U vrijeme korizme sebi nastojimo predočiti mnoge istine i sadržaje koji nas potiču na odgovornost vjere koja nam je dana, da što ozbiljnije prionemo uz pokoru i molitvu, post i djela ljubavi. Jedna od istina vjere o kojoj razmišljamo je istina Božjega suda za koji znamo da je neizbježan svim ljudima, te da se za njega trebamo i pripremiti. Zato i činimo pokoru u ovome svijetu da možemo što lakše doći pred lice Božje i pred njegovo sveto sudište.

No danas živimo u svijetu koji je sklon minimalizirati tu istinu, te je zamišljati kao neku usputnu šetnju ili prijateljsko ćaskanje o našim ljudskim površnim temama. Pogotovo što se u novije doba mnogo govori o Božjemu milosrđu koje spašava sve ljude, pa se onda i ne trudimo bolje razumjeti i prodrijeti u dubinu istine o njegovu milosrđu. Upravo jer sebe uvjeravamo u njegovo milosrđe, a ne trudimo se pristupiti mu i zatražiti ga, upadamo u veliko proturječje. Osim tog uvjerenja koje se u posljednje vrijeme stječe kao da se Bog razbacuje milosrđem, pa je nemoguće da i nas ne zapadne barem nešto od tog milosrđa, ponekad se pozivamo na neke od svetopisamskih redaka kako bismo svoje uvjerenje i potkrijepili i nadahnutim tekstom. Jedan od tih redaka je i Isusova rečenica iz današnjeg evanđeoskog odlomka u kojemu Gospodin reče: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“

Uistinu, Bogu nije stalo da osudi svijet, pa je zato dao svoga Sina da umre za svijet pribijen na križu. Ali to ne znači da on neće suditi svijet, jer on je istinski sudac cijeloga svijeta. I nijedan čovjek ne može prijeći s ovoga svijeta na drugi, bez presude koja mu omogućuje prolaza i prijelaz na drugu stranu. Isto tako ova rečenica znači da on ovdje na zemlji nije htio izgovoriti konačnu presudu, već je htio dati još jednu priliku cijelom čovječanstvu.

3. korizmena nedjelja – B

U nama ljudima kao posljedica grijeha postoji neka vrsta rušilačkog nagona, to jest agresije. To je očito u našim međuljudskim odnosima, te u potrebi da se savladavamo i da obuzdavamo vlastiti karakter. Upravo to postaje jedan od ciljeva našeg korizmenog hoda u kojem dominira odricanje i žrtva jer nam je želja obuzdati sami sebe i postati gospodari svojeg ponašanja i vlastitog temperamenta. Tamo gdje se ljudi ne savladavaju i ne obuzdavaju, na scenu stupa agresivnost i rušenje međuljudskih odnosa, što nerijetko završi i tragično, o čemu svjedoče toliki događaji gotovo na dnevnoj razini. Zato nam je jasno da je savladavanje velika vrijednost za nas ljude, jer je to jedna od velikih kreposnih odlika i obilježja.

No uz ova opća zapažanja u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o jednom događaju u kojem se naš Gospodin nije savladavao, već je nastupio agresivno istjerujući trgovce i mjenjače novca iz jeruzalemskog Hrama. I to što je napravio, napravio je s tolikim uvjerenjem, pa i uz uporabu sile – biča, da mu se nisu mogli oduprijeti. Uz to, izgovorio je jednu nerazumljivu rečenicu o rušenju hrama, koja im se usjekla u dušu, ali je nisu mogli dobro razumjeti: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Osim što je bio ljuti i agresivan, mislili su čak da ih potiče da ruše Hram, no on nije govorio o rušenju jeruzalemskoga Hrama, već je govorio o hramu svoga tijela. On je u biti slutio da je u njima ta rušilačka nekontrolirana snaga poradi koje neće prezati niti da stave ruke na Boga i da ga pokušaju ukloniti s lica zemlje, premda su oni njemu predbacivali agresivno ponašanje.

Zato iz ovog događaja možemo izvući neke poučke koji su važni za naš korizmeni hod. Kao prvo, rušilački učinak u ljudskom životu ima bezboštvo, zloća i grijeh. Onaj tko živi bezbožno i izopačeno unosi rušilački naboj u međuljudske odnose i razara i sebe i svijet oko sebe, ma kako se to možda ne činilo na prvi pogled. I kolikogod su prodavači volova, ovaca i golubova, kao i mjenjači novca, mogli djelovati miroljubivi ljudi koji rade svoj posao, a Isus agresivac koji ih tjera iz Hrama, stvarnost je sasvim drukčija. Oni su u biti razgrađivali Božje svetište, jer su ugrožavali svetost Božjeg prebivališta pretvarajući kuću Oca nebeskoga u kuću trgovačku. Time su ostavljali velike posljedice na one koji su odlazili u Hram, jer su mogli potpasti pod njihov utjecaja, te zanemariti pravo bogoštovlje, a ostati na površini pretvarajući odnos s Bogom u kupoprodajni odnos.

2. korizmena – B

Na drugu korizmenu nedjelju čitamo i razmatramo evanđeoski odlomak o preobraženju Isusovu na visokoj gori. Time nam ovaj događaj daje vrlo jasnu poruku o smislu korizmenog vremena, premda se čini kao da odudara od tona kojim se živi korizma. No doista, vrijeme korizme je vrijeme kada dopuštamo da nas Isus uzme sa sobom. Sve ostalo što činimo tijekom korizmenog vremena ima smisla samo ako smo dopustili da nas Isus povede sa sobom u osamu i da to bude vrijeme koje provodimo s njime i aktivnost koju činimo s njim i na koju nas on potiče. Vrijeme korizme nije vrijeme tek neke apstraktne ili općeljudske askeze motivirane našim ljudskim motivacijama, već onim božanskim. Jer određene asketske vještine može činiti i netko tko nije prisan s Isusom, no ostvariti smisao i bit života može se samo s njime. Zato je pravo obilježje korizme upravo provoditi vrijeme s njime. Askeza koja se živi provodeći vrijeme s Isusom postaje blagoslov i snaga duhovnoga života. To je vrijeme kad nas Isus uzima sa sobom i obogaćuje novim iskustvom svoje božanske prisutnosti. On nas odvodi u ozračje uzvišenosti, kao svoje apostole, jer nam korizma i treba biti vrijeme uzvišenih spoznaja o Bogu, to jest uzvišenih objava o njegovu životu.

No te objave, to jest spoznaje, možemo primiti u osami kad smo sami s Isusom, odvojeni od svakodnevnice gdje nam on može bolje očitovati svoje lice. Zato je autentični smisao korizme upravo u izdvojenosti od svijeta i posvećenosti Isusu koji nam se očituje. Štoviše, on nas svojim preobraženjem odgaja za preobrazbe u životu. Kršćanska askeza nije stoga poput tehnika i vježbi kao što su istočnjačke religiozne tehnike kojima je cilj lišiti nas svih osjećaja i voditi prema samokontroli do potpune vladanja samim sobom, nego istinsko predanje i zajedništvo s osobnim Bogom s kojim se doživljava trenutke prisnosti i zajedništva. Kršćanska askeza nije samo bijeg od svakodnevnog života, bijeg od stresa ii drugih životnih neugodnosti ili od samoga bremena života, već odlazak u osamu s Isusom, na uzvišeno mjesto drugovanja s njime. Štoviše, ona je milost preobraženja kojom nas Gospodin obdaruje već na ovome svijetu.

1. korizmena nedjelja – B

Danas na prvu korizmenu nedjelju čitamo kratki odlomak iz Markova Evanđelja o početku Isusova javnog djelovanja nakon što ga je Ivan Krstitelj krstio na rijeci Jordanu. Isusa je nakon toga Duh nagnao u pustinju, gdje je proveo četrdeset dana izložen sotonskim kušnjama. Kad je sve to prošao, otišao je u Galileju gdje je započeo propovijedati radosnu vijest i ljude pozivati na obraćenje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” Stoga nas na početku svetog korizmenog vremena ovaj Isusov navještaj podsjeća da je obraćenje jedno od bitnih obilježja korizmenoga hoda od samoga početka.

Važno je međutim uočiti koliko su povezane sotonske kušnje s kasnijim navještajem obraćenja. Isus najprije prolazi kroz posvemašnju radikalnu izloženost Sotoni koji je dobio ovlasti i prigodu kušati ga. Zato Gospodin, svjestan kušnji koje kao mač vise nad glavom svakome čovjeku, glasno naviješta ovaj poziv na obraćenje. Ne znamo kojeg je odjeka imala njegova riječ, ali znamo da je poziv na obraćenje upravio svima, a ne samo nekima. Jer Sotona ne kuša samo grešnike koji su podlegli grijehu, već sve ljude jer svi posjeduju grešnu narav sklonu na zlo i grijeh. Štoviše, Sotona prvenstveno kuša pravednike, jer grešnici koji su u grijehu, već su podlegli kušnjama. A on, ako je kušao Sina Božjega, neće prezati od tog da kuša i sve ostale ljude bez iznimke. A jedna od napasti ili kušnji suvremenoga svijeta je ta da čovjek našega vremena ne vidi potrebu obraćenja, a time potrebu da čuje Isusov glas i posluša ga. I time je već podlegao prvoj kušnji prema kojoj Sotona želi da živimo bezbrižno i opušteno, bez nekog „vjerskog fanatizma“ i dodatnog truda oko zajedništva s Gospodinom. Zato onaj tko nije spreman obratiti se jer ne vidi potrebu vlastitog obraćanje, već je podlegao sotonskim kušnjama da u svojoj svakodnevnici ne ide putem obraćenja.

Danas, na žalost, obraćenje doživljavamo na neispravan način, jer mislimo samo na obraćenje od onih teških, vidljivih i svima uočljivih grijeha. U tom duhu se i uvriježilo mišljenje da obraćenje treba samo teškim grešnicima kao što su preljubnici, javnim grešnicama, carinici i slični, ali da ono ne treba čovjeku koji živi nekim svojim normalnim, redovitim, običnim, svakodnevnim životom. No zaboravljamo da ima više vrsta obraćenja, jer ima više vrsta grijeha i slabosti, ali isto tako i više vrsta previda vlastitih grijeha i vlastite slabosti. A jedan od tih previda i grijeha je loše sagledavanje sebe i svoje slabosti.

6. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je događaj izlječenja jednog gubavca, pri čemu je Gospodin Isus pokazao svoju božansku moć, ali i sućut prema potrebnom čovjeku koji ga je molećivo zamolio za pomoć. I Isus mu je učinio što je dotični tražio. Sve je razumljivo do onoga trenutka kada mu Isus daje preporuke nakon ozdravljanja, otresajući se na izliječenog čovjeka, kako veli evanđelist Marko: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” Isus mu je, dakle, vrlo oštro naredio da nikomu ništa ne kazuje, već da ispuni zakonske odredbe predviđene za takvu situaciju. Upravo ovo inzistiranje „pazi, nikomu ništa ne kazuj“, tako je neobično i vrlo proturječno u odnosu prema onome što se dogodilo. Jer, zar nije Isusu trebao biti cilj da svi saznaju za čudesa koja čini? Zar nije trebao biti cilj da se svi dive čudu i da njega hvale kao čudotvorca? Na kraju krajeva, zar nije mogao reći da mu je cilj da svi hvale Boga na temelju tog čuda koje je učinio? Ali on ipak tom čovjeku naređuje da šuti o cijelom događaju, premda smo vidjeli da ovaj to nije ispoštovao.

Isus je očito naslutio da u publiciranju ovog i sličnih događaja na nekontroliran način nešto ne bi bilo u redu, pa je zato dao ovom čovjeku upute i smjernici oštro ga opominjući: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” Nije htio da ikome govori, to jest da drugima priča o tom događaju, ne zato što nije dobro pričati o Božjim čudesima, već jer mi ljudi najčešće stavimo krivi naglasak kad o tome govorimo, te stavim Božje djelo u krivi kontekst. Umjesto da se usredotočimo na prisutnost živoga Boga, mi se usredotočujemo na čudesa, pojave i fenomene. A kad se uz to zna da živimo u vremenu u kojemu se smatra da se nije dogodilo ono što se nije objavilo na društvenim mrežama ili drugim medijima, postaje jasno zašto Isus ne želi publicitet.

5. nedjelja kroz godinu – B

U kratkom ulomku iz Markova Evanđelja ove 5. nedjelje kroz godinu čitamo nekoliko važnih detalja s početka Isusova javnog djelovanja u Kafarnaumu. Osim što je ozdravio Petrovu punicu i mnoge druge bolesnike, Isus je izagnao i mnoge zloduhe iz opsjednutih ljudi. Zanimljivo je kako potom Evanđelist izvještava da ‘nije dopustio zlodusima govoriti jer su ga znali’. No ova rečenica je vrlo zagonetna, premda znamo da Isus nije htio ljude zapljusnuti čudesima i svojom božanskom moći, već ih je htio privući žarom svoga propovijedanja i sjajem božanske istine. Ali u situaciji u kojoj je bio, nije mogao ne pomagati ljudima ozdravljajući bolesnike koje su mu donosili. I baš zato što znamo da su ljudi saznali da je čudotvorac, te su dolazili k njemu, čudi nas zašto je ‘zlodusima zabranio govoriti jer su ga znali’. To daje naslutiti da ga ljudi još uvijek nisu upoznali u onome što je on bio – Božji Sin, već su ga smatrali izuzetno moćnim čovjekom koji je u stanju činiti čuda. Uz to su znali da je učitelj – rabi, ali nisu dopirali do istine da je Božji Sin. Upravo tu istinu su o njemu znali zlodusi kojima je ‘stao na žulj’ jer ih je izgonio iz mnogih ljudi, pa je onda čudno zašto ne želi da oni govore o njemu to što znaju, a što običan čovjek tada još nije znao.

Upravo zato što je on došao među ljude da bi progovorio o sebi i Ocu koji ga je poslao, nije imao potrebu da zlodusi govore ni o njemu ni u njegovoj prisutnosti. Sa zlodusima doista nema rasprave, jer ono što oni imaju reći nikada nije iskreno i dobronamjerno. Oni mogu govoriti o Bogu, ali ne i svjedočiti o njemu. No u tom slučaju je ili isprazan ili zločest njihov govor, te Bogu takav govor s njihove strane ne treba. Vjerojatno oni ne bi pred njim ni mogli ni htjeli izravno govoriti protiv njega, ali bi zato na vrlo lukav način zbunjivali ljude koji su se okupljali oko njega. Zato Isus odbija bilo koju vrstu kontakta, razgovora ili zajedništva sa zlodusima, jer premda su ga poznavali, njima nije bio cilj da ga ljudi upoznaju, pa bi oni u spoznaju o njemu unosili sumnje i zablude.

No time što odbija komunikaciju sa zlodusima Isus i nama daje putokaz kako u životu ne nasjedati na naivnu komunikaciju s njima. Ako su zlodusi poznavali njega bolje nego što su ga poznavali ljudi, onda je sigurno da i nas poznaju bolje od ljudi. Ali kao što nisu voljeli njega, tako ne vole ni nas niti nam žele dobro. Međutim, da nas ne vole, ne govore nam otvoreno, već se lukavo prave prijateljima koji djeluju i govore u našem interesu. Prema nama hine ljubav i uzimaju nas ‘pod zaštitu da nas uvedu u istinu’, no daleko su oni od svake istine, a još manje od ljubavi. Jer i kad izgovore neku istinu, ne izgovore je u duhu onoga što je Bog izrekao i objavio, te takva istina poprima drugi prizvuk.

4. nedjelja kroz godinu – B

Svjedoci smo kako je posljednjih mjesec dana bilo u Crkvi velikih rasprava oko novosti koje se uvode u nauk Crkve. Ali inače, ne samo od Drugog vatikanskog koncila, u Crkvi i teologiji postoje kao dvije skupine koje se sučeljavaju i suprotstavljaju. A to su takozvani tradicionalisti i modernisti, to jest, drugim riječima rečeno, konzervativci i progresisti. Tradicionalisti teže prema očuvanju povijesnog i iskonskog crkvenog nauka, no ponekad riskiraju da ga samo ‘konzerviraju’, a ne da ga ponude kao trajno živi nauk Crkve. S druge pak strane modernosti navodno probijaju granice nauka i idu naprijed, uvjereni da nauk treba razvijati. No često ga razbijaju, umjesto da ga razvijaju, te tako, umjesto da naprave pomake i napredak prema Bogu i većemu zajedništvu s njime, u konačnici ga razvrgnu i izmišljaju novotarije koje nemaju veze s Bogom.

U nedoumicama i dvojbama oko ovog problema, ili bolje rečeno, u dvojbama izbora između tradicionalista i modernista, imamo u evanđeoskom odlomku opis svetoga Marka koji nam može dati neko svjetlo i smjernice za daljnje djelovanje. Isus je na početak svoga djelovanja pri čemu je Evanđelist zabilježio da su oni koji su ga slušali i bili svjedoci čuda koja je činio, bili zaprepašteni te se zapitkivahu: „Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.“ On, dakle, Isusa predstavlja u svjetlu novosti koju propovijeda, premda je i tada bilo jasno da se ne bi smjelo unositi novotarije u nauk koji je do tada bio objavljen tijekom povijesti spasenja do toga trenutka. No to je očito bila jedna vrsta prihvatljive novosti. A u čemu je bila ta Isusova novost, Evanđelist je dao naslutiti na početku odlomka kada zapisa: „Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.“ Isus je, dakle, među njima bio progresist, jer je razbijao krute sheme i predodžbe o Bogu. No neobično je bilo da je inzistirao na uporabi vlasti, što danas nije popularno.

3. nedjelja kroz godinu – B

Kada je naš Gospodin započeo svoje javno djelovanje, onda je započeo propovijedajući obraćenje u Galileji, kraju u kojemu je odrastao. Ako bismo htjeli dati odgovor zašto je započeo svoje propovijedanje najprije u Galileji, a ne u Judeji gdje je bio kršten, te zašto je sadržaj njegova propovijedanja bio poziv na obraćenje, moglo bi se dati više odgovora prema iskustvu i logici zaključivanja koju svatko od nas ima. Jedan od najobičnijih mogao bi biti odgovor: Kao što i im, živeći s nekim bolje poznamo njegove mane i propuste, vjerojatno je tako i Isus bolje poznavao stanovnike svoga kraja nego drugih krajeva Palestine, pa je bolje poznavao i njihove mane, grijehe i slabosti, te je shodno tome imao potrebu njima prvima navijestiti obraćenje. Zato je onda započeo svoje naviještanje od njih, jer je mogao poći od okolnosti koje je dobro poznavao živeći s njima. Isto tako jedan od odgovora mogao bi biti sljedeći: Očekivao je da će biti bolje prihvaćen u Galileji, jer je u Judeji postalo dosta opasno pozivati na obraćenje, s obzirom da je i Ivan Krstitelj završio bio u tamnicu zbog svoga propovijedanja, a i on je kao glas koji viče u pustinji pozivao narod na obraćenje.

No ovi odgovori su prilično ljudski, te ne daju dobre odgovore na razloge koje je imao Gospodin. Kao prvo, on se nije strašio naviještati evanđelje Božje i nije se bojao pozivati ljude da vjeruju evanđelju ni u Judeji ni u Galileji. To će potvrditi u više navrata i na više mjesta, sve do spremnosti na smrt koju je podnio u Jeruzalemu. Isto tako, on nije smatrao da je poziv na obraćenje neka vrsta jeftinog kritiziranja ljudi, već je držao da im je to milosna prigoda i Božji dar. Poziv na obraćenje nije bilo kritizerstvo, već ponuda povlastice koju Bog upravlja ljudima. Doista, Isus u nijednom trenutku nije bio usredotočen na ljudske mane i propuste, pa niti na grijehe, već prije svega na njihov stav prema Bogu. Te stoga ako je započeo propovijedati obraćenje, to je čini jer je dobro znao da je svime neophodan takav zaokret i čvršći i dublji odnos s Bogom, bez obzira koliko naša vidljiva i izvanjska grešnost bila velika ili mala.