18. nedjelja kroz godinu – B

Ni naš naraštaj nije bolji od prethodnih naraštaja, kako onih iz Mojsijeva vremena, tako i onih iz Gospodinova vremena. Željni zemaljske sigurnosti, ljudi su htjeli Boga upotrijebiti za svoje potrebe i ciljeve. Nerijetko su od njega iskali i potvrde i dokaze da je s narodom i da se brine za narod. Najčešće su to trebali biti neki nadnaravni ili izvanredni znakovi da bi mu oni povjerovali i da bi ga potom slušali i slijedili. A koliko puta su ljudi bili puni razočaranja jer im nije ispunio očekivanja, a koliko puta su ga dovodili do toga da im naposlijetku pokaže svoju moć i snagu, a sve s ciljem da ih potakne da vjeruju. Jer često ljudi ne vide ništa drugo osim svojih potreba niti imaju drugih želja osim zemaljske sigurnosti i bezbrižnog života. Pa i kada nešto od Boga traže, onda se to svede na kušanje Boga, pri čemu nisu kadri vidjeti da ih on time stavlja na kušnju da ispita njihovu vjernost i sposobnost usredotočiti se na njega, radije nego na zemaljske blagodati i sigurnosti. Kako nekada tako i danas, i oni koji se priznaju vjernicima, češće traže znakove i dokaza o Bogu, nego što se usredotočuju na njega i uživaju u ljepoti njegove prisutnosti i života koji on daruje. Grčevito se hvataju svih izvanjskih pojava da dokažu da Bog postoji i da djeluje u svijetu, umjesto da uživaju u radosnom miru njegove blizine, te da se preobražavaju njegovom prisutnošću, te svijetu sami posvjedoče životom da je Bog u njima i da po njima djeluje. Jer nikoga ne možemo uvjeriti u Božju stvarnost izvanjskim znacima i znamenjima, koliko možemo to učiniti svojim preobraženim životom.

Upravo vidimo da je to bio smisao Božjega djelovanja među ljudima i za ljude. Došao je među njih i postao im blizak, da ih nauči živjeti od svoje blizine, od riječi, volje i milosti. A oni su od njega tražili kruha i mesa, kako u vrijeme Mojsijevo, tako isto i u vrijeme Gospodinovo nakon što je nahranio gladno mnoštvo umnoživši kruhove. I kao što je nekada Bog činio znakove, da najavio dolazak svoga Sina koji će biti najveće znamenje i znamen među ljudima, mnogi to nisu razumjeli, već su tražili dodatne izvanjske znakove. Umjesto da njega otkriju kao Božji znak koji ispunjava sva obećanja, oni su njega stavljali na kušnju da se ponovno među njima dokazuje umnažajući za njih kruh.

17. nedjelja kroz godinu – B

Kada stvorimo društvo koje živi samo za zaradu, onda smo propustili prigodu odgajati ljude za istinske božanske i ljudske vrijednosti. Tada ih nismo odgojili za poštivanje Boga i bližnjega, jer smo im dopustili da beskrupulozno traže samo svoj probitak, što ih onda čini da misle isključivo na sebe, a ne na zajedničko dobro i dobro svoga bližnjega. To se onda očituje u bahatom načinu života u kojem ljudi preuzetno drže do sebe i ne vide što se događa s drugima. Isključivo se posvete ovom trenutku, kao da neće doći neko sutra u kojem ćemo žeti plodove ili posljedice našega danas, te sami biti u potrebi da nam netko doda komad kruha i čašu vode. A kakvi su ljudi u duši osjeti se po onim elementarnim životnim sadržajima kao što je hrana. Nas ljude je Bog stvorio da hranu blagujemo u jednostavnosti i poniznosti, u zahvalnosti i dobrodušnosti. Svaki zalogaj koji blagujemo i svaki gutljaj koji popijemo trebao bi biti s osjećajem, poštovanjem i odgovornošću za život. Naravno, taj osjećaj stječemo pred Bogom.

No na žalost mi to ne činimo i stvaramo bahato društvo koje se postupno pretvori u bešćutno. Živimo u društvu u kojemu više i ne znamo blagovati u zahvalnosti sa sviješću da smo hranu primili od Gospodina na dar, te da nas potiče da mislimo na to. Ako ne mislimo na zadaću koju nam je Bog povjerio za naše bližnje, onda ćemo misliti samo na sebe, sebe gledati i sebi prikupljati ljetine i zimnice, sebi puniti škrinje i hladnjake, a da nećemo moći time priskrbiti ništa što možemo ponijeti na drugi svijet. A osim toga, nećemo time sebi priskrbiti molitvenu potporu siromašnih i potrebnih kojima nas je Gospodin poslao. Zato se i danas proizvodi hrpa hrane samo radi konkurencije, a ne radi potreba. Nakon toga ostaju suvišci koji završavaju u smeću, dok s druge strane znamo koliko ljudi na dnevnoj bazi umire od gladi.

16. nedjelja kroz godinu – B

Vrijeme i način života kojim ljudi inače žive je vrlo stresan. Bilo istinske potrebe, bilo težnje i ambicije tjeraju ih da uvijek više rade i zarađuju, te se događa da se do iznemoglosti bore za svaki novčić više, pri čemu često nemaju ni mjere ni zdrave duhovne procjene. Često njihovi izbori i odluke da više rade ne ovise samo o njima, već i onima koji su im nadređeni kao poslodavci, koji od njih ne samo očekuju da rade više, već ih na to i tjeraju. Izlike mogu biti mnoge, kao i načini, ali je cilj samo jedan: veća zarada. Tom cilju počesto služi i cijelo društvo, pa i oni koji ga vode s društvenih i političkih funkcija. Dovoljno je samo vidjeti koliko je polemika izdavalo pitanje (ne)radne nedjelje u našem društvu, pri čemu je borba protiv nedjelje je bila nesmiljena. Mediji i medijska prašina je služila da se ne vidi dobro koji je pravi cilj i smisao neradne nedjelje, kao da je pravo na tjedni odmor i jedno od temeljnih ljudskih prava koje je proglašeno zahvaljujući kršćanskoj vjeri. Umjesto da se to shvati kao civilizacijska stečevina, danas je na udaru pod izlikom zarade, većih plaća i navodno boljeg života. Sve u svemu, uočljivo je da vrlo mali broj poslodavaca, pa i samih radnika, razumije bit samoga rada i zarade, pa se daju uvući u mreže velikih interesnih skupina i lanaca koji najviše zarađuju i zlorabe svoj položaj iskorištavajući radnike. No ti je i velika odgovornost odgovornih u društvu koji bi morali znati regulirati odnose, te ne dopustiti zloporabe uvodeći prikladne zakone. No najčešće se dogodi da oni neradnu nedjelju shvate kao neku vjerničku aktivnost kršćana koji idu na svetu misu, pa se onda, kao protivnici vjere i Crkve, nesmiljeno bore da desakraliziraju nedjelju.

Međutim, i rezultat je daleko pogubniji nego što oni to mogu i zamisliti, te o tome gotovo nitko ne vodi računa, niti za to odgovara. A današnje društvo je društvo umornih ljudi, koji i nisu toliko umorni na tjelesnoj razini, koliko su umorni na duhovnoj razini. Osjećaju se umornima od posla i od života, ali ne odustaju od svakodnevne logike iscrpljujućega rada koji im pruža naknadu u zaradi.

15. nedjelja kroz godinu – B

Često kao zajednice i kao pojedinci raspravljamo o Isusovom navjestiteljima radosne vijesti, ili barem s vremena na vrijeme pretresamo njihov život i ponašanje, kritizirajući što nam se ne sviđa, te ukazujući na to kakvi bi trebali biti. Doista, nije to nebitna tema. Naprotiv, toliko je bitna da nije tema za kavansko ogovaranje, već za ozbiljan pristup, pri čemu bi odgovornost za navjestitelje evanđelja trebala prihvatiti cijela zajednica Crkve, kao i svaki pojedini vjernik. Jer nisu male stvari na ulogu. I u naše vrijeme ova je tema bitna, pa i onda kada se poslanje Isusovih učenika događa na nešto drukčiji način. Jer nekada je Isus njih poslao da idu ‘dva po dva’ i da budu putujući navjestitelji koji imaju ‘vlast nad nečistim dusima’, dok danas ne vrše svoje poslanje kao putujući misionari. No ipak valja skrenuti pozornost na način i odnose koji su postojali nekada, te razumjeti bit i razloge Isusova slanja učenika u svijet, jer je to ostalo gotovo nepromijenjeno.

Činjenica je da prevelika životna statičnost dovodi do umrtvljenja službenika, što je bilo poznato već u Starome zavjetu. Oni koji se uljuljaju u zemaljske sigurnosti i poneke povlastice, prestanu naviještati vjerodostojno, sa svježinom i vlašću. Njihova živost i životnost ovise pak o živom doticaju sa živim Bogom. Ukoliko navjestitelji sebe umrtve zemaljskim interesom, statusom, željom za ljudskom vlašću i slavom, prestaju naviještati Evanđelje na dubok i dosljedan način. Oni se stope s okolnom u kojoj žive ubijajući u sebi žive poticaje Duha Svetoga koji ih oživljava i pokreće da u neprestanom doticaju s Bogom uvijek žive živim životom duha, a ne ustaljenim i uhljebljenim tjelesnim životom.

14. nedjelja kroz godinu – B

Neupitno je da je Gospodin ljude stvorio da budu tražitelji mudrosti, te da žive od spoznaja i sadržaja koje im mudrost daje u životu. Jer mudrost je Božji dar i tko se otvara mudrosti, otvara se Bogu i njegovu nauku. Problem postaje kada ljudi doživljaju mudrost kao neku vlastitu stečevinu, kao neku zakulisnu istinu koju oni nekim čudom otkriju negdje u mračnim pećinama ili starim knjigama, a ne pristupaju mudrosti ponizno kao Božjem daru kojim im on omogućuje dublji uvid u život, kako njegov tako i njihov vlastiti. Osim toga, ljudi najčešće žele ‘mudrost’ po vlastitoj mjeri, onu ljudsku koju mogu ukalupiti i iskoristiti za svoje ciljeve. Isto tako ljudi sebi predstavljaju mudrost koja je skrivena u nekoj nedokučivoj i nedostupnoj simbolici i slikama, u čarobnim i magičnim brojkama i frazama, ali im izmiče da je mudrost svakodnevna duboka i dostupna istina Božja. Doista, ljudi ne vole mudrost koja im dolazi odozgor i koja njih uklapa u Božje ciljeve i planove, samo zato jer se oni nevoljko upuštaju u promjenu vlastitoga života prema Božjim kriterijima. A kada oni u sebi nemaju dovoljno želje i spremnosti promijeniti se, onda im je svaki izgovor dobrodošao da odbiju mudrost koja im se daruje.

Tak čitamo i u današnjem evanđeoskom događaju koji se zbio u sinagogi u Nazaretu gdje je Isus, počevši svoje javno djelovanje, upravio svojim sumještanima riječi pouke. No, umjesto da te riječi prigrle kao Božji dar i istinsku mudrost koja dolazi odozgor, oni su ostali preneraženi i sablažnjavahu se o njega, kako zapisa Evanđelist. A sve je započelo snagom njegova propovijedanja koje je njima bilo neobično i neuobičajeno, jer nisu navikli da netko tako jasno i otvoreno govori o Bogu i njegovu kraljevstvu. To jest ni njega nikada nisu slušali da im naviješta i tumači Božju riječ, pa su zato bili dodatno iznenađeni, što su i otkrili svojim reakcijama: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?“ No unatoč tome što su osjetili da je u Isusovim riječima silna mudrost, jer on je i nije predstavljao kao neku svoju privatnu i tajnu, već kao onu vječnu Božju mudrost koja ljudima ostaje skrivena jer ne žele mijenjati svoje srce i svoj način života, odbili su prihvatiti je i vjerovati mu.

13. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku opisana su dva Gospodinova čuda koja su se zbila na obali Genzaretskoga jezera. Nakon što se s jedne strane prebacio na drugu odmah se k njemu zgrnuo silan svijet, a mnogi od njih su mu dolazili sa svojim zahtjevima za pomoći. Jedan od njih bio je predstojnik sinagoge Jair koji mu je pao pred noge i svesrdno mu iznio sljedeću zamolbu: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ No dok je išao Jairovoj kući, bilo je čak i onih, poput žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja, koja mu se tiho i neprimjetno približila, ali s vjerom u srcu da je on može ozdraviti ako se samo dodirne skuta njegove haljine, što se i dogodilo. I to što je promaknulo drugima, pa i apostolima, nije promaklo Isusu koji je upitao tko se dotaknuo njegovih haljina, te je i pogledom pronašao onu koja je to učinila. No nije je prekorio, već ju je ohrabrio govoreći: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!”

Ali osim što je ohrabrio nju da vjeruje i da ide u miru, Isus je morao ohrabriti i predstojnika sinagoge Jaira, jer su u međuvremenu došli neki od njegovih ukućana javiti mu da mu je kćer već umrla, te da nema smisla dalje mučiti Učitelja. Dok su ga svi obeshrabrivali, Isus ga je hrabrio da vjeruje govoreći: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Potom je s trojicom izabranih učenika došao u Jairovu kuću, te s Jairom i njegovom suprugom, nakon što je izbacio sve one koji su bučali, plakali i naricali, ušao kod djevojčice i vratio je u život svojom snažnom riječi: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” I kao što je rekao, tako se dogodilo: djevojka je ustala, počela hodati, a on je zapovjedio da joj dadnu jesti. U dinamici ovog velikoga čuda ne može ostati neopažena Jairova uloga, jer je o njegovu stavi u njegovoj vjeri ovisio život njegove kćeri. On je bio ustrajan i pun povjerenja u Isusove riječi da će sve biti dobro ukoliko bude vjerovao, što se i obistinilo.

12. nedjelja kroz godinu – B

Svaki čovjek priželjkuje za sebe neku vrstu mirnoga i bezbrižnoga života na zemlji koji bismo mogli usporediti s bonacom na moru, ili utihom, kako veli današnje evanđelje kada govori o smirenom jezeru nakon oluje. A mi ljudi si zamišljamo tu utihu kao neku vrstu života bez problema koji ide onim tijekom kako smo u svojoj mašti zamislili. A najčešće ga zamišljamo kao bezbrižni život u kojemu se ne moramo mnogo brinuti ni naprezati oko životnih pitanja. U takvoj viziji zamišljamo da imamo dovoljno novca, stečenog bez osobitog truda, te da imamo dovoljno vremena i mogućnosti uživati u svemu što smo stekli i čime raspolažemo sve do pozna starosti. Ovaj bezbrižni život kako ga zamišljamo, popraćen je s dozom lijenosti u ležećem stavu pred televizorom i s daljinskim upravljačem u ruci, ali ipak s mnogo zabave, koja je jedina aktivnost koju sebi dopuštamo u neograničenim količinama i koja je pokazatelj iste životne bezbrižnosti. Još ako takve stavove popratimo nesuvislim obrazloženjima poput onih kojima ljudi brane svoje ponašanje kad govore: Samo jednom se živi i treba uživati u životu!

U takvu logiku i poimanje života kao bezbrižnog i prilično neodgovornog životarenja ne uklapa se niti posebna misaona zahtjevnost. Naime, onima koji tako žive ne odgovara da im itko remeti mir otvaranjem dubokoumnih misaonih problema kojima se ne žele zamarati. Ne žele se baviti pitanjem smisla ni savjesti, kao ni razmatranjem o vječnosti, što znači da se ne trude posebno niti oko izgradnje ćudorednog i duhovnog života, jer je to samo trošenje vremena i energije na preozbiljne sadržaje za obični mali ljudski život kojega bi trebalo uzeti s više ležernosti i opuštenosti. Tako se mi ljudi često zadovoljimo svojim malim ljudskim životom i sitnim zemaljskim užitcima, te ga ne želimo kvariti ozbiljnošću vjere i drugih sličnih sadržaja. Zbog toga udaljujemo od sebe svakog onog tko bi nam htio davati sugestije, a posebno ako bi netko htio držati lekcije ili propovijedi. Poradi svojih prizemljenih potreba i zemaljskoga mira, današnji čovjek od sebe odguruje i pitanje Boga kao pitanje koje mu unosi nemir u dušu.

11. nedjelja kroz godinu – B

Wheat field in early sunlight.

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo Isusovu pouku o tihom, neupadljivom i nenasilnom dolasku kraljevstva Božjega. No ono što još odlikuje kraljevstvo koje Isus naviješta je neka vrsta sporosti kojom se ono kreće, dolazi i uspostavlja. Isus njegovo djelovanje uspoređuje s rastom sjemena koje padne u zemlju te klija i raste, a da nitko ne zna kako, pa niti onaj koji ga je posijao. Štoviše, on ne može na silu promijeniti njegov ritam i zakonitosti rasta, te zato Isus kaže: „Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste.“ Postoji doista nešto što nije u njegovoj moći, te je kao čudo koje je prisutno u srcu sjemena, kao neka čudesna snaga koja se iznutra aktivira i određuje smjer i brzinu razvoja sjemena koje prelazi u stabljiku, pa u klas koji daje puno sjemena. Jednako kao što je čudo da od zrna gorušice nastane stablo, što čovjek u samom početku, kada vidi zrno gorušice kao sitno sjeme, nije nikako mogao pretpostaviti. I ono što je posebno zanimljivo, svatko tko želi doživjeti ovo čudo da od sjemena dođe do ploda ili do stabla, mora ostaviti prostora ritmu kojim se bilo sjeme pšenice bilo zrno gorušice razvija i raste da ostvari sve svoje mogućnosti i postane ono što treba biti.

No danas, na žalost, ovaj poučak zrna i sjemena koji nam upućuje Isus nije samo jer nas želi uputiti u tajne sjetve i žetve, što ljudi dosta dobro znaju, već zato što tim prispodobama on prispodobljuje ljudski život. A kako je Isus uočio opasnosti kojima je izložen ljudski život, htio je nas ljude poštedjeti štetnih posljedica i upraviti prema ispravnom načinu života. To vrijedi i danas, jer naš naraštaj nije ništa bolji od nekadašnjeg, već naprotiv. I danas ljudi žele sve postići odjednom, na brzinu, preskačući dužni proces, koji je najčešće mukotrpan. Tako ljudi žele plodove bez potrebnoga roka rasta i sazrijevanja, jednako kao što žele uspjeh bez napora, diplome bez učenja, a plaće bez rada. Jednom riječju, preinačujući evanđeosku prispodobu, htjeli bismo žetvu bez sjetve.

10. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak je jedan od neobičnijih i složenijih odlomaka pri čemu veliku poteškoću stvaraju riječi našega Gospodina. Dok je s jedne strane očita nelogičnost onih koji ga optužuju da po Beelzebulu izgoni đavle, te je tako i njegov odgovor na tu optužbu jednako jasan i razumljiv: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati.“ Jasno je, dakle, da Sotoni nije u interesu izgoniti Sotonu, te je tako Isus zdravom logikom odbacio njihovu optužbu koja je bila tako nelogična i smiješna. No kad su ljudi puni bijesa, gorčine i zavisti, oni druge optužuju svim snagama, te im se poremeti razum do mjere da ne vide niti najobičnije nelogičnosti u svojim izjavama. A oni su bili toliko kivni na Isusa da nisu niti promislili da Sotona ne bi radio protiv sebe. Jer i Sotoni je jasno ono što Isus potom reče kao ilustraciju svojih riječi da propada kraljevstvo koje se u sebi razdijeli, jednako kao i kuća u kojoj nema sloge i zajedništva. I ovo vrijedi kao opće pravilo, bilo da se radi o dobrima ili zlima: čim dođe do nesloge i razdvajanja, dolazi propast.

No ono što zbunjuje je nastavak Isusove pouke. On naime, nastavlja izvodeći zaključak: „Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj.“ I ovaj zaključak stoji, ako su ispravno postavljene premise i ako se sve događa sukladno tim premisama. No u ovom slučaju se to nije dogodilo. Barem ne vidimo da je Sotona ustao sam na sebe. To bi se dogodilo da je Isus u ime Beelzebula izgonio đavle.

9. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje kao da je u suprotnosti s prvim čitanjem. Naime, u prvome čitanju čitamo kako Mojsije naređuje narodu da strogo drži i svetkuje dan subotnji onako kako je propisao Gospodin Bog. toga dana je bilo zabranjeno raditi bilo koji posao kako članovima obitelji, tako čak i životinjama. S druge pak strane Isus brani svoje učenike od prozivanja farizeja koji su smatrali da ne smiju trgati klasje subotom. Štoviše, i sam je potom pokazao, opirući se njihovu shvaćanju da ima pravo liječiti bolesnog čovjeka premda je subota, iako su oni smatrali da subotom ne smije liječiti. Štoviše, ne samo da je činio nešto što se njima nije sviđalo, već je dao i obrazloženje prema kojemu je se njima suprotstavio: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.“

No ova Isusova izjava može vrlo opasna, te se zlorabiti, jer se stječe dojam da je on bio protiv svetkovanja subote i protiv čuvanja njezina sakralnosti. Jer takva rečenica bi mogla ostaviti dojam da je rekao da ljudi trebaju koristiti subotu, to jest danas nedjelju prema vlastitom nahođenju. Pa mnogi tako i čine. Ne doživljavaju Dan Gospodnji danomu kada odu u crkvu slaviti svetu euharistiju, već vukući kao neku paralelu prema ovom događaju s apostolima, sebi daju za pravo da im nedjelja bude bilo danom odmora, bilo radnim danom, ali uvijek u smislu da je koriste za ono što procijene kao svoje dobro. Polažu pravo da je smatraju danom danim njima da raspolažu vremenom kako ih volja, bilo da imaju nadoknaditi neke radove koje ne stignu kroz tjedan, bilo da se žele odmoriti od napornoga rada, pa si uzmu nedjelju da se naspavaju ili pak da odu na izlete ili si priušte drugu vrstu odmora. I sve to mogu uredno staviti pod izraz da je subota radi čovjeka, te se i opravdati zbog izbivanja sa svete mise, jer nisu oni radi nedjelje, već je nedjelja radi čovjeka. Tako mnogi sebi opravdavaju poslove različite vrste za koje ne pronalaze vremena u radne dane, pa se dadnu odraditi te poslove u Dan Gospodnji.