Svi sveti

U Crkvi je, uz svece koji su se isticali posebnim krepostima, te koji su imali prigodu biti stavljani na čast oltara, uvijek bilo veliko mnoštvo onih „blaženih“ ljudi koji su tiho i skrovito živjeli svoju svetost pred Gospodinom. Živjeli su postojano i vjerno, kreposno i odano svjedočeći u svakodnevnici u okolinu u kojoj su bili, u svojim obiteljima i sredinama. Na njima je počivalo i društvo i obitelj, pa i onda kada to ljudi ne vide, jer su više držali do blaženoga života prema Isusovim uputama, nego da se kao i drugi ljudi bore samo za ono zemaljsko. Shvaćajući važnost Isusova programa blaženoga života, nisu bili gramzivi niti su polagali nadu u zemaljska dobra, već u dobra kraljevstva nebeskoga; nisu tražili utjehe ovoga svijeta, već utjehu Gospodnju; nisu tražili baštinu zemaljsku, već su isključivo vjerovali da je Gospodin njihova baština; nisu istjerivali ljudske pravednosti, već su strpljivo podnosili nepravde prepuštajući Gospodinu da on jednom kao pravedni Sudac donese pravedni pravorijek; izbjegavali su krutost i okrutnost svjesni da je i Gospodin milosrdni Otac koji svakom raskajanom grešniku milosrdno oprostio; čuvali su svoje srce čistim kao najveću dragocjenost usred nečistoća ovoga svijeta jer su shvatili koliko je važno srcem biti usmjereni prema Gospodinu; tražili su mir duše koji se ostvaruje Gospodinovom prisutnošću, te nisu dopustili da ih nemiri i svađe, sukobi i probitci udalje i od Gospodina i od braće ljudi; kad su ih drugi prezirali i progonili zbog njihove postojanosti u vjeri,

31. nedjelja kroz godinu – C

Svijet u kojemu živimo vrlo je dinamičan. Ljudi su zauzeti svojim poslovima i obvezama do mjere da i ne uspijevaju vidjeti što je važno, pa ni onda kad im je to pred očima ili kada je pored njih. Jer problem je što svoju pozornost usmjeravaju prema nečem drugom što im privlači pogled i odvlači pozornost, pa zato nemaju oko i pogled za sve stvari. Pogotovo što često pogled u daljinu isključuje da vidimo ono što je oko nas ili tik do nas. I obrnuto: ako gledamo na ono što je neposredno oko nas, ne možemo u istom trenutku vidjeti ono što je daleko. Nešto slično vrijedi i za duhovne daljine i blizine. Ako se čovjek usredotoči na ono zemaljsko, onda je nesposoban vidjeti ono nebesko. Jednako kao što se može dogoditi da netko tko na kriv i isključiv način promatra ono nebesko, ne može uočiti vrijednost ovog zemaljskoga. Sve to nam govori u prilog potrebe da pronađemo pravu ravnotežu, to jest način da izoštrimo svoj pogled u pravome trenutku na ispravnu duljinu kako bi mogao poslužiti svojoj svrsi.

Zakejev mutni pogled

U duhu rečenoga možemo razumjeti i kontekst događaja koji nam opisa sveti Luka u današnjem Evanđelju. Naime, čuli smo kako je carinik Zakej čuo da je Isus u Jerihonu, te sveti Luka reče da je želio vidjeti tko je Isus. Zakej ga dakle, nije poznavao te je u njemu proradila radoznalost da ga vidi, to jest da vidi tko je taj koji je učinio da se toliki okupe oko njega i da ga slušaju. No iz evanđeoskog odlomka saznajemo da je u svom svakodnevnom poslu Zakej imao uglavnom vrlo jasan i izoštren pogled za novac i zaradu. Istina da mu je posao bio baratati novcem ubirući poreze od svojih sugrađana i sunarodnjaka, ali on je bio usredotočen do te mjere na stjecanje zemaljskih dobara, da nije mario za druge ljude.

30. nedjelja kroz godinu – C

Među ljudima koji nemaju istinskog duhovnog iskustva života pred Bogom, postoji neka vrsta natjecanja ili mjerenja vlastite veličine, te ponekad i neko odmjeravanje snaga. Takvi ljudi su skloni promatrati drugoga i uvijek u njemu tražiti ono najgore, a prema sebi ne znaju biti kritični da bi se dobro procijenili i bili svjesni svoje malenosti i ograničenosti. Ljudi kojima nedostaje duhovnoga iskustva s Bogom redovito promatraju tuđe mane i tješe sami sebe da ih imaju manje ili da ih nemaju nikako, a kod sebe nekritički vide samo ono pozitivno i stavljeno na veliku potenciju. Takvima duhovnost služi za samohvalu, umjesto da je dožive kao rast pred Gospodinom i u Gospodinu. Osim toga, njima duhovni rast nije rast srca, to jest vjere, nade i ljubavi, već samo izvanjskih tehnika kojima se pokazuju prema vani i prema svima drugima. Za njih je duhovno rast samo ono vidljivo i opipljivo, a ono može biti tako varljivo i lažno, jer može sebe smatrati dostatnim, bez onog unutarnjeg. A to unutarnje se na poseban način naziva duhovnim, jer dolazi iz duha, iz duše, te svemu što se čini daje posebnu dimenziju. To duhovno u konačnici određuje vrijednost svakoga čina, te ako ono izostane, onda je ono izvanjsko samo zavaravanje sebe i drugih.

U takvoj zabludi je živio i farizej iz Isusove prispodobe iz današnjega Evanđelja. Toliko je bio uvjeren da živi ispravno, da se onda i umislio kako je to najbolji mogući način života. A kad se jednom umislio u ispravnost svojih čina, onda se i oholo pravio boljim i svetijim od ljudi koje je imao prigodu susretati. I ne samo to, to mu je bio razlog da uzdignute glave, ponosno stane pred Gospodina u Hramu, te da se i njemu pohvali svojom neporočnošću i revnošću.

29. nedjelja kroz godinu – C

Kad govorimo o molitvi, onda najčešće ne dovodimo sebe u pitanje. Ne dvojimo oko zaonitosti svojih traženja, niti o ispravnosti svoga načina molitve. Zato počesto ostajemo začuđeni zašto nam se molitve ne uslišavaju kada molimo za sebe i za svoje najbliže i najdraže. Na žalost, molitvu i u tom slučaju, kada imamo ozbiljnih razloga i kada nismo odlučili moliti iz dokolice, doživljavamo kao automatizam, a ne živu stvarnost koja svjedoči o našem životu, pa i onom Božjem. Jednako kao što smo mi živi, te iza našeg života postoje procesi, kako oni dobri tako i oni zli, isto vrijedi i za Gospodina. On je živi Bog koji pozna naše procese, te ih poštuje i na njih djeluje u suglasju i s našom voljom i spremnošću da mu otvorimo vlastiti život.

Upravo o tome nam Isus govori u prispodobi koju ispriča svojim učenicima. A prispodoba govori o sucu koji se Boga nije bojao, a za ljude nije mario. No siromašna udovica koja je tražila zaštitu uporno je dolazila. I premda on ne htjede zadugo, ona nije odustajala, već je ustrajala u svojim traženjima, računajući na to da će se on možda ipak smilovati njoj i njezinim molbama. I doista, njezina je upornost urodila plodom, te je taj sudac odlučio je obraniti je, te tako privesti njezin slučaj kraju, a sve s ciljem da je se riješi. Ključ uspjeha je bio njezino ustrajno pojavljivanje pred njim,

28. nedjelja kroz godinu – C

O važnim životnim stvarima često ljudi uopće ne razmišljaju dubinski, već ih doživljavaju kao samorazumljive. Jedan od tih sadržaja je i zdravlje za koje se ljudi brinu, ali najčešće isključivo na onoj naravnoj razini. A to znači, ili da uopće ne misle, već ga žive i ne misleći uopće da ga imaju. I to sve dok ne dođu do trenutka kada ga izgube. Tek tada shvate koliko je značajno i dragocjeno imati zdravlje, a sami sebi ga ne mogu zajamčiti, a mogu ga izgubiti. No ima i onih koji vode veliku brigu o zdravlju, usredotočujući se na čuvanje istoga. Poduzimaju mnoge korake i izdvajaju mnogo vremena za zdrav život, bilo da jedi brižno odabranu hranu, bilo da dosta vremena provode u prirodi ili pak održavajući tjelesnu kondiciju. Naravno, oni, za razliku od onih prvih, redovito ističu i svakodnevno sebi i drugima posvješćuju kako je zdravlje vrlo važno. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj skupini ili načinu odnosa prema zdravlju je činjenica da i jedni i drugi promatraju zdravlje kroz prizmi naravnog života. Ni jedni ni drugi se ne trude u njemu vidjeti nešto više od stanja koje je neophodno za zadovoljavanje tekućih životnih potreba.

Nešto slično možemo iščitati u događaju koji sveti Luka opisa u Evanđelju. Desetorica gubavaca su izgubili nepovratno zdravlje, te su im nade u ozdravljenje bile gotovo nikakve. Slamka spasa koju su ugledali bio je Isus, Učitelj koji je diljem Palestine liječio razne vrste bolesti, pa su mu se s tog naslova približili vapeći: „Isuse, Učitelju, smiluje nam se!“ I Isus im je učinio to što su ga tražili. Ali je zanimljivo da ih takve dvije važne lekcije nisu ničemu naučile. Jer dok su bili bez zdravlja imali su prigodu razmišljati kako je zdravlje dar nad kojim nemam apsolutnu vlast, jer taj dar dolazi odozgor, od darovatelja života. Premda su bili dobro zabrinuti za ishod vlastitoga života, ipak su bili većinom usredotočeni na vremenitu i privremenu funkciju zdravlja, umjesto da stupe u trajnu vezu s onim od koga dolazi.

27. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku apostoli upućuju Isusu jedan neobičan zahtjev: „Umnoži nam vjeru!“ Neobičan je utoliko što su oni svi odreda bili vjernici. Pripadali su židovskom narodu koji je sebe smatrao narodom vjere, pa su se tako i oni osjećali kao narod vjere. I ne samo to: oni su sebe smatrali vjernim dijelom vjernoga naroda. Nitko od njih nije bio prekršitelj zapovijedi ni čovjek koji odbacuje Boga i njegov Zakon, već se svatko od njih trudio u granicama svojih mogućnosti živjeti vjerno Bogu. Kada kažemo u granicama svojih mogućnosti, onda se time misli i na granicu spoznaje kojom su bili omeđeni, kao i na mjesto koje su u svome društvu zauzimali. Upravo zato i nama može djelovati čudno da oni mali i obični ljudi koji su mogli biti sasvim uvjereni da sasvim dovoljno čine u vjeri, traže još nešto dodatno što nadilazi granice njihovih mogućnosti i odgovornosti.

To nam je utoliko čudnije kada povučemo paralelu sa svojim životom i otkrijemo da se i mi sami zadovoljimo činjenicom da vjeru zamišljamo prilično površno i monotono. Čudimo se njima da žele jaču vjeru, jer i mi sami vjeru najčešće doživljavamo i poimamo na najobičniji i niži način. Tako vidimo i danas da je nekim kršćanima ‘čin vjere’ jednom u životu primiti krštenje i nikada se više ne približiti crkvi, niti živjeti vjerskim životom smatrajući da je dovoljno biti kršten bez ikakvoga prakticiranja. Uz takve imamo i one koji se jednom u deset godina, kada dođe popis stanovništva, izjasne kao kršćani, te misle da izvan toga nije više potrebno ništa više poduzimati i činiti jer su time dovoljno ispovjedili tko su i što su. A ima i oni koji vjeru prakticiraju od neke crkvene prigode do prigode, te misle da je možda i to previše, pa paze

26. nedjelja kroz godinu – C

U prispodobi današnjeg Evanđelja Isus priča primjer čovjeka koji živi život utemeljen na lažnim sigurnostima. Riječ je o raskošnu i bogatu životu koji mu muti pogled te zbog toga ne vidi jasno. Raskoš i bogatstvo ga toliko obuzmu da ne može dobro vidjeti, te bi trebalo pravo čudo koje bi ga prodrmalo da bi progledao i oslobodio se tih lažnih sigurnosti koje se temelje na zemaljskom blagostanju. A zemaljsko blagostanje je samo privid, te je ujedno prolazno dobro koje bismo trebali staviti na svoje mjesto u životu, a ne se ponašati kao da je vrijednije od ljudskosti i drugih vrijednosti života. Zemaljsko blagostanje nije vrijednije od čestitosti, od milosrđa, od dobrote i ljubavi, kao od nijedne druge kreposti. Ali nas može učiniti slijepima za vrednote, te ujedno ograničiti i skučiti naš pogled koji je stvoren za promatranje širine života i cjelokupne perspektive, a ne samo da bude pogled usmjeren prema zemlji, iz kojeg nastaju uvijek veći zemaljski apetiti i želje, do mjere da zaboravimo na stvarni život, to jest zaboravimo biti ljudi, zaboravimo da život zemaljski tako brzo prolazi, a ovo zemaljsko mu postaje samo teret koji ga neće otkupiti niti će mu pomoći da uđe u puninu života.

Na žalost živimo u svijetu bezbrižnosti, kako reče prorok Amos, a iz vlastite bezbrižnosti rađa se bezobzirnost prema ljudima, poput one koju je imao bogataš iz evanđeoske prispodobe. A ta bezbrižnost i bezobzirnost se krije u svakome od nas jer zemaljska dobra promatramo kao svoja, a oko sebe prebrojavamo određeni broj izuzetno bogatih i imućnih ljudi za koje mislimo da bi oni trebali nešto poduzeti, a ne mi.

25. nedjelja kroz godinu – C

Jedna od čestih tema svakodnevnoga života je sposobnost snalažljivosti. Ljudi se rado vole pohvaliti kako su se snašli, često i za sitne stvari života. Hvale se kako su imali nekog prijatelja koji ih je negdje proveo preko reda, koji im je iskazao dobročinstvo, dao popust ili učinio neku drugu uslugu. Imati poznate i utjecajne ljude na određenim mjestima, koji će nam u datom trenutku pomoći da što bolje i jeftinije prođemo u životu da zaobiđemo određene dadžbine i slično, smatra se vrlo važnim dijelom života. Zato se to drži i samorazumljivim da računamo na pomoć prijatelja i poznanika kada nam zatreba u životu, te tada često zažmirimo i na pitanja koja to povlači za sobom, kao što je veliko pitanje o ispravnosti takvog postupka. I doista, moralno je pitanje ako sam išao preko reda, jer time očito nisam mislio na nekoga kome sam oduzeo red i učinio da duže čeka. Ako sam preko poznanstva uzeo radno mjesto, moralno je postaviti pitanje: a što je s čovjekom kome sam ga oduzeo. I tako redom: svaka pohvala naše snalažljivosti morala bi nam u savjesti pokrenuti pitanje o moralnosti čina koji činimo, a najčešće sebi ne postavljamo nikakvo pitanje i prigušimo savjest, zadovoljni da je nama upalila naša snalažljivost, te da smo se mi domogli svoga cilja.

A to nije tako samo u naše vrijeme, čemu gotovo nitko ne može doskočiti kako bi napravio potpuno pravedan i pošten sustav. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme, te je on ispričao i prispodobu koju smo čuli u Evanđelju, polazeći od ‘snalaženja’ koje je on uočavao oko sebe u društvu.

Uzvišenje Sv. Križa

U prvom misnom čitanju današnjega blagdana Uzvišenja Svetoga Križa čitali smo odlomak iz Knjige brojeva u kojem nam je svetopisac opisao kako se izraelski narod bunio protiv Gospodina mrmljajući zbog nestašice hrane i vode u pustinji. Narod je, dakle, oskudicu u kojoj se našao procijenio tragičnom, a Gospodina odgovornim do mjere da se usudio mrmljati protiv njega, čime je izravno i neizravno poručio samome Bogu da ne zna izabrati i ponuditi dobar put svome narodu. Time je narod pokazao da ne vjeruje svome Bogu koji ga je htio dovesti do uzvišene slave, ali stazama samo njemu znanima, a koje ljudi nisu htjeli prihvatiti i usvojiti. Zato je Gospodin kaznio svoj narod ljutim zmijama, dok se ne odvrati od svoje zloće i izopačenog načina promišljanja, da bi ih onda i spasio dajući Mojsiju upute kako napraviti mjedenu zmiju i podići je na stup.

Izazov ‘uzvišena’ života

Poput izazova pred kojim se nekada našao izraelski narod u pustinji, nalaze se i danas narodi i pojedinci koji su sebi zacrtali putove blagostanja i zemaljskoga obilja i napretka kao cilj. Ujedno pretpostavljaju da je to jedini pravi način ostvarenja poradi čega vjeru u Boga i zajedništvo s njime stavljaju u drugi plan. I danas, kao i nekada izraelski narod, narodi i pojedinci bježe od skromna života, od pustinje u kojoj slušaju glas svoga Boga i slijede njegove savjete i idu njegovim putem. I danas se drži važnijim izgrađivati zemaljsko obilje, nego izgrađivati vlastitu ljudskost u vjernosti i kreposti. Mnogi ljudi su i potpuno slijepi da i ne vide koliko je važno u životu biti vjeran Bogu. Mnogima su pred očima svjetovne i svjetske želje i ostvarenja, te svu svoju snagu potroše kako se ostvariti u svom profesionalnom životu, te kako steći sve više obilje i sigurnosti uvećavanjem zemaljskih dobara.

24. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje donosi dvije vrlo znakovite i upečatljive Gospodinove prispodobe: onu o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu to jest milosrdnom Ocu. Razlog zašto ih je Isus ispričao je poznat: bilo je onih koji su ga kritizirali što prima grešnike i blaguje s njima. No on se nije družio s njima da ih utvrdi u grijehu, već da ih potakne na milosrđe. I doista, tko se prizna grešnikom, spašava se. Tko sebe smatra da je prvi na listi za spasenje, najpotrebniji spasenja, a tko ne gleda i ne upire prstom u druge smatrajući ih grešnicima, taj je na pravome putu spasenja. Pogotovo što takvi koji upiru prstom u druge kao grešnike, ne prihvaćaju Boga koji oprašta grešnicima i prihvaća njihovo obraćenje. Tako, proturječno, druge smatraju grešnicima, ali ne prihvaćaju Boga ako im iskaže milosrđe. Oni bi htjeli da se vrlo jasno zna tko je grešnik i tko luta od Boga, ali s druge pak strane ne bi dali mogućnost grešniku da se vrati Bogu. A to se dogodi zato što onaj tko sebe promatra kao pravednika kojemu ne treba milosrđe Božje, on se poput starijega sina odmetne u svojoj tvrdokornosti i ne želi prihvatiti da je prvi potreban milosrđa, te teško oprašta Bogu što iskazuje milosrđe onima koji po njihovoj procjeni ‘nisu zaslužili’ da im se iskaže.

Stoga je smisao današnjih čitanja da nam ponajprije predstave Boga kao milosrdnoga Oca koji prašta svome narodu na zagovor svetih ljudi poput Mojsija. To je onaj isti Bog koji je oprostio Pavlu na zagovor Crkve koja se molila za njega.