Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Ove uzvišene večeri misao i srce idu u dvoranu posljednje večere koja je izvorno ishodište večerašnjeg slavalja. Tada je uoči svoje posljednje Pashe Isus sa svojim učenicima blagovao pashalnu večeru prema obredu jasno uređenom u Knjizi izlaska, o čemu smo čitali u prvom čitanju. A u središtu pashalnog starozavjetnog obreda bilo je žrtvovanje janjeta bez mane, kako je bilo propisano Mojsijevim uredbama: “Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko za obitelj pribavi jedno živinče. Tako, jedno na obitelj. Ako je obitelj premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško.” Ali osim ove preporuke o izboru prikladnoga živinčeta za pashalno blagovanje, Izraelska zajednica je primila još nekoliko važnih naputaka. Dobili su upute kako da janje pripreme za jelo, te također da njegovom krvlju namažu dovratnike i nadvratnik kuća u kojima budu blagovali: “A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje kad se spusti suton. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. (…) Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku.”

Iz svih danih uputa izvlačimo da dvije važne točke: pashalno žrtveno janje je trebalo s jedne strane biti zaštita od zatornog pokolja, a s druge strane je trebalo biti i hrana koja krijepi zajednicu na putu izlaska iz Egipta. Prema Božjoj odredbi, i u kasnijim vremenima, izraelska zajednica je vršila spomen na izlazak iz Egipta blagovanjem janjeta koje ih je sjećalo na janje izlaska koje ih je zaštitilo od zatora, te ih nahranilo kako bi imali snage za put prema zemlji obećanja. No uz ovu dimenziju sjećanja,

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje
Cvjetnom nedjeljom ili Nedjeljom muke Gospodnje ulazimo u najsvetiji tjedan i otvaramo slavlja
najuzvišenijih otajstava vjere koja imaju svoj vrhunac u vazmenom trodnevlju. Današnjim slavljem se
najprije spominjemo Isusova slavnog mesijanskog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije blagdana
Pashe, kada je znao da je došlo vrijeme da dovrši djelo spasenja poradi kojega se i utjelovio. No
otajstvo današnjeg blagdana očituje ne samo da je došao ispuniti Božje obećanje o spasenju svoga
naroda, već prije svega da se na njemu ispuni to isto Božje obećanje. Nije on imao samo izvršiti
povjereni Božje plan, već je taj Božji plan imao izvršiti svojim životom, te je utoliko znakovitija
otajstva ovog svetog dana.
Kraljevski ulazak u Jeruzalem
Uistinu, Isus je svečanim ulaskom u Jeruzalem odlučio konačno i svečano objaviti svoje mesijanstvo.
Do tog trenutka je propovijedao dolazak kraljevstva Božjega i pozivao ljude da mu otvore svoje srce,
pripreme se i prihvate njegovo kraljevstvo, a sada je napokon očitovao sebe kao kralja koji jaše u
pohod na svoj grad Jeruzalem. Iz evanđeoskog opisa njegova ulaska u Jeruzalem očito je da ide u
pohod i u ‘osvajanje’ grada, jer šalje učenike da mu dovedu jedno još nejahano magare, na koje ga
posadiše kad su mu ga doveli. Tako je on svečano krenuo prema Jeruzalemu preko Maslinske gore, a
sve ono mnoštvo učenika puno radosti počelo je iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe
kličući: “Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!”
Ulazak u Jeruzalem bio je završni čin kojim Isus objavljuje svoje mesijansko poslanje koje je do tada
objavljeno propovijedanjem i čudesima. Sada je došao trenutak da nakon objave riječima prijeđe i na
djelo, to jest da ispuni darom života što je najavio da se ima dogoditi s Mesijom, to jest da Mesija ima
trpjeti, raspet i umrijeti na križu, te treći dan uskrsnuti. Dok je većinu svoga života živio samozatajno
kao tesar, a kroz tri godine javnog djelovanja neumorno propovijedao vjernost Bogu i njegovu
kraljevstvu ne tražeći nikad svoje slave, ulazeći u Jeruzalem ne sprječava učenike da mu kliču i slave
ga kao kralja. Štoviše, na prijekore farizeja i zahtjev da ušutka svoje učenike, odgovorit će: “Kažem
vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!”
Pa ipak, unatoč svemu, njegova samozatajnost je došla do vrhunca upravo ovim mesijanskim
ulaskom, premda se to u prvi mah nije činilo, što dokazuje i reakcija farizeja kojima se nije svidio
način na koji su ga učenici pozdravljali. Jer on se ovakvim ulaskom ne samo objavio kao kralj mira koji
jaše na magaretu, već je znao da će kao Mesija trebati životom donijeti oslobođenje svoga naroda.
Nije ulazio kao čovjek željan zemaljske vlasti i slave, već kao netko tko je svojim životom trebao
proslaviti Boga. Doista, znao je da uskoro dolazi trenutak kada će se ponizno predati u smrt, te će
svojom krvlju osloboditi svoj narod od grijeha njegovih, te je stoga njegov ulazak u Jeruzalem čin
posvemašnje samozatajnosti, a ne traženja slave. Zato prihvaća da ga učenici i vjerni puk pozdravljaju
kao Kralja koji dolazi u Ime Gospodnje, jer je svoje kraljevstvo namjeravao ostvariti na križu i s križa.
Ulazio je u svoj grad kao mirotvorac, ali ne samo onaj koji nudi ljudski mir koji je uvijek samo krhko
primirje, ma koliko dugo trajao, već kao kralj koji izmiruje nebo i zemlji.

Samo takav mir koji se gradi u srcima vjernika u čistoći, istini i ljubavi pravi je i trajni mir, jer se
ostvaruje po nadahnuću Božjemu, a ne po mjerama ljudskim. Zato su uzvikujući njegovi učenici i
klicali: “Na nebu mir! Slava na visinama!” On je bio kralj mira koji je svojom krvlju izmiriti zemlju s
nebom, te donio mir na zemlji, koji je plod prihvaćanja nebeskoga mira. Nakon što je on svojom krvlju
izbrisao grijehe i dugove čovjeka, nebo je napokon prestalo biti u ratu s neposlušnim čovjekom koji
nije prihvaćao Božjega mira. On je osvojio Jeruzalem svojim mirom i pokazao da Jeruzalem ne može
tražiti svoj mir samo na zemlji, već prije svega njegov mir ovisi o miru s Bogom.
Više nego ikada Isusova je poruka rječita u ovim našim nemirnim vremenima koja pokazuju svu
krhkost ljudskog načina ostvarenja mira, jer se ne ostvaruje kao mir zemlje i neba, već isključivo u
ravnoteži s protivnicima ili pak u nadmoći jednih nad drugima. I dok čovječanstvo i danas krvari u
tolikim sporovima, neprijateljstvima i sukobima, Isus se svečanim ulaskom objavljuje kao naš Mesija i
naš Mir koji je jedini kadar ishoditi stvarni mir u našem zemaljskom Jeruzalemu, to jest u našem
ljudskom društvu. Jer on je onaj koji ne osvaja ratom, već mirom. On ne pobjeđuje oduzimajući život
drugima, već dajući svoj život za spasenje drugih. On nas ne oslobađa prolijevajući našu krv, već nas
izmiruje prolijevajući svoju krv na križu za nas. Upravo zato jer je on onaj koji izmiruje najprije čovjeka
s nebom, može uspostaviti trajni i istinski mir koji je plod Božjega dara.
Stoga nas otajstvo današnjega blagdana poziva da kao pravi Isusovi učenici otvorimo svoja srca i
izrazimo spremnost prihvatiti njega u njegovu pohodu na naš zemaljski Jeruzalem, to jest u naše
ljudsko okruženje i društvo. Samo je Isus naš Mir te uspostavlja mir u nama, a preko nas nudi mir
‘našem Jeruzalemu’, to jest društvu u kojemu živimo. Prihvaćajući Isusa postajemo čimbenici općega
mira iz kojega može doći i do tako potrebnog mira među narodima. Potrebno je doista da kralj Mira
dođe u naše srce i pretvori ga u Jeruzalem – grad mira, a da mi revno živimo i svjedočimo mir koji
nam je priskrbila njegova sveta krv kojom smo se izmirili i s Ocem i međusobno. Budimo stoga gorljivi
promicatelji Kristova mira u svijetu, jer ako mi zašutimo prestajući živjeti i promicati mir neba kao
ključ mira na zemlji, kamenje će progovoriti, što nam neće biti na čast. Neka nas Isus osvoji svojim
mirom, a mi poput njega samozatajno životom i predanjem osvajajmo svijet za njega kao njegovi mirotvorci.

5. korizmena nedjelja – C

Dobro nam je poznat evanđeoski događaj koji sveta liturgija stavlja pred nas ove pete korizmene nedjelje. Farizeji su iznašli krut i okrutan način kako kušati Gospodina. Pred njega su, naime, doveli ženu zatečenu u preljubu očekujući da on izgovori svoj pravorijek nad njom, to jest osudu. Kao dežurni čuvari ćudoređa, zaboravili su vrlo bitne stvari kad je riječ o grijehu, grješniku i ćudoređu. Doista, izgubili su iz vida temeljni smisao ćudoređa, te je onda njihovo pozivanje na objektivnost Mojsijeva zakona bilo izvitopereno i izopačeno. Neupitna je bila potreba borbe protiv grijeha, ne samo na osobnoj razini, već i na razini javnoga ćudoređa, ali je u tu borbu trebalo ići s posebnih duhom i osjećajem. Ne s osjećajem čistunaca progonitelja koji istražuju tuđe mane i pogreške, jedva čekajući da netko nešto pogriješi da bi se na njemu iživljavali, već s osjećajem istinske skrbi o vlastitoj braći i sunarodnjacima koji najprije sebi čine štetu i zlo kada žive u grijehu. Osim toga, vrlo je neprimjereno koristiti tuđi grijeh u svoje svrhe i svrhe svoje borbe i dokazivanja, pa i onda kad se protiv grijeha doista treba boriti. Jer tko se neprimjereno bori protiv grijeha, vrlo lako iz vida izgubi potrebu osobe koja stoji ispred nas, kao i njezino istinsko dostojanstvo koje treba zaštiti i ponovno izgraditi ako se porušilo, a ne

4. korizmena nedjelja – C

Četvrte korizmene nedjelje slušali smo Isusovu prispodobu o dobrom Ocu i izgubljenom Sinu. Bolje rečeno, prispodoba govori o dva izgubljena sina, s time da jedan od njih dolazi do svijesti da je izgubljen, a drugi to neće nikada. Doista, ovaj drugi je u biti pravi izgubljeni sin koji ne zna da je i koliko je izgubljen. A Isus je i ispričao ovu prispodobu poradi onih koji su mrmljali zato što je bio dobrohotan prema grešnicima. Zato je sveti Luka i zapisao: “Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Ovim riječima Evanđelist je otkrio u čemu je bio problema koji je Isusa ponukao da ispriča ovu prispodobu. Polazeći od ove činjenice da su Isusa jedni slušali, a drugi su protiv njega mrmljali, valja nam se vratiti i u vlastitu životnu situaciju te upitati o svom pristupu Isusu. Pogotovo što smo odlučili ove korizme učiniti? Provoditi vrijeme slušajući Isusa, ili jednostavno mrmljajući i ne čineći ništa za vlastitu dušu? Na koji način se okupljamo oko njega i s kojim ciljem? Dolazimo li slušati njegovu riječi, ili ostajemo hladni i zbunjeni svime što čujemo?

A kako bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je definirati svoj stav pred Bogom, jednako kao što su ova dva sina iz prispodobe trebali to napraviti pred svojim ocem. Jer obojica su živjeli s ocem kao stranci, nezainteresirani za očevu ljubav i dobrotu. Svaki od njih je na svoj način težio prema vlastitom probitku, premda im način nije bio istovjetan. Mlađi sin je bio rastrošniji i htio je više uživati, dok je stariji sin bio za varijantu štedljivca koji gradi očevo imanje očekujući naslijediti kao ugledan čovjek koji je primio nasljedstvo na zakonit način.

3. korizmena nedjelja – C

Vrlo često se svećenik u pastoralnom radu susreće s osobama koje mu iznose svoje pritužbe na Boga koji je, drže, nepravedan ili u najmanju ruku neuviđavan. Pogotovo kada osobe tvrde da su se uvijek držala Boga i crkve, vjere i molitve, a onda su im se u nekom trenutku počela događati zla. Bilo da je riječ o narušenom zdravlju, ili djeci koji su pošli krivim putem i upali u probleme s ovisnošću, ili su napustili vjeru, Boga i sakramente. U svakom slučaju, mnogi se pitaju: Zašto mi je Bog to učinio? Što sam skrivio? Bio sam uredan i revan u svemu, a vidi što mi se događa! A u isto vrijeme oni koji su daleko od Boga, žive daleko bolje, ljepše i bezbrižnije. Njih ne dotakne ni bolest niti im se dogodi kakva nevolja ili tragedija u životu. Zašto je to tako? Zašto je Bog tako nepravedan?

Isus u susretu s životnim tragedijama

Mnogo je takvi i sličnih egzistencijalnih upita i nejasnoća u ljudskome životu. No oni nisu nešto novo, već je njih bilo u svim vremenima, o čemu nam svjedoči i današnji evanđeoski odlomak. Sveti Luka nas izvještava o tome kako su neki ljudi Isusu javili za nemili događaj koji se zbio u jeruzalemskom Hramu: rimski namjesnik Pilat je ubio skupinu Galilejaca koji su došli prinositi žrtve. A Isusa su izvijestili o ubojstvu Galilejaca zbog više razloga. S jedne strane jer su smatrali da je kao Galilejac i sam zainteresiran saznati za tragičnu sudbinu hodočasnika iz svoga kraja, a s druge jer su smatrali da će ga zanimati i sve što je vezano uz sudbinu naroda i stava rimske uprave prema Izraelu. Nadalje, očekivali su njega čuti i valjan osvrt i mišljenje o tome zašto se takve tragedije događaju pojedincima i narodu.

2. korizmena nedjelja – C

U današnjem evanđeoskom odlomku slušali smo izviješće sv. Luke o Gospodinovu preobraženju na gori, čemu su svjedočila trojica apostola: Petar, Ivan i Jakov. No dok se Isus molio i u molitvi preobrazio, trojicu apostola svladao je san. A kad su se probudili vidjeli su ga u slavi i sjajnoj odjeći kako razgovara s Mojsijem i Ilijom. Toliko ih se dojmio prizor koji su vidjeli da je Petar zaustio: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Tako je Petar izrekao svoje stanje i doživljaj želeći što duže ostati u toj situaciji blaženoga gledanja slave koja mu se ukazala pred očima. Htio je da potraje što je moguće duže taj doživljaj zajedništva s Učiteljem koji mu je očitovao svoju slavu. Štoviše, htio je sagraditi čak tri sjenice s namjerom da se čak neko vrijeme nastane tu na gori. Dakle, htio je tako lijepi doživljaj nastaviti živjeti na zemlji svjestan koliko je bio lijep i dobar.

No to što je Petar izgovorio kad je rekao da je dobro biti tu, načelna je želja svakoga čovjeka vezana uz zemaljski život, s time da svi ne slijede način na koji se jedino može doći do života za koji se isplati reći da je doista dobar i vrijedan življenja. Društvo i čovjek našega vremena više nego ikada ulažu u dobrobit, ali isključivo onu zemaljsku oko koje se tako trude. Narodi i države neprekidno planiraju napredak i razvoj, te nastoje iskoristiti sva raspoloživa sredstva i resurse. Mnogi su oni koji vjeruju da mogu zemlju pretvoriti u raj u kojemu je dobro biti, s time da dobrobit poistovjećuje sa zemaljskim užicima. Uslijed tolikih nastojanja i napora, čovjek je izgubio osjećaj da je istinska dobrobit nešto drugo, a ne uživanje u zemaljskim dobrima i u zemaljskom i tjelesnom ugođaju.

1. korizmena nedjelja – C

Prve korizmene nedjelje razmišljamo o kušnjama kojima je bio izlože naš Gospodin prije početka svoga javnog djelovanja, a nakon četrdeset dana provedenih u pustinji. Radi se o tri napasti, to jest izazova kojima sotona kuša njegovu vjernost Bogu, premda u nijednom trenutku to ne govori otvoreno. Sotona doista ne otkriva svoje prave namjere, ne otkriva karte niti pokazuje svoje adute, a tri kušnje su samo mamac na koji želi uhvatiti Gospodina i nanijeti mu duhovni poraz. Znajući da ga ne može uhvatiti na nikakvu banalnost, sotona se vješto maskira u dobrotvora koji ima cijeli niz dobrih ponuda za Gospodina. Ponude ne samo da se naizgled čine vrlo dobrima i prihvatljivima, već se tiču vrlo važnih sadržaja ljudskoga života. Prva se tiče kruha i preživljavanja, druga se tiče vlasti i bogatstva, a treća slave i popularnosti. A kako se kušnje tiču bitnih odrednica ljudskoga života, jasno je zašto se mnogi ljudi upravo u njima zapliću, a nema nijednoga koga takve ponude ne bi zanimale.

Baš zato da nama ljudima pomogne prozreti što se krije iza zemaljskih ponuda, Gospodin Isus je svojom božanskom mudrošću jasno detektira da sotona nije dobrotvor ni dobročinitelj, već pod krinkom humanosti ljude zavodi i navodi na propast. A ljudska propast započinje onog trenutka kad se okrene prema zemaljskim dobrima okrećući leđa Bogu živomu i odbacujući njegove darove. Zato je Isus i mogao prozreti da u prvoj kušnji sotona ne želi da se on zasiti kruhom, već da ga želi odvojiti od riječi Božje. U drugoj mu ne želi dati zemaljsko obilje, već navesti da se ne klanja Bogu. A u trećoj ne traži da se proslavi pred ljudima znacima i čudesima, već da se usredotoči na svoju umjesto na Božju slavu.

7. nedjelja kroz godinu – C

Danas mnogi ljudi žele biti posebni razvijajući neku osobinu po kojoj će se razlikovati od drugih. U ime toga postaju, ako treba, i čudaci, te se i izlažu i raznim rizicima. A sve u ime toga što ne žele biti jednoobrazni, i uniformirani poput drugih ljudi. Sebe doživljavaju posebnima i tako se predstavljaju drugima. A svoju posebnost izražavaju na više načina: odjećom i obućom, noktima i frizurama, različitim uresima i tetovažama. U svakom slučaju čovjek u sebi nosi potrebu biti drugačiji od drugih i ne činiti ono što drugi čine, već se razlikovati barem nekom nijansom od njihova stava i ponašanja. Mnogi kao da se boje redovitog života u kojemu će biti poput ostalih. Kao da je taj redoviti život dosadan do te mjere da nitko ne želi takva redovita iskustva, već teži nečemu posebnom. Uslijed toga traže neka nova, neredovita i drukčija iskustva kojima žele ispuniti svoj život, jer doista i stoji činjenica da je život dan za ona važna i snažna iskustva za koja se isplati živjeti.

Ove istine, želje i potrebe bio je svjestan i Isus kad je poučavao svoje učenike nauku i životu koji je doista bio poseban. Nitko nije imao takav nauk kojim je htio i mogao čovjeka uzdignuti do božanskih dimenzija potičući ga da živi svakodnevni izazov na sasvim poseban način. Iz njegova nauka je najprije razvidno da je od svih životnih stvarnosti i iskustava ljubav ona najvažnija stvarnost kojoj treba dati prednost ispred svih stvarnosti. Ljubav je nezamjenjivo i neprocjenjivo iskustvo bez kojega život ne bi imao smisla, što je jasno svakome čovjeku. Ali i glede toga,

6. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus pravi razliku između onih kojima izgovara riječi blaženstva i onih kojima izgovara riječi prijekora i osude. Nakon što je izgovorio pohvale jednima, a prijekore drugima, Isus ih uspoređuje s pravim i lažnim prorocima. Kako bi se bolje shvatilo tko su oni kojima je blago, a tko oni kojima je jao, trebalo bi bolje razlučiti tko su bili pravi proroci, a tko su bili lažni proroci o kojima se dosta može pronaći u Starom zavjetu. A kada se pogleda što o tome govori povijest naroda Božjega, onda se vidi da nije razlika u tome što bi jedni govorili o Bogu, a drugi pozivali na bezboštvo. Naprotiv, i jedni i drugi su govorili o Bogu, ali ne na istovjetan način. I jedni i drugi su se pozivali na Boga, a jednako tako su uzimali u usta i njegove odredbe i tumačili ih puku, premda ne na isti način. Jer da su samo jedni govorili o Bogu, nikada ovi drugi ne bi stekli naslov proroka. I baš zato što su i lažni priroci bili proroci koji su se pozivali na Boga i na zapisane odredbe koje su postojale kao njegov zakon, bilo ih je teško na prvi pogled razlikovati od pravih proroka i prokazati kao zavoditelje i prevarante u narodu.

Doista, lažni proroci su znali biti vješti na jeziku, uvjerljivi u raspravama, zanimljivi u govoru, te je sve što su govorili djelovalo vrlo logično i slušateljima prihvatljivo. Budno su pazili da budu takvi da nikoga ne prozivaju svojim nastupima, već radije su pokušavali svima udovoljiti. Izbjegavali su govoriti o bolnim situacijama i davati rješenja koja bi bila isto tako bolna. Zato među temama o kojima su govorili ne pronalazimo riječ obraćenje, a nisu zahtijevali od svojih slušatelja da se upuštaju u dubinu duhovnoga života.

5. nedjelja kroz godinu – C

Kad je Isus započeo svoje propovijedanje u Galileji, nije se isključivo posvetio samostalnom propovijedanju okupljajući sljedbenike, već mu je cilj bio prikupiti i vrijedne suradnike kojima može povjeriti svoje poslanje. No način na koji ih je izabirao bio je u najmanju ruku neobičan do mjere da postaje gotovo neprotumačiv. Štoviše, moglo bi se zaključiti da je birao svoje suradnike nasumce, bez ikakvih kriterija. Jer da je htio primijeniti kriterije kojima se vode ljudi, onda bi otišao bio u rabinske ili gradske škole, tražio kvalificirane ljude s diplomom i doktoratom. Potrudio bi se saznati gdje postoje dobri profesionalci, vješti i poduzetni ljudi, imućni i sposobni menadžeri, govornici i demagozi, filozofi i profesionalci komunikacije koji će plijeniti pozornost svojim nastupima. Tražio bi ljude kojima će se običan čovjek moći diviti i čijim će riječima i stavovima povlađivati i oduševljeno im pljeskati.

No Isus ne čini ništa od svega toga, jer je htio sam stvoriti zajednicu uvjerenih navjestitelja svoje riječi koji će na vjerodostojan i vrlo originalan način vršiti povjerenu zadaću. A to znači da je birao one koji se nisu trebali oslanjati na ljudske metode ‘osvajanja’, to jest uvjeravanja ljudi, već im je prioritet bio usredotočiti se na bit Božje poruke, te je prenijeti vjerno. Prenijeti Božju poruku vjerno značilo je da neće ići na ljudske kompromise, da je neće ni onečistiti ljudskim idejama ni ublažiti razumskim dvojbama, već da će je prenijeti onako kako su je čuli od samoga Boga. Pa i kada im zvuči kao nemoguće ili nevjerojatno, trebali su joj