1. korizmena – B

Misna čitanja prve korizmene nedjelje donose nam kratki osvrt sv. Marka o početku Isusova javnog djelovanja nakon krštenja na Jordanu. Jedan od važnijih događaja koje je Evanđelist htio istaknuti svakako je bio Isusov boravak u pustinji gdje je doživio i jake sotonske kušnje, te zato zapisa: “Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.”

Ova rečenica, to jest ovaj događaj bi se mogao tumačiti na različite načine. S jedne strane se stječe dojam da je bilo neophodno da Isus ide u pustinju kako bi ga Sotona kušao, to jest dolazimo na pomisao da ga Sotona ne bi kušao da nije išao u pustinju. Stoga se s druge strane, kad se sjetimo da je Isus nama uzor prema kojemu trebamo živjeti, pitamo se o smislu i potrebi da se i sami poput njega izlažemo sotonskoj kušnji. Svjesni da mi nismo jako poput njega, lako možemo zaključiti da bi za nas možda bilo bolje ne ići u pustinju i ne izlagati se Sotoni da nas kuša, već ostati tamo gdje jesmo i živjeti običnim životom u koji se Sotona ne dira. Doista, valja postaviti pitanje, što je u tome potrebno, neophodno i pametno napraviti. Treba li vraga vući za rep i iskušavati, ako mu nismo dorasli, ili je bolje zavući se negdje u mišju rupu gdje se neće niti sjetiti tražiti nas? Je li moguće vjerovati u Boga i ne izlagati život kušnji, te tako provesti cijeli svoj vijek bez sotonskih uznemiravanja?

6. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo kako pred Isusa dolazi jedan gubavac i ponizno ga na koljenima moli za ozdravljenje: “U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: ‘Ako hoćeš, možeš me očistiti’.” Kada ga je Isus vidio, to jest kad je vidio ne samo njegovo stanje, već i pristup i poniznu zamolbu, nije mogao ne doživjeti ganuće. Vjerojatno je Isus u njegovim molećivim očima pročitao umor od nemoći da traži pomoć, a nitko mu nije mogao pomoći. Vjerojatno je zaraženi čovjek bio umoran od svih pokušaja i traženja, od svih nadanja i razočaranje koja su ga pratila. Vjerojatno je bio i umoran od borbe s opakom bolešću koju nije mogao pobijediti, već je samo čekao kada će ga ona polako dokončati. Sve skupa je očito djelovalo na Isusa da je ostao ganut i da je tog čovjeka očistio od gube koja ga je bila zahvatila.

U ovom događaju možemo promatrati i sebe i ljude našega vremena koji su umorni od kroničnog duhovnog umora. Dok se s jedne strane osjećaju gospodarima života i izvanjskoga napretka, s druge pak strane osjećaju veliku duhovnu nemoć. Ona se očituje u nečistoći duše i tromosti kojom uočavamo tu istu nečistoći. Štoviše, očituje se i u

5. nedjelja kroz godinu – B

U ljudskome životu mnogo je nepoznanica na koje teško pronalazimo odgovor. Jedna od tih nepoznanica je i problem bolesti koji malo koje čovjeka mimoiđe. Svakoga čovjeka, na ovaj ili onaj način, manje ili više intenzivno, snađe neka bolest ili boljka s kojom se mora nositi. Bolest je jedna od tih nepoznanica koja čovjeka ne veseli i ne raduje, već neugodno iznenađuje i tišti, muči i ometa u redovitom životu i životnim planovima. Zato je čovjek često u nedoumici kako protumačiti bolest snađe njega ili nekog od njegovih bližnjih. Ako ima nešto na što bi želio naći ne samo pravi odgovor, već i prikladno rješenje, onda je to upravo problem bolesti. A kada bolest pokuca na vrata, onda se kasnije mnogi pitaju zašto je baš njega zadesila. U pokušaju da pronađe rješenja, čovjek se muči i pokušava naći krivca svemu tome. Tko je taj koji ljudima daje i zadaje bolesti i zašto to čini?

U svim našim promišljanjima, polazimo od nekih pretpostavki. Prva je da mi sami sebi ne želimo i nismo željeli bolest, te odmah sebe isključimo kao uzročnika iste.  Druga je pretpostavka koju uzimamo u obzir da je jedino Bog moćan otkloniti svaku bolest od nas, pa i one najteže koje ne može otkloniti ljudska medicinska vještina. Nakon tih pretpostavki, može se lako nametnuti zaključak da, ako smo bolesni, onda je to radi toga što Bog nije htio

Slaveći blagdan Prikazanja Gospodinova, postavlja se veliko pitanje o Marijinoj motivaciji kod ovog događaj. A motivacija koja je vodi najbolje odražava i njezinu dušu i duhovnost. Iz naglasaka koje nam nudi sv. Luka moglo bi se zaključiti da je Marija bila veliki legalist, te da je, zajedno s Josipom, obavila sve što je trebalo prema Zakonu Gospodnjemu samo zato što je Zakon to propisivao. Moglo bi se zaključiti da je njezina duhovnost onda bila kruto legalistička, to jest obično izvršavanje Zakona, a da se ne osjeti njezin stav ili njezina duša pri tome. Kao da bismo mogli zamisliti da obavlja obred u Hramu samo zato što je tako naređeno, a da ona pri tome ne uranja u ono što čini i ne doživljava osobno. Na pomisao da je bila legalist navodi nas i činjenica da ona s obzirom na prikazanje svoga Sina ‘sve obavlja’ po Zakonu, dakle do najmanjih tančina. Ona tako pazi na četrdeset dana čišćenja, te tek kada oni prođu, odlazi prikazati svoga Sina u Hram. Jednako tako se, glede Isusova prikazanja, ponaša u skladu sa svim odredbama kako ih je propisao Zakon. Ona doista ne dovodi u pitanje propise, već se ponaša sukladno njima. No veliko pitanje pokreću li Mariju propisi i odredbe i što je njoj istinska nakana. Ako je njoj stalo isključivo do izvršavanja Zakona, kako bi se dalo naslutiti iz evanđeoskog odlomka, onda je legalist koji se ponaša poput dobrog farizeja, a ne sveta i pobožna osoba koja prvenstveno misli na Boga. Zato je nama istraživati dublje u njezinu osobnost kako bismo otkrili pravi odgovor na ovo pitanje i samu poruku evanđeoskog teksta. Upravo iz cjeline Evanđelja znamo da ni ona ni Josip nisu bili legalisti, već da su bili pravedne, pobožne i svete osobe. Za Josipa se izričito kaže da je bio muž pravedan, te znamo da je se ponašao na način da je nadilazio slovo zakon. A Mariju će anđeo pozdraviti riječima “milosti puna”, iz čega se razabire da je drži uzvišenijom osobom od ijedne druge na zemlji. Spomenuti nam evanđeoski odlomci samo daju naslutiti da, s obzirom na Mariju, treba pozornije iščitavati i dublje tumačiti tekstove koje nam je ostavio sv. Luka, to jest imajući u vidu i druge tekstove koji nam pobliže opisuju njezinu osobnosti i krepost duhovnoga života. Doista, kao osoba milosti puna nije se mogla zadovoljiti time da izvršava slovo Zakona, već da proniče i živi njegov duh. Uostalom sam Isus nam je kasnije pokazao, jer je mnogo puta ušao u rasprave s farizejima, tumačima Zakona na legalistički način. Zato i Marija, s obzirom na četrdeset dana čišćenja poštuje zakonske odredbe kojima je samo potvrdila da je stvarno rodila, te se u ničemu nije izuzela od obrednog zakonika. Uostalom, usredotočena na Sina Božjega kojega je rodila, nije joj bio teret prihvatiti te dane svojevrsne izolacije od izlaska u javnost, jer je u potpunoj čistoći srca mogla njega razmatrati i uživati u njegovoj blizini. Njoj koja je bila milosti puna i koja je bila srca čista do te mjere da je zaslužila roditi Sina Božjega nije trebalo vrijeme čišćenja, ali je poštivala norme i običaje svoga naroda, ne želeći praviti pobunu, niti dati povoda drugima, koji nisu toliko pobožni i sveti, da krše taj isti Zakon Božji, već da ga vrše. Opslužujući Zakon davala je primjer i bila je poticaj onima koji su ga kršili, da ga vrše i ne podcjenjuju, jer im je on bio prva i neophodna stepenica hoda prema Bogu. Tek kad su vršili Zakon, mogli su ga i nadići te živjeti, kao što je činila i ona koja je dušom vršila Zakon Božji, te ga je time nadilazila. Isto vrijedi i za prikazanje prvorođenaca i njihove posvećenje Gospodinu. Doista, i dok je vršila Zakon, nije bila usredotočena na formalizam, već na samoga Boga – izvor Zakona. Stoga, da i nije bilo zakonskih odredbi o prikazanju prvorođenaca u Hramu, ona bi svoga Sina prikazala nebeskome Ocu, jer je i sama bila prikazana, a i jer je bila njemu zahvalna za sve darove u svome životu, pa kako ne bi bila zahvalna za ovaj neizmjerni dar kojim je po njoj obasuo čovječanstvo. Premda kao tako predana i Bogu posvećene nije bila prisiljena to činiti, jer je i prije i bez te odredbe ona vršila smisao predanja i posvećenja. Pogotovo što je sam Isus bio posvećen u punini od majčine utrobe, to jest od začeća pomazan Duhom Svetim. Štoviše kao Bog je bio izvor posvete i nositelj dara Duha Svetoga, te mu nije bilo neophodno prikazanje u Hramu, ali je u svojoj poniznosti to prihvatio da pruži primjer poniznosti nama ljudima i da nas prati u našem hodu. Osim toga, ako ćemo poći od činjenice da je istinski Zakon Božji sam Isus, koji je objavio konačni zakon Božje ljubavi, onda je jasno koliko je Marija imala Zakon Božji u srcu, a nije ga tek legalistički izvršavala. Vršeći bit i smisao zakona, pa i onda kad se podvrgavala zakonskim odredbama zapisanim po Mojsiju za Božji narod, istinski je putokaz kako hoditi do Boga ne zaobilazeći Zakon.

4. nedjelja kroz godinu – B

Evanđeoski tekst koji nam danas Crkva stavlja na razmišljanje, svjedoči o događaju koji se zbio u kafarnaumskoj sinagogi u kojoj je Isus počeo poučavati prisutne. Mnoštvo je bilo zaneseno njegovim naukom i divilo se autoritetu s kojim je poučavao istine Božje, u čemu mu nitko nije mogao biti ravan ni uspoređivati se s njim. Pa ipak u sinagogi je bila i jedna neželjena reakcija, jer je bio prisutan čovjek opsjednut nečistim duhom. No premda sam, za razliku od tolikoga mnoštva, on ih je sve nadjačao svojom glasnom reakcijom na Isusovu prisutnost vičući: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji! Srećom da su Isusova snaga i njegov autoritet bili daleko snažniji od vike demona koji je vikao iz opsjednutoga, te da je Isus mogao osloboditi čovjeka od njegove zle prisutnosti i obdariti ga novim životom okrijepljenim milošću, u protivnom on sam bi nadjačao sve one prisutne u sinagogi.

Prema ovom kafarnaumskom obrascu događa se inače i u redovitom životu. Gledano u društvu, uočavamo da postoji ona mirna i tiha većina koja se ne ističe svojom glasnošću, pa se možda čak može reći da

3. nedjelja kroz godinu – B

Kada razgovaramo o svojoj vjeri i opredjeljenju za Krista, često smo u napasti misliti kako smo se mi opredijelili za vjeru, kako smo se mi odlučili biti kršćanima. Uslijed toga postavimo se kao da smo mi izabrali njega, a ne on nas, čime sebi pripisujemo zasluge. Ponašamo se kao da je naša zasluga i naša inicijativa to što smo vjernici, a da je Gospodin tek onaj koji je prihvatio našu ustrajni hod i naše uporno nastojanje da dođemo do vjere. Uslijed krsne prakse krštavanja djece, po kojoj se krštenje dobije bez pravog hoda inicijacije i obraćenje, može se steći tako iskrivljen dojam o našoj ulozi u vjeri. Zato i imamo osjećaj da smo u tom procesu mi važniji od Gospodina, jer nismo imali prigodu verificirati kada se dogodio njegov poziv. Nemamo mogućnost provjeriti čime nas je on prethodio i koje nam je preduvjete postavio da bi nam dao krsnu milost i neizmjerne darove. Tako se izgubio osjećaj za Isusov primat i primat njegova djelovanja u našem životu.

U ranome kršćanstvu, naprotiv, jer su uglavnom odrasli pristupali krštenju, oni su osjećali poziv koji im Krist upravlja, te su se otvarali tom pozivu. Otvarajući se njegovoj riječi, prihvaćali su konkretnu pouku koju im je upućivao, te su prema njoj

2. nedjelja kroz godinu – B

Sveti Ivan Evanđelist u današnjem odlomku opisao nam je događaj koji se zbio dan nakon Isusova krštenja na Jordanu. Kad je Krstitelj vidio Isusa gdje ponovno prolazi na mjestu gdje je on krstio, dvojici svojih učenika je, pokazujući na Isusa, rekao: “Evo Jaganjca Božjega.” Nakon toga, privučeni Isusovim likom, a potaknuti Krstiteljevim riječima, pošli su za Isusom. Kad je Isus primijetio da ga slijede, okrenuo se i upitao ih: “Što tražite?” Ove izravne Isusove riječi od njih su tražile odgovor, izjašnjavanje i pojašnjenje. No, s druge pak strane, osjetili su da su u njemu našili što su tražili, te ne samo da nisu odustali, već su izravno i izričito zatražili da pođu s njim i da neko vrijeme proborave u njegovu društvu, što im je on i omogućio. Tako je njihova odlučnost traženje bila okrunjena susretom i zajedništvom s Božjim Sinom, Mesijom koji je došao biti Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. I sam Gospodin je znao da je on vrhunac svih ljudskih traženja, te je stoga nakon svoga krštenje, čime je započeo svoje djelovanje, omogućio ovoj dvojici Ivanovih učenika da okrune svoje traženje, te time prekinu mesijansko iščekivanje.

No, ne samo njih dvojica, već je i svaki čovjek u svojoj biti tražitelj Boga, pa i onda kada ne zna dobro artikulirati svoje traženje. Mnogi za sebe tvrde da su tražitelji životnoga smisla ili da su tražitelji koji žele otkriti

Krštenje Gospodinovo – B

Svi znamo koliko je važno, kad se bavimo nekim poslom, pripremite se za posao koji će se izvoditi. A ta priprema mora biti višestruka. Kao prvo, sebe valja osposobiti za izvođenje takvog posla, ali treba izvršiti i sve pripremne radnje, to jest treba pripremiti teren za to što se planira napraviti. Te dvije stavke su jednako važne kao i sama izvedba radova koji će uslijediti nakon toga. Jer ne može se napraviti dobar posao ako nema dobre priprave ili ako nema stručnih osoba koje posjeduju potrebnu vještinu za izvođenje radova. Tko ne bi držao da svih ovih detalja, svom poslu bi pristupio neodgovorno, s rizikom da u kasnijem trenutku sve propadne. Tako vidimo da priprema za neki posao pretpostavlja više čimbenika. S jedne strane postoje oni materijalni, a s druge strane oni osobni koji su psiho-fizičke, to jest intelektualno-duhovne naravi. Što vrijedi za posao, vrijedi i za bilo koje drugo poslanje koje treba obaviti. Ono se može izvršiti ako je osoba potpuno spremna za izvršenje spomenutoga posla, te ako ima na raspolaganju potrebni materijal za posao. Jer i najvještiji inženjer ne može sagraditi kuću ako nema potrebni građevinski materijal, jednako kao i nevješt čovjek, ako ima hrpu materijala, a ako ne zna graditi, jednako mu je uzalud.

A što se tiče poslanja, to možemo primijeniti na događaj Isusova krštenja na Jordanu koji slavimo u liturgiji ove nedjelje. Nakon krštenja u Jordanu Isus će započeti svoje poslanje propovijedanja i spasenja ljudskoga roda, te razaznajemo da je dao do znanja da je potpuno spreman za taj pothvat. Pogotovo što je vrlo temeljito pripremao

Sveta Tri kralja

U svojoj neizmjernoj dobroti prema ljudima Bog se uvijek milosrdno i velikodušno objavljivao. Istina, na različite načine, sukladno njihovoj sposobnosti da ga prime, od govora u svijesti i savjesti, do onog posebnog govora kada se još izričitije objavljuje pojedincima tražeći od njih da to prenesu narodu. U tom smislu razumijemo ono što reče pisac Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima” (1,1). Budući da je usredotočen govoriti izabranom narodu, ne spominje one objave i drugima, a za koje znamo iz Svetoga pisma koje nam opisa više takvih situacija u kojima se Bog objavio pojedincima poput Noe, ili pak vidiocu i vraču Bileamu tražeći od njega da ne proklinje Izraelce. Osim toga, čak i u Novom zavjetu u nekoliko situacija Isus hvali vjeru nekih pojedinaca koji nisu pripadali Božjem narodu (npr. kafarnaumski stotnik, žena kanaanka, itd.). njima možemo pribrojiti i sveta Tri kralja. Mnogim ljudima se Bog očitovao putem savjesti i u njihovom životnom traženju, a uz to se objavljivao i po izvanrednim zahvatima koji dosižu svoj vrhunac u Isusu.

Gospodinova Majka Marija može biti izvrstan sažetak i primjer Božjeg očitovanja, počevši od savjesti, pa sve do onog

2. nedjelja po Božiću

Božji Sin koji se rodio i došao je na svijet s ciljem, to jest s Očevim poslanjem. Otac je odvijeka ljubio čovjeka i planirao svoj naum spasenja. Došao je u svijet da nas do kraja osposobi za mudrost, jer smo i bili stvoreni za spoznaju mudrosti. Kad nas je Bog stvarao, onda nam je udijelio i smisao života, jer nas je učinio razumnim bićima. No naša ljudska razumnost je imala smisla samo ukoliko je otvorena božanskoj mudrosti na koju je trebala biti upućena i od koje je trajno trebala primati dodatnu mudrost. No na žalost ljudi su odbili božansku mudrost u korist svoje ljudske, te su radije stvarnost htjeli promišljati samostalno, te biti gospodari svoga ‘dobra i zla’, umjesto da posluhom primaju iz ruke Božje čistu dobrotu i ljubav. Zato su odbili piti s vrutka Božje mudrosti oni koji su bili stvoreni po toj istoj Mudrosti Božjoj. U svojoj neuviđavnosti odbili su živjeti od njega i za njega i po njemu, te su postali žrtve svoje ludosti.

No dobri Bog je unatoč svemu odlučio u svojoj dobroti spasiti ih i od njih samih i od Zloga kome su bili podložni, pa je svoju Mudrost, svoju svesilnu Riječ po kojoj je sve bilo stvoreno, poslao na svijet. No ni danas situacija