33. nedjelja kroz godinu – C

Slušajući Gospodinove riječi iz današnjeg Evanđelja, ostajemo nemalo zbunjeni zbog njihove ozbiljnosti i prijetećeg sadržaja. Naime, on najavljuje razaranje jeruzalemskog Hrama, razne ratove, pobune i nemire među narodima i kraljevstvima. Osim toga i mnoge prirodne pošasti kao što su potresi, glad, strahote i drugi znakovi s neba. I tu popis zala ne staje, nego se ona najgora zla  obaraju upravo na one koji vjeruju u njega. Zato on i reče da će se još prije tih predviđenih pošasti dogoditi progoni vjernika, jer će mnogi na njih dizati ruke, predavati ih u tamnice, vući pred kraljeve i upravitelje, od čega neće prezati niti najbliža rodbina, rođaci i prijatelji.

Nakon tako zastrašujućih riječi, rado bih tražio još neke odgovore od samoga Gospodina, jer je jedan dio tih riječi koji nas sigurno zbunjuje, te ne znam tko bi ih mogao bolje protumačiti od onoga koji ih je izgovorio. Pogotovo me zanima onaj dio koji se odnosi na progone Crkve i vjernika. Sasvim nam je očito da stoji to što je rekao, ne samo nekada u prvom stoljeću, nego i danas u dvadesetprvom. Činjenice koje gledamo oko sebe to jasno potvrđuju i govore za sebe, jer uvidom u svakodnevnu stvarnost iz našeg vremena i društva nedvosmisleno možemo pronaći i povući paralele. No više od samih činjenica zanima nas zašto to tako mora biti. Zašto se toliki ljudski bijes obara na sve što je Božje? Zašto takvi agresivni i militantni stavovi? Zašto tolika netrpeljivost ‘tolerantnoga svijeta’ koja je spremna drugoga ugroziti, pa i onda kad taj drugi nikoga ne ugrožava, nego tek polaže pravo da ispovijeda svoju vjeru i živi sukladno svojim uvjerenjima? Zašto čovjeku smetaju oni koji se pozivaju na Boga i Božja uvjerenja, a ne smeta im nitko od onih koji se pozivaju na ljudska uvjerenja ili pak na životinjski način života? Zašto im smetaju oni koji žive čisto i čestito, a ne smetaju oni koji ljudskim proglase i ono što je neutemeljeno i neprihvatljivo nazvati ljudskim?

Doista bi nas zanimalo zašto je nas svoje vjernike i sljedbenike ostavio tako nezaštićenima i izloženima u svijetu u kojem svatko polaže pravo da psuje, prijeti, zastrašuje, dok nama nije ostalo nego da se molimo, trpimo i šutimo? Dok svi drugi polažu prava na sva prava u društvu, pa i više od toga, vjernicima se uskraćuje ponekada i onaj temeljni minimum, kad se one povlaštene skupine osjećaju ugrožene istinom o čovjeku koju oni propovijedaju? Zašto Isus nama ne dopušta da budemo napredni poput svih ostalih ‘naprednih’ koji sebi dopuštaju pravo na ljudski primitivizam? Zašto nam ne dopušta biti snošljivi poput ‘tolerantnih’ koji toleriraju svaku vrstu bezakonja, osim da netko drugačije razmišlja i govori od njih? Zašto nam ne dopušta mrziti ‘čovjekoljupce’ koji nastupaju s toliko mržnje prema svemu što se ne slaže s njihovim pojmom ljubavi?

I dok postavljamo tolika pitanja tražeći odgovore kako bismo razumjeli svoju situaciju u povijesti, u ljudskom društvu, kao odgovor razaznajemo samo jedan, ako nas to može zadovoljiti. U današnjem evanđeoskom odlomku taj odgovor odzvanja dva puta: ‘Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega’, te potom: ‘Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.’ Jasno nam odzvanja u ušima ono njegovo ‘zbog imena mojega’, premda ne znamo što je njegovo ime ljudima toliko skrivilo da su kivni na njega? Zašto to ime izaziva bijes i negodovanje? Zašto izaziva srdžbu i protivljenje? Što je ono lošega učinilo čovjeku i čovječanstvu?

Gospodin nam nije dao obrazloženja za sve to, no s druge pak strane jasno nam je rekao da se ne smijemo stidjeti njegova svetog imena. Pa i onda kad nismo razumjeli sve tuđe razloge zbog kojih se progoni ime Isusovo i s njime kršćansko ime, imamo svoje razloge poradi kojih ga trebamo postojano i svim silama čuvati. Trebamo ga ponosno držati, premda je ono isključivi uzrok netrpeljivosti i progona u svijetu. Bez obzira na sve ne smijemo se stidjeti biti ono što jesmo, vjernici obilježeni njegovim imenom, pa i onda kad će nas drugi progoniti zbog vjernosti tom imenu. Pa i onda kad nam svijet ne oprašta jer je Isus pobijedio duha ovoga svijeta, nama je častiti njegovo sveto ime. Pa i onda kad je svijet prema nama nesnošljiv jer je Isus raskrinkao njegove idole, nama ne preostaje nego slaviti njegovo sveto ime. Pa i onda kad svijet bjesni jer mu je oduzeo ‘pravo’ na rasplamsale strasti i na razarajuće grijehe, mi sebi ne možemo dopustiti vratiti se na grješan život. Pa i onda kad svijet izokreće vrijednosti i uzima laž za istinu, mi ne možemo ne svjedočiti istinu o Božjem dolasku u naš život. Pa i onda kad nas isključivi proglašavaju isključivima, mi ne možemo ne naviještati spasenje Božje u imenu Isusovu baš zato što ljubimo i želim dobro svakom stvorenju. Pa i onda kad ljudi radije prihvaćaju političke diktate, nego Božji nauk, mi se ne možemo ne podložiti tom imenu u kojemu je spasenje i život.

Častimo, stoga, to sveto ime, jer ono je za nas najveća blagodat i dragocjenost u kojoj pronalazimo najveće obilje života. Ne dajmo se obeshrabriti mržnjom i progonima, porugama i omalovažavanjima, prijezirom i odbacivanjem, jer samo po tom imenu jamčimo pravu budućnost svome narodu i cijelome svijetu. Štujmo ga, jer ono nas čini bogatima Bogom i nesebičnim za dobro čovjeka. Ponosimo se njime, jer ono nam je najveći dar neba. Utisnimo ga u svoja srca, jer je izvor svake ljubavi. Urežimo ga u pameti, jer je izvor najuzvišenije spoznaje. Opečatimo njime svoje savjesti, jer ih ono hrani istinskim vrijednostima. Prožmimo njime svoje biće, jer je ono izvor neprolaznog postojanja u vječnosti. Podložimo se tom imenu, jer je u njemu naše uzvišenje. Ostanimo postojani u vjernosti njemu, jer je ono izvor spasenja i života vječnoga. Dajmo svjedočanstvo o snazi tog imena i budimo mu oduševljeni svjedoci, kako bismo po njemu izlili Božji blagoslov na cijeli svijet.

32. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje Gospodinovu raspravu sa skupinom saduceja, pripadnika jedne od značajnih židovskih sljedbi onoga vremena. Za njih sveti Luka kaže da su bili prepoznatljivi po tome što su nijekali uskrsnuće. Ono što na osobit način upada u oči, te je posebno proturječno, oni su pokriće za svoje stavove uzimali iz samoga Svetog pisma služeći se metodom banaliziranja Božje riječi koju nisu čitali u duhu i smislu vjere, nego na vrlo pristran i iskrivljen način, te su onda i dolazili do čudnih zaključaka, kao što je bio zaključak o ne postojanju uskrsnuća. Vjerojatno su svojim jeftinim smicalicama poput one iznesene u današnjem Evanđelju zbunjivali neuke i jednostavne vjernike, pa su isto pokušali i s Gospodinom Isusom, nesvjesni koliko je njegova učiteljska mudrost nadilazila njihove doskočice. Izvlačili su Mojsijeve odredbe iz konteksta, uvjereni kako oni ispravnije misle i znaju više o životu, nego je znao Mojsije ili pak neki drugi od svetih vođa, proroka i učitelja Božjeg naroda.

Osim toga pitanje koje upravljaju Gospodinu otkrilo je da njihovo izravno zajedništvo s Bogom nikakvo, premda su bili čuvari Hrama i hramskog bogoštovlja. Stoga su i govorili o Bogu ne živeći u sjaju njegove prisutnosti i ne polazeći od zajedništva života s njime, što je jedno veliko proturječje, kao da djeca govore o roditeljima zaboravljajući da su im oni dali život. Njima su nedostajali temelji poimanja Boga, a htjeli su se praviti mudrima i govoriti o božanskim stvarima kao što je život vječni, pa su tako i završili da su u Boga i u život vječni projicirali sebe i svoje neznanje. Kad se vidi ova činjenica onda je dvojbeno što su uopće oni mogli uzeti za svoje pravilo života, te kakvo je uopće moglo biti njihovo ćudoređe ili pak životna i vjerska motivacija. Dvojbena je njihova krepost i doprinos dobrobiti vlastitog naroda, jer je njihova vizija bezbožna, a perspektiva prizemna. Dvojbeno je kakvu su budućnost mogli ponuditi svome narodu, te u što su ga sve mogli uvući obećavajući socijalni boljitak, političku samostalnost i gospodarski napredak bez Boga i bez izgradnje čvrstih duhovnih uvjerenja kao bitnog uporišta i nezamjenjivog polazišta bez kojeg nema bolje budućnosti. Oni su bili ljudi koji su se opredijelili živjeti samo za ovaj svijet, držeći ga jedinim svijetom u kojem se događa ljudski početak i konačni svršetak.

Kao što je bilo saduceja u doba Gospodinovo, možemo reći da saducejskih tendencija ima i danas u suvremenom društvu, pa i u našem narodu. Kao što su se oni nekada suprotstavljali zdravom nauku, tako i danas postoji sukob takvih dviju koncepcija, samo što se danas zovu drugim imenima. Dok s jedne strane postoji ona vjernička koncepcija života, dotle s druge strane postoji ona bezbožna struja, to jest skupina onih koji ne vjeruju u Boga i tvrde da čovjek i društvo mogu i moraju bez njega. To su oni koji ga drže eventualno nekom silom, principom ili čudnim bićem koje se baš i ne miješa u ovaj naš život. To su oni koje možemo prepoznati pod imenom ateisti ili agnostici, te za njih govor o Bogu i Božjem životu nema nikakve važnosti. Neki od njih su čak uvjereni da Božje vrijednosti i njegov zakon nanose štetu ljudima i ograničavaju njihova prava. Bore se, navodno, za čovjeka, ali ne za onoga kojemu je konačno odredište život vječni, nego onoga čiji život završava tamom groba.

I danas je mnoštvo saduceja koji svoje stavove pravdaju lijepim riječima ili teološkim doskočicama, to jest onih koji obećavaju pravo ostvarenje čovjeka, a ne znaju da bez Boga nema ni čovjeka. Ovakav saduceizam je prisutan u široj javnosti koja govori o Bogu, ali bez svijesti o njegovoj živoj prisutnosti, koja drugima dijeli vjerske lekcije, ali bez vjere, koja ljude uči ljudskosti niječući u isto vrijeme uskrsnuće i život vječni, koja dijeli ćudoredne lekcije drugima, a zanemaruju Boga izvor ćudoređa. Ovaj saduceizam se provlači kroz javnost na način da ateistički medijski djelatnici i anticrkveni mediji postaju glavni tumači vjerskih tema i dileme, uvjerenja i događaja. Ovaj saduceizam je sličan onom negdašnjem, jer kao što su saduceji nekada citirali Sveto pismo da bi govorili protiv živoga Boga i uskrsnuća, tako i suvremeni saduceji navode, na primjer, izjave pape Franje da bi govorili protiv Crkve, ispravnih vrijednosti i stavova vjernika.

Ne preostaje nam stoga drugo nego moliti Gospodina da nas očuva od ovakvog saduceizma, da ne zarazi duše vjernika. Moliti nam je Gospodina da nas očuva od napasti da svoju vjerničku svijest oblikujemo uz pomoć stavova suvremenih saduceja, umjesto da se okrenemo jedinome Učitelju i Gospodinu Isusu Kristu čiji nauk počiva na svijesti o Bogu živomu i činjenici uskrsnuća. Neka nas, stoga, naš Gospodin obdari svojom snagom i sviješću kako bismo i sami mogli vjerovati u Boga u kojemu svi žive, kako bismo se i sami jednom našli u njemu o uskrsnuću mrtvih. Neka nam svijest o tome ražari odgovornost za ovaj sadašnji život, jer ne možemo biti dovoljno ljudi, a još manje zvati se vjernicima ako ne vjerujemo u živoga Boga, niti se možemo dovoljno dobro zalagati za dobrobit ovoga svijeta ako ne vjerujemo u onaj budući. Nastojmo, stoga, obdareni po Gospodinovu daru sviješću u uskrsnuće i život vječni, uspostaviti već sada istinsko zajedništvo s Bogom koji nam obećanjem života vječnoga daje jedinu ispravnu i najbolju motivaciju za ovaj život, kako bismo u onom životu primili nagradu da budemo jednaki anđelima njegovim i da budemo, kao sinovi uskrsnuća, neumrli sinovi Božji.

31. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka nam opisuje Gospodinov susret s nadcarinikom Zakejom koji se zbio prilikom Gospodinova dolaska u Jerihon. Dok se mnoštvo guralo oko Gospodina Isusa, središnji i ključni trenutak je rečenica koju je izgovorio susrećući jednog pojedinca u cijelom tom metežu: Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Iz spomenutoga odlomka razabiremo kako je Gospodin Isus zanemario mnoštvo koje se natiskivalo i guralo oko njega, svjesno izabirući Zakejevu kuću za svoje odredište, pa i pod cijenu da kritiziraju njegov potez, što su i činili mrmljajući. Jer njegov izbor Zakeja i njegove kuće mnoge je nukao da osporavaju njegov potez kao primjeren, jer je Zakej slovio za grješnika, što znači da su oni njegov potez tumačili kao potporu ovom grješniku. Vjerojatno su sebe smatrali dostojnijima da se k njima svrati, nego što je to mogao biti Zakej carinik, dok je Gospodin, na opće iznenađenje, izabrao čovjeka koji nije imao ni u dalekoj primisli da će Gospodin taj dan provesti baš kod njega u njegovoj kući.

Premda Zakej nije imao namjeru primiti Isusa u svoju kuću, kad se to pak dogodilo, onda je shvatio koji je dar primio, te se nije ustručavao iz toga izvući svaku blagodat i blagoslov Božji. Stoga bi i nama bilo vrlo korisno kad bismo propitali što je nama činiti da dođemo do iste blagodati i blagoslova koje se događa kad primimo Gospodina u svoju kuću. Jer nedvojbeno je da mi svi, manje ili više, imamo takvu nakanu ili želju koju je imala velika većina onoga mnoštva koje je pratilo Gospodina dok je ulazio u Jeruzalem. Takva namjera ili želja uopće po sebi nije loše, ali je mnogo korisnije imati Zakejov stav, jer je on iz ove situacije najviše naučio i najviše plodova primio. Dobro je onda vidjeti kako je njemu to pošlo za rukom.

Ponajprije Zakej nije unaprijed pravio računicu s Gospodinom, prilično svjestan svoje grješnosti i položaja koji je imao među svojim sunarodnjacima. Nije se prema Gospodinu odnosi kao prema nekome koga je trebalo iskoristi kako bi utvrdio vlastiti položaj u društvu ili sačuvao stečene društvene povlastice i ugled. Premda se popeo na stablo, nije to učinio kako bi Gospodina promatrao s visoko, nego, naprotiv, to je bio dokaz njegove naravnosti. Nije imao pretenzije ugrabiti dio slave i časti, pa se zato nije ni nagurivao s drugima kako bi pozvao znamenitog učitelja u svoju kuću. U njemu je bila isključivo želja da vidi tko je Isus, a ne da Isus vidi njega, i eventualnu njegovu moć, čast i bogatstvo kojima se ljudi redovito hvale pred drugima.

Nukan ovom željom previdio je samo jedno. Previdio je da će Učitelj podići glavu i da će se njihovi pogledi susresti, te da će mu taj pogled prodrijeti do duše. Do tada nije ni znao koliko može biti snažan i prodoran Božji pogled, a kad se to zbilo, osjetio je da postoji pogled koji spašava. Onaj tko želi okušati isto iskustvo tražeći blizinu s Gospodinom, ne može tvrditi da je s Gospodinom i da je Gospodin s njime, ako se međusobno izravno i neposredno gledaju u oči pogledom koji sve kazuje, pogledom koji spašava. Sve umijeće života je sadržano upravo u tome: susresti se s Bogom oči u oči, te dopustiti da stane vrijeme, zaboraviti sve druge brige i interese, a jedino spoznati sebe i njega. Samo tako je Zakej mogao Isusa pustiti u svoju kuću, kao što to i nama ostaje jedini blagoslovljeni način Gospodnjeg pohoda. U protivnom njegova prisutnost u nama i pored nas ostaje besplodina i beskorisna. On nam je nadohvat ruke, ali naš duhovni život ostaje isti, ostaje mlak i prazan, bezličan i suhoparan. Zato je potrebno težiti k tome da susretnemo njegov pogled, to jest dopustiti mu da nas pronikne pogledom do dna duše.

A kad se to već dogodi, drugo što trebamo učiniti je da žurno reagiramo na svaku Gospodinovu riječ, poput onoga što je učinio Zakej. Kad mu je Isus rekao da žurno siđe, Zakej je to i učinio. Ako i kad stvarno susrećemo Gospodina, onda doista žurnošću pokazujemo koliko nam je do toga stalo, koliko smo snažno doživjeli ulazak Boga u vlastitu dušu. Ako u vjerničkom životu doživljavamo mlakost, ako nemam žara za duhovna dobra, ako ne plamtimo željom da susretnemo Isusa i da on dođe k nama, onda je doista to pokazatelj kako uopće ne živimo kao oni koji susreću živoga Boga. Ako reagiramo s mlakošću i bezvoljnošću na duhovne poticaje, ako nemamo želje osloboditi se mana i nesavršenosti, ako ne osjećamo potrebu uhvatiti se u koštac s grijehom, zlom i strastima, onda je to samo potvrda da ne vjerujemo živo i ne ljubimo žarko samoga Boga, pa i onda kad se naguravamo u njegovoj blizini. Jer nije dovoljno naguravati se u njegovoj blizini, nego stati pred njega i dopustiti mu da nas pogleda, te ga potom ugostiti u svojoj kući, iznoseći pred njega svoj život.

Stoga nam je ovaj evanđeoski događaj da se preispitamo koliko je stvarno Gospodin Isus stanar naše kuće na način na koji je pohodio Zakeja. Dopustimo mu da nam pogledom prodre do dubina duše, te žurno se stavimo njemu na raspolaganje. Ne oklijevajmo i ne pravimo računice s njime, nego izvršimo što od nas traži, jer je za naše dobro da sve što imamo uložimo za spasenje. Ne proračunavajmo svoju korist od njega, jer bismo se mogli preračunati, nego radije slušajmo dok nas iznutra potiče na dobro velikodušnog darivanja. Primimo žurno Gospodina pod svoj krov, ali ne besplodno i formalno, nego žarko i s ljubavlju, jer to je nešto najljepše što nam se u životu može dogoditi, kako bismo i sami čuli one neprocjenjive riječi: Danas je došlo spasenje ovoj kući!

Svetkovina svih svetih – C

Danas na svetkovinu svih svetih Crkva nam stavlja pred oči na vrlo upečatljiv način svetost i onih osoba koje nisu imali čast da ih se svečano proglasi svetima i počasti slavom oltara, ali su bez daljnjega sveti jer su sveto i neporočno živjeli i jer su svojim životom častili Boga, premda su ostali nepoznati drugima kao sveti. Ovoj skupini svetaca pripadaju toliki vjernici koji su skromnim i samozatajnim životom živjeli evanđeoske vrijednosti, a živjeli su u različitim slojevima društva ili su se bavili različitim životnim zanimanjima, ali su na mjestu gdje su bili živjeli na takav način da im je sam Bog pripravi mjesto u svojoj slavi. Možda bi netko mogao pomisliti kako im je učinjena povijesna nepravda time što ih se nije prepoznalo i proglasilo svetima kako bi ih se javno častilo. Možda bi netko mogao pomisliti kako im ovim slavljem mi vraćamo dug, te ih na neki način vraćamo iz anonimnosti i uzimamo ih zaboravu.

Ali tko bi tako mislio, krivo bi mislio, jer ova svetkovina nije poradi njih koji su u slavi Božjoj. Doista, ovo njihovo čašćenje na zemlji ne uvećava njihovu nebesku slavu, koja je savršena te joj naše čašćenje do dodaje ništa. Ova je svetkovina prije svega poradi nas, kako bismo mi znali da je svetost dostupna svim ljudima, pa i onima koji se osjećaju ‘malim ljudima’, to jest onima koji ne osjećaju da imaju ikakve posebne zasluge za Crkvu i za narod, za čovjeka i čovječanstvo. Ovaj je svetkovina poradi nas kako bismo mi osjetili da je svetost i nama dostupna, te da je ne smijemo promatrati kao čudnu i rijetku pojavu među vjernicima, nego kao redovito stanje kojim smo pozvani obdariti i vlastiti život. Stoga bez obzira tko kojem staležu pripadao, tko se kojim zanimanjem bavio, bez obzira bio obiteljski čovjek ili neoženjen, pozvan je izgrađivati ovu svijest pripadnosti Bogu i pozivu na svetost na koju nas Bog poziva. Zato je ova svetkovina za nas, da se ne bismo našli obeshrabreni pred izazovom svetosti, misleći kako do svetosti dolaze samo rijetki pojedinci koji su činili čudesna ili herojska djela. Ova je svetkovina za nas kako bismo mi imali istu odvažnost živjeti vjerno Bogu u malenosti svoga života i neznatnosti pred ljudima.

Upravo nam o takvom pristupu svetosti govore i današnja misna čitanja koja u prvi plan ističu mnoštvo onih običnih Bogu vjernih duša koje su se našle ugrožene u ovozemnom življenju, jer ih strukture ovoga svijeta nisu prihvaćale, te su ih najčešće ostavljali u zapećku velikih događanja, ako ne i otvoreno prezirale i progonile. Oni su se žrtvovali za dobrobit čovječanstva, ali su ostali neshvaćeni u svijetu i najčešće žrtve tog istog ‘humanog’ čovjeka i čovječanstva, čija se čovječnost sastoji u tome da odbacuje i prezire ono što je Božje. Dok su oni držali i životom ispovijedali da čovjek ne može bez Boga, dotle su ih odbacivali oni koji se otvoreno rugaju sa svetošću Božjom i odbacuje potrebu svetosti ljudske.

No njih je Bog smatrao zaslužnima jer su njegovu prisutnost znali otkriti u svakodnevnici života, te su je na takav način častili i bili joj vjerni u malim stvarima. Oni su za Boga bili velikodušni, te ih je on smatrao dostojnima svoje slave. Oni su podnijeli teret života noseći postojano svijet na svojim leđima, na način koji je bio većini ljudi neuočljiv, jer su to činili trpljenjem poradi Božje riječi. U tom duhu postaje jasno zašto Crkva danas uzima evanđeoski odlomak o blaženstvima, u kojemu nas Gospodin Isus poučava kako su u Božjim očima svete upravo određene kategorije jednostavnih obespravljenih ljudi. Blaženi su svi oni neznatni čije stavove nitko ne uvažava, nego ih se, štoviše, naziva ludima zato što vjeruju. Blaženi su oni čije vapaje nitko ne čuje dok im se nanosi nepravda i dovodi ih se do žalosti, te ih se uz to naziva nesposobnima da u zemaljskim dobrima pronađu utjehu od žalosti. Blaženi su oni koji ne gaze svoga bližnjega poradi zemaljskih dobara, pa i onda kad ih se tretira toliko bespomoćnima da im se otvoreno može oduzimati njihovo. Blaženi su oni koji su žrtve pravnih društava i sustava kojima je cilj da se namire najprije oni bogati i moćni, a oni ostaju željni pravde i pravednosti. Blaženi su oni koji su zapostavljani i šikanirani, oni koji gube svoje položaje, pa čak i radna mjesta, samo zato što vjeruju u Boga i što ne žele učiniti nikakvo zlo čovjek. Blaženi su oni čija se istina iskrivljuje i tumači kao izopačena, samo zato što nisu htjeli popustiti pod naletom ideologija, masa i pomodarskih tumačenja ljudskih vrijednosti, nego su se držali nauka svoga Gospodina, znajući da je to jedini nauk spasenja. Blaženi su oni koji nisu svoje vrijednosti prodali prejeftino, nego su odvažno živjeli radije za Božju plaću na nebesima.

Tako nas po blaženstvima Gospodin Isus uči da svetost promatramo iz ispravne perspektive, te da se u nju uronimo i vlastitim životom, tamo gdje nas je Bog pozvao da svjedočimo. Ako su toliki bezimeni sveci prije nas mogli tako svjedočiti, ako su oni mogli biti proroci prije nas, ne strašimo se ni mi ostaviti svjedočanstvo blaženoga života. Ne bojmo se živjeti za onu plaću na nebesima i budimo proroci u ovom svijetu koji progoni proroke. Odaberimo Boga i život po Bogu, ne bojmo se kad nas poradi Krista pogrđuju, progone i lažu protiv nas, jer će naša istina kad-tad zasvijetliti, a naš će život zablistati po svu vječnost neprolaznom slavom koja nam dolazi od Oca nebeskoga.

30. nedjelja kroz godinu – C

Prošle nedjelje, na temelju prispodobe o nepravednom sucu, mogli smo razmišljati o napasti da krivo razumijevamo Boga, kao nekoga tko nam ne želi učinti dobro, pa smo onda prisiljeni moliti ga i zazivati da nas usliši. Današnji tekst nam predstavlja drugi sličan izazov. Naime, u napasti smo promatrati Boga kao suvišnoga u našem unutarnjem životu oslobođenja od grijeha i od slabosti, a sve počinje od krive spoznaje samoga sebe. U tom kontekstu Gospodin Isus nam priča prispodobu o farizeju i cariniku koji su došli u Hram moliti, a sveti Luka nas već u samom uvodu u ovu prispodobu upozorava kako je Gospodin priča poradi ‘nekih koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu’. Ako je, dakle, temeljni prigovor Gospodinov ovima da se pouzdavahu u sebe da su pravednici, zapitati nam se trebamo li se onda odreći svakog pouzdanja u sebe, to jest svakog samopouzdanja?  Želi li Gospodin da mi vjernici gubimo samopouzdanje u današnjem svijetu u kojemu je ono toliko važno i u kojemu se drži da životni uspjeh u mnogome ovisi o samopouzdanju?

Upravo radi pitanja koja se nameću, a važna su u svijetu u kojemu živimo, neophodno je produbiti ovu temu, te otkriti što je Gospodin doista htio kad je predbacivao onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici. Kao prvo vidimo da kad Gospodin u Evanđelju govori o pouzdanju u sebe, ne misli pri tom na samopouzdanje u smislu svakodnevnog ljudskog djelovanja, nego u smislu pouzdanja u Boga u onim temeljnim datostima života kao što je spasenje i opravdanje pred Bogom. Međutim, ako i nije jedini oblik pouzdanja, onda je ovo ipak najvažnije pouzdanje koje čovjek treba imati, jer polazeći od pouzdanja u Boga koji skrbi o nama i naš život privodi spasenju može se izgraditi i svaki drugi oblik samopouzdanja i pouzdanja. Pouzdanje u Boga spasitelja doista je jedincato i nezamjenjivo, te bi bez njega svaki drugi oblik pouzdanja ili samopouzdanja bio manjkav i nedostatan, čega je svjestan Gospodin Isus, za razliku od farizeja koji to nisu uočavali. Stoga se ne može reći da pouzdanje u Boga nema veze i s konkretnim životom i svime što je ljudsko i u što svaki pojedinac treba uložiti dozu ljudskog samopouzdanja i odvažnosti.

Iz rečenoga proizlazi da je problem samopouzdanja problem razumijevanja čovjeka, ali on je prije svega problem krivog shvaćanja Boga, iz čega ne može proizići niti ispravno razumijevanje čovjeka. Kad ne poznamo Boga, onda ne poznamo dobro ni sami sebe, jer ne poznamo onu bitnu sastavnicu našega života, a to je ono naše biti pred Bogom. Zato nije problem farizeja što se pouzdavao u sebe, jer Gospodin i želi da izgradimo svaki oblik pouzdanja, pa i pouzdanje u sebe, nego je sporno ako izgradnja takvog pouzdanja ne ide preko iskustva Boga, nego samostalno od Boga. U tom slučaju dotični ne upoznaje niti sebe, niti Boga, a, naravno, niti prema svome bližnjemu može postupati ispravno. Nadalje, problem farizeja nije što se pouzdavao u sebe, nego što se pouzdavao isključivo u sebe, te je nakon toga postao isključiv. A njegova isključivost je bila dvostruka. Kao prvo ticala se razumijevanja uloge Boga u vlastitom životu, a kao drugo, ticala se odnosa prema drugima. Farizej pokazuje da ima određeni odnos i s Bogom i s drugima, ali postavljen sasvim na kriv način. Jer vidimo da on ne odbija Boga zazivati i njemu upravljati molitvu, kao da hoće time pokazati svoju podložnost njemu i njegovu zakonu, no u biti ga životom i praksom niječe. Isto tako on ima i stav prema bližnjemu, ali njegov stav nije stav brata i prijatelja koji pomaže, nego nekoga tko s visoka gleda i procjenjuje na neprimjeren način. Kad nismo dobro razumjeli što je Bog učinio i čini za nas, onda ne možemo dobro znati niti što je nama činiti pred drugima i za druge. Da je farizej to znao, ne bi sebe promatrao u tolikoj samodostatnosti. Onaj tko oholo diže glavu pred Bogom, još lakše se oholi pred ljudima uzdižući sama sebe. Onaj tko nije spreman ponizno priznati pred Bogom svoju slabost, bez problema je spreman poniziti druge u ime svoje veličine, u ime želje da se on pokaže velikim i ispravnim. Onaj tko nije upoznao Božje djelovanje u svom životu, nije prepoznao niti cijenu ljudskog života. Stoga nam samopouzdanje treba služiti kako bismo znali sve svoje sile i ufanje položiti u Boga, a ne kako bismo ga isključili iz vlastitoga života.

Zato pouzdanje u sebe o kojem je riječ u evanđeoskoj prispodobi ne bi trebalo biti neka vrsta psihološke tehnike jačanja vlastite volje i osobnosti, nego je sposobnost zajedništva s Bogom kao Ocem od kojega nam dolazi svako dobro i koji nas svojom snagom štiti od strahova i nedaća ovoga svijeta dajući nam čvrst karakter utemeljen na vjernosti prema njemu. Doista, nije dostatan trening samopouzdanje kako bismo sebe učinili odvažnim i odlučnim postići zacrtane ciljeve, nego je prije svega izgradnja samoga sebe ispravnom sviješću o sebi i svojemu životu pred Bogom. U tom duhu nas Gospodin poziva na izgradnju samosvijesti koja ne previđa njegovu ljubav za nas kojom nas je oprao od grijeha i spasio od ljudske slabosti.

Kao što je dijete, pa i odrastao čovjek, najsamosvjesnije kad zna čije je, kad zna kome pripada i tko se skrbi za njega, tako samo i mi najzaštićeniji kad smo s Bogom. Tada imamo najjaču svijest o sebi, te možemo imati samopouzdanje ako znamo tko smo. Slušajmo, stoga riječi svoga Gospodina, shvaćajući koliko je važno za ispravno samopouzdanje biti ponizni pred njim, kako bi nas on jednom uzvisio u slavu nebesku, jer smo ovdje na zemlji hodili putem nebeske pravednosti ne podcjenjujući druge ljude, nego im pomažući da otkriju Boga koji ih oslobađa grijeha i privodi spasenju. Imajmo pouzdanje u Boga živeći sukladno njegovim riječima i odredbama, kako bismo stekli opravdanje i kako bi nam se otvorila vrata budućnosti i života vječnoga.

29. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem smo Evanđelju čitali jednu vrlo neobičnu prispodobu o nepravednom sucu i udovici kojoj je trebala njegova pomoć, a on je dugo odbijao dok napokon nije pristao da se riješi njezina navaljivanja. Kad na prvi pogled povučemo paralele, to jest kad je pokušamo primijeniti na vlastiti molitveni život i odnos s Bogom, onda bismo mogli steći krivi dojam. To jest mogli bismo sebe zamisliti kako sirotu i nezaštićenu udovicu koja traži od Boga pomoć, a on sporo reagira i odbija od prve učiniti što tražimo, da bi nam se smilovao tek naknadno na naše navaljivanje. Ako bismo tako mislili, onda bismo sigurno pogriješili noseći u glavi krivu predodžbu o Bogu, što ne mislim da je bio cilj Gospodinu Isusu. Isus je, naprotiv, vidio da se njegovi sunarodnjaci prema molitvi odnose legalistički kao prema nekoj nametnutoj obvezi, bez imalo žara. U mnogim slučajevima su molili samo da zadovolje izvanjsku formalnost, umjesto da žarko i životno Bogu vapiju. A kako su pred molitvom imali vlastita očekivanja, nije bila rijetkost da  se obeshrabre jer ispunjenje njihovih zahtjeva nije išlo zamišljenom brzinom.

Kako je bilo nekada u Gospodinovo vrijeme, tako i danas ima onih koji imaju svojevrsnu napast razmišljati o Bogu kao o oporom i strogom na darivanje darova, pa ga onda treba umilostiviti, na način na koji udovica ide umilostiviti nepravednog suca. Isto kao što je mnoštvo onih koji drže kako oni istinski i iskreno mole, ali Bog nije tako velikodušan u darivanju, pa se obeshrabre. Kao što ima i onih koji mole samo na mahove, kad ih pritisne kakva životna nevolja, što potvrđuje da takvi uopće nemaju duh postojane molitve, nego se za molitvu opredjeljuju prigodno i interesno. Toliko je onih koji su uvjereni kako oni uporno mole i vape, pa se onda i pitaju i čude kako Bog nije uslišio njihove molitve, nakon čega se polako hlade i odustaju od molitve kao beskorisne i uzaludne aktivnosti. A mnogi koji molitvi pristupaju povremeno i parcijalno, ne pronalaze vremena za molitvu, jer molitva nije postala njihova života aktivnost, niti ih bitno dotiče. Ima i onih koji drže da molitva nije u stanju značajnije poboljšati život i izmijeniti životne okolnosti, te se radije pouzdaju u druga ljudska sredstva, nego da se okreću Bogu koji i tako ili ne čuje ili slabo čuje, a još slabije uslišava.

A kad se vratimo ovoj prispodobi, skoro pa da možemo zaključiti da nas Gospodin uvjerava kako nas Bog moli da ga molimo, kad vidi da smo nepostojani i udaljeni od njega. To u nama proizvodi nove nedoumice i potiče nas na nova pitanja. Doista bismo se onda mogli upitati zašto nas moli da ga molimo. Zašto nam ne da odmah to što zna da nam treba, nego hoće da ga molimo? Zar nas želi prije ponižavati, pa nam tek onda dati to što nam treba? Ili pak želi da se trajno osjećamo u dugu prema njemu kako bi nas mogao držati u pokornosti? Ovakva pitanja se vrte često ne samo u glavama zbunjenih vjernika, nego i mnogih drugih koji, u duhu prosvjetiteljskog humanizma, traže izgovor da budu daleko od Boga, jer ga ne drže dobrim prema ljudima.

A da Gospodin Isus nije imao namjeru prenijeti nam sliku o Bogu kao nepravednom sucu kod kojega teško pronalazimo smilovanje, jasno je već iz načina na koji nas sveti Luka uvodi u ovu prispodobu. Već u prvoj rečenici objašnjava koji je bio Gospodinov cilj kad poučava svoje učenike: Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati. Gospodinu je, dakle, pozornost bila usredotočena na to da svojim učenicima skrene pozornost kakav stav oni trebaju zauzeti pred Bogom, ne dovodeći u pitanje Božji stav prema ljudima glede darivanja svojih darova. Zato je bit njegove poruke sasvim drukčija. Sama činjenica da je on došao među nas kao Božji Sin kojeg je Otac zadužio da nas nauči moliti i da nas potiče da molimo svagda i da ne sustajemo nikada, svjedoči o Božjoj skrbi za nas i o želji da nam učini što je moguće više dobročinstava. Time što nas je poučavao molitvi i poticao da molimo svagda pokazao nam je jedno proturječje, ako ne i više njih. Time doista svjedoči da je Bogu više stalo do toga da mi molimo, nego nama samima, kojima u stvari molitva donosi određenu dobrobit.

Zato je doista čudno da mi kojima molitva treba kako bismo uspostavili zajedništvo s Bogom i primili milosne darove, molimo samo povremeno i prigodno, umjesto da uvijek budemo u molitvi. Isus nam ovom prispodobom pokazuje da je Bogu više stalo do toga da molimo, nego što je to nama samima koji smo spremni moliti na mahove, samo povremeno i prigodno. Gospodin nas ovom prispodobom želi poučiti kako naše biće mora biti uvijek otvoreno, kako Boga uvijek trebamo željom tražiti. Jer molitva ne služi kako bismo mi Boga umilostivili, nego kako bismo u molitvi mi pripremili mjesto kako njemu da uđe u naš život i naše srce. Bog nam želi dati svoje milosne darove, darove svoje ljubavi i dobrote, a to je nemoguće izvesti ako mi za njih ne osiguramo dostojno mjesto gdje ih može odložiti. Molitva služi upravo za to kako bismo se mi pobrinuli da nas Bog ne nađe zauzete i zatrpane, jer u protivnom ako u nama ne bude mjesta za njegovu prisutnost i dar punine njegova života, on ne može ući i ne može u nas ući kao ispunjenje molitve.

Gospodin Isus nas potiče da ne čekamo da dođemo u bezizlaznu situaciju da bismo molili, jer će takvih situacija biti i samih od sebe, i kad ih ne čekamo i ne želimo. Gospodin želi da mi trajno budemo duhom u molitvi, jer samo ako smo duhom spremni kroz molitvu, možemo dočekati takve neželjene, sporne i bolne situacije koje nam život donosi. I kao što se ljudi, kad se nađu u takvim situacijama poput one udovice iz prispodobe, koja nije odustala od traženja, grčevito drže i za slamku spasa, te teško odustaju jer ih nevolja tjera na ustrajnost, takva bi trebala biti i kršćanska molitva u svakom trenutku. Jer ako ne molimo ne možemo primiti, jer naše biće ne će biti spremno za Boga. Ako ne molimo svojim stavom ćemo pokazati da nam Bog ne treba, te je onda i nemoguće da primimo dragocjene Božje darove.

Poslušajmo stoga našeg Gospodin i potrudimo se steći takav duh postojane molitve na koji nas je potakao ovom prispodobom. Nastojmo steći takvu postojanost koja obraća i svoju i tuđu tvrdokornost, kao što je udovica pobijedila tvrdokornost suca koji se nije bojao Boga i koji nije mario za ljude. Jer molitva služi upravo da pobijedimo našu ljudsku tvrdokornost koja postaje zapreka i samome Bogu, kako bismo jednom, Bogu potpuno predani i otvoreni, primili obilje njegova života i milosti.

28. nedjelja kroz godinu – C

U događaju ozdravljanja desetorice gubavaca, opisanom u današnjem evanđeoskom odlomku, sveti Luka ističe nezahvalnost devetorice i zahvalnost Samarijanca koji je, nakon ozdravljenja, držao prikladnim vratiti se i zahvaliti Isusu za dar ozdravljenja. A jer je Gospodin Isus bolje i dublje protumačio sve što se dogodilo, dao je i nama prigodu razmišljati o samoj biti događaja. Dok je ove ljude životna nevolja ponukala da od Isusa zatraže pomoć, s druge pak strane Gospodin nam je otkrio da je ovaj zahvalni Samarijanac imao nakon toga i unutarnji poticaj vjere da se vrati i zahvali autoru čuda za sve što se dogodilo. Kad je vidio da je ozdravio, shvatio je da je ozdravljen Božjom moću, nakon čega je dopustio da ga ta ista Božja moć zahvati i iznutra darujući mu svjetlo vjere u čijem sjaju i jasnoći je dodatno sagledao događaj vlastitog ozdravljanja, što ga je ponukalo na drukčije djelovanje u odnosu na devetoricu svojih gubavih kolega. Sveti Luka bilježi da se vratio slaveći Boga u sav glas, dok mu je sam Isus upravio vrlo znakovite riječi: Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila! Tako nam je Gospodin Isus protumačio da je vjera bila uzrok koji ga je iznutra pokrenuo da počne slaviti Boga i da dođe zahvaliti svome iscjelitelju.

No u ovom trenutku mogli bismo se upitati što je Gospodin svojom izjavom htio reći.  Što znači izjava da ga je vjera spasila? Kako je samo ovog gubavca vjera spasila kad su se sva desetorica spasila od iste pogubne i neizlječive bolesti? Što je ovaj deseti primio više od ostale devetorice? A valja se upitati ima li to ikakve veze i s našim kršćanskim životom. Doista, što se tiče ozdravljenja svi su primili isto, ali što se tiče duhovnog unutarnjeg dara, tu postoji razlika. Samo je ovaj posljednji otvorio svoje srce Bogu do mjere da nije bio usredotočen na sebe i svoje ozdravljenje, nego je u svemu tome vidio Božji znak i Božji prst. Zato je imao unutarnju radost i zahvalnost kad je spoznao tu veliku istinu, koju mu je Bog po vjeri podario, premda je bio tuđinac koji po židovskim kriterijima nije imao prave vjere. No Bog je pokazao da vjerom zahvaća srca i mimo ljudskih kriterija, te da vjera nije ustaljeni odnos između Boga i ljudi, nego živi odnos koji je sposoban promijeniti biće unutarnjom duhovnom snagom.

Zato ovaj čovjek i nama svjedoči kako imati vjeru znači u svemu prepoznati prst Božji i Božje djelovanje. Ona devetorica koji su pripadali vjerničkom Božjem narodu nisu doživjeli ovu radost da im Gospodin Isus kaže kako ih je vjera spasila, jer su bili usredotočeni na sebe i na svoje ozdravljenje, a ne na Božju prisutnost. Samarijanac je pak povezao Božje djelovanje s onim što je učinio Isus, te dok slavi Boga vraća se onome po čijim se djelima Bog proslavio na najizvrsniji način. Ovaj očišćeni gubavac je dopustio da ga Bog zahvati, te je povjerovao, primivši tako dar koji nije tražio, ali koji je postao neizbježan kako bi mogao sagledati događaj ozdravljenja iz one najdublje perspektive.

Slično se događa i u našem životu. Otvarajući se vjeri i mi prepoznajemo da nas Bog spasenjski zahvaća do najdublje biti života, što nam je potrebno kako onda kad smo bolesni, tako i onda kad smo zdravi. Dopuštajući da nas Bog zahvati, mi prepoznajemo i učimo čitati i tumačiti znakove Božje i znakove vremena, što nije dano onima koji ne propituju svijet živom vjerom. Tako naš naraštaj sliči ovoj desetorici gubavaca: svi jednako primamo znakove Božje dobrote, a samo pojedinci ih znaju tumačiti i spasiti se vjerom, poput Samarijanca koji je znao uočiti Božje djelovanje u svom životu. Doista samo pojedinci uspijevaju uočiti i ispravo tumačiti znakove vremena i Božje zahvate u svijetu. Samo oni koji vjerom promatraju povijest spasenja mogu prepoznati da je Isus djelovao božanskom snagom, te uočavaju njegova djela i sada među nama u sakramentalnoj prisutnosti i na ostale milosne načine. Samo oni koji vjeruju otkrivaju da u svijetu nisu napušteni i ostavljeni, nego da ih čuva i providnošću prati sam Bog, te puni poštovanja dolaze mu izraziti zahvalnost, po Kristu Gospodinu po kojemu nas je zadužio čudima svoje ljubavi.

Tako vjera postaje nositeljica spasenja, jer čini da spoznamo Boga, te da mu se sa zahvalnošću ‘odužimo’ za dobrotu i ljubav, u čemu nam zahvalni gubavac služi kao primjer i poticaj. Vjera ga je dovela do nogu Isusovih, do nogu onoga koji je uzrok divnih Božjih čudesa u svijetu, te začetnik i dovršitelj naše vjere. Upravo na tragu ovog događaja možemo razumjeti proces nastanka vjere, koja nije isto što i ozdravljenje, pa je ne možemo s njime ni poistovjetiti. Za vjeru nije primarno zemaljsko i tjelesno dobročinstvo, jer, kako vidimo, ono ne mora neophodno voditi k izgradnji vjere. Mnoštvo je oni koji su zdravi, ali zdravlje ne prihvaćaju kao čudesni Božji dar, dok vjera nastaje kada postajemo svjesni da Bog vodi sve događaje našega života, te da se svime služi za svoju slavu, bilo zdravljem bilo bolešću.

Iz svega rečenoga jasno je da vjera spašava, jer nas privodi u zajedništvo i stavlja u zahvalan odnos prema Bogu, te da stoga ozdravljenje nije isto što i spasenje. Iz toga također zaključujemo da uloga vjere nije medicinska, nego spasenjska, to jest uloga vjere je da čovjeka dovede do spoznaje Boga i njegove prisutnosti u svijetu i životu pojedinca. No promatrajući ljude oko sebe vidimo da mnogi to previđaju, te žive kao nezahvalnici ne uočavajući Božju dobrotu, ne samo u onim redovitim svakodnevnim pojavama i svakodnevnom življenju, nego ni u onim izvanrednim zahvatima kojih je pun svijet i ovo naše vrijeme. Da je to tako potvrđuje toliki broj nezahvalnika, pa i među kršćanima, koji su poput one devetorice gubavaca, nesvjesni Božjeg djelovanja u vlastitom životu. Onaj koga je vjera doista zahvatila iznutra, osjeća da je svaki djelić vremena i svaki drugi dar izravno od Boga, te da po Kristu Isusu možemo kušati plodove spasenja na zemlji.

Stoga nas istinska vjera nuka na pravu zahvalnost i klanjanje Bogu na zemlji, najprije Kristu Gospodinu, a po njemu Ocu nebeskome koji nas je po svome Sinu obdario spasenjem. Euharistijsko nedjeljno slavlje je izuzetna prigoda da Bogu uzvratimo za vjeru i spasenje, kao i za sva druga dobročinstva koja nam je iskazao, pa ne propustimo to učiniti nadahnuti primjerom zahvalnog gubavca, kako bismo i sami čuli utješne i poticajne Gospodinove riječi: Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!

27. nedjelja kroz godinu – C

Osobe koje je oko sebe okupio i okupljao Gospodin Isus da budu njegovi učenici i navjestitelji radosne vijesti svijetu, bili su jednostavni ljudi iz židovskoga naroda koji su se, nedvojbeno, smatrali vjernicima, ali nisu bili poznavatelji vjere na ‘služben’ način kao što su to bili pismoznanci i farizeji, vjerski zastupnici židovskoga naroda. Stoga su sebe vjerojatno ocrtavali pojmom ‘obični vjernici’ za razliku od onih koji su sebe smatrali ‘velikim vjernicima’. Samim time što su se osjećali običnim ljudima, osjećali su se u podređenom položaju u odnosu na one koji su izučavali zakon, te su po svojoj službi slovili kao znalci i naučitelji vjere. Međutim, pohađajući duhovnu ‘školu’ uz Gospodina Isusa, to jest stječući autentično iskustvo promatrajući njegov primjer, osjetili su da je on onaj koji bi ih mogao uvesti u otajstvo vjere. Od njega su mogli naučiti koliko je osobna vjera u Boga važna, te se nisu mogli zadovoljiti samo onim elementarnim spoznajama o Bogu, a sve ostalo prepustiti ‘profesionalcima’ u vjeri koji su se njome bavili profesionalno. Zajedništvo s njime nagnalo ih je da ga zamole: Umnoži nam vjeru! No ova rečenica ima višestruko značenje, kako za njih tako i za nas. Oni u prvom redu priznaju potrebu da u vjeri odrastaju, te također otkrivaju da je Isus pravi ključ i pokretač mogućnosti rasta u vjeri.

Formulirajući takvu zamolbu apostoli su bili uvjereni da posjeduju barem zrnce vjere, te su onda tražili da im Gospodin dalje umnoži. No njemu je prvi cilj bio razuvjeriti ih, jer nije htio da vjeruju poput onih koji su se predstavljali službenim tumačima vjere, a u biti zadržavali su se na ljudskim saznanjima i vodili su se ljudskim mislima kad su razmišljali i govorili o Bogu. Vidjevši da apostoli u sebi nose takvo poimanje Boga, to jest takvu ‘vjeru’, on ih ispravlja potičući ih da teže radije k onom ispravnom zrncu vjere, nego da se preuzetno zavaravaju poput tolikih koji su se hvalili kako je imaju, a u biti nisu imali. Jer pred Gospodinom više vrijedi zrnce autentične vjere, nego hrpa krivih uvjerenja o Bogu koja nemaju ništa s vjerom. Više vrijedi zrno Božjeg sjemena vjere u srcu, nego hambar ljudskog sjemena od kojeg ne može niknuti božanski plod u duši.

Doista, apostoli su naišli na onoga koji je mogao umnožiti njihovu vjeru, jer je on bio izvor i jamstvo prave vjere, Božjeg iskona i jedine čvrste poveznice s Ocem. To je bio pravi razlog zašto su baš njega, a ne nekog drugog zamolili da im umnoži vjeru. Stoga i nama treba biti jasno da vjera nije neka ljudska proizvoljnost niti formalizam, da bismo se poigravali s njim, s Bogom i sa samim sobom. Ona je jedinstveno i neponovljivo pristajanje uz Boga kad dopuštamo da nas njegova snaga privuče i vodi. Vjera nije neka religiozna teorija ili ljudsko mišljenje o Bogu, nego istinsko zajedništvo s Ocem, jedinim i živim i vječnim Bogom koji je pristupio nama ljudima. Lako je čak izrađivati religiozne teorije i teze, no mnogo je teže dopustiti Bogu da uđe u naš život. Ljudi su uvijek imali određene ideje i promišljanja, pa i danas ih imaju, no redovito, sami zaslijepljeni svojim idejama o Bogu, zasljepljuju druge. Ne dopuštaju da se vidi da je sam Bog sišao k ljudima i njima uspostavio zajedništvo života. A on je objavljujući se preuzeo inicijativu, te očekuje odgovor vjere kao jedini prikladan i ispravan na tu ponudu s Božje strane.

Iz Gospodinova odgovora izvlačimo, doista, da se može umnožiti nešto što već postoji, dok ono nepostojeće se ne može umnožiti na nijedan način. To nadalje znači da iz krivog poimanja vjere, ne može niknuti ono ispravno, nego treba najprije doći do pročišćavanja ideja i stavova. Valja najprije prihvatiti ono zrnce Božje vjere i Božjeg dara, kako bi od njega nastalo razvijeno stablo zajedništva s njime. Zato nam se vjera i može i treba umnožiti, ali je bitno da zrnce vjere bude autentično zrnce, a ne neko ljudsko sjeme. Doista, ono treba biti Božje zrnce vjere, jer samo od Božjeg zrna vjere može nastati pravo stablo ili zdanje. To je ono zrnce koje dolazi od Boga u vidu Božje objave i ne poistovjećuje se s ljudskim znanjem ili ljudskim poimanjima.

Ovaj isti problem koji se pojavio kad su apostoli zamolili Gospodina da im umnoži vjeru pojavljuje se i danas. Ako nismo stekli i ne posjedujemo ono zrnce vjere, ali one prave iskonske po kojoj nam struji božanski život, onda nam se nema što uvećati ni umnožiti. Ako će i za nas vjernike vjera biti neko uopćeno poimanje Boga, onda je doista bolje da nam Gospodin to ne umnožava, jer po tome ne možemo doći u zajedništvo sa živim Bogom. Zato je mnogo ispravnije da takve stavove i ne zovemo vjerom, niti da se zadovoljavamo time kao nekim minimumom vjere, jer to s vjerom nema ništa zajedničkoga.

Dopustimo stoga da Gospodin u naša srca posije zrno vjere, kako bi i mi, obogaćeni tim čudesnim darom, stupili u neponovljivi odnos s Bogom. Zamolimo ga potom da nam uveća to što je posijao, kako bismo i sami iz dana u dan bili čvršći i snažniji u uvjerenjima koja dolaze od njega, te kako bismo imali obilje koje možemo i sami dijeliti s drugima. Neka Gospodin u nama uveća vjeru kako bismo poput apostola postali svjedoci i širitelji autentične vjere koja svoji ishod ima u Bogu živome, a ne sijači ljudskog kukolja na zemlji.

26. nedjelja kroz godinu – C

I današnjom prispodobom o siromašnom Lazaru i bogatašu, koju nam je u svome Evanđelju prenio sveti Evanđelist Luka, Gospodin Isus ostavlja snažnu poruku koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. I ovom je prispodobom tematizirao jedan problem prisutan u društvu, ali nadasve u ljudskoj svijesti i ponašanju. Isus je, naime, uočavao da oni koji posjeduju zemaljska dobra se daju zarobiti raskošnim životom i užicima koje ova dobra pružaju, ne razvijajući u sebi osjećaj humanosti prema drugima. To ide dotle da nisu sposobni razviti niti onaj osnovni osjećaj sućuti prema ljudima u krajnjoj potrebi i bijedi, jer uvijek imaju primarnijih sadržaja u koje žele utrošiti stečeni novac. Zato Isus u ovoj prispodobi govori o bogatašu koji se odijevao u grimiz i tanani lan, te se danomice sjajno gostio, jer on predstavlja model luksuznog života. Takvome čovjeku obilje je bilo milije od vlastite ljudskosti, jer je više držao do svojih užitaka nego do dobrote i plemenitosti koju je mogao steći i iskazati siromahu Lazaru. A za siromaha Lazara Gospodin kaže da je ležao pred vratima, čime nam ukazuje na suprotnosti koje su postojale između onoga što se događa unutar vrata i onoga što je bilo vani pred vratima. Naravno, bogatašu je bilo važnije ono što je mogao uživati u svojoj kući, zatvoren od drugih, nesposoban podijeliti s potrebnima, ali ne žaleći potrošiti na spomenute užitke. Iza vrata se mogao zatvoriti od potencijalnih uljeza i sirotinje koja je bila opasnost za dobra kojima je obilovao. Tako se zatvarao iza vrata i od siromašnog i bolesnog Lazara koji je priželjkivao nasititi se ostacima s njegova stola. No, kako njegova vrata, tako i njegove oči i srce, bijahu tvrdo zatvoreni za potrebne. Nakon što mu se okamenila i svijest i savjest, nije mu bilo stalo da istinski sagleda situaciju u sebi i oko sebe.

Međutim ova priča ne opisuje samo stanje onoga vremena, nego je rječita i nama danas. I mi živimo u društvu u kojem nas nitko ne poučava o skrbi za one koji stoje pred vratima, nego nas se osposobljava za razne vrste napretka i stjecanja dobara, pri čemu nam čovjek pred vratima može biti balast ili pak konkurencija. I mi živimo u društvu koje ostavlja privid da će se sve riješiti ako se povise plaće i zarade, ako se podigne standard i poraste brutoproizvod. No očito da je Gospodin Isus mnogo bolje poznavao život i društvene pojave kad je izrazio sumnju u ispravnost takvog mehanizma. A i sami se možemo osvjedočiti u to, jer što je društvo bogatije, manje skrbi za potrebne, a više razvija sadržaje i načine zabave. Umjesto da se odgaja čovjeka kako da dijeli što može s onima koji nemaju, prioritet ostaju užici na koje se polaže zakonito pravo. Što je društvo bogatije, to čovjek većim ispraznostima ispunjava svoj život.

Opredjeljenje za kapital koji vlada u svijetu, opredjeljenje je za društvo u kojemu poradi materijalnog društvenog napretka čovjek ostaje pred vratima bez skrbi i zaštite. Društvo u kojemu je cilj stjecati više od drugih i u kojemu vladaju odnosi gospodarske konkurencije, ne vodi dovoljno računa i ne ostavlja dovoljno prostora za zajedništvo i ljepotu dijeljenja dobara. I ne samo društvo, nego takav način života ne ostavlja prostora da konkretni ljudi misle jedni na druge i da se pomažu. Dok trčimo za poslom i za standardnom, dok se zatvaramo u svoje domove i stanove, ne primjećujemo da ima i onih koji su nam pred vratima, te očekuju da ih uočimo i na čovječan način pomognemo. Doista, mnoge ostavljamo pred vratima svojega doma, to jest pred vratima srca, a nekada čak i vlastite ukućane, što se događa svaki put kad u središtu pozornosti nisu oni, nego obveze.

Gospodin Isus bi nas htio stoga upozoriti na našu sljepoću uslijed koje ne vidimo ljude oko sebe, a ni sami sebe. On ne želi da izgubimo ljudskost radi toga što nam društveni sustav nameće svoje kategorije vrijednosti i svoj ritam života. Gospodin zna da bi bila velika šteta za nas da, dok nastojimo oko uvećanja i uživanja svojih dobara, zaboravimo čovjeka pred vratima svoga života. Ma koliko bila velika opasnost i golem izazov društva, ne bismo si smjeli dopustiti luksuz da nam, dok smo zauzeti u obavljanju svojih poslova, čovjek ostane pred vratima. Jer to će biti dokaz da smo i sami sebi ostali pred vratima, da sebe ni svoje poslanje na svijetu nismo dobro razumjeli. Ako nemamo sućuti za ljude oko sebe, znači da nismo sebe prepoznali u njima, te da nismo dovoljno izgrađeni kao ljudi da otkrijemo kako nam je Bog ostavio zadaću da skrbimo o potrebnima. U tom slučaju smo i sami ostali u pred vratima života, što nam nije jasno dok smo na zemlji, jer nas privid zemaljskoga vara. Ali jednom kad dođemo do pune stvarnosti, otkrit će se koliko je Gospodin bio u pravu, kao što je to otkrio i bogataš iz prispodobe.

Stoga slušajmo s dužnom ozbiljnošću Gospodinovu riječ koja nas čini odgovornima prema čovjeku tako da nikoga ne ostavljamo pred vratima svoga života. Ona je istina koja nam tumači da nas bogatstvo i novac ne čine pozornijima prema čovjeku, nego da samo Bog ima snagu i prave razloge pozvati nas da otvorimo vrata čovjeku. Novac i zemaljska dobra su nerijetko uzrok da bližnjega ostavljamo pred vratima, dok je Božja prisutnost bogatstvo koje nam jamči dužnu pozornost prema njima. Budimo mu zahvalni što nam je već na zemlji otvorio obzorja duha, kako bismo već ovdje mogli proći kroz vrata života, te jednom u krilu Abrahamovu doživjeti puninu kojom će nas nagraditi po sve vijeke vjekova. Amen.

25. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti evanđelist Luka nam prenosi vrlo neobičnu Gospodinovu prispodobu. Riječ je, naime, o prispodobi o nepoštenom upravitelju čije je nepoštenje došlo do ušiju njegova gospodara, te ga je gospodar imanja pozvao na odgovornost. A upravitelj, kad se našao leđima pred zidom, umjesto da se pokaje tražeći umilostiviti gospodara, te da bar donekle ispravi pogrešku i podvale koje je činio, on se odlučio na daljnji ‘kreativni’ čin prevare i nepravde. Pozvao je gospodareve dužnike i samovoljom i vlašću koju je još imao, smanjio im je, to jest prepolovio dug. Učinio je to svjestan da će mu oni kasnije iz zahvalnosti pružiti utočište i uzvratiti uslugu koju im je učinio, a na štetu svoga gospodara i protiv svih pravila pravde i poštenja.

Kroz lik nepoštenog upravitelja Gospodin nam skreće pozornost na nešto što je bilo prisutno u svakome društvu, a čemu možemo i sami biti svjedoci u današnje vrijeme. Gospodin nam skreće pozornost na to što su kadri učiniti ljudi, sinovi ovoga svijeta, kako bi sačuvali određenu dobit i povlastice u ovome svijetu, ili pak kako bi lagodno i bezbrižno živjeli. Koliko je samo moćnika tijekom povijesti došlo na vlast u društvu kako bi, čak nepoštenim zakonima, reklo bi se snalažljivo, zaštitilo sebe i svoj zločin ili prljavi interes, pa i onda kad je to otvoreno bilo na štetu naroda. Ili, isto tako, koliko je samo moćnika ovoga svijeta bilo postavljeno na vodeće političke funkcije, kako bi zaštitilo svoje ideološke istomišljenike i promicatelje, prijatelje i rođake od zaslužene kazne i pravde koja bi ih trebala snaći. Koliko samo danas postoji lobija u svijetu koji štite prljave interese pojedinaca, skupina, pa čak i cijelih nacija, umjesto da se otkrije istina i prekine se sa zlom koje se čini. Toliki su moćnici bili poput nepoštenih upravitelja koji su na nepošten način znali steći zaštitu i političko zaleđe ili gospodarski kapital, zanemarujući poštenje i opće dobro, s ciljem da bi oni jednoć mogli živjeti mirno i zaštićeno. Tako je od jednoga zla nastajao cijeli lanac, koji je s vremenom postajao veći i čvršći, te je običnom čovjeku gotovo nemoguće i prekinuti ga.

Moglo bi se povući još mnoštvo paralela i s našim vremenom, ali nema potrebe više, jer je i već rečeno dovoljno kako bismo razumjeli što je Gospodin htio reći svojom prispodobom. Njegova riječ i ovih par navedenih situacija dovoljno je kako bismo si još jednom posvijestili kolika je napast bogatstvo i moć za čovjeka, a pogotovo kad njime ide prekrivati svoje nepoštenje, grijehe i pohlepu. Kad se čovjek dopusti uvući u mrežu zla, onda, kako bi ostvario svoj cilj, vrlo lako zaboravlja i Boga i sve ljudske vrijednosti. Doista, kako bi sačuvao sebe i svoje povlastice, zaboravlja vrlo lako i poštenje i opća načela ljudske savjesti, te ga nije briga kolika će dodatna šteta nastati iz njegovih poteza. Kad jednom krene krivim putem i ne želi se vratiti, to jest obratiti, onda sve dublje upada u grijeh i završi tako da svu svoju pozornost usmjeri na zataškavanje svoga zločina i skrivanje od lica pravde, čime se uvijek proizvode nove i veće nepravde. O tome zorno svjedoči i slučaj našeg budućeg blaženika Miroslava Bulešića, svećenika ubijena bez razloga i povoda kao da je bio razbojnik ili zločinac, dok su izvršitelji i nalogodavci bili zaštićeni silom moćne partije koja nije dopuštala niti da se kaže istina o tome što se dogodilo. Bio je ubijen jer je bezbožni materijalizam htio ukloniti Boga iz društva, a postojala je takva politička moć koja je štitila zločine, te je ujedno ideološkim podvalama i lažima nanosila nove nepravde izravnim žrtvama i cijelome narodu.

No dok nam je pričao prispodobu o nepoštenom upravitelju, Gospodinu Isusu nije bio cilj da i nas navede da činimo isto što i bezakonici i nepoštenjaci ovoga svijeta, da im vraćamo zločin za zločin, nego da nas upozori na opasnost krivoga odnosa prema dobrima ovoga svijeta, gdje započinje prvi odmak od Boga. Takav nepošten odnos rađa je izopačio mnoge ljude i izazvao tolika nepoštenja, koja su išla do granica bestijalnih zločina. Kod mnogih ljudi to je bio uzrok da im se pomrači um do te mjere da ne žele prekinuti lanac zla, nego radije traže način kako ga sačuvati, uvjereni da se radi o sidru njihova spasenja. S druge strane, premda Gospodin to nije rekao izričito, ipak je jasno da istina pobjeđuje, te da svaki nepošteni upravitelj prije ili poslije dođe pred lice pravde, na ovaj ili onaj način. To nam potvrđuje i slučaj i našeg novog blaženika Miroslava, čija je mučenička krv zasjala i čije je svjedočanstvo progovorilo tako rječito i pobijedilo u ove naše dane protiv sila mraka koje su ga svojedobno ubile i koje su ga htjele na silu obaviti šutnjom. Njegova mučenička krv je u Lanišću doista raskinula lanac zla, jer je bio vjerni učenik svoga Učitelja koji je praštao svojim progoniteljima, kao što reče: Moja osveta je oprost. A danas, njegovim uzdizanjem na čast oltara pokazuje se kako je mučenička krv raskrinkala nepoštene upravitelje koji su svoje bezboštvo i zločine prikrivali silom i lažima. Jasno nam svjedoči kako je jedini pravi put onaj koji nam je naznačio Gospodin, a to je put istine i križa kojim se jedino može raskinuti lance zla u svijetu.

Slušajmo stoga svoga Gospodina i Učitelja, koji nas poziva, ne da nasljedujemo bezakonike, bezbožnike i nepoštenjake, nego da se trudimo mi sami imati jednako, ako ne i više, gorljivosti za Božju stvar, kao što oni imaju gorljivosti, drskosti i odvažnosti za svoje bezakonje i snalaženje u nepoštenju. Isus ne želi da mi vjernici hlepimo za onim za čime oni hlepe, nego da težimo za istinskim vrijednostima onim žarom i kreativnošću kojim oni teže svojem vlastitom interesu. Samo tako, iskrenom i potpunom vjernošću Bogu, mi vjernici možemo raskinuti lance zla kojima bezakonici ovoga svijeta obavijaju svijet u svoje mreže i drže ga u svojim kandžama. Neka nas u tome prati i zagovor  budućeg blaženika Miroslava, koji je služi jedino Bogu, te je raskinuo okove kojima su ga htjeli sputati. Budimo vjerni u malim stvarima, kako bi nas Bog nagradio velikom nagradom, budimo vjerni u ovom zemaljskom, kako bi nam Bog podario nebesko, budimo vjerni u vremenitom, kako bi nas Bog uveo u vječne šatore svoga Kraljevstva.