Božić – danja misa

Otajstvo Božića koje danas slavimo dira nas tako snažno, jer se radi o otajstvo Božje blizine i otajstvu Božjeg dolaska među nas ljude. Doista je neizrecivo i iz naše i iz njegove perspektive, bilo da promatramo čin i način, cilj i učinke. Utjelovio se i rodio kao čovjek tako da je s nama podijelio naš ljudski život, s ciljem da nama udijeli svoj božanski. Čudesno je ovo otajstvo po kojemu je Božje svjetlo zasjalo svim ljudima, a Bog je postajo vidljiv svim krajevima zemlje. Otajstvo je to kojim je Bog progovorio tako glasno i jasno po svome Sinu da je bilo nemoguće ne čuti njegov glas. Zato nam Božja riječ danas jasno poručuje da je Isus Krist ne samo nemoćno dijete u Betlehemskoj štalici, nego je moćna Očeva Riječ po kojoj je sve stvoreno. Nije samo Sin Marijin, nego je Jedinorođenac Očev, pun milosti i istine. Nije samo potrebno ljudsko biće oko kojega skrbe Marija i Josip, nego je vječni i neprolazni Bog od čije punine svi mi primismo i to milost na milost.

Stanimo danas pred zadivljujuću ljubav Božju koja je bila tako velikodušna i maštovita prema nama ljudima kad je izabrala roditi se kao čovjek. Zahvalimo Bogu što nas je na tako jednostavan i neobičan način obasuo svojom puninom darujući nam se u ograničenoj ljudskoj naravi svoga utjelovljenoga Sina. Doista, ovaj događaj Božje prisutnosti i objave nije bio tek trenutak prošlosti, nego je Bog došao da trajno osposobi čovjeka u svakom vremenu i prostoru za ovu nebesku viziju, za život u svjetlu i za slušanje glasa Božjega. Zato je stvarnost rođenja našega Gospodina Isusa Krista događaj koji se tiče i nas danas i našega života u zajedništvu s Bogom. Nasušna nam je potreba raspoložiti se ponovno pred otajstvom Betlehemskog Djeteta koje nas tako tiho i skromno, tako nježno i snažno poziva da se otvorimo Bogu širinom i dubinom svoga bića.

Jer kako bismo sami primili od njegove punine, neophodno je da sa svoje strane napravimo pomak prema njemu. Njegov čudesni ‘dvokorak’, korak i Boga i čovjeka, prema nama nam je primjer i poticaj. Ako je on bio spreman za nas poniziti se svodeći se na mjeru čovjeka, kako bi nas obdario nebeskim obiljem, zar mi smijemo ostati udaljeni od njega lišavajući sebe takvoga dara? Ako se on nije ustezao postati čovjekom, zar mi smijemo otezati ili odbiti dar božanskoga života? Ako njemu nije bilo sporno dati nama ispraznima i praznima od svoje punine, zar se mi smijemo zadovoljiti životom bez njegova milosnog života? Ako se on nije ljubomorno držao svoga, niti je pridržao sebi ništa od onoga što on jest, zar se mi trebamo ljubomorno držati samo sebe i uzeti od njega samo što nam se prohtije? Ako on nije pravio računicu kad se davao nama, zar mi sebi smijemo priuštiti računicu dok ga primamo? Ako on nije dopustio da ga ljudska narav ograniči, pa i kad ju je primio kao svoju, zar mi smijemo dopustiti sebi da nam ljudska narav bude prepreka i ograničenje na putu prema njemu? Ako Bog uspijeva dati nam cijeloga sebe u ljudskom tijelu svoga utjelovljenoga Sina, zar ćemo mi drsko i sebeljubno odbiti ponuđeni dar milosti ili ga primiti tek u zanemarivim količinama? Ako se Bog nije strašio prekoračiti granicu vremena, zar ćemo se mi strašiti prijeći onu vječnost? Ako Bog nije odbio zakoraknuti u prostor zemlje, zar ćemo se mi zaustaviti pred onom neba?

Ne budimo danas daleko od samih sebe, od svojega duhovnog traženja i ne bježimo od iskonskih potreba svojega života. Primimo Isusa – Božje svjetlo za svjetlo svoga duha, te u svom umu oblikujemo Božje riječi koje su plod njegove svete prisutnosti na prosvjetljenja našeg uma. Ne budimo danas siromasi duha i srca, jer nas je Bog stvorio i odredio da primamo od njegove punine, kako nas uči sveti Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku dok razmišlja i sam o otajstvu utjelovljene Riječi. Zar možemo i smijemo živjeti ne tražeći stvarno Božju puninu za svoj život, kao da nas može obogatiti ono izvanjsko što s nama propada? Ne gušimo u sebi i ne dopustimo da netko u nama uguši ovu najuzvišeniju i najdragocjeniju potrebu da Boga do kraja spoznamo i da ga u punini primimo, a s Isusom je to postalo tako jednostavno. Jer on je konačno progovorio našim ljudskim jezikom, svakom čovjeku razumljivim i dostupnim. Po njemu koji je prihvatio poput svakoga od nas imati majku na zemlji, svatko od nas može sada imati Oca na nebu. On koji je jedno ljudsko biće zvano najtoplijom ljudskom riječi: Mama, naučio nas je reći Bogu onu najljepšu nebesku riječ: Oče. Prihvaćajući naš život utkao je svoje svjetlo u našu ljudskost i postao svjetlo ljudima. Postajući krhkim i ranjivim čovjekom, bio mu je cilj izliječiti našu krhkost i učiniti neprolaznom našu prolaznost. Ulazeći u vrijeme, jamac nam je trajne, vječne budućnosti. Postao je bespomoćno dijete ljudsko, kako bi nama podario moć da budemo djeca Božja. Prihvatio je biti nijemo ljudsko stvorenje, da mi nikad više ne budemo nijemi pred Bogom. Učinio se ovisnim od ljudi, kako bi nama pokazao put neovisnosti koji ovisi o spoznaji Boga kao Oca.

Poklonimo se stoga danas Bogu neizmjerne ljubavi koji nam je dao svoga Sina u kojem je punina milosti i istine. Neka Isus, Svjetlo Božje koje prosvjetljuje svakog čovjeka prosvijetli i naša srca istinom i ljubavlju. Neka nam danas prodre do svijesti da smo primili neizmjernu moć, moć da budemo djeca Božja. I budimo to što jesmo živeći sukladno neizmjernome daru Božjemu, već sada na zemlji na kojoj nas je Bog obdario puninom milosti po svome Sinu. Prigrlimo čvrsto Isusa u naručje svoga srca i živimo s njime, jer samo po njemu možemo doći do vječnosti u kojoj nam nitko više neće moći ugroziti ni umanjiti ovo zajedništvo koje je po njemu na zemlju dalo plodove istinske punine. Njemu, našemu Gospodinu i utjelovljenome Bogu koji je došao da nas obdari svojom puninom, neka je svaka čast i slava već sada ovdje na zemlji, kao i u nebu gdje ćemo ga skupa s Ocem i Duhom Svetim hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

Misa ponoćka

Čitamo u ovoj svetoj noći riječi proroka Izaije, riječi pune nade svom narodu koji je čekao oslobođenje. Prorok u viziji koja nadilazi vrijeme u duhu vidi i naviješta konačni Božji dolazak u povijest za dobrobit i spasenje svoga naroda. Taj veliki Božji zahvat rođenja Djeteta koje će biti Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni i Knez mironosni opisuje slikama svakodnevnog života. Radi se o slikama koje izriču neizmjernu radost koju Bog daruje svome narodu. Ali radosti koje je tim upečatljivija jer dolazi nakon iskustva žalosti. Radost koju vidi prorok Izaija je kao radost onih koji su vidjeli svjetlo nakon što su hodili u tami, ili pak radost onih koji su nakon napornoga rada vidjeli plodove žetve ili borci koji nakon riskantnih bojeva uživaju radost pobjede i diobe plijena, ili pak radost onih koji su doživjeli slobodu nakon što su stenjali pod jarmom ropstva.

Ostvarenje upravo tog najvećeg Božjeg obećanja koje je izvor neizrecive radosti za cijeli narod dogodilo se Isusovim rođenjem u Betlehemu, kako reče anđeo pastirima: Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I Evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. No rođenje jednog djeteta u Betlehemskoj štalici, te položenog u jasle, ni po čemu ne bio bilo posebno ni zanimljivo da nije bilo ostvarenje drevnog Božjeg obećanja, prema kojem to nije bio običan dječak, premda se rodio na sasvim običan način u skromnim sirotinjskim uvjetima. Iako rođen u takvim uvjetima, on je prije svega bio Savjetnik divni, Otac vječni, Bog silni, Knez mironosni, pa je to bio pravi razlog zašto je anđeo pozvao pastire na radost. Da nije bio ispunjenja obećanja dana po prorocima, taj događaj ne bi po ničemu mogao biti temelj radosti cijelome narodu. Ali jer je ispunjenje obećanja, postaje neizrecivim i čudesnim događajem, uporištem radosti Božjemu narodu.

Doista, kao što je nekad u proročanstvima bilo najavljeno, u ovoj svetoj noći slavimo rođenje pravoga Pastira naših duša koji je bio kadar slomiti šibu goniča, pa i onda kad će se ona slomiti preko njegovih leđa. Rodio se onaj pravi ratar na Božjoj njivi koji će skinuti jaram s pleća svoga naroda, pa i pod cijenu da ga natovari na svoja leđa kao slatki jaram i lako breme, podnošljivo jer je bilo breme spasenja. Zato je došao kao dijete da se u svemu izjednači svakom čovjeku, da okusi jednostavni život običnog čovjeka, u ničemu izuzet od tegoba ljudskosti, kako bi ljudima omogućio radost pobjede nad svim protivnicima ljudskoga roda. Došao je kao dijete prihvaćajući i sam ograničenu ljudsku razumsku narav, kako bi je po vjeri obasjao neprolaznim svjetlom Božjim.

Upravo zbog toga je i nama danas ova noć znakovita i značajna po svim svojim detaljima jer nam iz ovog događaja može biti umnožena prava radost i uvećano istinsko veselje. I danas čovječanstvo tone u vlastitoj tami i mrklini, pa i onda kad to izravno ne vidi, kad mu se tako ne čini, jer je čovjek uvjeren u svjetlo materijalnog napretka i ljudskog društva. Postao je žrtvom žalosti kad je uvjeren u radost blagostanja kao da je to najveći plijen kojega se mogao domoći. Potrošio je pravu radost onda kad je napustio život na polju Božjega kraljevstva, kad se odrekao žetve Božje milosti, a prionuo isključivo na žetvu boljega standarda, većih plaća i zarada. Postao je gubitnikom u borbi života od trenutka kad se ponaša kao pobjednik jer vrlo lako dolazi do plijena po trgovinama i trgovačkim centrima, a niti ne primjećuje da se poradi toga lišio pravog nebeskog obilja. Ne vidi kako je žrtvovao dušu i istinske vrijednosti za komad zemaljske sigurnosti. Na rubu je propasti onda kad se dao porobiti, izgubiti dušu, svetinje, vrijednosti, obitelji. Upao je u mrak onda kad je ostao bez svjetla vjere, bez žara ljubavi, bez putokaza kršćanske nade. Izgubio je bitku onda kad je se dao obezglaviti ostajući bez Boga. Ostao je bez žetve onda kad je se odrekao Božjeg blaga i blagoslova. Postao je roblje kad je se oslobodio Boga i odrekao njegove svete volje.

Prihvatimo stoga i mi večeras sveti anđelov navještaj sa svom jednostavnošću i čistoćom srca kako su ga prihvatili pastiri, te pođimo srcem i duhom, umom i voljom prema svome Gospodinu koji se je radio poradi nas i radi našega spasenja. Otvorimo se ovoj radosti koja nam dolazi podariti svoje božansko obilje. Odbacimo svaki strah i tugu, jer nam se rodio Spasitelj koji nas uči vjerodostojnom načinu života. Prihvatimo izljev Božje radosti koji nam se daje po Bogu koji krijepi naše duše i daje nam da obnovimo vlastiti život u svijetu odričući se bezbožnosti i svjetovnih požuda, a živeći razumno, pravedno i pobožno. Ne budimo hladni večeras na ovu blagovijest i unesimo je u vlastite živote, u svoje obitelji, te je pretvorimo u radost za cijeli narod, pozivajući svakog čovjeka na život po Bogu koji nas jedini može obnoviti i dati da se radujemo u nadi bolje budućnosti. I mi se večeras svrstajmo među miljenike Božje, jer nas Bog obasiplje svojim mirom darujući nam svoga Sina – Kneza mira. Ne dajmo da nas itko liši ove radosti, te je kao miljenici Božji odvažno svjedočimo odajući slavu novorođenome Bogu svojim životom, dok ne prispijemo do one punine koju nam je on svojim rođenjem objavio i omogućio, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. amen.

4. nedjelja došašća – B

U četvrtu nedjelju došašća u središtu evanđeoske poruke nalazi se nazaretska Djevica kojoj Božji poslanik anđeo Gabriel naviješta da će postati majkom Sinu Božjemu. Ali anđelovo ukazanje Mariji nije slučajnost, premda je besplatni Božji dar i nezasluženi izbor. Ovom navještaju i događaju utjelovljenja Sina Božjega u njezinu krilu prethodio je njezin uzoran i vjeran život kojim postaje najizvrsniji model iščekivanja Boga. Prpoznatljiva po žeđi za Bogom i ustrajnoj želji za zajedništvom s njime Marija postaje i ostaje nedostižan uzor traženja Boga koji može pomoći i svakom vjerniku da do punine proživi vrijeme došašća kao radosnog iščekivanja Božjeg dolaska među nas. Ona je surađivala s Bogom koji ju je izabrao i dao joj neprocjenjive milosti od samoga začeća. Milost Božja pak u njoj nije bila uzaludna, tako da je Marija primila milost na milost. Živjela je tražeći Boga, trudeći se njemu do kraja svidjeti, pa je za svoju gorljivost primila milost kakvu nije ni slutila. Točnije, Bog joj je iskazao neizrecivu milost povjerivši joj poslanje majke svoga Sina.

A da Božje povjerenje u Mariju nije bilo slučajno otkrivaju nam anđelove riječi iz kojih se iščitava i stanje Marijine duše i načina života. Dodatni Božji dar imao je uporišta i u njezinu životu, te je stoga anđeo i rekao: Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Ove riječi se ne odnose samo na besplatni dar bezgrješnosti, nego i na život ove čiste djevojke koja je cijela posvećena traženju dara milosti za sebe i svoj narod. Ona je doista živjela moleći milost u Boga, što je značilo da je molila za spasiteljev pojavak i za otkupljenje svoga naroda. I nije smatrala da je dostatno nešto od Boga povremeno i usputno zamoliti, nego je živjela kao prava tražiteljica milosti, do kraja posvećena vjernom traženju otvarajući svoje srce do krajnjih granica kako bi primila milosni dar, što se i dogodilo dolaskom Sina Božjega u njezino srce.

I kad nije točno znala da će Bog prema njoj imati posebnih zahtijeva, ona je ipak bila potpuno pozorna na njegovu riječ i izvršavala sve što je od nje očekivao. Ona je stajala pred njim moleći ga da ispuni svoja obećanja i da spasi svoj narod. Takvu je molitvu smatrala istinski nasušnom potrebom. Jedino do čega joj je bilo stalo, bilo je Božje smilovanje svom narodu. Težila je k tome da ispravno razumije Boga, da pronikne u njegovu volju i da mu se pokloni u istinskom duhu poniznosti i neznatnosti. Sva pozornost njezina života bila je usmjerena prema njemu, a anđelove riječi samo nam otkrivaju njezin stav dobro poznat Bogu, poradi kojega je i našla milost u njegovim očima. Bog po svome anđelu prenosi Mariji pohvalne riječi u kojima se zrcali njezin stav i srce koje stoji pred Bogom tako intenzivno.

Mi vjernici imamo identičan poziv: živjeti tražeći milost u Boga. Ne tražimo od Boga koješta, niti zaboravimo tražiti milost za sebe i svoj narod. Prikazujmo svoje živote za druge, za dobrobit svoga naroda. Neka to bude bit našega života i Bog će nam doći ususret. Usmjerimo sve svoje snage prema spasenju, ne okolišajmo i ne trošimo život i svoje vrijeme na druge stvari koje nisu život. Budimo pred Bogom tražitelji milosti i pronaći ćemo utjelovljenoga Isusa kojega nam je donijela Marija. Raširimo svoje srce za Bog i on će nam iskazati sličnu milost kao i Mariji. Ražarimo u sebi Marijinu svijest pa ćemo i na povijesnoj sceni zajamčiti sebi bolju budućnost, pobjeđujući svaku muku i nevolju. Budimo raspoloživi za Boga poput nje, pa će se u našim dušama poroditi pravo rješenje za dobrobit čovjeka i cijeloga društva. Otvorimo mu srce tražeći milost, pa će i on nama dati sve obilje otvorenoga srca. On će nam se smilovati ako otvorimo prostor njegovu smilovanju živeći kao tražitelji njegove svete prisutnosti. Poput Marije stavimo pred njega svoju dušu, umjesto da ga poput ljudi optužujemo za tromost i udaljenost od naših životnih problema i muka.

Držimo se Marije u ovim bremenitim vremenima našega naroda i odbijmo svaku ponudu neke bolje budućnosti ako ona ne pretpostavlja dar Božje milosti, bez koje nema budućnosti ni dobrobiti čovjeku. Tražimo poput Marije i vapimo u molitvi dan i noć dok nam se ne smiluje. Imajmo srca čvrsta u Gospodinu i prionimo na molitvu i duhovni vapaj tražeći od Boga da zahvati u naše živote i u našu povijest. Ne zaobilazimo Boga u našim traženjima, nego ga stavimo na prvo mjesto. Ne budimo prikraćeni u svojim stavovima, jer ćemo biti uskraćeni za milost koju je osjetila Marija. Ako želimo dobro sebi i svome rodu i narodu, ne dopustimo da nas mimoiđe Božja milost, nego budimo pozorni na svaku riječ što izlazi iz njegovih usta.

Poput Marije prihvatimo odgovornost za spas svoga naroda, jer je samo Bog moćan spasiti ga darujući svoju milost, to jest svoga Sina, iskrenim tražitiljima koji pripravljaju srca za njegov dolazak. Molimo Marijin zagovor da nam Gospodin udijeli velikodušno i otvoreno srce koje će izgarati za posvećenje i spas svakoga čovjeka. Surađujmo s Bogom kako bi nam se mogao smilovati i kako bi sve ljude mogao privući u zajedništvo svoje ljubavi. U jednostavnosti otvorimo srce Kristu Gospodinu koji dolazi, kako bi nas ispunio milošću i podario nam bolju budućnost i vječni život.

3. nedjelja došašća – B

Današnji evanđeoski odlomak predstavlja nam Ivana Krstitelja kao svjedoka koji svjedoči za Svjetlo svijetleći tako svojim slušateljima. Cilj mu je bio da do njih dopre njegovo svjedočanstvo te da povjeruju u Svjetlo o kojem je svjedočio. Ivan kao pravi svjedok Svjetla naviješta svome narodu da se Bog rađa u ljudskoj noći kako bi bio Svjetlo ljudima. Njegovo je svjedočanstvo i nama vrlo rječito, jer ni mi ne živimo u vremenima osobitoga svjetla, nego u civilizaciji pomračenih vrijednosti. Dok su farizeji htjeli da im svijetli Zakon, a predstavnici ondašnjeg humanističko-helenističkoga društva su bili pobornici svjetla ljudskog razuma, Ivan je svjedočio za Svjetlo Božje koje jedino ispravno i jasno svijetli čovjeku.

Ivan je posvjedočio da je to svjetlo Isus, te je rekao farizejima da je Krist netko tko stoji među njima, a kojega ne poznaju. Poput farizeja ni danas mnogi ne doživljavaju Isusa tako stvarnim i živim, mnogi mu ne dopuštaju pristup u vlastiti život da ih prosvijetli i obasja im pute. Mnogi bježe od njegova sjaja, jer radije vole tamu vlastite duše i tapkanje u mraku ljudskosti, nego da Kristu dopuste da im u ljudskosti zasja Božjim svjetlom. Mnogima se Isus čini kao neko udaljeno, neznatno, tiho svjetlo samo zato što dolazi u skromno i ponizno u ljudskome obličju, a ne u blještavilu i sjaju ovozemaljske moći i sile. Štoviše, danas ne samo pojedinci, nego i cijela društva prave odmak od Isusa i njegova božanskog sjaja praveći se kao da ne postoji i kao da im ne treba njegovo svjetlo. Ali i onda kad čovjek ne poznaje, ne priznaje i odbacuje Božje svjetlo hodeći radije po mraku, kad sebe uzdiže i proglašava svjetlom, i tada potvrđuje da je smisao ljudskoga života tražiti svjetlu, u svjetlu živjeti i o svjetlu svjedočiti. Taj smisao nas upozorava da ipak postoji i tama koja visi nad čovjekom kao trajna opasnost duhovne pogibelji sposobna ugasiti ljudsko svjetlo.

Ali Ivan je dobro znao da ako nema Božjeg svjetla, ako nam ono ne dolazi u noći naše ljudskosti, onda smo mi ljudi osuđeni na tamu, jer ljudskost ne može čovjeku svijetliti trajnim i neugasivim svjetlom. Ma koliko se ljudi trudili, ljudski razum i ljudski život ne mogu biti svjetlo neugasivo, svjetlo koje pobjeđuje tamu grijeha i smrti. Ako smo imalo skromni i svjesni svoje ograničene ljudskosti, tko to od nas onda može preuzetno sebe proglasiti svjetlom i pozivati se na moć da drugima obasja put? Tko to od nas može imati svjetlo života, ako isključimo Boga iz svoga bića? Svi mi imamo nešto svijetloga u sebi, ali nitko od ljudi sam po sebi nije svjetlo neugasivo i trajno da može druge voditi kroz tamu ljudske povijesti i dovesti do cilja u vječnosti. Ivan je bio svjestan da nema čovjeka koji bi mogao biti svjetlo koje svijetli u svakom vremenu i prostoru, ma kako bio svet i pravedan, učen i sposoban. Zato je za sebe ne samo svjedočio da nije Mesija, nego da nije niti neki od proroka, jer je znao da samo istinitim svjedočanstvom može svjedočiti za Svjetlo.

U tom duhu Ivan nam postaje putokaz i poticaj našem vjerničkom svjedočenju, napose u došašću dok se pripremamo za blagdan rođenja onoga koji je Mlado Sunce s visine. Jer samo u onolikoj mjeri u kojoj smo odraz Božjega svjetla možemo manje ili više jasno i trajno svijetliti, to jest svjedočiti svome naraštaju. Ivan je ostavio takav trag u povijesti svoga naroda i čovječanstva, ne time što se predstavljao posebno učenim i mudrim, nego time što je svjedočio za Božje svjetlo. U svoj svojoj veličini, bio je svjestan svoje malenosti pred Bogom, jer je bio samo čovjek koji je sve dugovao Bogu. Bio je čovjek nedostojan driješiti obuću s nogu onoga koji dolazi, a ipak u odnosu na druge ljude svijetlio je svojim primjerom. Njegov sjaj nije bio nepoznat niti farizejima, koji su mu stoga dolazili i raspitivali se o njemu, no on je sam najbolje znao da je bio daleko od toga da bude svjetlo. Premda su ga ljudi izrazito cijenili, on je ipak bio ponizan i svjestan sebe, te je odbijao i svaku pomisao da zauzme Mesijino mjesto pripisujući sebi njegov ugled i njegove ovlasti. Čuvao se tako ohole uznositosti koja je bila grijeh protiv samoga Boga.

A opet, nije bilo drugoga načina nego da o Svjetlu svjedoči svijetleći. Kao što se zdravljem svjedoči o dobrom liječniku, a dobrim urodom o kvalitetnom sjemenu, tako isto samo svijetlim životom možemo svjedočiti o Svjetlu istinskom. A svijetli život svjedočanstvo je kreposti i dobrih djela, svjedočanstvo je obraćenja i prihvaćanja Boga u svom životu. Poput Ivana ni sami ne bježimo od odgovornosti takvog svjedočenja, jer svjedočenjem za Svjetlo unosimo Božje svjetlu u duše vjernika.

No kako bi nam zasjalo Božje svjetlo u duši, valja se pripraviti poput Ivana ljubavlju prema istini u kojoj sagledavamo sami sebe kao ograničene i nedostatne ljude. Tada ćemo lakše shvatiti kako nam Bog dolazi ususret kako bi nam podario svoje Svjetlo, Sina svoga. Kako bi po našem svjedočanstvu zasjao drugima, neka najprije zasja u nama. Učinimo da naši bližnji, promatrajući sjaj našega života, povjeruju u Svjetlo koje svijetli iz naših duša. Bez straha svjedočimo da samo rođeni za svjetlo i budimo svjetlo po Bogu – Svjetlu istinskome koje se utjelovljuje u našoj duši. Dopustimo Božjoj ruci da zapali naš duh svojim sjajem i ispunimo se božanskim životom, kako bismo bili gorljivi i vjerodostojni svjedoci Svjetla Božjega, te kako bismo mnoge koji žive u tami uveli u njegov sjaj koji nema zalaza.

2. nedjelja došašća – B

Druga nedjelja došašća stavlja nam pred oči lik Ivana Krstitelja čije je djelovanje neposredno prethodilo početku Isusova javnog djelovanja. Jer je Ivan pripremao narod da dočeka pojavak Gospodnji, zato je figura koja može i nama pomoći da se pripravimo za blagdan Božića kojim slavimo Isusovo rođenje, to jest pojavak među ljudima. Prva je kršćanska zajednica Ivanovo djelovanje prepoznala kao istinsko proročko djelovanje. Doživljavajući Ivana kao vjerodostojnog Božjeg navjestitelja, najbolje se može opisati riječima proroka Izaije koji veli: Evo šaljem glasnika svoga pred licem svojim da ti pripravi put!

Ivan je uistinu kao glasnik bio onaj za kojega se moglo reći da je pripremao put Gospodinu. Njegovo poslanje kao glasnika i nama vjernicima dragocjen je pokazatelj i putokaz jer i sami živimo s jedne strane u trajnom iščekivanju i pripravi, što nam je neophodno poradi naše slabosti i grješnosti, a s druge strane Krist je već među nama, samo što uvijek ne prepoznajemo na pravi način i u pravom intenzitetu njegovu svetu prisutnost. Ivan koji je prvi od ljudi prepoznao njegovu prisutnost u svijetu, nije to učinio po nikakvoj magijskoj formuli, nego je primio tu spoznaju kao dar od Boga, a koja je ujedno bila i rezultat cijeloga njegova života i nastojanja.

Ivan je, dobro znamo, po Božjem poticaju, posvetio svoj život i vrijeme slušajući Božju riječ, ne umišljajući sebi nikakvu posebnu veličinu. O tome nam svjedoči njegov život u poniznosti i odricanju, kao i poziv na obraćenje koji je upućivao svome narodu, a koji je dolazio iz dubine njegova srca i iskustva pred Bogom. Premda je Ivan bio glas koji viče u pustinji, on o Bogu svjedoči na sasvim običan način. Ivan nije pravio nikakve posebne manifestacije, ni vratolomije. Nije se služio privlačnim vratolomijama ni čarobnim formulama, nije izazivao pozornost čudaštvom, pa ni čudotvornošću, nego je vikao čista srca, srcima ljudi zanesen istinom Spasiteljeve blizine. Budio je savjesti i svijesti na obraćenje, to jest ukazivao je svojim sunarodnjacima na prisutnost Božju u vlastitoj nutrini koju treba poravniti za Boga. Jer put o kojem je govorio prorok nije bila izvanjska infrastruktura, nego je prije svega to bio put u ljudskome srcu, svijesti i savjesti koji se pripravlja i poravnava pozornošću za Božju riječ i prihvaćanjem njegove svete volje.

Bog koji dolazi za sebe traži glasnika koji je kadar osjetiti u srcu njegovu prisutnost. Samo ako ima Boga u srcu glasnik može i oko sebe prepoznati njegovo djelovanje, milosni trenutak u kojem se na svijet izlijeva očitovanje Božjeg milosrđa. Izabirući sebi glasnike, Bog u njihovim srcima pokreće osjetljivost za svoju riječ, čini ih pozornima na poticaje svoga Duha, potiče ih da se oblikuju i razvijaju sukladno božanskim smjernicama i zakonima. Pravi glasnik upija stoga njegovu prisutnost, odiše svetošću i odvažnošću, te shvaća nezamjenjivu važnost riječi koju mu je Bog spustio u srce. Nakon toga pomno gaji taj sveti osjećaj u srcu i čini sve da ga zadrži kao najveću dragocjenost, poradi koje se odriče svega što mu nudi svijet. Zato je i Ivan znao da se glasnikom Božjim postaje kroz mukotrpan proces odricanja od sebe i svoje ljudske volje i navika, te susljednim prihvaćanjem Božjih vidika i vidokruga življenja. Pozoran je na Božja obećanja do mjere da je mogao i u srcima drugih ljudi pripravljati put Gospodinu koji je već prije pripravio u svome srcu. Samo nakon što je u njegovu srcu zvonko odjeknuo Božji glas, mogao mu je postati gorljivim glasnikom.

Jer Bog koji dolazi, dolazi tiho, na sasvim ljudski način, sa svom jednostavnošću i poniznošću čovjeka koji dragovoljno i s ljubavlju prihvaća. Njegova poniznost i diskretnost zbunjuje mnoge koji ga nisu očekivali i ne očekuju u takvom ruhu. Zato je potreban glasnik kako bi ljudska srca i savjesti bili pripravljeni prepoznati Boga u neobičnom ruhu i obličju u kojem se suobličio čovjeku. Zadaća koju je on imao u svijetu i svome vremenu, zadaća je koja čeka svakoga od nas, jer kršćanin je pozvan biti navjestitelj Kristove prisutnosti u svijetu i njegova dolaska onima koji ga nisu upoznali ili ga poznaju površno i krivo. U svakom slučaju ne možemo bježati od odgovornosti da Isusa danas ljudi upoznaju i po našem svjedočenju i našoj glasničkoj raspoloživosti. Razmatrati nam je stoga Ivanov lik i djelovanje kako bismo i sami razabrali što nam je činiti da i mi postanemo Kristovi vjerodostojni glasnici.

1. nedjelja došašća – B

Evanđeoski odlomak koji čitamo danas na prvu nedjelju došašća Isusov je poziv na budnost zabilježen perom svetoga Marka. Iz Evanđelja je očito kako se Isus služi jednostavnom i dobro poznatom slikom kućedomaćina koji odlazi na put, izdajući svojim slugama zaduženja i povjeravajući poslove. Jednu od posebnih i vrlo važnih zadaća, na čemu je naglasak u današnjem tekstu, gospodar povjerava vrataru zapovijedajući mu da bdije. U biti, Isus je započeo ovu prispodobu potičući na budnost, kao što je i nastavio istim pozivom nakon što je izrekao usporedbu s kućedomaćinom i vratarom. I u jednom i u drugom slučaju Gospodin navodi ljudsko neznanje o času i vremenu kao razlog upućenom poticaju: ‘Bdijte jer ne znate kada je čas’, ili pak: ‘Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti’.

Isus je smatrao svojim poslanjem svoje suvremenike pozvati na budnost, to jest da se trgnu iz stanja umišljenog znanja koje je moglo biti kobno. Skrenuo im je pozornost na istinu da ipak ne posjeduju ono pravo znanje koje bi trebali posjedovati, jer ono umnogome određuje intenzitet i ljepotu života. Znanje koje je dovodilo čovjeka do pospanosti pred Bogom, a u koje se čovjek lako uljulja, lažno je znanje koje prouzrokuje sljepoću poradi koje čovjek nije u stanju sagledati vlastito neznanje o bitnim životnim sadržajima i istinama. Zato Isus, kad poziva na budnost, upozorava na pospanost, to jest na obamrlost duha koja nastaje uslijed neznanja o onom času, to jest o Božjem dolasku.

Riječi pouke i upozorenja o budnosti koje izgovori Isus ni danas ne gube na svojoj aktualnosti, jer što je vrijedilo za naraštaj njegova vremena, vrijedi i za naraštaj našega vremena. Istom vrstom neznanja obilježen je i čovjek današnjice na bilo kojoj točki kugle zemaljske, kao što je bio čovjek onoga vremena u Palestini. Razlika može biti samo u tome da je budnost današnjega čovjeka još manja a obamrlost veća, jer povećanje pospanosti o obamrlosti ide ukorak s uvjerenjem da posjeduje veće znanje nego nekadašnje čovječanstvo.

Doista, s lakoćom se da primijetiti da se čovječanstvo uljuljalo u svoje poslove i u svoje obveze da nema vremena za Boga. Današnje društvo je čak opijeno jednom vrstom lažnog znanja na temelju kojeg gradi lažni optimizam i lažnu viziju života. Lažno znanje je itekako opasno znanje, jer ne omogućuje čovjeku da vidi koliko ne zna, a zavarava ga onom malom količinom znanja koje mu je dostupno. Zavarava ga do mjere da ne vidi koliko takvo navodno znanje može biti štetno i beskorisno. Štoviše, zasljepljuje mu oči i omamljuje osjetila isključivo tehničkim znanjem, dok se znanje o Bogu ne pojavljuje ni u najdaljoj primisli.

Ni danas nije rijetkost da ljudi ne vide kako ne znaju baš one bitne životne stvari na koje Isus upozorava. Tako na primjer ne znaju ništa o onom času, to jest o onom danu koji dolazi kao kradljivac na vrata ljudskoga života, a vrlo malo znaju i o Bogu kojega trebaju tada susresti licem u lice. Ljudsko znanje o zemaljskome okupiralo je čovjeka do mjere da ne traži duhovno, to jest Božje. Znanje koje čovjek danas razvija je takvo da ga navodi na uljuljanost i na pospanost, pa čak i na potpunu odsutnost duha.

Zato nas današnje Isusove riječi nukaju da posvećujemo veću pozornosti prema pravom znanju, a ne prema onom humanističkom koje je poput gnostičkoga znanja iz prvih vremena Crkve. Pravo znanje je ono koje dolazi od Boga, a ne od ljudi, i čini nas budnima. Svako drugo znanje bez znanja Božjega, u konačnici je besmisleno i beskorisno. Ako nas znanje koje koristimo na ovome svijetu ne upućuje prema susretu s Bogom u onom trenutku o kojem je govorio Isus, onda pretvara naš ljudski hod i put u bespuće i stranputicu. Znanje kojim raspolažu ljudi danas sliči na znanje koje sluga ima o poslu, ali ne zna ništa o svome gospodaru, to jest poslodavcu, što je golemo proturječje. Doista, nije dostatno živjeti život, pa i kada bismo bili najbolji u svojoj struci, ako nemamo nikakvu spoznaju o Bogu, jer spasenje nam ne daruje struka ni zanimanje kojim se bavimo, nego sam živi Bog. Time što se profesionalno bavimo svojom profesijom, ne znači da smo osposobljeni stati pred lice njegovo, da smo s njime sklopili ugovor i napravili posao života vrijedan vječnoga spasenja. Ako za života sklopimo hrpu ugovora, ne znači da samim time stječemo pravo prolaza u život vječni. Da smo napravili ogromnu količinu poslovnog prometa, ne znači da smo time napravili dobar posao života vječnoga. Isto tako nije dosta poznavati vremenske uvjete, niti znati odrediti vrijeme na meridijanima i paralelama, imati točno podešene satove na ruci ili zidu da bismo mogli ustvrditi da znamo onaj čas i vrijeme. Samo ako imamo jasnu spoznaju o Božjem dolasku među nas, možemo reći da poznamo vrijeme.

Budimo, stoga, spremni za dan pohođenja svoga Gospodina i Gospodara. Pokazujmo budnost živeći vjernički revno i kreposno. Djelima potvrdimo da znamo kada je čas i da smo spremni za dan dolaska Božjega. Započnimo došašće noseći u srcu mir koji izvire iz sigurne spoznaje o dobroti i milosrđu Božjemu prema nama slugama i djeci. Posvjedočimo vjernost time što ćemo se spremiti za dan njegova dolaska među nas, to jest životom i djelima pokažimo pravu budnost koja će biti okrunjena Kristovim dolaskom. Dopustimo Kristu koji nas pohađa da se nastani u našoj duši, kako bismo se mi jednom nastanili u vječnom domu Oca nebeskoga po sve vijeke vjekova.

Svetkovina Krista Kralja – A

Posljednja nedjelja u liturgijskoj godini posvećena je svetkovini Krista Kralja svega svijeta. Višestruko je otajstvo koje slavimo ovom svetkovinom, te je nemoguće zahvatiti sve njegove vidove, pa se stoga valja usredotočiti samo na neke od vidova ovog velikog otajstva. Radi se, doista, o bitnoj sastavnica naše svete vjeroispovijesti ispovijedati da će Sin Božji doći u slavi kao sudac živih i mrtvih, te da će tada uspostaviti konačno kraljevstvu kojemu neće više biti kraja. Isus je ovu istinu izrekao jednostavnim riječima govoreći kako će Sin Čovječji jednom doći u slavi sa svojim anđelima, te da će sjesti na prijestol svoje slave, nakon čega će razlučiti dobre od zlih kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Onaj kojega su ljudi na zemlji ponizili, doći će kao sudac neba i zemlje. Onaj kojeg su odbacivali u vremenu, doći će kao gospodar vječnosti. Onaj kojem su ljudi presudili nepravednim ljudskim sudom, doći će kao pravedni sudac svih ljudi.

Temelj njegove slave u moći koju je primio nad svim stvorenjem, a napose nad ljudima, je njegovo slavno uskrsnuće kojim se i kao čovjek proslavio kod Oca nebeskoga. Upravo uskrsnućem on je izvršio proslavu ljudske naravi, te je omogućio svakom čovjeku da primi nagradu života vječnoga u zajedništvu s njime. Sveti Ćiril Aleksandrijski će stoga istaknuti uskrsnuće Kristovo kao temelj budućeg pravednog suda i nebeske proslave svetih: «Poslije svojeg uskrsnuća od mrtvih Isus – vrativši našu narav u prijašnje stanje i oslobodivši čovjeka od propadljivosti – kao prvijenac i njezin prvi hram uzišao je k Ocu koji je na nebesima. No nakon malo vremena ponovno će sići, kako vjerujemo, i iznova se s anđelima k nama vratiti u slavi svojega Oca, da uspostavi strašan sud nad svima, zlima i dobrima. Jer svaki stvor mora doći na sud i Gospodin će svakome vratiti prema njegovim životnim zaslugama. Onima slijeva, koji su zemaljska dobra zlo uživali, reći će: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!, a onima zdesna, tj. dobrima i svetima: Dođite blagoslovljeni Oca mojega. Primite u baštinu kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta! Oni će prebivati i kraljevati s Kristom da uživaju nebeska dobra s neizmjernom radošću. Postavši mu slični u njegovu uskrsnuću i oslobođeni okova stare raspadljivosti zauvijek će dugim i neizrecivim životom živjeti s vječno živim Bogom.“

No istina o sudu Kristovu pred kojim će se naći svaki čovjek kako bi odgovarao za svoja djela, istina je kojom nas Bog ne želi strašiti nego prije svega uozbiljiti. Ova istina, nadalje, govori o uzvišenosti i dostojanstvu nas ljudi, kao i o neizmjernoj veličini naših ljudskih čina. Isus Krist očituje svoju kraljevsku moć po vlasti koju ima nad svakim stvorenjem, na poseban način da prosudi ljudska djela, te da im dadne zasluženu nagradu ili kaznu. Iz istine o vječnoj nagradi i kazni izvire obveza za nas ljude da živimo do kraja pozorni na sve što činimo, te da svoje ponašanje suobličujemo volji onoga koji je moćan obdariti nas životom vječnim. Sveti Ćiril će i glede toga dati izvrsno tumačenje iz kojega možemo i sami izvući poticaje za život: „Pavao je potvrdio činjenicu da će onaj tko je provodio dobar i krjepostan život bez prestanka živjeti s Kristom promatrajući njegovu božanstvenu ljepotu. On, naime, kaže: Sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti preneseni na oblacima u susret Gospodnu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom (1 Sol 4,16-17). Onima koji su nastojali mrtviti svoje svjetovne strasti kaže: Umrijest i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi (Kol 5,3-4). Da ukratko sažmem smisao i snagu toga mjesta, reći ću: oni koji ljube zloću svijeta, past će u pakao i ostati udaljeni od Kristova lica. Oni pak koji ljube krijepost i budu čitav sačuvali pečat Duha, prebivat će i s njim živjeti promatrajući mu božansku ljepotu.“

Neka nam stoga današnja svetkovina bude poticaj da i sami, u punoj svijesti i odgovornosti težimo prema budućoj proslavi, pozorni na svaki svoj čin, jer se njime određujemo za vječnost. Neka prisutnost mlakih među nama ne umanji našu gorljivost, jer za ovoga života dobri i zli su pomiješani, pa i u samoj Crkvi, što ne znači da neće jednom biti razdijeljeni, a sud će se donijeti na temelju Kristovih zasluga i naših djela koja smo činili za ovoga života. Bog nam daje prigodu da se obraćamo i da živimo obraćeni do posljednjeg dana i daha, te je stoga ne propustimo. Živimo sada vjerno Kristu, kralju, pastiru i sucu, jer kada dođe u slavi samo će očitovati ono što smo bili i što smo u srcu nosili i krili. Ne budimo tvrdoglavi i nemarni jarci, nego se potrudimo tako živjeti da nas Krist Isus uvede u puninu života vječnoga.

33. nedjelja kroz godinu – A

Želeći ljudima dočarati odgovornost prema primljenim darovima, Isus im priča prispodobu koju čusmo u današnjem Evanđelju. Ne samo da Božji darovi se ne daju svakome na jednak način, jer Bog daje nekima više nekima manje, nego se i ljudi ne odnose na istovjetan način prema bogodanim darovima, te stoga ova Isusova prispodoba nije bez povoda. Doista, dio ljudi zaboravlja autentični smisao primljenih darova, te ih zapušta onemogućujući sebi put prema konačnom ostvarenju u kraljevstvu Božjemu, zbog čega je Isus smatrao svojom dužnošću skrenuti im pozornost na to. U pokušaju da predoči što dublji smisao prispodobe, sveti Jeronim će na sljedeći način protumačiti početnu odluku samoga domaćina kojom se otvara ova prispodoba, nastojeći odgovoriti o kome se radi i što je zapravo darovao slugama, kao i obrazložiti zašto je napravio razliku među trojicom slugu: „Nema gotovo sumnje da je taj domaćin Krist koji je kao pobjednik poslije uskrsnuća uzišao Ocu. Pozvao je apostole i predao im evanđeoski nauk. Nije radi rastrošnosti ili oskudice jednome udijelio više, drugome manje. To je uskladio s moćima primalaca. Tako i Apostol kaže da je ‘mlijekom’ pojio one koji nisu mogli uzimati ‘krutu hranu’. Uostalom, jednakom veseljem prima onoga koji je od pet talenata priskrbio deset i od dvaju četiri. Ne gleda veličinu dobitka nego voljno nastojanje. U pet, dva i jednome talentu naziremo raličite milosti koje su svakome pojedincu poklonjene. Ili ovako: u prvom je slučaju riječ o pet osjetila, u drugome o razmatranju i djelima, a u trećemu o razumu koji ljude razlikuje od životinja.“

Opravdavši na taj način gospodara od mogućih prigovora za nejednaku raspodjelu darova, te ne dopuštajući mogućnost da bi zli sluga imao pravo na revoltiran potez, Jeronim će podrobnije obrazložiti postupak upravo tog sluge: „Opaki je sluga radi zemaljskih djela i svjetovne volje zanemario i uprljao Božje zapovijedi. Ipak u drugoga evanđeliste piše da je primljeno svezao ‘u rubac’. To znači da je domaćinov nauk oslabio mekušastim i raskošnim životom. Lijenosti se i nemaru pridružila opačina oholosti. Sluga je naprosto trebao ispovjediti neradinost i moliti domaćina. On, naprotiv, ocrnjuje. Veći da je postupio prema pametnu naputku da imetak ne izvrgne opasnosti tražeći dobit na novac.“

Zli sluga je počinio višestruki previd i prekršaj. Pozivao se je na lažnu korektnost vraćajući gospodaru njegovo, čime je zavaravao sama sebe. No tješeći se kako je izbjegao rizik ulaganja povjerenih dobara, a i želeći to prikazati kao vlastitu vrlinu odgovornosti, pokazuje da nije dobro razumio želju svoga gospodara, kao ni smisao zadaće koja mu je bila povjerena. U tom činu možemo prepoznati mnoge koji se nazivaju kršćanima, a ne osjećaju radost poradi toga što jesu, niti osjećaju potrebu s drugima podijeliti istu radost, ni navijestiti bogatstvo života Božjega. I to će svetac iz Stridona protumačiti: „Sluga je rečeno smatrao svojom isprikom. Ali mu se to okrenulo u krivicu. Nazvan je zlim slugom jer ocrnjuje gospodara. Lijen je jer talent nije htio udvostručiti. Tako je osuđen i zbog oholosti i zbog nemarnosti. Veli domaćin: ako si znao da sam tvrd i okrutan pa tražim tuđe i žanjem gdje nisam sijao, zašto te takvo promišljanje nije prestrašilo da znaš kako ću s posebnom marljivošću svoje potraživati i zašto zato moj novac ili srebro nisi dao mjenjačima? Prema tome novac i srebro predstavljaju propovijedanje evanđelja i božansku riječ koju je trebalo dati mjenjačima i bankarima, tj. drugim učiteljima. Apostoli su tako učinili. U raznim su pokrajinama redili svećenike i biskupe. Isto se moglo dati svim vjernicima koji su sposobni novac udvostručiti i s kamatama vratiti jer će sve što nauče riječju ispuniti djelom.“

Ova je prispodoba stoga poticaj i svakom vjerniku da u svoj odgovornosti prihvaća Božje darove, kako naravne tako i nadnaravne. Svaka lijenost i neodgovornost prema vlastitom duhovnom dobru i Božjim darovima umrežuje se s ohološću, te nas odvodi dalje od Boga. Neka nas Kristova riječ nadahne da ne podlegnemo napasti ovoga svijeta koji nam odvlači pozornosti od odgovornosti za Božje darove. A prva od napasti je da uopće sebe i svoj život ne prepoznamo kao Božji dar, a druga je da darovano ne znamo upotrijebiti za vječne, nego samo vremenite vrijednosti. Zato je vrijeme da se kao vjernici osvijestimo i da radosno primimo obilje milosnoga dara Božjega, te da ga u radosti i odgovornosti dijelimo s drugima. Samo tako se u nama umnaža sve što imamo, te nam otvara vrata nebeske nagrade u rajskoj punini.

Blagdan posvete Lateranske bazilike

Crkva Katolička slavi danas blagdan posvete Lateranske bazilike, koja ima svoj značaj po tome što je stolna crkva rimskih biskupa. Upravo jer je crkva Petrovih nasljednika od davnine je dobila naziv caput et mater omnium ecclesiarum – glava i majka svih crkava, te je stoga dan posvete ove bazilike značajni blagdan jedinstva s Rimskom crkvom koja predsjeda u ljubavi nad svim Crkvama. Zato se danas ne slavi samo izgradnja i posveta Lateranske bazilike kao kamenog i lijepo urešenog zdanja, nego se prije svega slavi vjera svih onih koji pogled svoga duha okreću prema Crkvi koja je po Petru primila ključeve kraljevstva nebeskog i dobila jamstvo da je vrata paklena neće nadvladati. Ako je sveti Augustin prigodom posvete jedne bazilike potakao svoje vjernike da oni sami budu zdanje Božje kojemu vjera daje oblik, nada čvrstoću, a ljubav kompaktnost, koliko to više vrijedi u slučaju posvete ove crkve koja je simbol i sredstvo međusobnog jedinstva svih vjernika koji pripadaju samo jednoj svetoj katoličkoj i apostolskoj Crkvi.

Ali Crkva može imati takva obilježja samo ako joj je Krist temelj i počelo, ako joj je on oslonac i snaga. Samo ako je Krist jamstvo Crkvi u vremenu, ona može doći do svoga ostvarenja u vječnosti. Govoreći o tome sveti će Augustin posvjedočiti: „Apostol, kao mudri arhitekt, postavio je Krista Isusa za temelj, njega koji je izabrani zaglavni kamen, kao što nam to doziva u pamet i Petar izvlačeći iz proročkih spisa, kojega ljudi odbaciše, ali je izabran i dragocjen pred Bogom. Pristajući čvrsto uza nj, daje nam se mir; dok smo jako oslonjeni na nj, slijeva se u nas snaga. On je, u isto vrijeme, temeljni kamen – jer je on koji nas drži – i zaglavni kamen, to jest princip povezivanja u jedinstvo. On je također onaj kamen na kojem, gradeći kuću, razuman čovjek ostaje, u najvećoj sigurnosti, protiv svih iskušenja ovoga života. Takvu kuću ni snažne provale kiša ne mogu oboriti, niti je mogu odnijeti bujice voda, niti njezinu stabilnost mogu poljuljati vjetrovi.“ U tom duhu ovaj blagdan treba biti blagdan Krista Gospodina, glave i temelja Crkve, koji potom posebne ovlasti nad svojim zdanjem ostavlja Petru i njegovim nasljednicima. Upravo radi toga da se ne bi dogodilo da Crkva zaboravi svoje temelje u Kristu, Krist je ostavio dar Petru i njegovim nasljednicima da jamče cjeloviti nauk Crkve i učvršćuju svoju braću u vjeri.

Blagdan posvete Lateranske bazilike poticaj je stoga svakom vjerniku da učvrsti svoju vjeru u Krista Gospodina o kojem autentično i cjelovito svjedočanstvo daje Katolička Crkva predvođena Petrovim nasljednicima koji su jamstvo da je vrata paklena neće nadvladati. Ali Crkva je jaka ne samo po papama i biskupima, nego je jaka po vjeri svakog vjernika koji izabire Krista za svoj temelj, te raste i izgrađuje se slijedeći njegov božanski plan i nacrt. I na to će neizostavno sveti Augustin potaknuti svoje vjernike: „Dajte stoga, braćo, ako ste suuskrsli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje Krist zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim. Uistinu Krist, naš temelj, namjerava nas izgraditi odozgo. Kao što se doista postavlja temelj koristeći zemaljske stijene, čiji golemi tereti pretežu bez daljnjega prema dolje a ne drugačije, tako se, za nas, događa obrnuto: onaj ‘kamen’ koji je temelj, postavljen je uvis na način da učini da se okrenemo brzo prema gore nošeni težinom ljubavi. Spremno, dakle, radite sa strahom i trepetom oko svoga spasenja. Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. Sve činite bez mrmljanja. Pa se kao živo kamenje ugrađujte u hram Božji, te kao nepokvarljivo drveće, učinite od samih sebe kuću Božju. Dajte se otesati, ugladite se u naporima, u neizbježnim poteškoćama, u bdijenjima, u aktivnostima, budite spremni na svako dobro djelo na način da zaslužite odmor u vječnom životu kao u punini zajedništva s anđelima.“

Što reče sveti Augustin nekada, vrijedi i danas za nas, jer pripadnost Katoličkoj Crkvi nije jamstvo spasenja samo po sebi kao po nekom uhodanom automatizmu. Ono u nama treba izazvati dužni ponos na svetu vjeru koju baštinimo u zajedništvu s Petrovim nasljednicima, ali isto tako treba biti dodatni poticaj da tu istu vjeru još dosljednije živimo i djelima potvrđujemo. Završio bih stoga znakovitim riječima svetog Augustina: „Sada, ponavljam, gradite s duhovnom ljubavlju dom vjere i nada po svim dobrim djelima, za koja neće biti prigoda na onom svijetu. Kao temelje u svojim srcima postavite apostolske i proročke poticaje, svoju poniznost prostrite kao pod bez ikakve ljutnje. U svom srcu spasenjski nauk sjedinite molitvama i govorima kao čvrstim zidovima, a njih osvijetlite božanskim svjedočanstvima kao svjetiljkama, nemoćnike podupirite kao stupovi, siromahe zaštitite kao krov, kako bi vam naš Gospodin uzvratio vječnim dobrima za vremenita, i kako bi vas imao savršene i posvećene za svu vječnost.“

Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Danas se Crkva na zemlji u molitvi sjeća svih vjernih mrtvih s kojima je ovdje bila u zajedništvu vjere, te žarko želi da ostvare puno zajedništvo s Gospodinom u vječnom životu. Svi mi vjernici, potaknuti riječima živoga Krista da vjerujemo u njega i u Boga, osnaženi snagom Duha Svetoga upravljamo svoje vapaje i prošnje za vječni spas svoje braće koja su nam prethodila na životnom putu, ali još nisu stigli do konačnog ostvarenja, nego još prolaze kroz razdoblje čišćenja od natruha grijeha koji ih je bio za života zahvatio. No naša nada u njihovo spasenje ne počiva samo na nekoj našoj romantičnoj ili idiličnoj želji da oni dožive život vječni, nego na zalogu koji nam je ostavio Krist Gospodin, pobjednik smrti i gospodar života. U tom smislu nas poučava sveti Anastazije Antiohijski: „Krist je umro i oživio da bude Gospodin mrtvih i živih. Bog, naime, nije Bog mrtvih, već živih. Stoga mrtvi, kojima gospoduje onaj koji je oživio, nisu više mrtvi, već živi; njima gospoduje život, da žive, ne bojeći se više smrti, kao što Krist uskrsnuvši od mrtvih više ne umire. Tako i budući dionici Kristova uskrsnuća, uskrsnuli i oslobođeni raspadljivosti, više neće vidjeti smrti, jer je Krist bio dionik njihove smrti. Nije zbog nekog drugog razloga sišao u zemlju, koje zasuni zauvijek ostaju, doli da razbije vrata mjedena i polomi gvozdene zasune te da naš život iz raspadljivosti k sebi privede slobodom koja nam je darovana za služenje.“

Mnogi su međutim zbunjeni pojavnošću koja nam je tako upečatljiva pred očima. Svi mi smo svjedoci smrti, odlaska i tjelesnog raspadanja onih koji su preminuli. Kao sa nekom zebnjom se pitamo može li išta pobijediti takvu očevidnost kojoj smo nazočili i o kojoj možemo posvjedočiti. Istina je da spasenje naše preminule braće nije još došlo do konačne punine, ali je isto tako činjenica da se naša vjera u vječni život ne temelji na ljudskim bajkama, da ne počiva pojavnosti očinjeg vida i tjelesnog iskustva, nego na svemoći Boga živoga. On je Bog živih koji nam sam u svome domu priprema prebivalište. A kako bi nas uvjerio da sasvim ozbiljno misli, poslao je svoga Sina da se nastani i prebiva među nama, da nas u svemu prethodi kao jamac spasenja. Nadovezujući se na tu istinu sveti će Anastazije zapisati: „A to što djelo te rasporedbe još nije dovršeno – još naime ljudi umiru i tjelesa se raspadaju – nipošto nije prijevara. Unaprijed, naime, za sva obećana dobra primismo jamstvo u svojim prvinama po kojima već utekosmo gore na nebo te smo zasjeli zajedno s onim koji nas je sa sobom uzeo u visine, kao što negdje veli Pavao: S njime nas uskrsi i s njim postavi na nebesima, u Kristu. Ispunjenje ćemo postići kad nadođe vrijeme što ga Otac odredi, kad odložimo ono što je djetinje i postanemo savršenih čovjek. Ocu vjekova se svidjelo da nam dade postojan dar samo ako ga opet podjetinjale pameti ne prezremo.“

Tijesno združeni s Kristom osjetit ćemo već sada istinitost i snagu njegova uskrsnuća koje se dogodilo u vremenu za nas, kako bismo već sada u duhu doživjeli nebeske visine kojima nas vodi Bog. Po Kristu doista već sada imamo predokus spasenja, te smo zato puni nade i za našu preminulu braću, kao što i za sebe, ako ustrajemo u vjeri, možemo očekivati ispunjenje i savršenstvo svoje ljudske naravi. Sveti Anastazije veli kako će se dogoditi preobraženje i produhovljenje našega tijela po uzoru na Gospodinovo tijelo, i to na način da se ne izgubi identitet ni kontinuitet s onim što smo bili na zemlji: „A da je uskrsnulo duhovno Gospodinovo tijelo, ne treba ni govoriti, kad Pavao o tijelima svjedoči da se siju u zemaljskome, a ustaju duhovna; preobrazuju se, naime, u slavno preobraženje Krista vođe koji ih predvodi. Pavao tvrdi da će se to što je jasno znao, dogoditi svemu ljudskom rodu po Kristu koji će preobraziti naše bijedno tijelo, da ga suobliči svome slavnome tijelu. Preobraženje je, dakle, promjena u duhovno tijelo; a to je tijelo slično slavnom Kristovu tijelu: Krist je, dakle, uskrsnuo s duhovnim tijelom; i to nije bilo neko drugo tijelo, nego ono koje je posijano u slabosti, jer je baš to tijelo slavno preobraženo.“

Stoga nam je biti u žarkoj duhovnoj povezanosti sa svojom braćom koja su nas prethodila na putu života i vjere, kako bi im naše molitve pomogle ostvariti što je prije moguće konačno ispunjenje svoga smisla i cilja života. Ali isto tako ovaj posebni dan molitve za sve vjerne mrtve koji još iščekuju konačno ostvarenje i proslavu u nebu, treba biti poticaj i svakome od nas na snažniju vjeru i odvažnije stremljenje tom istom cilju.